Mario Stefanov: EU zeleni plan ovisan o afričkim resursima

Europa u utrci za suncem i vjetrom

Novi zeleni plan Europske unije (The European Green Deal)  i ovih dana od strane Europske komisije donesena strategija za uvođenje vodika kao temeljnog goriva, koje u Europskoj uniji treba do 2050. godine zamjeniti goriva koja se danas koriste – neprovedivi su bez korištenja resursa Afrike i posebice Sjeverne Afrike.

Jednostavno rečeno, bez Afrike i njenih energetskih i prostornih potencijala, prije svega energije sunca i vjetra Sjeverne Afrike i južnog Sredozemlja, nema niti nove zelene Europske unije.

Ta činjenica europsku zelenu politiku podiže na razinu geopolitičke doktrine i čimbenika europske vanjske politike, jer je njen preduvijet politička, gospodarska i konačno fizička kontrola Afrike i regije MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika) na bilo koji način.

Već danas je u analizama think-tankova i lobističkih klubova koji kreiraju europsku politiku široko prisutna skraćenica EUMENA (Europa, Bliski istok i Sjeverna Afrika), kojom se naglašava postojanje agende geoekonomske i geopolitičke integracije tih prostora s Europom. Energetska politika i europski zeleni plan jedan su od ključnih razloga tih integracijskih procesa. Nekadašnje zle slutnje legendarne talijanske novinarke  Oriane Fallaci o planovima europske elite usmjerenih na stvaranje tzv. Eurabije, kako ju je ona nazvala, dugo proglašavane teorijom zavjere, sada, čini se, postaju stvarnost.

Europska zelena politika ovisi o afričkim političkim prilikama i činjenici tko kontrolira MENA-u i cijelu Afriku, a uvođenje pojma EUMENA jasno ukazuje na ambicije EU u tom smjeru. Potreba europskog nadzora nad tim prostorima otvara vrata žestokom nadmetanju regionalnih i globalnih sila i novim krizama, pa i ratovima za sunce i vjetar južnog Sredozemlja. Naizgled kaotična zbivanja u Libiji, gdje su se praktički umiješali svi koji drže do sebe, od Italije, Njemačke, Francuske do SAD-a, Turske i Rusije, odvijaju se upravo u tom okviru. Ratno nadmetanje na libijskim prostorima ne vodi se samo radi osiguranja izvorišta nafte i plina za Europu nego i za buduće izvore energenata, sunce i vjetar i sam prostor koji je dovoljno velik zaa prihvat masivnih postrojenja za proizvodnju zelene energije i tzv. zelenih molekula, odnosno  „zelenog“ vodika kao novoga goriva.





Naime, EU politika planira koristiti energiju sunca i vjetra Sjeverne Afrike za proizvodnju zelene električne energije, a kojom bi se pak elektrolizom vode proizvodio tzv. zeleni vodik, vodik dobiven u potpunosti iz obnovljivih izvora energije. Za razliku od njega tzv. sivi i plavi vodik koji se proizvode preradom ugljikovodika nisu ekološki čista goriva. Zeleni vodik proizveden uz pomoć električne energije dobivene iz energije vjetra i sunca  elektrolizom vode jedini zadovoljava uvjete nove europske zelene politike.

No, kako ta ista Sjeverna Afrika oskudjeva vodnim resursima to se logički nameće pitanje – odakle vode za proizvodnju zelenog vodika. U svim objavljenim planova razvoja zelene ekonomije Europe uz pomoć potencijala Sjeverne Afrike to pitanje se gotovo prešućuje, pa je potpuno izvjesno da se u sklopu europske zelene politike u tu svrhu namjerava koristiti ni manje ni više nego – Sredozemno more. Da je tomu tako svjedoči i studija Brookings Institution od 24. lipnja 2014. godine pod naslovom: „Is water scarcity dampening growth prospects in the Middle East and North Africa?“ prema kojoj područje MENA-e izrazito oskudjeva vodom. Ono je veličine oko 10,2 posto svjetske površine, ali ta regija prima samo 2,1 posto  prosječne svjetske godišnje količine oborina. Nadalje regija sadrži samo 0,3 posto godišnjih obnovljivih izvora u svijetu. Odakle onda voda potrebna za elektrolizu u cilju ekstrakcije vodika pomoću električne energije dobivene iz obnovljivih izvora sunca i vjetra te regije, ako vode očito nema dovoljno ni za potrebe stanovništva? Odgovor se sam nameće – iz Sredozemnog mora. Potpuno je izvjesno da se u sklopu europske zelene politike namjerava za proizvodnju ekološki čistog zelenog vodika iskorištavati i danas već ugroženi ekosustav Sredozemnog mora. On nije puka voda, kako ga očito zamišljaju kreatori zelene politike, nego je more, zapravo, živi organizam, prirodna zajednica živih organizama na jedinstvenom staništu. Već sada se taj ekosustav koristi kroz procese desalinizacije za proizvodnju pitke vode, no to je sasvim opravdana uporaba morske vode u cilju zadovoljavanja osnovnih životnih potreba ljudi. Proizvodnja zelene energije u obliku zelenih molekula vodika iz morskog ekosustava u mjeri kojoj se to planira – čista je perverzija i devastacija  okoliša. Nažalost, očito je pravi plan izgradnja velikog broja postrojenja za proizvodnju zelenog vodika elektrolizom morske vode na priobalju Sjeverne Afrike.

Na namjeru korištenja područja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka za potrebe proizvodnje zelenog vodika iz vode jasno ukazuje studija „Dii Desert Energy“ (Desertec Industrial Initiative – Dii) iz studenoga 2019. godine pod nazivom „A North Africa-Europe Hydrogen Manifesto“. Već sam naslov isključuje bilo kakvu dvojbu odakle se za potrebe europskog zelenog plana zapravo misli pribavljati vodik kao novo gorivo. U studiji se izričito navodi: „Kada Europa i Sjeverna Afrika razviju zajedničko vodikovo gospodarstvo koristi će imati i Sjeverna Afrika i Europa. Poput prirodnoga plina vodik se može uvoziti iz Sjeverne Afrike plinovodima što je jeftinije od brodskog prijevoza. Zahvaljujući uvozu vodika iz Sjeverne Afrike Europa bi mogla ostvariti održiv energetski sustav. Nadalje, zajednički europski i sjevernoafrički pristup o obnovljivoj energiji i vodiku stvorio bi gospodarski razvoj koji bi osigurao socijalnu stabilnost u sjevernoafričkim zemljama potencijalno smanjujući broj imigranata iz te regije u Europu.“ Posebno se naglašava kako je cilj proizvodnja zelenoga vodika iz vode, pa se navodi: “Zeleni vodik proizveden iz obnovljive električne energije i vode igrati će presudnu ulogu u našoj budućoj dekarboniziranoj ekonomiji.“





Studija Dii-a ukazuje i na prave razloge usmjerenosti prema proizvodnji zelene energije izvan Europe.

Izričito se navodi: „Zbog ograničenog prostora i gustoće stanovništva Europa neće moći proizvesti  svu obnovljivu energiju u Europi. Stoga se predmnjeva da će veliki dio vodika biti uvezen. Iako uvoz vodika može doći iz mnogih dijelova svijeta s dobrim izvorima sunca i vjetra primarna mogućnost je uvoz iz Sjeverne Afrike. Već danas prema OPEC-u i EIA-i 13 posto prirodnog plina i 10 posto nafte koja se konzumira u Europi potječe iz Sjeverne Afrike, a 60 posto izvoza nafte iz Sjeverne Afrike i 80 posto izvoza plina otprema se u Europu.“

Nadalje, u studiji se navodi: „Resursi u Sjevernoj Africi su ogromni. Samo 8 posto pustinje Sahara prekrivene solarnim pločama potrebno je za proizvodnju 155.000 TWh, ukupne količine energije potrebne svijetu…… Pustinja Sahara je najsunčanije područje u cijelome svijetu tijekom cijele godine. To je veliko područje (više od 3 milijuna kvardratnih kilometara) koje u prosjeku prima 3600 sunčanih sati godišnje, a na nekim područjima i 4000 sati. To znači da  razina dozračene sunčeve energije dostiže 2500 do 300 KWh po kvadratnom metru godišnje.“

U svezi energije vjetra Dii studija kazuje: “Također, pustinja Sahara jedno je od najvjetrovitijih područja na svijetu. Prosječne godišnje brzine vjetra na razini tla prelaze 5 metara u sekundi u većem dijelu pustinje, a u zapadnim priobalnim regijama dosežu brzine i od 8-9 m/s. Brzine vjetra povećavaju se s porastom visine, a saharski vjetrovi prilično su stabilni tijekom cijele godine.“ Analizirajući potencijale Sjeverne Afrike Dii zaključuje da se solarna postrojenja velikih razmjera i postrojenja za proizvodnju električne energije iz vjetra u zemljama Sjeverne Afrike mogu realizirati s mnogo nižim troškovima nego u Europi, pa očekuje da će se troškovi proizvodnje električne energije iz izvora sunca i vjetra u Sjevernoj Africi spustiti na 1 $ct/kWh do 2030. godine. Dii studija zaključuje: „Očekuje se da će Europa nastaviti uvoziti energiju i u budućem sustavu obnovljivih izvora energije. Međutim, osim fosilnih goriva Europa će s vremenom uvoziti energiju u obliku zelenih molekula….. Zajednička vodikova strategija između Europe i Sjeverne Afrike pomoći će izgradnji europskog energetskog sustava koji će se temeljiti na 50 posto obnovljive električne energije i 50 posto zelenog vodika do 2050. godine. Taj zeleni vodik sačinjavat će onaj proizveden u Europi i onaj iz uvoza posebno iz Sjeverne Afrike. Vodik proizveden u Sjevernoj Africi bit će koristan i za Europu i za Sjevernu Afriku.“ Riječ je, dakako, o zelenom vodiku, dakle, onome, proizvedenim električnom energijom iz obnovljivih izvora elektrolizom vode. Kako Sjeverna Afrika oskudjeva vodom, iako se u studiji najvjerojatnije namjerno ne navodi, takav vodik na području Sjeverne Afrike može se proizvoditi samo iz morske vode.

Industrijski konzorcij  Dii  (Desertec Industrial Initiative)  koji je stvorio i obznanio navedenu studiju nije bilo tko u europskim pa ni u globalnim razmjerima. Iza njega stoji moćni politički i industrijski kompleks sačinjen od utjecajnih think-tankova sa sposobnošću kreiranja europske i svjetske politike kao što je Rimski klub i europske  gospodarske i  političke elite. Iza njega zapravo stoji sva geoekonomska i geopolitička moć najmoćnijih država Europske unije. O tomu jasno svjedoče činjenice tko su njegovi osnivači i čije interese promovira.

Dii je industrijska inicijativa osnovana 2009. godine  od strane 12 moćnih kompanija i banaka među kojima su Deutsche Bank, HSH Nordbank, MAN Solar Millennium kao zajednički projekt MAN-a, Solar Milleniuma AG i Ferrostaala AG ,poznatog po korupcijskim aferama u Grčkoj i Portugalu, njemački elektroenergetski div RWE i vječni i moćni SIEMENS. Kasnije su se pridužili i drugi moćni industrijski koncerni.

Dii je razvijen temeljem Desertec inicijative i zaklade koju je osnovala organizacija Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation ili skraćeno TREC. Cilj TREC-a, Deserteca i industrijske inicijative Dii koja je iz njega proistekla je promicanje tehnološkog , ekonomskog i političkog okvira za razvoj proizvodnje zelene energije u pustinji Sjeverne Afrike.Tvrtke i banke osnivači Dii svojim djelovanjem fokusirani su na proizvoidnju čiste energije na području MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika).  TREC iz kojeg je proistekao i Desertec i industijski kompleks Dii osnovao je nitko drugi doli famozni Rimski klub 2003. godine zajedno sa National Energy Research Center Jordan. Rimski klub kao svojevrsni think-tank poznat je po knjizi koju su 1972. godine u njegovo ime objavili Jay Forrester i Dennis Meadows pod naslovom „The Limits to Growth“ („Granice rasta“). Autori konstatiraju stanje ograničenih prirodnih resursa u svijetu i istovremenog nekontroliranog rasta stanovništva usporedno sa zahtjevima za brzim gospodarskim razvojem. Prema njima riječ je o nespojivim procesima, a riješenje su našli u smanjenju populacije stanovništva svijeta. Po tom zlosutnom manifestu to se može postići samo prenošenjem vlasti s izabranih političara na tehnokratske strukture. Kombiniralo se čak i sa prijedlozima o novčanom nagrađivanju ženske populacije koja ne bi rađala. Rimski klub u brizi za Europu osnovao je 1993. godine „Vijeće za budućnost Europe“, a 2014. godine službenim priopćenjem podržao je djelovanje ekološke aktivistice Grete Thunberg.

Sjeverna Afrika trebala bi tako postati ključno izvorište zelene energije za Europsku uniju. Od početka razvoja europske zelene politike bilo je nedvojbeno jasno kako Europa ne raspolaže dovoljnim izvorima energije sunca i vjetra. Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj upotrebi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljeni europski okoliš. Sada kada se pokreće realizacija te politike u praksi nakon objave novog zelenog europskog plana postaje i jasno na koji je način europska politika od samog starta namjeravala riješiti taj problem.

Umjesto utroška dragocjenog europskog prostora za potrebe proizvodnje zelene energije i njegove neizbježne devastacije, veliki dio postrojenja potreban za proizvodnju jednostavno će se prenijeti u Sjevernu Afriku. Na tim prostrima ima izobilja sunca i vjetra. Priobalni pojas, a posebice do sada netaknuta divljina Sahare, idealni su za postavljanje masivnih zelenih energetskih postrojenja. Sada postaje i jasnija tolika opsjednutost europske politike Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom prethodnih godina i desetljeća i snažna aktivnost  k integriranju Europe i MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika) u jedinstveni geoekonomski i geopolitički prostor.

Nije riječ samo o nafti i plinu nego o nečemu mnogo vrjednijem i važnijem, nečemu što je nedostajalo u svakoj jednadžbi kojom se pokušavalo definirati zbivanja na prostorima Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i stvarni motivi europske politike na tim prostorima. Sada, kada se u jednadžbu ubaci i sjevernoafričko i bliskoistočno sunce, snaga vjetrova i slobodan prostor za masivna postrojenja europskog zelenog plana, jednadžba savršeno funkcionira. Skida se krinka i postaje puno jasnije što stvarno stoji iza krvavih bliskoistočnih prevrata i ratova pokrenutih revolucijama tzv. arapskog proljeća u režiji europske i savezničke američke politike za predsjedničkih administracija prije stupanja na scenu Donalda Trumpa.

Energetska vrijednost Sjeverne Afrike i cijele regije MENA, pa i subsaharske Afrike nakon objave europskog novog zelenog plana i pratećih dokumenata, sada je podignuta na desetu potenciju. Postaje uistinu teško oboriva činjenica da je tobožnja demokratizacija tih prostora zapravo bila politička priprema za veliki plan njihova pretvaranja u devastirani okoliš s ciljem proizvodnje zelene energije za Europu. Nitko tko drži do sebe i suverenosti svojih država zacijelo ne bi olako pristao na takvo iskorištavanje prostora svojih država i zato su svi politički akteri u zemljama MENA-e koji bi mogli ugroziti planirano, nasilno pometeni s vlasti, a države razorene i pretvorene u scenografiju iz filmova Mad Maxa. Libija je tipična i  dojmljiva slika političkog i vojnog djelovanja europske i savezničke američke politike, u cijelosti uklopljena u opisani geoekonomski i geoplitički okvir.

Problem je i u tome što krajolik i prostranstva afričkog Sredozemlja i Sahara nisu prirodne i kulturološke vrijednosti samo tamošnjih naroda nego cijeloga svijeta pa i europskih građana. Tu činjenicu ne bi trebalo izgubiti iz vida. Uništavanje priobalja južnog Sredozemlja postrojenjima za proizvodnju zelenoga vodika iz morske vode, kao i bajkovitih pustinjskih krajobraza instaliranjem ogromnog broja solarnih panela, ogledala i vjetrenjača koji sigurno ne ulaze u kategoriju vrhunskog industrijskog dizajna biti će civilizacijski udarac ravan onome što ga je okolišu zadala 1. industrijska revolucija. No ovoga puta postrojenja koja uništavaju životni prostor biti će u startu iz Europe dislocirana u regiju Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, pa i u podsaharsku Afriku. I ne dao Bog nekome s tih prostora hrabrosti da se usprotivi novom europskom dobročinstvu jer će istoga trena biti proglašen nedemokratskim diktatorom, a moguće i posjednikom kakvog biološkog oružja. Ulozi su previše veliki da se takva prepreka ne bi rješavala nekakvom novom prodemokratskom ili humanitarnom vojnom intervencijom.

Bila je potrebna zapanjujuća razina oholosti europske političke elite i vjere u svoju vojnu i političku svemoć da bi godinama stvarala europsku zelenu politiku, konačno je doktrinarno i utvrdila novim europskim zelenim planom, da bi potom, posredno, preko glasila industrijskih konzorcija i think-tankova, objavila da Europa nema sve uvjete za njezino provođenje i da su joj potrebni prostori Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Postaje sasvim očigledno da Europa zbog nedovoljne količine sunčevog zračenja, nestalnih vjetrova, velike gustoće stanovništva i malo slobodnog prostora  jednostavno nema uvjeta za smještaj i instalaciju tolike mase zelenih energetskih postrojenja koje zahtjeva nova ambiciozna zelena politika, pa sve to treba na kraju priče natrpati na Bliski istok i u Sjevernu Afriku. Europski stratezi zacijelo nisu iznenada uvidjeli svoj loš proračun, nego su od početka razvoja zelene energije upravo i računali na opciju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike – što  sasvim objašnjava sve što se na tim prostorima posljednjih godina i desetljeća događalo.

Daljnja posljedica takve politike pokretanje je na regionalnoj  i globalnoj razini otimanja za sunce, vodu i sam prostor, jer će se u utrku nedvojbeno pokušati uključiti i drugi globalni igrači. Uistinu je mala vjerojatnost da će tek tako najmoćnije svjetske sile dopustiti europsku energetsku prevlast u regiji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. U svakom slučaju, ukoliko europska strategija i uspije ona će značiti i duboku ekonomsku i geopolitičku integraciju Europe i MENA-e i stvaranja onoga što se već naziva EUMENA-om ili jednostavnije rečeno „Eurabijom“ Oriane Fallaci. Sa svim posljedicama koje takva integracija sa sobom nosi. Tako se – istovremeno dok spoznajemo kako novi europski zeleni plan ne  može funkcionirati bez Sjeverne Afrike i Bliskog istoka – još jedna tzv. teorija zavjere pred našim očima pretvara u stvarnost.

Njemačka planira „Sjeverni tok 2“ koristiti za dostavu „zelenog“ vodika iz Rusije

 

Komentari

komentar

You may also like