Münchenska Sigurnosna konferencija održana od 15. do 17. veljače, u prisutnosti nikad većeg broja sudionika, jasno je oslikala aktivnu geopolitičku poziciju Europske unije u svijetu koji se radikalno mijenja.
Prema svemu izrečenome, tijekom tih nekoliko dana, u münchenskom hotelu „Bayerischer Hof“ okupljeni dužnosnici članica EU posljednjeg dana skupa dočekali su ili svoju zoru očajnika ili osvit stvaranja nove europske kontinentalne imperije, nasljednice nekada moćnog Svetog Rimskog carstva. Najvjerojatnije, najveći dio njih – osim dužnosnika najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom – još uvijek nije svjestan jesu li sudjelovali u događaju koji predskazuje moguću disoluciju Europske unije kakva je danas i slabljenje njezine moći, ili je, zapravo, skup simbolička prekretnica, koja označava početak transformacije Europske unije u globalnu silu.
Kako bilo, okupljena europska elita provela je münchenski event svjetskih moćnika u ozračju iščekivanja povratka prošlosti. U njihovim govorima i međusobnim kontaktima prevladavala je nostalgija za starim dobrim vremenima snažnog vodstva SAD nad transatlanskom integracijom, pod čijim su sigurnosnim kišobranom do dolaska Trumpa na vlast mogli bez plaćanja realne cijene graditi svoje europsko carstvo. No ta vremena su prošla – najvjerojatnije bespovratno.
Daleko vjerojatnija alternativa čini se nastavak američke politike pritiska na Europsku uniju po svim razdjelnicama transatlanskih odnosa i strateško ograničavanje opcija konkurentske EU na globalnom planu u kontekstu provođenja agende „Amerika First“. Američka politika, iako to naizgled čini kaubojski grubo, zapravo igra vrlo suptilnu igru svog tobožnjeg izolacionizma u stilu 30.-ih godina prošlog stoljeća, dok istovremeno jača svoj utjecaj i ulogu nad europskim prostorima po svim geokonomskim i geopolitičkim odrednicama. Američki potpredsjednik Mike Pence u svom istupu na koferenciji bio je kratak. Iznio je samo američke zahtjeve prema europskim saveznicima, koji se odnose, uglavnom, na plinovod „Sjeverni tok 2“ i nuklearni sporazum s Iranom, nakon čega je jednostavno napustio govornicu, ne dozvoljavajući pokretanje bilo kakve rasprave o iznesenim američkim stavovima. Europski predstavnici mogli su samo raspravljati o nezavidnom položaju u kojemu se prema vidljivim i javno iznesenim činjenicama našla njihova Europska unija. Cijela atmosfera djelovala je sumorno i teško je izbjeći dojam da europska elita ipak na neki način očekuje povratak prošlosti iz doba predsjednikovanja Baracka Obame i zlatnih dana njegove državne tajnice Hillary Clinton, kada su zajedno žarili i palili diljem Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i po istoku Europe, u skladu s tada, u velikoj mjeri usklađenim interesima američke politike i politike najmoćnijih europskih država. Moglo se to vidjeti i po dugačkom redu zainteresiranih za razgovor s vođom demokratske većine u Zastupničkom domu Kongresa, Nancy Pelosi. Iako je organizatori nisu uspjeli nagovoriti da sudjeluje u otvorenoj raspravi , razgovarati s njom iza zatvorenih vrata htjela je većina europskih dužnosnika. Može se samo pretpostaviti da su razgovori uglavnom bili posvećeni „ svijetu nakon Trumpa i političkim modalitetima njegovog ostvarenja“.
U Münchenu se, stoga, u gotovo svakoj raspravi moglo čuti žaljenje zbog izgubljenog svjetskog poretka. Multilateralno i jasno i čvrsto definirani odnosi, predvidljivo ponašanje SAD-a, povratak dijalogu s Rusijom i slobodno poslovanje s Kinom – iznesene su teze koje podsjećaju na popis neostvarivih želja. Čak su i utješne riječi bivšeg američkog potpredsjednika Joea Bidena kako će se Amerika jednog lijepog dana ipak vratiti, odnosno promijeniti svoj odnos prema europskim saveznicima, djelovale isprazno i većina komentatora primila ih je s nevjericom. Bidenov govor bio je poprilično emotivan i nostalgičan, ali je i demokratima blizak američki politički analitičar Ian Arthur Bremmer, specijalist za američke vanjskopolitičke odnose i osnivač i predsjednik konzultantske tvrtke za procjenu političkih rizika „Eurasia Group“, izrekao, da će se ti snovi o obnovi američkog vodstva na način kako je funkcioniralo posljednjih desetljeća teško moći ostvariti.
Nemoguće je vratiti se na sada već prohujali sustav pravila međusobnih odnosa, kako između američkih i europskih saveznika, tako i u njihovom odnosu prema ostalim svjetskim igračima, jer je jednostavno došlo do prevelikih promjena. Rubikon je pređen i nastupilo je vrijeme nesigurnosti, kada su međunarodne norme izgubile snagu, a uspostavljeni poredak se uzdrmao i nalazi u stanju raspada. Novi poredak tek se stvara i razloga za zabrinutost imaju svi osim onih koji posjeduju stvarnu moć. Stoga su se predstavnici svjetskih sila SAD-a, Kine, Rusije i Njemačke jedini na münchenskoj konferenciji osjećali nadmoćno i puni samopouzdanja. Ostali sudionici jednoglasno su izražavali svoje strahove, upozoravajući kako svijet koji im je davao osjećaj sigurnosti postaje prošlost. Stoga su svi odreda, osim najmoćnijih, apelirali na održanje onoga što je do sada dokazano kao uspješno, jer tvrde, ne postoji ništa što bi zamijenilo postojeći poredak.
Američki prijedlozi kao instrumenti politike koja djeluje s pozicija snage, usmjereni na raskid veza između Zapada i Rusije i Kine nisu dobili plijesak i dočekani su mučnom šutnjom. Američka delegacija, koja je brojala oko 50 članova Kongresa i Senata te aktualnog i bivšeg potpredsjednika, bila je najbrojnija. Potpredsjednik Mike Pence ustvrdio je da Amerikanci neće napustiti Europu, ali da bi europski saveznici trebali uložiti više novca u obranu i zaustaviti prodor kineskih tvrtki kao što je Huawei na europsko tržište, odustati od energetskih projekata s Rusijom i povući se iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Najsnažniji pljesak okupljenih izazvala je njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je u svom emotivnom govoru, unatoč oduševljenju prisutnih iz redova europske elite, uistinu malo toga konkretno iskazala, pa je govor na kraju postao nepatvoreni izričaj nostalgije za prošlim vremenima.
No iza iskazanog očaja i nostalgije za lijepim vremenima u pozadini su izranjale oštre poruke upućene američkom savezniku. Odgovor najmoćnije države EU, Njemačke – bio je žestok i prema njemu Njemačka i njezina Europska unija kojom dominira, s obzirom na smjer razvoja transatlanskih odnosa, mora svoju geoekonomsku moć i snagu svoga gospodarstva, koje je među najvećima u svijetu, napokon pretočiti u globalnu geopolitičku moć. I to nije samo prazna puška, nego europska vodeća politika to misli usitinu i učiniti. Tako je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas, otvoreno, pred svima, pozvao na transformaciju njemačke i europske geoekonomske moći u geopolitičku moć i dosezanje pozicija globalne sile, neovisne o utjecaju SAD-a i sposobne ravnopravno konkurirati ostalim svjetskim silama.
Možda je stoga javno iskazani strah vodeće europske političke i gospodarske elite kako će Europska unija zbog nedaća kojima je izložena doživjeti krah i usporedno širenje panike samo maska, a da se iza pozornice za europsku elitu ipak sve odvija prema davno stvorenom planu u kojem je sve što je posljednjih godina potreslo Europu samo ukalkulirani rizik, koji je potrebno smanjiti i po mogućnosti anulirati.
Pritom je jedino nova američka politika, promovirana preuzimanjem predsjedništva Donalda Trumpa, bila donekle neočekivani čimbenik. Sve ostalo je, čini se, dio velikog master plana za Europu, kreiranog od strane vodeće europske politike u cilju stvaranja imperije s globalnim utjecajem u službi interesa Njemačke i najmoćnijih država EU.
Stoga su, postaje sve očitije, razorna imigracijska kriza, raslojavanje europskog političkog korpusa, razbijanje srednje klase, vjerskih i etičkih temelja društva, rast antisistemskih i radikalnih političkih snaga – jednostavno dio toga plana. Temeljni instrument njegova provođenja je neoliberalna politička i gospodarska agenda, a sve nabrojene nevolje koje su udarile po temeljima europskog društva njezin su rezultat. No one su za vodeću politiku tek nebitne kolateralne štete koje pogađaju europske građane i koje se, istina, donekle moraju kontrolirati, ali se od njih, u cilju ostvarenja uzvišenih ciljeva stvaranja europske velevlasti s globalnim utjecajem, ne smije odstupati. Ako je to tako, tada europska financijska i politička elita, i što se često zanemaruje utjecajno staro europsko plemstvo, u iščekivanju reinkarnacije neke sasvim drugačije prošlosti i uskrsnuća suvremenim prilikama prilagođenih starih europskih carstava, sada kroz njihove različite sastavnice uklopljene u EU kao buduću imperiju najmoćnijih europskih država – uistinu stvari drži u svojim rukama.
Vodeća europska politička, gospodarska i financijska oligarhija, moguće je, kontrolira obje strane političke jednadžbe i tkzv. liberalnu opciju, ali i njima sučeljene snage otpora nacionalnih suverenosti država članica, kao i razne antisistemske stranke i pokrete. Stvarajući oligarhiju okupljenu oko političkog centra, stvorenog spajanjem lijevog i desnog centra, poništili su tradicionalno razlikovanje ljevice i desnice. Prozivajući sve ostale političke aktere ekstremistima, pokušava se poigravati svim opcijama u cilju održanja svoje nadmoći. Taj vladajući centar britanski publicist i politički analitičar Tariq Ali nazvao je „vladajućim ekstremnim centrom“, koji sve što mu se protivi proglašava ekstremnim. I kada pobjeđuju one snage koje su im protivnici, vrlo brzo, prije svega zbog ekonomske prisile, vuku poteze koji u konačnici odgovraju vladajućoj eliti okupljenoj u hibridnoj izvedenici desnog i lijevog centra. Tako se osigurava nastavak njihove arbitraže u europskom političkom životu, pozicioniranje kao vodeće političke snage i, što je najvažnije, održavanje interesa financijskih i gospodarskih centara moći za čiji račun politički djeluju.
Postoje mnoge naznake da se stvari odvijaju upravo na taj način i u smjeru konstituiranja moćne europske imperije. Upravo sada deru kožu katalonskim suverenistima, koji su se usudili tražiti katalonsku nezavisnost, najvjerojatnije uz lažne i provokativne poticaje iz struktura Europske unije, poduzete kako bi ih se utjeralo u klopku. Agenti provokatori s visokih razina europske politike uspjeli su u svojoj namjeri i španjolska država je pokazala svoju moć, a posredno, preko nje, kao svoje važne članice, i sama Europska unija. Jasno je dano do znanja kako nitko ne može dovoditi u pitanje interese uskog kruga jezgre ključnih država Europske unije. Koliko je samo moralo biti političke naivnosti u vjerovanju da će netko dozvoliti detroniziranje Bourbonske dinastije u Španjolskoj i razbijanje tog europskog kršćanskog kraljevstva. Zanemarivanje utjecaja starih europskih dinastija, pa i tkzv. „crnog plemstva“ i moćnih masonskih krugova u profiliranju buduće europske integracije kao carstva najmoćnijih europskih država velika je pogreška. Drugi primjer je Brexit, nakon kojega više ni jednoj članici neće pasti na pamet napuštanje EU, jer će biti oglodana do kostiju.
Potrebno je, stoga, na trenutak zastati u praćenju galopa zbivanja na europskim prostorima, napraviti odmak i hladne glave postaviti pitanja koja su se izgubila u namjerno stvorenoj medijskoj kakofoniji. Ona se slijedom zdravog razuma sama nameću. Primjerice, jedno od ključnih pitanja je, kako su uopće najmoćnije države Europske unije, čije se obavještajne službe finaciraju godišnje s milijardama eura mogle pogriješiti u prosudbama i tobože propustiti predvidjeti kakve će sve posljedice na europski politički život proizvesti masovni uvoz imigranata s Bliskog istoka, Afrike i Azije? Zar je moguće da nisu mogle predvidjeti nezadovoljstvo građana, stvaranje i jačanje time potaknutih političkih snaga otpora i uopće radikalizaciju političkih prilika? Ili su možda takve učinke baš i željeli postići. Odgovori na takva pitanja indiciraju da li je Europska unija uistinu u očajnom stanju, na rubu raspada , kako sugeriraju europski dužnosnici, ili je pak na putu prerastanja u globalnu silu s imperijalnim ambicijama, što, dakako, ne bi bilo moguće da vodeća EU politika dinamiku zbivanja ne drži čvrsto u svojim rukama. Jednostavno rečeno ili je sve veliki blef ili se sve odvija točno po planu. To je pitanje svih pitanja sadašnjeg europskog političkog trenutka.
0 komentara