Mario Stefanov, dr.sc. Jadranka Polović: EUROPLJANI BI OPET MOGLI UNIFORMIRANI NA EUROPSKA RATIŠTA (2)

Tijekom posljednjih summita Europske unije, od kojih je onaj od 30. lipnja bio izvanredni, čelnici država Europske unije raspravljaju isključivo o novom vodstvu u europskim institucijama, dakle, vlastitim interesnim pozicijama ili „privatnim karijerama“, ostavljajući po strani brojne probleme koje je nagomilala elita na odlasku, a koji osnažuju političke, gospodarske, socijalne, ali i sigurnosne tenzije diljem kontinenta. Naime, uslijed eskalirajućih unutarnjih izazova – sve veće nejednakosti, razaranja socijalne infrastrukture cijelih država, migracija, terorizma… upravljanje društvima unutar EU-a postaje sve teže. Europska unija nalazi se u dubokoj sistemskoj i društvenoj krizi – nagomilane su ogromne društvene protirječnosti, a politički sustav koji se žilavo pokušava održati ne može odgovoriti na narasle izazove.

Neuspjeh retorike i narativa liberalnog mainstrema, proizilazi iz projekta neoliberalne ekonomije, odnosno premoći ekonomskog interesa nad procesom političkog odlučivanja. Stoga je trenutnim vladarima u Bruxellesu, a bit će i njihovim copy – paste nasljednicima (ako ne odustanu od postojeće paradigme) vrlo teško, gotovo nemoguće zaustaviti dezintegraciju, ali i moralnu eroziju Europske unije koja je započela Brexitom. Hegemonija uspostavljenog lijevo (neo)liberalnog poretka vidljivo slabi, a od građana prezrene birokratske elite EU-a, imaju sve manje sposobnosti da obuzdaju proces resuverenizacije koji se širi kontinentom, kao odgovor na sulude politike globalne oligarhije čiji su protuhumani ekonomski i politički eksperimenti doveli građane Europe na rub poniženja, propasti, ali i organiziranog otpora.

Iako bi razdoblje spokojstva globalističkih elita trebalo biti završeno, zbog čega bi njihovi nasljednici trebali razviti bitno drukčiji pristup rješavanju nagomilanih izazova, čini se da za to nema snage. Osobito opasno, moguće i razorno po europski sigurnosni poredak može biti otvaranje pitanja postojećih granica, tematika koja je sve češče na agendi bilateralnih odnosa između (ne)složnih država članica europske obitelji. Podsjetimo se, Europa je stoljećima vodila ratove zbog granica, a tijekom 19. i 20. stoljeća diplomacija je odrađivala složeni posao uspostavljanja mira. Nakon francuskih revolucija i Napoleonovih osvajanja, na Bečkom je kongresu (1815.) postignut dogovor velikih europskih sila o nadziranju ratova, revolucija i oružanih intervencija. Novi sigurnosni model koji bismo sukladno suvremenoj terminologiji mogli nazvati „upravljanje krizama“, sudbinu je Europe, time i svijeta, prepustio skupini velikih sila (Austrija, Engleska, Francuska, Pruska, Rusija), a mehanizam odlučivanja uspostavljen je temeljem kompromisa, balansa interesa i ravnoteže snaga moćnih europskih država. U članku „Lekcije Prvog svjetskog rata uz stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata 1914.-1918, i dvjestotu Bečkog kongresa 1814.“, akademik Davorin Rudolf (HAZU, 2014.) postavlja, u kontekstu sadašnjih zbivanja, vrlo značajno pitanje – koji su istinski uzroci 1. svjetskog rata, te imaju li na umu suvremeni državnici lekciju iz 1914.

Prvi svjetski rat završio je mirovnom konferencijom u Parizu, 1919. godine, na kojoj su došle, kako Rudolf navodi, do izražaja stare netrpeljivosti i svađe oko „podjele plijena“. U ratu su skončala četiri velika carstva – njemačko, austrougarsko, rusko i osmansko – što je posljedično dovelo do važnih promjena u strukturi ondašnje međunarodne zajednice koje su neosporno temeljna podloga za razumijevanje i suvremenih napetosti. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovane su nove države – Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija.  Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, uskoro preobrazila u velesilu, te svojom hegemonističkom politikom snažno destabilizirala Europu. Međutim, svega nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., Francuska i Belgija su zaposjele neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je 1931. započeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski Savez je u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, međunarodna organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, pokazala se nemoćnom zaustaviti ove krize što je Europu, kao i svijet, odvelo prema Drugom svjetskom ratu. „Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice. Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni“, upozorio je akademik Davorin R

Nakon 1945. i početkom Hladnog rata, u međunarodnim odnosima je zavladao novi princip – granice koje su postojale na kraju Drugog svjetskog rata smatrane su neprikosnovenima i nije ih bilo moguće mijenjati. Iako je hladnoratovski sukob SAD-a i Sovjetskog Saveza u Europi bio izuzetno opasan, ipak zahvaljujući „modelu koncentracije moći donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnome krugu svjetske elite“ (Rudolf, 2014.) održan je svjetski mir punih 70 godina. Sustav međunarodne sigurnosti utemeljen je na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantskom savezu (NATO) i Varšavskom paktu. U njima su umjesto „Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država“ dominirale dvije super sile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi.

Europljani su svesrdno prihvatili da je život s neobjektivnim ili čak nepravednim granicama daleko bolji od bilo kakvih pokušaja da ih se ispravi. Dakle, za vrijeme Hladnog rata, granična pitanja rijetko su bila otvorena, a kad su to ipak bila, obično su brzo podmetnuta pod tepih.  SAD i Sovjetski Savez zapravo nisu trebali svjetski rat, ali tijek zbivanja u Europi ipak nisu prepuštali europskim političarima u čiji zdrav razum, osobito nakon ratova prve polovice 20. stoljeća, nisu baš vjerovali. U članku „Europe’s Border Problem“, ugledni američki geopolitičar, George Friedman, (Geopolitical Futures, October 23, 2017, dostupno na https://geopoliticalfutures.com/europes-border-problem/, navodi da su se obje sile bile razumne u kriznim situacijama kojih je bilo, primjerice – kada su Sovjeti intervenirali u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, SAD su se suzdržale od bilo kakve vojne akcije ili kada je Jugoslavija izabrala prozapadnu orijentaciju nakon 1949. Sovjeti nisu reagirali.

Međutim, nakoh završetka hladnog rata, 1989. dogodile su se značajne promjene. Prvo je došlo do dezintegracije Sovjetskog Saveza, zatim je uslijedilo potpisivanje Ugovora iz Maastrichta i stvaranje Europske unije. Bašunasta dezintegracija Čehoslovačke kao i krvavi sukobi na području bivše Jugoslavije ponovno su aktualizirali pitanja granica.  Raspad tri federacije rezultirao je pojavom brojnih novih država vrlo zainteresiranih za obnovu vlastite prošlosti. Ipak tijekom devedesetih, za istočnoeuropske zemlje drugi problemi su imali prednost – uspostavljanje nacionalne suverenosti kao i pronalaženje mjesta u Europi kojoj su se željeli pridružiti.

Jugoslavija i Kavkaz bili su iznimke koje su problem granica postavile na europsku agendu. Europska unija pokušala je ponovno uspostaviti načelo da su granice nepovredive, ali se pojavio problem. EU je potvrdila načelo nacionalnog samoodređenja, izbjegavajući pritom dati odgovor na pitanje što je zapravo nacija i kakva prava ima.

Posljednjih godina su ova pitanja aktualizirana na primjerima Škotske i Katalonije koje zasigurno jesu nacije. Imaju li stoga pravo na vlastitu državu ili su to pravo izgubili?  To nije jedino takvo pitanje u Europi. Mađarska je „podijeljena“ između Rumunjske i Slovačke. Ima li pravo na povrat ovih teritorija? Belgija je kao britanski izum obvezala Nizozemce i Francuze u nesretnom braku. Mogu li se razvesti? Lav je nekada bio poljski grad, a sada je dio Ukrajine. Može li se zapadna Ukrajina otcijepiti i vratiti u zemlje u kojima su bili prije 1945. godine?

Europska unija je svima obećala opći prosperitet ako su pitanje granica zametnuli, no sporno je što je ignorirala identitet naroda, smatra Friedman. To je bila dobra pogodba, međutim, vremena su se promijenila, a ekonomski problemi čine granice mnogo važnijima. Države u Europi su važne, jer je Europa samo kontinent, a EU je samo ugovor. Ona je korisna cjelina, a kad izgubi svoju korisnost, gubi svoju legitimnost. Gotovo sve sadašnje zemlje u Europi imaju otvorena granična pitanja i sastavne teritorije koji žele biti neovisni. Većina je trenutno mirna, ali u kontekstu postojećih izazova mogu biti aktualizirana, te pokrenuti temeljno pitanje o granicama moći EU i suverenosti nacionalnih država članica. Friedman navodi: „Tijekom proteklih desetak godina centar Europske unije sučelio se s britanskim referendumom o napuštanju EU, grčkom krizom, izborima nesklonih vlada u Poljskoj i Mađarskoj, te odlukama vlade Italije koja se oduprijela pokušajima EU da joj nametne rješenje za financijsku krizu“.

„Naravno, Bruxelles ili centar EU je reagirao demonizoranjem svih tih centrifugalnih sila“, navodi dalje Friedman, zbog čega je širenje antiestablishment pokreta označenih kao populizam, bilo očekivano i prirodno. Ovi pokreti bili su povratak na ono što je Europa uvijek bila i što nikad nije napustila, unatoč svim naporima EU. Iskazi nacionalne suverenosti ponovno su ojačali, postavljajući zahtjeve da se Europska unija tretira kao ugovor, a ne kao nadnacionalna država koja može određivati tko će protivno odlukama nacionalnih država na njihovom teritoriju boraviti. Na kraju raščlambe Friedman zaključuje:“ EU je stvorena kako bi uskladila takve odnose, ali je očito izgubila kontrolu nad situacijom što se uvijek događalo onima koji su vjerovali da imaju pravo vladati, a nisu mogli prihvatiti ideju da to pravo ima granice… Pretpostavljam da još jedna gospodarska kriza ili pokušaj EU elita da nametanjem pravila slabijim članica (osobito u svezi imigracije) mogu slomiti sve krhkiju strukturu EU“, zaključuje Friedman.

U ozračju unutarnjih napetosti očekivano se bude demoni prošlosti, pa Grčka traži isplatu ratne odštete za 2. svjetski rat od strane Njemačke, dok Njemačka sa Češkom ponovo raspravlja o Sudetima. Postupno, pojavljuju se iskazi težnji prema dijelovima teritorija Hrvatske i Slovenije. Nadalje, jačaju razmirice između Mađarske i Slovačke, Mađarske i Rumunjske, te se općenito diljem Europe iscrtavaju zemljovidi s novim – starim granicama. Europska unija ostavljena na raspućima slomljenog svjetskog poretka, te pritisnuta geopolitičkim interesima SAD-a, Kine i Rusije, sve češće, umjesto rasprave o budućnosti, obnavlja neriješena pitanja iz prošlosti koja se tiču izgubljenih teritorija i moći.

Zapravo je europska elita  zloupotrijebila  globalni poredak za svoje uske interese i tako ga srušila. Jesu li to učinili namjerno ili su pristali rizik, teško je još uvijek definirati. U svakom slučaju dobro su znali što rade, pa su stoga odgovorni za učinke. Ne mogu tumačiti globalizaciju kao višu silu na koju se ne može utjecati. Upravo suprotno,  vječne procese povezivanja svijeta oni su agresivno oblikovali po svojoj mjeri u interesu najmoćnijih država EU-a. Reakcija slabijih, novih članica bila je logična. Sve prikazano  slikovito opisuje  činjenicu da Europa i Europska unija očito ne mogu pobjeći od svoje prošlosti i nisu sposobni definirati svoju budućnost, te ponovo ulaze u ono što smo u ranijim raščlambama nazvali  sindromom „beskrajnog dana“.

Naime, cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajni dan” (Groundhog Day“) u kojem se cinični, bahati i egoistični televizijski reporter budi uvijek u istom danu sa potpuno identičnim slijedom događaja. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promjenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se prilagodio  događajima. Europska unija, na žalost, za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instikt ponavljanja uvijek istih povijesnih obrazaca vodi u isti začarani  krug  pohlepe, stvaranja europskih carstava, imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu, a sada lažnoj hoštaplerskoj aristokraciji u što se pretvorila europska politička elita.

Europski građani shvaćaju da su ponovo zarobljeni u beskrajnom danu i da im se lako može dogoditi ponovni uniformirani odlazak prema novim europskim ratištima. Na vanjsko političkom planu sve miriše na razdoblje između dva svjetska rata, na davnu 1914., godinu pred sukob velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima. Europa nije na samrti, kako govori bivši francuski premijer Manuel Valls, nego pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni političari kao što je on, njegov nekadašnji predsjednik Hollande, Juncker i cijeli politički krug oko kancelarke Angele Merkel. Na žalost, ista pozornica kao pred 1. i 2. svjetski rat postavljena je na europskim prostorima – veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti unutar nadnacionalne tvorevine EU. Istovremeno Velika Britanija i SAD, baš kao i nekada, svjesno su blago distancirane, te spremne na skok dok u središtu europskog kontinenta kuha. Zaista prevelika je mogućnost da će centar euroazijskoga prostora ponovno eksplodirati kao krajem 30-ih godina prošloga stoljeća.

Mario Stefanov, dr. sc. Jadranka Polović: EUROPA POSTAJE NAJOPASNIJE SVJETSKO ŽARIŠTE SUKOBA

 

 

0 komentara

You may also like