" /> Mario Stefanov: EU na raskrižju | Geopolitika News

Mario Stefanov: EU na raskrižju

Nova Europska komisija, pod vodstvom Ursule von der Leyen, sukcesivno medijima servira temeljne odrednice nove europske politike. Ona se, po iznesenome i prema stavovima vodećih europskih think- tankova, europskih političara i dužnosnika, nalazi na raskrižju – ili će se njena integrativna snaga s vremenom slabiti, ili će, pokušavajući ostvariti utjecaj na svjetskoj razini, krenuti prema unutarnjoj centralizaciji, a to znači i stvaranju dominirajućeg položaja najmoćnijih europskih država predvođenih Njemačkom i Francuskom na račun novoprimljenih i ekonomski slabijih. U načelu, formalizirano ili ne, takvo stanje je zapravo realnost europske politike. Čak štoviše, još uvijek vrh političkog odlučivanja unutar europske integracije nije odbacio strategiju razvoja Europske unije u „više brzina“ i ona, zapravo, predstavlja temeljnu razdjelnicu interesa država članica Europske unije i crtu njihova sučeljavanja.

Doktrina razvoja Europske unije u više brzina, posebno podržana od strane francuske politike, zapravo je centralizacijska strategija Europske unije koja indikativno nije izričito i formalno odbačena niti od njemačke politike, iako se s te strane povremeno dovodi u pitanje. Kako bi, prema procjeni vodeće europske politike Europska unija kao cjelina postala čimbenik svjetske politike i ekonomije, nju je potrebno na odgovarajući način dublje integrirati i centralizirati. Procjenjuje se da će, ukoliko se nastavi  prema dosadašnjim odrednicama bez ubrzane cenztalizacije doći do njene fragmentacije i na kraju do disolucije i potpunog raspada. Takve teze javno uporno iznosi francuski predsjednik Emmanuel Macron. Njemačka politika, možda i zbog nedostatka efektivnog lidera u trenucima povlaćenja Angele Merkel, sa prešutnim odobravanjem reagira na takve teze.

Dublja integracija Europske unije, pojednostavljeno rečeno, znači njenu centralizaciju i postupno pretvaranje u nadnacionalnu paradržavnu tvorevinu. Ona bi, zbog različitih stadija političke i gosdpodarske razvijenosti članica, bila izgrađena  u obliku koncentričnih krugova političke, gospodarske i vojne integracije, u kojima bi se bliže centru, Berlinu, Bruxsellesu i Parizu, u prvoj razvojnoj i integracijskoj brzini nalazile najmoćnije države. U drugom krugu bile bi novoprimljene i ekonomski slabije države.

Krugovi utjecaja prelazili bi okvire Europske unije i u trećem krugu oko centra moći nalazile bi se europske države s jugoistoka kontinenta koje su do sada ostale izvan europskih integracija i koje, manje ili više, pokazuju interes za pristup Uniji. U posljednjem krugu projekcije centralinih interesa bile bi države Sjeverne Afrike i Bliskog istoka te subsaharske Afrike koje se nalaze pod efektivnom kontrolom Pariza u okviru francuske, nikada napuštene politike “françafrique”, održanja afričkih država u polukonolijalnom statusu prema Parizu radi osiguranja izvora energenata i strateških sirovina kao što su uran i litij – potrebni za održanje francuskih nuklearnih kapaciteta i sofisticiranih dijelova industrijskog kompleksa, uključujući vojnu industriju.

Svaki krug imao bi svoju svrhu za Europsku uniju, a integracija Bliskog istoka i Afrike osigurala bi izvor energenata, strateških sirovina i jeftine radne snage kroz kontrolirane procese imigracije. Nije, stoga,  nimalo slučajno da se skračenica  EMEA (Europa, Middle East, Afica) korišena do sada uglavnom u stručnim trgovačkim i financijskim krugovima,  sve češče korisati u širokoj uporabi kroz vodeće medije kao oznaka jedinstvene geoekonomske i geopolitičke cjeline, sačinjene od međusobno povezanih i zavisnih dijelova. Europa i njena Europska unija samo je jedan od dijelova te buduće integracije – za sada najmoćniji i vodeći.   Sve što europska politika u ovim trenucima prezentira javnosti o imigraciji s tih prostora čista je obmana jer bez volje europskog kapitala, kojemu je potrebna nova svježa radna snaga, i politike koja to provodi, nikakve navale imigranata na europske prostore ne bi bilo. Politika najmoćnijih europskih država, povijest je više puta pokazala, više je nego sposobna okrutno se izboriti za svoje ciljeve i interese pa bi imigrantska masa odavno bila zaustavljena, pa ako je potrebno i  zatučena inseniranjem međusobnih lokalnih ratova ili potopljena prije nego što bi se približila obalama Malte, Italije ili Grčke.

Da ne bude zabune, odluke o tome tko će biti u kojem krugu neće biti ostavljene na dispoziciji pojedinim državama članicama nego će raspored i poziciju određivati centar oko kojeg se sve to vrti – najmoćnije članice EU.

Za izgradnju nikada odbačene agende izgradnje centralizirane i federalne Europske unije i njenog strukturianja u obliku koncentričnih krugova integracije s razvojnim procesima u “više brzina”, a zapravo krugova širenja moći i interesa, potrebno je potisnuti, i s europske političke scene po mogućnosti ukloniti tzv. desni populizam, kako u labirintima bruxselleske administracije i europske politike nazivaju političke snage nacionalnih suverenosti država članica. Nova politička strategija vodeće europske politike očito u tome uspjeva. Nakon ispuhivanja tzv. lijevog populizma i njegovog konačnog potiskivanja grubom ekonomskom prisilom, sada se na tzv. desni populizam, čini se, vrlo uspješno, primjenjuje “meki pristup”, koji se ogleda u kombinaciji populističkih obećanja o napuštanju agende socijalnog i gospodarskog liberalizma i povratka na državu blagostanja i javne kompromitacije vodećih političkih osobnosti snaga nacionalnih suverenosti koje se kroz kontrolirane korporacijske medije prikazuju kao izbezumljeni nacionalisti i nepopravljivi fašisti. Aktualna zelena politika i njeno populaziranje te posljedično jačanje izbornih rezultata zelenih stranaka u državama članicama EU zapadne Europe, također se koristi kao direktna brana tzv. populističkim snagama.

Sažeto rečeno, nova europska politička strategija, dugo planirana ali konačno stavljena u primjenu nakon pobjede Trumpa u SAD-u, koja je promjenila političku paradigmu na europskim prostorima, strukturirana je u više faza i usmjerena u više pravaca.

Prvi cilj je stabilizacija liberalnog poretka i stvaranje unutarnje kohezije Europske unije. Obavlja se, stoga, ubrzana centralizacija funkcija i prenošenje suvereniteta s nacionalnih država na tijela Europske unije. Kako bi se ta tranzicija olakšala države članice se pokušavaju podjeliti u više integracijskih brzina. Na vanjskopolitičkom planu uspostavljaju se integracijske osnovice prema regiji Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i preko Pariza subsaharske Afrike kako bi se vanjska politika pokrenula iz letargije i defenzive u ofanzivni hod i osigurale mogućnosti projekcije geopolitičkih i geoekonomskih interesa Europske unije prema tamošnjim energetskim izvorištima i tržištima. Aktivna vanjska politika, u koju se ulaže sve više financijskog i političkog kapitala, opravdava se otporom prema  novom angloameričkom  bloku koji će se predvidivo stvoriti nakon Brexita i koji  EU tretira kao novu centralnu europsku kontinetalnu silu koju je potrebno opkoliti, izolirati i isključiti iz razine globalnog utjecaja. Bitni čimbenik stvaranja unutarnje kohezije postaje i jedinstvena obrambena politika,  pojačana ulaganja u europsku sastavnicu NATO-a kao zamjenu za ideju europske vojske, i na kraju, uz pomoć Francuske izgradnja nuklearnog potencijala Europske unije. Sve to bi omogućilo krajnji cilj, prelazak Europske unije iz defenzive u aktivnu i ofanzivnu vanjsku politiku koja bi rezultirala dosezanjem razine svjetskog utjecaja.

Sve se to posljednjih tjedana jasno vidi iz raščlamba europskih think -tankova, izjava utjecajnih europskih političara i komentara drugog ešalona europske politike, bivših dužnosnika Europske unije i njenih članica.

Takav suludi hibridni koncept „Europa u više brzina“, po kojem bi u uniji bile više vrste država članica, jednostavno je iracionalan i politički neodrživ. Anne-Marie Slaughter, predsjednicu Washingtonskog think-tanka „New America Foundation“, profesoricu s Princetona i nekadašnju direktoricu političkog planiranja američkog State Departmenta za vrijeme državne tajnice Hillary Clinton, sve to podsjeća na situaciju u SAD pred izbijanje građanskog rata, dok se tamo vozilo u dvije brzine – industrijskog sjevera i poljoprivrednog juga s nekompatibilnim političkim i pravnim sustavima. Slaughter navodi: „Za SAD su se ta pitanja  pojavila polovicom 19. stoljeća kada je američka unija osigurala nezavisnost, a sjećanja na zajedničku borbu izblijedila pred ekonomskim razlikama i sukobima između sjevera i juga, koji su razriješeni užasnim  ratom u kojem je SAD porazio secesionističku  južnjačku konfederaciju i nametnuo svoju političku viziju zajedničke države. EU se sada suočava sa svojim građanskim ratom, koji je, na sreću, bez fizičkog nasilja. Unija ne može opstati samo na načelima ekonomske stege i poštivanja ekonomskih zakonitosti. Nametanja fiskalne stege i tkzv. strukturnih reformi ništa ne znači. Potrebni su istinski državnici i vođe, koji su stanju artikulirati i ostvariti općeprihvaćenu viziju zajedničke budućnosti EU“.

Neodrživosti takve EU s dvije ili više brzina vjerojatno je svjesna i europska politička elita, ali njen pravi cilj je ono što je bio i američkom sjeveru u građanskom ratu.

A to je, pojednostavljeno rečeno, nametanje političke volje svim članicama i stvaranje moćne, centralizirane EU sa svim karakteristikama federalne države u kojoj bi suvereniteti nacionalnih država, poglavito onih izvan elitnog kluba, bili svedeni gotovo na razinu američkih saveznih država.

Kako eurooligarhija trenutačno nema karizmatičnog političara koji bi raspolagao istinskim državničkim  kapacitetima i mogao progurati ideju stvaranja Sjedinenih Europskih Država, ostala joj je samo jedna opcija.

Sve države članice EU izvan eurozone,  koje će nakon  planiranih integracija postati drugorazredne članice, refleksno će težiti ulasku u eurozonu i pri tome prihavaćati sve uvjete elitnih država kako su, uostalom, i već činile prilikom ulaska u samu EU.

Postupno, usisavanjem svih država članica u eurozonu i njen planirani državni entitet, ostvarit će se i velika ujedinjena federalna Europa sa svim državnopravnim atributima usisanim iz nacionalnih suvereniteta članica federacije. U tom kontekstu je i sve češće spominjanje u javnosti ideje o stvaranju zajedničke europske vojske, koja, trenutno, uz postojanje NATO-a nema nikakvog smisla, ali u kontekstu buduće europske federalne države predstavljala bi  jedan od bitnih faktora njene moći. No istovremeno nastaje problem tko će to sve platiti. Po svemu sudeći cijeli trošak stabilizacije Europske unije na financijskom, gospodarskom i političkom planu, koji bi uključivao i izvjesni pomak k ujednačavanju ekonomske snage država članica, trebala bi platiti i jedina istinski gospodarska sila Euope – Njemačka. A to već podsjeća na povijesno pregažene pokušaje stvaranja federalnih nadnacionalnih tvorevina koje zbog svog prisilnog i neprirodnog karaktera nisu mogle opstati. Njemačka ne iskazuje volju za plaćanjem tako velike cijene i ulaska u tako veliki rizik, no s druge strane problem je što ona bez Europske unije ne može nastaviti multiplicirati svoju političku moć i gospodarsku snagu pretvarati u geopolitičku silu. Činjenica je da bez Europske unije Njemačka pri sadašnjem rasporedu snaga moći na svjetskoj razini ne može doseći utjecaj globalne sile. To joj je pak potrebno za nastavak i odražanje gospodarskog razvoja. U trenucima masivnog gospodarskog rasta kakvog ima Njemačka i mali pad predstavlja veliki problem. Njemačko gospodarstvo mora nastaviti postojeći rast, a za to mu je potreban njemački utjecaj na zbivanja ne samo u Europi nego i u Africi, Južnoj Americi i Aziji. Tamo su njegova tržišta koja se moraju politički osigurati.

Europa je, čini se, na rakrižju između izvorne vizije idejnih tvoraca Europske unije i vizije sada prevladavajućih političkih zastupnika globalnih financijskih središta moći. Odluka o smijeru odrediti će, hoće li buduća Europska unija biti područje istinskog gospodarskog prosperiteta od kojega će koristi imati europski građani i njihove nacionalne države, mira i socijalne stabilnosti,  ili bankarski raj casino-ekonomije, militarizacije i kolonijalne ekspanzije.

Mario Stefanov: EUROPA POD UDAROM PROTU-NACIONALNE REVOLUCIJE

Komentari

komentar

loading...

You may also like