Mario Stefanov, dr.sc. Jadranka Polović: SAD I EU – SRAZ DIVOVA (1)

Nedavni susret njemačke kancelarke Angele Merkel i ruskog predsjednika Vladimira Putina, u kontekstu napetih europsko-američkih odnosa, protekao je u znaku strateškog usklađivanja stavova čelnika dviju država. Pored niza otvorenih vanjskopolitičkih pitanja, realizacija plinovoda Sjeverni tok 2 koji bi trebao modernizirati europski plinovodni sustav, diverzificirati trase isporuka i minimizirati tranzitne rizike, bila je top tema proteklog sastanka. Naime, projekt plinovoda Sjeverni tok 2, ključan za rastuću potražnju europskog gospodarstva za energentima, za obje zemlje nesumnjivo je komercijalno vrlo isplativ, stoga je njemačka kancelarka prilično lako dogovorila s Putinom da Sjeverni tok 2 ne isključuje mogućnost tranzita plina preko Ukrajine, naravno, ukoliko zadovoljava sve ekonomske zahtjeve. U tom će kontekstu Njemačka i Rusija nastaviti raditi na rješenju sukoba u Ukrajini, dok sporazumi iz Minska ostaju temelj za riješenje krize. Iako dvoje državnika ni jednom rječju nisu spomenuli američku politiku i predsjednika Trumpa, Merkel i Putin suglasni su kako je Sjeverni tok 2 nužno zaštititi od ilegalnih napada „trećih osoba“. Podsjetimo se, samo nekoliko dana prije sastanka, američki je senator John Barroso inicirao uvođenje novih, sveobuhvatnih sankcija ciljano primjenjivih na North Stream 2, bez ostavljanja prostora za diskrecijske ovlasti samog predsjednika. Istovremeno je The Wall Streeet Journal objavio da Washington može kroz svega nekoliko tjedana, unatoč dogovoru s predsjednikom EK,  Junkerom, Europskoj uniji uvesti sankcije već „kroz svega nekoliko tjedana“.

Europska unija i Sjedinjene Države čiji su interesi oblikovani Trumpovom politikom, nesumnjivo su, u sve čvršćem borbenom zagrljaju. Pravo sučeljavanje tek slijedi i odnosi se na uistinu široki raspon pitanja – od međusobnih trgovinskih odnosa, uključujući i plinski biznis, financiranja i uopće funkcioniranja NATO-a, režima sankcija prema Iranu, a sve u kontekstu posljedičnih gospodarskih dobitaka za jednu ili drugu stranu. Riječ je o zagrljaju divova, budući da razmjena roba i usluga između Europske unije i SAD-a predstavlja najveći bilateralni trgovinski i investicijski odnos na planetu. Prema izvješćima Europske komisije, SAD ulaže tri puta više u Europskoj uniji nego u Aziji, a investicije EU-a preko Atlantika osam su puta veće od ulaganja u Indiji i Kini zajedno. Ipak, američki predsjednik Trump vremenom je postao ozbiljan izazov za svoje još uvijek „prirodne“ saveznike. Problem je što Trump nije tek „prolazni“ američki predsjednik kojeg bi globalistički nastrojeni europski lideri nakon sljedećih američkih izbora mogli zaboraviti. Naime, radi se o predsjedniku s kojim se Amerika nije srela u modernoj eri i koji će zasigurno dobiti još jedan mandat. Kao što navodi Sky News, predsjednik Trump je, ne samo u vanjsku, već i u unutarnju američku politiku, unio brojne promjene. Kada je riječ o ekonomiji, njegovi se potezi temelje na  deregulaciji, poglavito na području zaštite okoliša i biznisa što je njegovim biračima i najvažnije. SAD bilježe impresivan ekonomski rast, stope nezaposlenosti su znantno smanjene, plaće, iako sporo, kontinuirano rastu. Ameriku vodi prema konzervativnim vrijednostima. Svoj uspjeh temelji na otvaranju konfliktnih linija: s medijima („neprijatelji naroda“), s Ministarstvom pravosuđa i FBI, s Meksikom i Iranom, ali i s NATO-om i Europskom unijom. Svi ovi sukobi, zapravo, idu u prilog Trumpu budući da simboliziraju pobjedu nad omraženim državnim i međunarodnim institucijama koje većina ljudi drži odgovornima za probleme s kojima se suočava.

Kada je riječ o europskom „plinskom ratu“, predsjednik je Trump tijekom sastanka s predsjednikom Europske komisije, Jean-Claude Junckerom postigao preliminarni sporazum koji otvara put masivnom izvozu američkih energenata, posebno LNG-a na žedno europsko tržište. Trump time namjerava potisnuti ruske ekonomske i geopolitičke interese promovirane kroz energetsku politiku i izvoz plina prema EU. Na tragu vanjskopolitičke agende izgrađene oko „America First“, Trump sasvim otvoreno prijeteći gura trgovačku ekspanziju u kojoj je ključna poluga izvoz američkih fosilnih goriva nafte, ugljena i ukapljenog plina. To je, zapravo, okosnica strategije novog oblika nastupa američke geopolitičke moći na globalnoj razini. Uostalom, to jasno izražava i priopćenje State Departmenta upučeno UN-u o početku povlačenja SAD iz Pariškog sporazuma o klimi. Zahvaljujući ugrađenim zaštitnim odredbama sporazuma Washington efektivno ne može istupiti iz sporazuma prije studenoga 2020.godine, a do tada Trumpovi se protivnici nadaju da ga više neće biti na mjestu američkoga predsjednika (novi izbori). Prema formalnoj notifikaciji istupanja iz Pariškog sporazuma koju je State Department dostavio UN-u, ali i izjavi predsjednika Trumpa (1.lipanj 2017.) Amerika je otvorena za povratak u Pariški sporazum, međutim, jedino ukoliko bude identificirala uvjete koji su postali povoljniji za američke radnike, narod i porezne obveznike. Trump smatra kako je Pariški sporazum o klimi „oštetio Ameriku za bilijune dolara, smanjio zaposlenost i naštetio američkoj industriji nafte, plina, ugljena, kao i prerađivačkoj industriji.“

Trump je u predvečerje američkog izlaska iz klimatskog sporazuma otvoreno najavio borbu za zaradu, borbu za benefite američke ekonomije u planiranoj trgovačkoj ekspanziji kroz masivni izvoz američkih fosilnih goriva. Predsjednik, poslovni čovjek i trgovac tome je usmjerio i svoje vanjskopolitičke akcije – primjenom elemenata „meke“ moći, diplomatskim i političkim pritiscima nastoji osigurati plasman fosilnih goriva u inozemstvu (u Europi milom ili silom). Na unutarnjem planu već je uspio ukinuti brojna ograničenja ekstrakcije fosilnih goriva koja je uvela administracija predsjednika Obame, između ostalog i ograničenja širenja naftnih i plinskih bušotina na Arktičke vode Aljaske. Od agencije za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency) zatražio je aktiviranje pripremnih radnji za konačno ukidanje „Clean Power Plan“, Obaminog programa rezanja uporabe ugljena u domaćoj proizvodnji električne energije. U ovom trenutku geopolitičke dinamike, pod Trumpovim predsjedništvom, američka je strategija prebaciti težište na iskorištavanje proskribiranih fosilnih goriva, a s ciljem jačanja američke ekonomske moći i globalnog utjecaja. Stoga je potpuno besmisleno optuživati Donalda Trumpa za opstruiranje borbe protiv klimatskih promjena kroz forsiranje proizvodnje i prodaje fosilnih goriva, jednostavno zato jer je on samo izvršitelj politike stvorene u centrima američkog strateškog odlučivanja. Trump je sposoban u djelo provesti ono što je u utrobi američke politike za sebe uspio izlobirati onaj segment američkog i internacionalnog kapitala koji mu je omogućio uspon na vlast.

U govoru vodstvu Department of Energy 29. lipnja 2017.godine predsjednik je Trump pozdravio odobrenje dvaju dugoročnih projekata promicanja izvoza američke energije u inozemstvo – proširenje kapaciteta izvoza prirodnog plina s terminala u Lake Charlesu u Louisiani i dovršenje planova izgradnje novog naftovoda prema Meksiku. „To će valjda ići odmah ispod zida?“- upitao je okupljene, a odmah potom definirao bitne elemente strategije ekspanzije američke trgovine energentima koja je u svojoj suštini geoekonomska i geopolitička doktrina, oduvjek prisutna u sastavnici američke vanjske politike, ali je sadašnja američka administracija pod Trumpom gura u prvi plan kao ključnu polugu projekcije američke moći diljem svijeta.

Predsjednik Trump je tada izjavio: „ Naša zemlja je blagoslovljena izuzetnom količinom energije… Imamo zaliha prirodnoga plina za gotovo 100 godina i zaliha čistog lijepog ugljena za 250 godina… Imamo mnogo više nego što smo to ikada mogli zamisliti. Mi zaista čvrsto držimo upravljač, mi smo na vozačkom mjestu. I znate što? Ne želimo dopustiti drugim zemljama da nam oduzmu suverenost i govore nam što trebamo raditi i kako ćemo to raditi. S ovim nevjerojatnim resursima moja administracija će tražiti uspostavu ne samo američke energetske neovisnosti koju smo toliko dugo priželjkivali, nego i američku energetsku dominaciju.“

Do ekspanzije proizvodnje i mogućnosti otvaranja masivnog izvoza ugljikovodičnih goriva nafte i plina u SAD-u došlo je nakon razvoja tehnologije hidrauličnog frakturiranja tzv. „frackinga“. Riječ je o postupku drobljenja stijena uz pomoć vode pomiješanje s pijeskom i kemikalijama koja se pod visokim tlakom ubrizgava u bušotinu iz kojih se iz nastalih  pukotina potom izvlači prirodni plin i nafta. Postupkom se tako uspjeva izvuči zaostali plin i nafta iz škriljevca i slojeva ugljena. Smatra se da se na taj način može doći do sada nedostupnih ogromnih količina fosilnih goriva na području SAD gdje je tehologija razvijena i gdje se sada masovno primjenjuje. Nova strategija osiguranja gospodarske neovisnosti SAD-a i masivne prodajne ekspanzije zasniva se s jedne strane na proizvodnji i prodaji nafte i ugljena, a s druge strane oslanja se na ključno uporište strategije ekspanzije – prirodnom plinu i njegovom izvozu u ukapljenom obliku. LNG projekti u ukupnosti aktivirane geoekonomske i geopolitičke dinamike pokrenute energetskim izvozom polako potiskuju naftu i ugljen i izbijaju u sam fokus nove strategije.

Američki stratezi eksploziju proizvodnje domaćih ugljikovodika i mogućnosti njegovog ekstenzivnog izvoza uz pomoć američkog ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja u svijetu jasno su definirali kao jedan od ključnih izvora geopolitičke moći SAD-a. Ogromna poplava jeftinog prirodnog plina prema Robertu Manningu iz „Atlantic Councila“ potaknula je gospodarsku konkurentnost SAD-a, a energetska ekspanzija povećala je ukupnu nacionalnu snagu SAD-a i podignula američke kapacitete za globalno vodstvo. Prema studiji „Atlantic Councila“, vodećeg američkog think-tanka transatlantskih integracija, odnosno njegovog „Global Energy Center“ objavljenoj u svibnju 2017. godine pod naslovom „Liquefield Natural Gas Exports Benefit US Security and Prosperity“, američka revolucija ekstrakcije nafte i plina iz škriljevca jedna je od najvećih priča u povijesti razvoja naftne industrije i nastavlja proizvoditi ogromne ekonomske benefite za američku ekonomiju uključujući nisku cijenu energetske opskrbe industrije i ostalih proizvodnih sektora, razvoj infrastrukture, rast radnih mjesta i niske cijene energije za potrošače. U sljedećoj rečenici studija „Atlantic Councila“ definira ono što je uistinu pri tome bitno za američke pozicije na globalnoj razini: „Također pridonosi američkom geopolitičkom, diplomatskom i ekonomskom utjecaju na globalnim tržištima i poboljšava energetsku sigurnost i fleksibilnost za tržišta i potrošače.“

U studiji se procjenjuje da će projekti koji su trenutno u izgradnju povećati američke LNG kapacitete s 14 milijardi kubičnih metara (bcm) na oko 90 bcm godišnje do 2020. godine. Osim onih koji su već u izgradnji u pripremi su i odobreni LNG projekti koji čekaju konačne odluke o ulaganju zbog trenutačnog smanjenja LNG cijena. Unatoč trenutno niskim cijenama za očekivati je da će izvoz američkog LNG-a zbog velike dugoročne potražnje rasti i širiti se, dok će troškovi ostati niski. Studija „Atlantic Councila“ poziva se na zaključak „US Energy Information Administration“ (EIA) objavljen u siječnju 2017.godine. U njenoj godišnjoj energetskoj prognozi (Annual Energy Outlook) proizvodnja prirodnog plina u SAD-u rasti će do 2050. godine, a izvoz plina dovesti će SAD na sam vrh izvoznika energije. Prema međunarodnoj  energetskoj agenciji (IEA) do 2022.godine SAD će u ukupnoj svjetskoj proizvodnji plina sudjelovati u više od jedne petine i tada će postati drugi najveći izvoznik ukapljenog plina LNG na svijetu odmah iza Australije, a ispred Katara. Izvozni američki kapacitet LNG-a bi trebao doseći 650 milijardi kubičnih metara godišnje u usporedbi s manje od 452 milijarde u 2016.godini.

U nastavku studije „Atlantic Councila“ ponovo se ističe geopolitički značaj izvoza ukapljenoga plina: „Geopolitički američki LNG izvoz pomoći će integraciji tržišta, diversifikaciji izvora, povećanju američke i globalne energetske sigurnosti dodavanjem veće fleksibilnosti i povezanosti globalnih tržišta plina. Sposobnost da se prirodni plin dostavlja i brodovima pored plinovoda čini potrošače plina manje ranjivima….Povećana dostupnost LNG-a pridonijeti će porastu globalnih cijena plina u korist američkih proizvođača. To će potaknuti američki ekonomski utjecaj na međunarodnih tržištima i ojačati geopolitičku i diplomatsku težinu u međunarodnim poslovnim i političkim pozicijama“, a time posljedično otvoriti za američku stranu mogućnost povoljnih ishoda pregovaranja i pogodbi.

Studija „Atlantic Councila“ ukazuje i na probleme američke trgovinske plinske ekspanzije od koji su neki, nimalo slučajno, u direktnoj vezi s prošlogodišnjom katarskom krizom, pokrenutom nakon posjete predsjednika Trumpa Saudijskoj Arabiji  i preslagivanjima na arapskom poluotoku u kojima se Katar našao izoliran i optužen kao jedini sponzor sunitskog islamističkog terora i ujedno suradnik protivničkog šijitskog Irana. Težina optužbi i pritiska na Katar čini se ima prilično uvjerljivo objašnjenje i u jednom odlomku analize „Atlantic Councila“. Navodi se naime :“Jedno od temeljnih pitanja koje utječe na buduću potražnju za LNG-om je pitanje da li će prirodni plin biti prigrljen kao energetski most u politici borbe protiv klimatskih promjena. Dok prirodni plin daje najveću energiju po jedinici emitiranog ugljičnog dioksida od svih ugljikovodičnih goriva još uvijek ima potencijal zamjene nafte i ugljena posebice izvan SAD-a. Usporavanje ili kratki prekidi u odlučivanju o financijskom investiranju izazvani ovakvim dvojbama mogli bi biti prednost za američke LNG izvoznike koji su već donjeli investicijske odluke i ušli u investicijski ciklus koji bi mogao ispuniti nastalu povećanu potražnju.“ Slijedom tako definirane vanjske politike, sa jasno izraženim novim energetskim instumentima projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa SAD-a, američka administracija pod predsjedništvom Donalda Trumpa svakim danom sklapa nove i nove poslove izvoza američke energije fosilnih goriva, prije svega LNG-a.

Kao što vidimo, predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker (načelno izbjegavajući trgovinski rat) širom je otvorio vrata Europske unije američkom LNG-u. Europa će postati veliki kupac američkog LNG-a, međutim, osiguranje izvoza američkog LNG-a prema Europi, pravaca transporta i prihvatnih terminala nije isključivo u funkciji osiguranja tek profita američkih korporacija. Amerika time  osigurava i operativnu osnovicu eventualnog borbenog djelovanja i funkcioniranja NATO-a, kao i ukupnog obrambenog sustava euroatlanske integracije na europskim prostorima. Jednostavno rečeno, lanac prihvatnih LNG terminala od Baltika preko Atlantika, Sredozemlja do Jadrana,  po cijelom obalnom rubu europskih članica NATO-a jamči sigurnu opskrbu energentima od strane američkih saveznika u slučaju ratnog sukoba. Dovoljno je na karti Europe pogledati raspored do sada izgrađenih LNG terminala, onih koji su u izgradnji i onih koji su u planovima kako bi se shvatilo da njihova funkcija nije samo gospodarska nego i obrambena. Izgradnja dovoljnog broja LNG terminala u Europi prvorazredno je obrambeno pitanje strateškog značaja za europsku komponentu transatlantske integracije nastale nakon 2. svjetskog rata.

Mario Stefanov: Trumpova energetska misija (1)

0 komentara

You may also like