Za trajanja zdravstvene krize izazvane pandemijom Covida-19 i usporedne eskalacije sukoba SAD-a i Kine po svim geopolitičkim i ekonomskim razdjelnicama, postao je jasno vidljiv presudni manjak unutarnje političke i gospodarske kohezije Europske unije i odsutnost bilo kakve vjerodostojne vanjske politike.
Na unutarnjem planu ne prestaju sukobi oko načina pomoći državama pogođenim zdravstvenom krizom što onemogućava postizanje sporazuma o zajedničkom odgovoru nadolazećoj gospodarskoj krizi. Uz to, sve dublji je raskol oko temeljnih svjetonazorskih vrijednosti i samog shvaćanja pojma demokracije. Na vanjskom planu Europska unija također ne djeluje usklađeno temeljem jedinstvene politike. Svi potezi njenih najmoćnijih država kreću od iskazane čvrste volje za nastavkom suradnje s Kinom, prije svega na gopsodaskom planu, do poniznog prihvaćanja američkih zahtjeva usmjerenih na zaoštravanje odnosa s Pekingom. Ukupno gledano politička snaga EU posljednjih mjeseci je u rapidnom opadanju, a vanjsko djelovanje je rastrgano, proturječno i u suštini, u sve većoj mjeri zbog nedostaka vlastitih mogućnosti slijedi američku politiku.
Europskoj uniji, jednostavno rečeno, nedostaje moć strateškog djelovanja na unutarnjem integracijskom planu i posljedično na globalnoj razini.
U pozadini takve nesigurnosti i inferiornosti zapravo je duboka, nikada prevladana podređenost EU američkim i britanskim interesima i nedostatak stvarne suverenosti država članica. Niti jedna država u Europi, premreženoj transatlantskim linijama projekcije američke i njoj pridružene britanske moći nije usitinu suverena.
Na svjetskoj sceni uzdiglo se globalno carstvo SAD-a, apsolutno vojno, politički i gospodarski superiorno, koje dominira svjetskom politikom. Posljednja tehnološka revolucija iznikla na njegovoj zapadnoj obali dovela ga je krajem prošlog stoljeća, posebice nakon pobjede u hladnom ratu, na tron jedine preostale stvarne svjetske velesile. SAD, posredno, mekano projecira svoju moć i prema suparnicima i prema partnerima i saveznicima diplomatskim, financijskim i gospodarskim intrumentima, a prema protivnicima,kada je to potrebno za ostvarivanje američkih strateških ciljeva, i kroz primjenu vojne sile, koja je bez premca u povijesti moderne civilizacije.
Europska unija istovremeno je američki suparnik ali i partner i saveznik, pa su stoga silnice američkog utjecaja na europsku politiku dvojake s utjecajem kako na ekonomskom planu, tako i ideološkom kroz viziju apsolutnog tržišnog i socijalnog liberalizma, uobličenog godinama u nezaustavljivim globalizacijskim procesima, a sada presudnim utjecajem Washingtona pod administracijim Donalda Trumpa u potpuno obrnutom smjeru. Na djelu su deglobalizacijski procesi i političko i gospodarsko djelovanje s pozicija država i užih integracija. Svaku promjenu američke doktrine najmoćnije države EU pokorno su slijedile i takvu praksu prenosile na sve države članice, kao i na europske države koje nisu članice ali iskazuju pretenzije da to postanu. Tako je bilo s globalističkom agendom, koja je, u konačnici, na europskim prostorima zavrsila organiziranim dovođenjem mase bliskoistočnih imigranata kao jeftine radne snage i pretvaranjem europskih radnika u prekarijat. Istovremeno na europskim prostorima ojačao je i ekonomski i politički utjecaj Kine. Nova američka deglobalizacijska strategija koju je Europa ponizno, kao i prethodnu prigrlila, donijet će svoje posljedice o kojima se sada može samo kalkulirati, jer će biti vidljive tek kroz koju godinu. Za početak, očito je da će eksponecijalno pojačati dolazeću ekonomsku krizu u Europi, ogrančiti geokonomske projekcije i utjecaj Europske unije na međunarodnom tržištu i u konačnici, što je i bitni cilj nove izokrenute strategije, ojačati ekonomske pozicije SAD i Velike Britanije na europskim prostorima i u samoj EU.
Neoliberalna vizija i agenda, djelovala ona kroz globalizaciju ili novu deglobalizacijsku doktrinu, sasvim dobro funkcionira na ogromnom teritoriju SAD-a, koje obuhuvaća cijeli jedan kontinent s izuzetno elastičnim gospodarstvom i ogromnim potencijalima radne snage i radnih mjesta. No na skučenom prostoru političke i gospodarske tvorevine EU izaziva potrese i lomove i uništava socijalnu strukturu, moralni integritet, kulturu i samobitnost njenih naroda.
Bahatost i početna samouvjerenost sadašnje generacije europskih političara od kojih mnogi potjeću s istočne strane Berlinskog zida, koji do 1990. godine nisu imali nikakve intelektualne i kulturološke veze s ostatkom Europe i općenito Zapadom, i koja je vjerovala da će američkim političarima, aktivistima i poduzetnicima biti vodič kroz političku, kulturnu i ekonomski raznolikost EU naglo je spasnula već nakon prvih šamara stvarnosti. Američka politika ih je nadigrala već početkom 90.-ih godina i učinila neuvjerljivima i na domaćoj i na svjetskoj sceni. Nikakvi suradnici i savjetodavci Amerikancima, koji su, uostalom, usidreni u Europi od kraja 2. svjetskog rata, u novim okolnostima nisu bili potrebni. Oni su poznavali Europu bolje od te skupine političara, sačinjene od bivših stanovnika sovjetske, istočne strane Berlinskog zida i posljednjih izdanaka 68-aških revolucionara zapadne strane berlinskog zida, te zapadnoeuropskih korumpiranih, samoporoglašenih konzervativaca, toliko uvjerljivih koliko im dopušta činjenica da iza sebe imaju i po nekoliko razvrgnutih brakova. Svjetska velesila je, kao i uvijek u svojoj povijesti točno znala što radi. Njoj su na europskim prostorima trebali pouzdani izvršitelji, a ne kreatori politike, što je najbolje izrazila nekadašnja američka zamjenica državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland u glasovitoj telefonskoj poruci američkom veleposlaniku u Ukrajini, Geoffreyu Pyattu, povodom događaja na Majdanu: “Je…. EU“. I nije bila daleko od istine. Njen opis pozicije europske politke u odnosu na u Washington i danas je, nažalost savšeno točan.
Američka gospodarska i ideološka moć preplavila je EU i u suštini je dovela u podređeni položaj. Zahuktavanjem ukrajinske krize svakodnevno jačanje američkih vojnih efektiva na europskom prostoru, istovremeno podizanje snaga NATO-a, manevriranje njima po europskim komunikacijskim pravcima, teatralni javni politički nastupi američkih generala, koji tobože šalju poruke Rusiji, a zapravo su namjenjene europskoj javnosti iz jednostavnog razloga što Rusi jako dobro znaju što Amerikanci i NATO rade – militarizirali su Europu i gotovo je pretvorili u vojni logor.
Uspostavljena paradigma o EU kao zoni sigurnosti i stabilnosti, koju eto samo osigurava američka vojna moć, ne odgovara stvarnosti, jer o ratu i miru na njenim prostorima više odlučuje Washington, London i Moskva, nego Bruxellles i europske prijestolnice.
Nikada ranije nakon 2. svjetskog rata Europa nije bila pod tolikim pritiskom američkih i britanskih geostrateških ciljeva kao što je danas. Uloga britanske politike unutar EU je asistencija američkim akcijama, pa i sam Brexit služi daljnjoj korekciji europske politike u smjeru jačanja transatlantskih veza i projekciji američkih i britanskih globalnih geostrateških ciljeva.
Angloamerička politika se i danas u suštini zasniva na više od sto godina staroj Mackinderovoj geopolitičkoj postavci odnosa i uzajamnog djelovanja između Euroazije kao centralne kopnene mase svijeta, Heartlanda i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju, Rimlanda, kao i na geopolitičkom učenju američkog admirala, povjesničara i geostratega Alfreda Thaylera Mahana. Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Po Mackinderu onaj tko vlada istočnom Europom vlada i Heartlandom, a tko njime vlada, vlada i Euroazijom – središnjom svjetskom koppnenom masom, a time i cijelim svijetom. Američki pak admiral Mahan postavio je temeljne geoplitičke postavke o značaju pomorske moći američke države za njeno globalno strateško pozicioniranje, sažete u izreci „tko vlada morem-vlada cijelim svijetom“, pa ga smatraju i ocem američke mornaričke sile. Suprotno Mackinderovom učenju Mahanovi sljedbenici drže da pomorske sile, SAD i Velika Britanija zahvaljujući svojoj pomorskoj moći mogu kontrolirati Euroaziju i Heartland, poglavito nakon tehnološkog napretka koji je omogućio da svaka točka Heatlanda bude dostupna oružnim kapacitetima suvremenih ratnih flota.
Američka politika dugo je zapostavljala Mackindera, oslanjajući se isključivo na Mahanovu doktrinu vladavine svjetskim morima i tek je pojava njegova sljedbenika njemačkog geopolitičara Karla Haushofera skrenula pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Haushopfer, koji je u akademski svijet uveo Hitlerova suradnika Rudolpha Hessa, a preko njega ušao u sferu strateških promišljanja nacionalsocijalističkih krugova i kasnije vladara Trećeg Reicha, je polazeći od Mackinderovih postavki definirao pojam njemačkog životnog prostora „Lebensraum“ i doktrinu prodora na istok „Drang nach Osten“, koji su u svojoj biti težnja za vladavinom nad Heartlandom. Njemačka i Japan u slučaju pobjde kontrolirali bi sredšnje svjetsko kopno, Euroaziju i time cijeli svijet. U tom kontekstu su i pokušaji njemačkog ovladavanja bliskoistočnim dijelovima Heartlanda Rommelovim afričkim korpusom (Deutsches Afrikakorps – DAK), koji su, u konačnici, nakon stabilizacije talijanskih pozicija, popune i dovlačenja novih snaga trebali iz Tunisa i Libije preko britanskog Egipta, Palestine, Iraka i Sirije prodrijeti prema Kavkazu, spojiti se s njemačkim snagama grupe armija Jug koje su istom smjeru prodirale iz Ukrajine i ovladati naftonosnim Kaspijskim bazenom. Feldmaršal Erwin Rommel je zapeo na pragu Egipta, a europski pravac prodora na Staljingradu. Bizarno, ali sigurno ne slučajno, i danas se ratuje upravo na tim prostorima – Ukrajina koja je samo središte istočne Europe i time Heartlanda i Bliski istok sada su plamenu. Borbe u Libiji posljednjih se godina vode doslovno po istim cestama i pravcima na kojima su se borili njemački i saveznički vojnici.
Haushopfer tijekom 2. svjetskog rata tako ponovo skreće pozornost američkih stratega na Mackinderovo učenje. Časofis „Life“ 1942. godine objavljuje članak pod naslovom „Geopolitika: Sablasna karijera znanstvenog sustava koji je Britanac smislio, Nijemci koristili, a Amerikaci tek trebaju izučavati“. Američka politika, spoznavši sve praktične vrijednosti Mackinderove teorije i dvojeći između nje i Mahanove „vladavine svjetskim morima“postupila je na tipično američki pragmatični način – prihvatila je obje. Taj genijalni potez na doktrinarnoj razini istovremene kontrole i Heartlanda i pomorskoga svijeta, uključujući i sve strateški važne pomorske tjesnace i kanale od Bospora i Dardanela, Gibraltara, Hormuza, Bab el-Mandeba do Sueskog i Panamskog kanala omogućio je u posljeratnim godinama SAD-u do tada neviđeno širenje moći i utjecaja.
Dok su njena i britanska mornarica vladale morima njihova politika geostreteški je manipulrirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda -zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi. Umjesto od saveznika predlaganih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon 1. svjetskog rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i srednje Europe, Francuske i Velike Britanije s Njemačkom. Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom bio je s jedne strane preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Pax Americana “ uspostavljen je i atlantski most savezništva po kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan. Za Europu je nastupilo doba angloameričke supremacije nad sada pod njom ujedinjenom zapadnom i srednjom Europom. Hladni rat odvojio je istočnu Europu od ostatka kontinenta i omogućio potpunu američku dominaciju nad zapadnom i srednjom Europom.
Francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer brzo su shvatili da se kontinentalna Europa našla u raljama angloameričkih bankara i naftnih kompanija, i dogovarajući povezivanje europskog energetskog sektora udaraju temelje budućoj Europskoj uniji. De Gaulle i Adenauer zamislili su novu Europu mira i slobode na tadašnjoj razmeđi i opreci prema dva suprostavljena svijeta, sovjetskog totalitarizma i američkog ekonomskog pragmatizma i liberalizma – Europu napretka i socijalne sigurnosti. Uskoro im se pridružuje i talijanski premijer Aldo Moro i od tog trenutka Europska unija za Amerikance će biti koliko saveznik toliko i suparnik kojeg treba držati u inferiornom položaju. De Gaulle čak povlači Francusku iz NATO-ove vojne strukture, preživljava bezbroj pokušaja atentata i konačno se, na opće veselje u američkoj i britanskoj politici, povlači iz politike, a Francuska je danas ponovo u NATO-u. Aldo Moro biva otet i kasnije ubijen od strane talijanskih „Crvenih brigada“, koje su pred očima svemoćnih zapadnih službi sijale crveni teror, nesmetano žarile i palile identično kao današnji ISIL, sve dok nisu odradile prljavi posao koji im je bio namjenjen.
Padom zida i završetkom hladnog rata pred SAD-om je ponovo uskrsnuo problem treće sastavnice Europe i središta Haertlanda, koji je prijetio uspostavljenoj ravnoteži snaga. Postsovjetska Rusija krenula je logičnim putom prema vječnoj saveznici i vječnom neprijatelju – ujedinjenoj Njemačkoj i Zapadu.Takve veze omogućile bi i teritorijalno neprekinuto povezivanje EU sa cijelom Azijom i mogućnost kontrole Heartlanda. No veza, ili bolje reći aktivni gospodarski i politički suživot Njemačke i Rusije i posljedično eurazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije koje bi obuhvatalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije, za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo, a bivša američka državna tajnica Hillary Clinton jasno je upozorila da “euroazijska povezivanja predstavljaju novu sovjetizaciju.“
Američka politika u Europi nakon hladnog rata pod svim predsjednicima, uključujući i Obamu i Trumpa, slijedila je Mackinderove postavke kroz doktrinu i praksu ravnoteže politike moći, najjasnije opisane u djelu „Velika šahovska ploča“ jednog od bitnih kretatora američke vanjske politike, nakadašnjeg Carterova savjetnika za vanjsku politiku, geostratega Zbigniewa Brzezinskog. Održavanje američke dominacije nad Euroazijom i sprječavanje pojave bilo kakvog suparnika na tim prostorima kodificirano je u Stretegiji nacionalne sigrnosti SAD, objavljenoj u rujnu 2002. godine, a kasnije joj se pridružuje i plan „Novog američkog stoljeća“.
I gle čuda, napeti lanac američko-ruskog nadmetanja puknuo je baš na Ukrajini, po Mackinderu središnjoj točki istočne Europe, srcu i središtu Heartlanda i Euroazije. A tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, tko vlada njime – vlada i centalnom svjetskom kopnenom masom, Euroazijom i time cijelim svijetom. Istovremeno SAD je uz suglasnost i aktivno sudjelovanje velikog dijela europske politike na sastavnom dijelu Heartlanda, Bliskom istoku pokrenuo svoju razornu viziju stvaranja „Novog Bliskog istoka“ koji treba nastati u krvoproliću epskih razmjera, prekrajanjem postojećh državnih granica po vjerskim i etničkim odrednicama. Time su, osim početka stvaranja nove geopolitičke konstrukcije svoje dominacije na bliskoistočnim prostorima, američka i britanska politika postigle još jedan cilj – dodatni pritisak na EU s juga uz onaj koji dolazi s istoka, s ukrajinskog ratišta. Europu i njenu EU zapljusnuo je val izbjeglica s ratom poharanih i kanibaliziranih bliskoistočnih država, a potom kroz njihove raspale granice i gladnih masa iz afričkih država. Angloamerička politika zadala je svojoj saveznici ali i suparnici EU, koristeći podložnost i nesposobnost europske političke elite, teške udarce: presjekla joj je vezu s Rusijom i Azijom, na istočne i južne granice navukla ratne sukobe koji će dugo trajati, a u krajnjem slučaju, ukoliko joj EU ipak jednog dana postane gospodarska ugroza, detonitrat će je preko kratkog fitilja Daytonskog sporazuma, koji je upravo s tom svrhom prije 20 godina namjerno manjkavo i nedovršeno dizajniran. Ili, kako je prije 1. svjetskog rata proročanski izrekao Otto Bismarck: “….ako zbog nečega izbije veliki rat onda će to biti zbog neke gluposti na Balkanu“.
Nestankom s političke scene pravih europskih državnika, posebice nakon pada zida i ujedinjenja Njemačke, kada je općim smirivanjem stanja postalo moguće da na čelu europskih država opstaju politički mediokretiteti i činovnici, američkoj politici nije više ništa bilo na putu i EU je polako pretvorila u karikaturnu državnu tvorevinu, potpuno ovisnu o njenim odlukama.
Dio europskih političara shvatio je opseg europske izloženosti američkim interesima, ali su to bili glasovi pojedinaca koji su odskakali od vladajućih europskih gremija i prevladavajućeg razmišljanja europskih političara. Tako je još početkom prošlog desetljeća bivši francuski ministar prometa i parlamentarni zastupnik Thierry Mariani ustvrdio da je Europa “pala u američku zamku“ i da se američka politika zapravo trudi izazvati ekonomske štete ne samo Rusiji s kojom se sučeljava, nego i prema vlastitom savezniku – Europskoj uniji, i time istovremeno ojačati svoje pozicije na europskim prostorima.
Američka i britanska politika nakon ulaska u novi hladni hladni rat s Rusijom, a sada u globalni sraz s Kinom uz istovremeno britansko formalno napuštanje strukture EU i preokreta strateškog smjera od globalizacijske prema deglobalizacijskoj agendi, uspjele su ponovo sluditi i potčiniti europsku političku elitu. Zbunjena, ona se sada bavi unutarnjim problemima eurozone i ideološkim natezanjima s Poljskom i Mađarskom. Stvarni problemi se ne rješavaju, nego na videokonferencijama pitijskim zaključcima odgađaju za neka druga vremena. Zajedničko usklađeno vanjskopolitičko djelovanje praktički ne postoji, a pred vratima je ekonomska kriza, čije je razmjere teško sagledati.
Vizija globalne Europske unije i njene moći strateškog djelovanja na svjetskoj razini nikada tijekom posljednjega desetljeća nije bila tako daleka i neostvariva.
I konačno, teško je izbjeći zaključak da problem zapravo i nije u Amerikancima. Oni se samo nevjerojatnom upornošću i dosljednošću generacijama bore za svoje državne interese. Kroz uspone i padove, nakon kojih samo otresu prašinu i krenu dalje, ne zamarajući se prošlošću i potrošenim obrascima, odvažno se prilagođavajući novim okolonostima, grade moć svoje države. Probitke na račun drugih postižu tamo gdje im to omogućuju nesposobni i korumpirani političari i narodi okrenuti unutarnjim sukobima i povijesti, koji su, ponavljajući uvijek iste neuspjele povijesne matrice izgubili sposobnost kreiranja svoje budućnosti.
