Europski parlament upućuje i na razgovor s maloumnicima koji šire dezinformacije pa u tekstu savjetuje: „Razgovarajte s osobom koja širi dezinformacije jer vjerojatno to ne radi namjerno. Istraživači tvrde da je ljudima koji vjeruju u teorije zavjere najbolje pristupiti suosjećajno, apelirati na njihovo kritičko razmišljanje i izbjegavati ismijavanje.“ Nažalost, tekst ne upućuje što dalje s takvima raditi ukoliko ostanu pri svojim krivim stavovima, da li zvati hitnu pomoć radi daljnje psihološke i psihijatrijske obrade ili ih, možda, jednostavno prijaviti policiji, a možda je moguće ponašanje takvih drugova izložiti kritici na sljedećem partijskom sastanku dok ne pristanu na samokritiku i ne revidiraju svoje neprijateljske stavove.
Sudeći prema dokumentima institucija Europske unije u ratu protiv koronavirusa i gospodarske krize Unija otvara novi front borbe protiv tzv. dezinformacija trećih strana, u svezi korona krize i u njezinom kontekstu, ili, pojednostavljeno rečeno, ulazi u borbu protiv glasovite „neprijateljske propagande“.
Tako će, nesumljivo, znatan dio informacijskih, političkih i financijskih kapaciteta biti prebačen sa zdravstvene i ekonomske bojišnice na ideološku i propagandnu.
Vodeća gospodarska i politička elita, podržana od institucije Europske unije predvođenih Njemačkom i uskim krugom najmoćnijih država članica, uspjela je nametnuti svoje riješenje i odgovore na ekonomsku krizu. Izbjegnut je solidaran zajednički odgovor na ekonomskom planu, koji je, pod kontroliranim uvjetima, mogao biti jedini učinkoviti instrument obuzdavanja već započete ekonomske krize. Moćni su, tako, osigurali povoljne pozicije ne samo za borbu svojih nacionalnih ekonomija protiv zdrastvene i posljedične ekonomske krize nego i za buduću zaradu na njoj. Izbjegnuta je tzv. kolektivizacija dugova – kako moguću zajedničku kriznu ekonomsku politiku nazivaju bruxelleska i berlinska središta financijske i političke moći. U cijeloj igri, namiještanja startnih pozicija za najbogatije države članice ovoga puta odigrala je Nizozemska kako bi se izbjeglo njemačko eksponiranje na planu nametanja riješenja slabijima, u vrijeme dok Europskom komisijom upravlja njemačka dužnosnica, iako je potpuno jasno kako u pozadini svega stoji Berlin.
No, dok se na gospodarskom planu u praksi izbjegava jedinstveno djelovanje jer bi to, eto izazvalo navodno strašnu kolektivizaciju dugova, s druge strane cijeloj Europskoj uniji nameće se jedna druga kolektivizacija kroz izgradnju paradigme o ugroženosti Europske unije od ruskih i kineskih dezinformacija i propagande koju plasira tzv. američka alternativna desnica, kako je – što god ona bila- vjerovali ili ne, nazivaju u službenim dokumentima Europske unije. Gradi se ideološki okvir koji zahtjeva jednoumni i uniformirani informacijski pristup ne samo svih država članica EU, nego i svih građana.
Dok se borba protiv zdravstvene i gospodarske krize manje-više prepušta tržištu preko kreditnih linija čiji su uvijeti različiti za svaku članicum ovisno o stanju njezine ekonomije i kreditnom rejtingu, na političkom i informativnom planu poziva se, i na posredni način čak zahtjeva zajednička i solidarna borba protiv neprijateljske propagande čiji je cilj unošenje razdora u inače idiličnu atmosferu Europske unije. Formulacije koje se pri tom koriste podsjećaju na neka prošla vremena. Zapadne Europljane vjerojatno ne, jednostavno zato jer se za svojih života nisu s tim fenomenom susreli, ali građane srednje i istočne Europe zacijelo itekako da.
Tako je na službenoj stranici Europskog parlamenta 30. ožujka 2020. objavljen tekst pod nazivom „Dezinformacije: Kako prepoznati i boriti se protiv mitova vezanih uz Covid-19“ u kojem se navodi: „Nakon izbijanja pandemije koronavirusa pojavile su se dezinformacije koje umanjuju rezultate njezina suzbijanja.“ Ukazuje se na raširenost dezinformacija o krizi koronavirusa na prostorima Europske unije riječima: „Od prvotne tvrdnje da se virus proširio od juhe od šišmiša do žestokih izvješća o zemljama EU koje se međusobno bore za preostale zalihe medicinske opreme, dezinformacije su sveprisutne.“ U nastavku teksta, pozivajući se na posebno formirani tim Europske unije za borbu protiv dezinformacija pod nazivom „EUvsDisinfo“ , koji ima i svoju internetsku stranicu, tekst Europskog parlamenta izričito ukazuje na izvore dezinformacija. Navodi se: “Prema izvješću posebnog tima EU-a vezanog za dezinformacije neke krive tvrdnje dolaze od određenih političkih sila, uključujući američku alternativnu desnicu, Kinu i Rusiju. U ovim slučajevima cilj je politički – potkopavanje Europske unije ili promjena političkoga smijera.“
Europski parmlament dalje u svome tekstu upućuje što napraviti kada netko širi dezinformacije, pa kazuje: „Možete ih prijaviti društevnim mrežama na kojima ste ih vidjeli. Mnoge kompanije rade na sprječavanju širenja dezinformacija o koronavirusu na svojim društvenim mrežama.“
Čak štoviše, Europski parlament upućuje i na razgovor s maloumnicima koji šire dezinformacije pa u tekstu savjetuje: „Razgovarajte s osobom koja širi dezinformacije jer vjerojatno to ne radi namjerno. Istraživači tvrde da je ljudima koji vjeruju u teorije zavjere najbolje pristupiti suosjećajno, apelirati na njihovo kritičko razmišljanje i izbjegavati ismijavanje.“ Nažalost, tekst ne upućuje što dalje s takvima raditi ukoliko ostanu pri svojim krivim stavovima, da li zvati hitnu pomoć radi daljnje psihološke i psihijatrijske obrade ili ih, možda, jednostavno prijaviti policiji, a možda je moguće ponašanje takvih drugova izložiti kritici na sljedećem partijskom sastanku dok ne pristanu na samokritiku i ne revidiraju svoje neprijateljske stavove.
Šalu na stranu, stječe se dojam kako previše energije institucije Europske unije u ovako teškoj zdravstvenoj i ekonomskoj situaciji, kada u njenim članicama dnevno umire ili ostaju bez posla tisuće ljudi, ulažu u suzbijanje ruskih i kineskih dezinformacija o epidemiji Covida-19 na prostoru Europske unije.
Utjecaj ruske i kineske propagande na europske građane je potpuno beznačajan, a posebice utjecaj nekakve američke alternativne desnice.
No sasvim je drugo pitanje, koliki je utjecaj ruskih i kineskih novčanih transfera lobistima unutar Europske unije, pa i samog Europskog parlamenta. Novac čini ono što tisuće riječi ne može, pa bi to trebalo biti pravo polje djelovanja europskih institucija u borbi protiv utjecaja kineske i ruske politike i nekakvih američkih političkih struja.
Po tko zna koji put u posljednjem desetljeću Europska unija ponovo otvara borbu protiv neprijateljske propagande i to čini redovito onda kada se nađe u kriznoj situaciji. Popis neprijatelja pritom je sve duži, pa se Rusima, Kinezima i domaćim populistima sada pridružila i američka alternativna desnica. Upravo je bizarna volja vladajućih struktura Europske unije da se u trenucima teške zdravstvene i ekonomske krize posvećuje propagandnom ratu, iako je svima već poznata činjenica da se baš nisu iskazali u agilnosti, inovativnosti i solidarnosti na onom dijelu fronte gdje se vode prave bitke. Svaka nova kriza, od krize eurozone i grčke dužničke krize, preko tzv.migracijske krize do zdravstvene krize izazvane koronavirusom i nove velike ekonomske krize na pomolu, Europska unija u cjelini pokazala je egoizam najmoćnijih članica Europske unije i do sada, na žalost, potpunu neučinkovitost.
Uistinu je neprirodno i čak neozbiljno da se Europski parlament u svojim priopćenjima uopće na takav način bavi utjecajem propagandnih aktivnosti stranih čimbenika koje optužuje za širenje neistina o koronavirusu. To, prema Europskom palamentu, čine, kako bi namjerno stvorili dojam o međusobnoj nesolidarnosti članica Unije u teškim trenucima opsade zarazom i ekonomskom krizom, iako je svakome vidljivo da neke velike solidarnosti do sada uistinu nije bilo.
Igra s neprijateljskom propagandom sama po sebi odlika je svih nestabilnih političkih i državnih struktura, koje, u svom obrambenom refleksu, nesigurne u svoj autoritet i vjerodostojnost među vlastitim građanima, udaraju po vanjskom i unutarnjem neprijatelju. Dakako da ruska i kineska propagandna mašinerija, kao uostalom i američka, pa i ona vodećih država članica Europske unije djeluje, ali to ne može u ovome ternutku biti prioritet ključnih institucija europske integracije.
Potrebno je ukazivati i demantirati lažne vijesti koje mogu neposredno narušavati djelovanje zdravstvenih i državnih organizacija u suzbijanju epidemije ili širenju panike među stanovništvom. Ali borba protiv ocjena o nesolidarnosti unutar Europske unije i navodnog pokušaja unošenja razdora među članicama je potpuno besmislena, kontraproduktivna i samo pred građanima komprimitira institucije Europske unije. Umjesto borbe protiv neprijateljske propagande europske institucije trebale su osigurati promptnu pomoć Italiji i drugim najugroženijim članicama još u samom startu krize, što nije učinjeno. Zahvaljujući tom propustu, kineske, ruske, kubanske i tko zna čije sve stručne ekipe sada pomažu talijanskim i španjolskim vlastima. Dok se Europski parlament bori protiv verbalne propagande, ruske i kineske vojne ekipe uz suglasnost talijanske države pomažu u dekontaminaciji važnih institucija.
Ako ćemo stvari gledati kroz prizmu propagande, neposredna fizička prisutnost ruskih i kineskih ekipa u najugroženijih državama članica i tehnička pomoć sam su vrhunac propagande, za koje je ono protiv čega se bori Europski parlament – verbalne propagande i djelovanja tzv.medija pod ruskom kontrolom – obična dječja igra. Groteskna je borba protiv ruske i kineske verbalne propagande u ternucima dok su ruski i kineski stručnjaci, među kojima su i vojne postrojbe, djeluju na terenu EU. Modaliteti i dometi propagande prozvane „američke alternativne desnice“ vjerojatno nisu jansi ni samim autorima antipropagandne strategije. O kakvoj ruskoj ili kineskoj propagandi uopće imaju rasporavljati institucije Europske unije nakon što su dozvolili sramotu da ruske vojne postrojbe umjesto NATO-a ili elemenata europskih vojnih struktura pomažu Italiji, a da kineski i ruski zrakoplovi u Italiju i Španjolsku dostavljaju nužnu tehničku pomoć. Uostalom i sam američki predsjednik Trump je 10. travnja naredio svojoj administraciji da organizira i pruži tehničku i stručnu pomoć Italiji. Očito nije ni svjestan da se izlaže mogućnosti da ga Europski parlament i specijalizirani timovi također uvrste u nositelja neprijateljske propagande ili ga možda već tretiraju dijelom tzv. američke alternativne desnice koju prozivaju za širenje dezinformacija.
Uostalom, nisu Rusi i Kinezi natjerali Njemačku da u prvim trenucima krize zabrani izvoz svih zaštitinih sredstava u druge članice Europske unije uključujući Italiju. Da je sve bilo u redu i da je postojala solidarnost među članicama Europske unije, a ne zatvaranje granica i zabrane izvoza medicinske i zaštitne opreme, ne bi ni agilna i vjerodostojna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen imala razloga po treći put javno se ispričavati Italiji. Za razliku od Europskog parlamenta i specijalnih timova koji proučavaju stranu propagandu predsjednica Europske komisije sa svojim timom, uz podršku hrvatskog predsjedništva Vijeća Europske unije, i dalje jedina potiče konkretne poteze i pokušava Europsku uniju u ekonomskoj i zdravstvenoj krizi održati na površini. Jednostavno nema vremena baviti se bedastoćama i proučavanjem sadržaja ruskih i kineskih medija čiji je neposredni utjecaj na europske građane uistinu beznačajan.
Zapravo je tragična činjenica da se Europska unija i njezine ključne institucije, kao što je Europski parlament i vanjsko-političke strukture, posvećuju propagandnom nadmetanju s protivnicima čiji je propagandni učinak na europsko stanovništvo potpuno minoran, dok tisuće europskih građana umire ili ostaje bez posla.
