Mario Stefanov: Europa – baza za američko sučeljavanje s Kinom

Američko strateško sređivanje Europe i Bliskog istoka

U tijeku je geopolitičko pospremanje i uređivanje Europe i Bliskog istoka za potrebe velike američke strategije neutralizacije utjecaja Kine u Indo-pacifičkoj regiji i na globalnoj razini.

Geopolitičko i geoekonomsko  preoblikovanje Europe i Bliskog istoka u funkciji je stvaranja osnovice za preusmjeravanje i projekciju američke i savezničke moći prema Aziji i Kini. Pri tom se američki politički i vojni potencijali  ne povlače iz Europe, kako tvrdi politička elita najmoćnijih država Europske unije, nego upravo suprotno  jača i učvršćuje svoje pozicije na području Europe i Bliskoga istoka, zahvaćajući u tom procesu i ključne dijelove afričkog kontinenta.

U tijeku su pripreme za najveću vojnu vježbu američkih snaga u Europi u proteklih 25 godina pod nazivom „DEFENDER – Europe 20“. U američkom vojnim bazama „Fort Hood“, „Fort Bliss“ i „Fort Stewart“ počelo je ukrcavanje i otprema američke teške vojne tehnike prema Europi. Prebacivanje američkih snaga svoj vrhunac dosegnut  će kraljem veljače do kada će se u Europu prebaciti oko 20 tisuća američkih vojnika i oko 13 tisuća komada oružja i druge vojne opreme, uključujući tenkove, oklopne transportere, tešku inženjerijsku opremu i sustave protuzračne obrane. Prema pisanju „Army Tehnology“ tijekom vježbe američke snage će se iskrcati u lukama Nizozemske, Francuske i Njemačke te zračnim bazama u Njemačkoj nakon čega će krenuti prema istoku Europe, provjeravajući u tom pokretu logističke i transportne sposobnosti na europskom teritoriju, a u posljednjoj fazi održati će se taktičke borbene vježbe sa snagama iz europskih članica NATO-a. Po završetku američke snage prebacit će se natrag u svoje bazu e SAD-u. Prema službenoj stranici američkih snaga u Europi  vježba „DEFENDER-Europe 20“ „povećati će stratešku spremnost  američke vojske da u slučaju potrebe brzo prebaci veliku borbeno vjerodostojnu silu vojnika i opreme iz SAD-a u Europu i zajedno sa svojim saveznicima i partnerima brzo odgovori na potencijalnu krizu.“

Toliko o tezama dijela europske političke elite iz najmoćnijih europskih država  koja širi medijsku sliku o povlačenju američkih snaga i političkog interesa iz Europe i njenom prepuštanju samoj sebi. Pravi razlog što to čine leži u potrebi  opravdanja znatno većih ulaganja u europski obrambeni sektor pred domaćom javnošću i stanovništvom koje je u većini članica EU već pregaženo gospodarskom krizom i neoliberalnom gospodarskom politikom. O tome svjedoči i rapidno jačanje vojne industrije Njemačke, Francuske i ostalih najmoćnijih EU država članica, prenaoružavanje europskih vojski novom tehnikom i pokušaju ostalih da ih u tome slijede.  Prava istina je da istovremeno jačaju i američke vojne sposobnosti na europskom kontinentu i vojna moć vodećih europskih država.




Europa i njena Europska unija pod okriljem NATO-a kao i cijela regija MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski istok) pretvara se tako u tvrđavu transatlanskog saveza, bazu za djelovanje prema Aziji, Kini i Rusiji.

Zato su, pojednostavljeno rečeno, tijekom proteklog desetljeća na Bliskom istoku uklonjeni gotovo svi američkoj i savezničkoj politici neskloni režimi kako bi se omogućila njegova transformacija, ali još uvijek s dvojbenim učincima. Čini se kako je najveći problem u tome što se američka i europska politika na Bliskom istoku proteklih godina u velikoj mjeri oslanjala na ekstremne islamističke snage, koje su, istini za volju, uspjevale razoriti ciljane bliskoistočne režime, ali su potom slijedili svoju logiku i svoju političku agendu, pokušavajući se oteti utjecaju onih koji su omogućili njihov uspon.

U okviru iste strategije fokusiranja na Kinu, američka administracija od europskih saveznika iz NATO-a traži povećavanje izdataka za obrambene potrebe kako bi uz američke vojne snage na eruopskom tlu mogle učinkovito držati sigurno zaleđe geopolitičkom napredovanju prema Indo-pacifičkoj regiji. Nadalje, iz istih potreba moraju se blokirati ruski pokušaji plasiranja svojih interesa na europske i bliskoistočne prostore. Na kraju krajeva i potreba rušenje režima u Iranu u istom je tom kontekstu.

Zbog prebacivanja fokusa američke i savezničke politike prema Kini i Ujedinjeno Kraljevstvo nakon napuštanja Europske unije ponovo prebacuje svoje vojne efektive na područja „istočno od Sueza“ odakle ih je 70.-ih godina prošlog stoljeća povukla. Britanske pomorske i zrakoplovne snage ponovo su bazirane u Perzijskom zaljevu, a u sljedećem razdoblju planira se revitalizacija britanske prisutnosti  na Indijskom oceanu i na Pacifiku. U Indo-pacifičkoj regiji prema aktualnim britanskim planovima uz mrežu vojnih baza biti će stalno raspoređena jedna pomorska skupina na čelu s nosačem zrakoplova s najmodernijim borbenim zrakoplovima F-35B, pratećim razaračima i fregatama i nuklearnim podmornicama naoružanim krstarećim raketama. U sastavu te pomorske grupe, koja će djelovati „istočno od Sueza“, bit će i desatni brodovi s ukrcanim mornaričkim pješaštvom, kako bi imala sposobnost  djelovanja ne samo na moru nego i duboko na kopnu. U istom geostrateškom okviru je i intezivno jačanje australske i japanske vojne moći, prije svega njihovih pomorskih snaga, kako bi u suradnji s američkim i britanskim snagama na Pacifiku parirale sve snažnijoj kineskoj pomorskoj moći i kontrolirale ključne pomorske komunikacije kojima prema Kini putuje nafta, a iz Kine industrijska roba za izvoz prema SAD-u, Africi i Europi.

Neovisno o tome koja je administracija na vlasti u Washingtonu postaje nedvojbeno kako je konačni cilj SAD-a i svih saveznika u ovom povijesnom trenutku zaustavljanje rasta kineske ekonomske i time geopolitičke moći, njene trgovinske ekspanzije i širenja političkog utjecaja na globalnoj razini, rušenje postojeće vlasti i po mogućnosti dekompozicija države u cilju otvaranja mogućnosti učinkovitog geoekonomskog ovladavanja ogromnim kineskim prostranstvima.

Bez ikakvih ograda o tome govori i sam američki državni tajnik Mike Pompeo kada kaže da je vladajuća komunistička partija Kine najveće zlo suvremenog svijeta. Logično, ako je tako, protiv zla se treba boriti i otkloniti ga. Gotovo je nemoguće izreći izravniju poruku kineskom vodstvu o tome što američka i saveznička politika smjera. Jednostavno rečeno – srušit ćemo vas. Dakako, to nije motivirano nikakvom brigom za slobodu kineskog stanovništva i nikome nije ni na kraj pameti u Kini otvoriti mogućnost demokratske vlasti, između ostalog, jer je svima jasno da to u ovom povijesnom trenutku i postojećim karakteristikama teritorija i stanovništva jednostavno nije moguće, kao što je nemoguće na Bliskom istoku instalirati demokratske sustave zapadnoga svijeta. Politici koja cilja na Kinu ne treba demokratska vlast u Kini, nego ona koja će funkcionirati u skladu s interesima SAD-a i savezničkih sila. Kao i redovito kroz  povijest, za to su najpodobniji lokalni moćnici u statusu vazala koji bi omogućili fragmentaciju kineske države i podjele unutar kineskog nacionalnog korpusa. Slikovito rečeno, Kinu bi trebalo vratiti na pozicije iz doba opijumskih ratova, u podređeni polukolonijalni položaj u kojem bi prihvatila sve političke i trgovinske zahtjeve američke i savezničke politike. Dakako, i sam Hong Kong ne bi bilo zgorega, kao i nakon opijumskih ratova, ponovo staviti pod britansku krunu.

Da je tomu uistinu tako i da američka politika prema Kini zaista ima radikalne ciljeve svjedoči u modernoj povijesti neviđena maliciozna uporaba zdrastvene krize oko epidemiije coronavirusa u svrhu potpune ekonomske blokade Kine što se, prema očito pripremljenom planu, provodi unatoč stavovima Svjetske zdrastvene organizacije. Kina je u potpunoj kopnenoj i zračnoj blokadi, a za sada funkcionira još samo brodski kontejnerski promet. Gubici kineske ekonomije zbpg zaustavljanja izvoza procjenjuju se na stotine milijardi eura. Ni uvođenje ekonomskih sankcija, kakve su primjerice primjenjene prema Iranu, ne bi u takvom kratkom vremenu postigle toliko velike učinke kao što je postigla zlouporaba epidemije coronavirusa.

Da je u tijeku veliki geoekonomski rat Zapada s Kinom sve je očitije. Bajke o demokratizaciji svijeta i Kine više ne drže vodu, jer je ta propaganda svoj slom doživjela u američkim i europskim bliskoistočnim ratovima. Za razliku od hladnoga rata ovoga puta nije riječ o ideologiji nego o čistim ekonomskim kalkulacijama, koliko god se američki državni tajnik pozivao na komunistički karakter kineske vlasti. Ideologija se ovdje samo koristi kao maska ekonomskog rata i motivacijski instrument vlastitih građana. Kakva god vlast bila u Pekingu američkoj i savezničkoj politici odgovarala bi isključivo ona koja bi bila podložna njihovim interesima na štetu kineske nacije, a takva ideološki može biti kakva god želi sve dok  štiti strane interese. Zloupotreba velikih ideja slobode i demokracije podlo  cilja na emocije, jednako kao i sve šire korištenje rasnih narativa u nesmiljenoj otimačini za bogatstva svijeta. Ekonomski ratovi, podržani vojnom silom, pokušavaju se prikazati kao vjerski, rasni i u konačnici kao sukobi civilizacija. To je novi korak u moralnom padu američke i europske politike, koja se nakon korištenja ideoloških floskula i ogavne bliskoistočne  suradnje s ekstremnim islamističkim pokretima u svojoj vanjskoj politici sada postupno okreće civilizacijskim odrednicama u prikrivanju stvarnih ciljeva djelovanja na globalnoj međunarodnoj sceni.

Definitivno je, veliki ekonomski rat protiv Kine, koji će u nastavku biti podržan vojnim i diplomatskim instrumentima, ulazi u puni  zamah, a biti će maskiran ideološkim, nacionalnim, rasnim i civilizacijskim narativima.

Geopolitički kompleks Europe, Bliskog istoka i Afrike, koji se sve češće u američkim i europskim političkim analizama zbirno spominje pod skraćenicom EMEA (Europe, Middle East, Africa) treba postati strateška osnovica djelovanja prema  Kini. U tom okviru može se jasnije sagledati ukupnost američke politike prema Europi i Bliskom istoku koja je usklađena na oba područja, konzistentna i neovisna o unutarnjim političkim nadmetanjima.

Odraz američke politike strateškog uređivanja Europe i Bliskog istoka su konkretni,  kauzalno povezani potezi, koji samo naizgled nemaju nikakve međusobne veze. Tako su Trumpov plan za Palestinu i novi pokušaji podjele Iraka u skladu s dugoročnom politikom stvaranja tzv. Novog Bliskog istoka i prekrajanjem granica državnih entiteta nastalih nakon 1.svjetskog rata po vjerskim, etničkim i sektaškim odrednicama. Pojačano američko djelovanje na tome prostoru i učešće NATO-a objektivno je neizbježno jer se samo oslanjanjem na nestabilne arapske režime ne može ostvariti stabilna pozicija američkih i zapadnih interesa. Odatle potiču američki zahtjevi za veće učešće NATO-a i europskih sila u bliskoistočnim zbivanjima  i nova britanska post-brexit politika povratka na stare kolonijalne pozicije na Bliskom istoku i Aziji s kojih se povlačila za hladnoga rata.

U svakom slučaju SAD ne napušta Europu nego je stavlja u funkciju potpore svojih pozicija u Indo-pacifičkoj regiji.

Prisutnost i utjecaj SAD-a u Europi neće se smanjivati, kao što se neće umanjiti niti utjecaj Ujedinjenog Kraljevstva na europske poslove. London za to ima snažnu polugu u okviru NATO-a. No Europa  će,  zato, sve više biti u funkciji američkih i britanskih vitalnih interesa u Aziji. Najmoćnije europske države ne mogu se oduprijeti takvom razvoju događaja, a ostale će ih slijediti. Berlin, Pariz i Bruxelles jednostavno ne mogu funkcionirati bez suradnje sa SAD-om, jer, primjerice, ne mogu u slučaju potrebe obraniti  čak niti pomorske komunikacije iz Perzijskog zaljeva i Azije prema Europi kojima pristižu energenti, a odlaze  europski izvozni proizvodi. Bez pomoći SAD-a, gotovo je sigurno, ne mogu kontrolirati niti ključne komunikacije na Atlanskom oceanu koje ih povezuju sa SAD-om.

SAD je pacifička država i njezin utjecaj u regiji Indijskog oceana i Pacifika po ocjeni američkih stratega oslabljen je djelovanjem Kine. Odatle američki fokus na azijsko-pacifičko područje, odnosno prema novoj američkoj geopolitičkoj terminologiji Indo-pacifičkoj regiji, nazvanoj tako da  bi se naglasio značaj Indijskog oceana u američkoj strategiji i pokušao  otvoriti ulaz  kineskim regionalnim konkurentima, prije svega Indiji i Vijetnamu u američku agendu sučeljavanja s Kinom. Prema procjeni američke politike, SAD su dokazale još za vrijeme 2. svjetskog rata da su toliko moćna država da može istovremeno voditi dva odvojena rata u Europi i Africi i na Pacifiku. Američki stratezi drže da SAD to može i danas – istovremeno držati pozicije u Europi, na Bliskom istoku i na Pacifiku.

Po njima vrijeme je da Amerika obnovi svoj utjecaj u Aziji i na Pacifiku, oslabljen fokusiranjem na  Europu i Bliski istok. Za to su joj potrebni saveznici i sigurno zaleđe u Europi i na Bliskom istoku.

Europa u toj strategiji mora odraditi svoju ulogu. Više nije dovoljno pljeskati i diplomatski povlađivati američkoj politici. Sada se od Europe i Europske unije, prije svega kroz strukturu NATO-a, traži aktivno sudjelovanje kako u jačanju obrambene strukture same Europe,  tako i podrške američkim snagama na Bliskom istoku, Indijskom oceanu i Pacifiku.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like