Mario Stefanov: EUROPA – KAKO IZGRADITI BUDUĆNOST

Foto: smarttravelapp.com

Nova Europska komisija, pod vodstvom Ursule von der Leyen, suočena sa stvarnošću Europe u previranju, Europe koja se guši u problemima stvorenim tkzv. imigracijskom krizom, a zapravo organiziranim i upravljanim procesom naseljavanja Europe stanovništvom s bliskoistočnih prostora u režiji najmoćnijih članica EU, Europe preplavljene socijalnim nezadovoljstvom praćenim beskrajnim prosvjedima i sve očitijim pokušajima perfidnog i postupnog ograničavanja utjecaja nacionalnih država – obznanila je kolosalni projekt rješavanja nagomilanih problema i definiranja budućeg razvoja.

Ni manje ni više Europska komisija u cilju rješavanja problema najavljuje političko remek djelo – dvogodišnju Konferenciju o budućnosti Europe,  tijekom koje bi se, kako se planira, trebali spoznati svi problemi današnje Europe i njezine Europske unije i odrediti smjernice razvoja za budućnost. Potrebne su, dakle, prema novoj europskoj administraciji,  dvogodišnje rasprave da bi se uočile suštinske proturječnosti europske integracije i problemi koji su postali toliko očiti da ih vidi svatko tko ih uistinu želi vidjeti.

Bez velikih i dubioznih konferencijskih rasprava, u stilu jednogodišnje mirovne konferencije u Parizu nakon 1. svjetkog rata, gdje se, također, nadaleko i naširoko raspravljalo o budućnosti Europe i za čije se učinke u obliku zlosretnog Versailleskog poretka teško mogu naći riječi hvale – temeljni problemi Europe mogu se krajnje jednostavno iskazati.

Nesumnjivo, jedan od  od ključnih izvora svih problema je zmija  othranjena u njedrima Europske unije koja svakim danom proždire socijalnu strukturu, moralni integritet, kulturni i vjerski identitet europskih naroda. Nametnuta radikalna društvena i gospodarska liberalizacija, odjevena u ruho globalizacije, zahvaća  sve države članice, razara njihovu društvenu strukturu, sustave socijalne sigurnosti, etičke i kulturne  vrijednosti, unosi nesigurnost, strah i beznađe, a potom posljedično uništava i same nacionalne identitete država. Pritom se države članice  EU, u skladu s doktrinom tzv. razvoja unije u više brzina, preslaguju u hranidbeni lanac na čijem vrhu su najrazvijenije, a na dnu novoprimljene  i zadužene države  kojim se pod nadzorom bruxelleskih labirinata moći i ECB-a  osigurava  transfer kapitala od slabijih prema jačima. U europskim vladajućim krugovima omrznuta Marine Le Pen, čelnica francuskog FN-a, dugo i uporno  upozorava: „Globalizacija je povratak u barbarstvo. Vladanje cijelim svijetom od strane  moćnih multinacionalnih korporacija i krupnog financijskog kapitala vodi narode i njihove  nacionalne države u propast, pa stoga države moraju svojom regulativom postaviti limite.“ Le Pen upozorava da  mjere rezanja  javnih rashoda u cilju konsolidacije državnih financija po kriterijima  koje je odredio Berlin i Bruxelles, a koje idu na štetu najsiromašnijih slojeva stanovništva, dovode  do socijalne razgradnje društva i nacije, uz istovremeno uništavanje i samog pojma nacionalne države. Upravo taj povratak u ustroj društva prije formiranja nacionalnih država je povratak u barbarstvo, što je, po mnogima,  uostalom, i cilj globalizacije -uskratiti pojedincima i narodima zaštitu vlastite države.



Globalizacijski procesi i matrica uništavanja nacionalnih država ovladali su svim  aspektima  politike, gospodarstava i financija Europske unije. Takva  Europska unija, stoga, nema šanse biti temeljem novog europskog geopolitičkog sustava, jer  je u velikoj mjeri preuzela  nacionalne suvrenitete država članica i prijevarno ih predala  u ruke nedokućivim središtima  europske i globalne nadnacionalne financijske  i  gospodarske moći koji upravljaju procesima globalizacije na europskim prostorima.

Stoga  europski građani sve  manje  kao jamca svoje egzistencije  vide  stvarno ili lažno nemoćne institucije  Europske unije i sve više se ponovo okreću  svojim nacionalnim  državama.

Za  njih su  njihovi djedovi i očevi sanjali i ratovali, one su očuvale njihove nacionalne, kulturne i vjerske identitete. One su zaslužne što Europa danas izgleda tako raskošno bogata raznolikošću, međusobno dopunjujućih nacionalnih i socioloških struktura. Plemenite nakane utemeljitelja Europske unije k stvaranju mehanizma  suradnje i povjerenja ravnopravnih  država, koji bi spriječio međusobna ratovanja i od Europe stvorio zonu mira, gospodarskog napretka i socijalne sigurnosti sadašnja  generacija europskih političara izrugala je postupnom političkom, gospodarskom i monetarnom centralizacijom i postupnim pretvaranjem EU u federalni državni entitet neravnopravnih državnih subjekata ograničenog suvereniteta, pod dominacijom korporativnih i bankarskih klanova.

Europsku uniju  su pretvorili u veliku mešetarsku financijsku tvrtku, a njene države članice s dna hranidbenog  lanca u  poligon iživljavanja spekulativnog  bankarskog kapitala i casino kapitalizma, izrugujući se, tako, vizijama njezinih tvoraca. Europska unija za njih je ipak bila nešto više od financijske institucije  i uredne naplate dospijelih obveza. Zamislili su je kao živi politički, kulturni  i gospodarski organizam europskih država kršćanskih korijena,  s postojećim, na europskim prostorima uobičajenim instrumentima socijalne sigurnosti i stabilnosti, u kojoj bi se čisti međusobni računi  predmnijevali i stoga što ne bi postojao taj hranidbeni  lanac, koji, još od pogrešnog i preuranjenog starta jedinstvene europske valute, generira dužničke krize, nejednakosti i sukobe. Takav neoliberalni financijski i gospodarski sustav može funkcionirati na kontinentalnim prostranstvima SAD-a, s nepreglednom masom  radne snage i radnih mjesta, ali očito ne na skučenom prostoru 28 suverenih europskih država gdje proizvodi sukobe i podjele među njima. I upravo zato elita najmoćnijih europski država  i bruxelleska administracija već po inerciji uporno gura daljnju federalizaciju Europske unije i oduzimanje suvereniteta nacionalnim državama članicama.  Sve  kako bi ih učinila podobnim za daljnje globalizacijske procese. Neoloberalna agenda politike najmoćnijih europskih država direktno je odgovorna i  za organiziranu migraciju s bliskoistočnih  na europske prostore u cilju pribavljanja potrebne radne snage i postupnog prilagođavanje europskog stanovništva planiranim geoekonomskih i geopolitičkim integracijama sa zemljama MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika).

Još u veljači 2015. Caritas Europe u svome izvješću upozorio je na na ono što se stvarno zbiva i razara europska društva i njihovu budućnost . Nije mu trebala nikakva konferencija ili komisija o europskoj budućnosti nego samo empatija i gole činjenice. Dakako, europski kontrolirani  vodeći  mediji nisu se ni osvrnuli na to izvješće. Jednostavno su ga prešutili.

Pod tepih gurnuto i medijski ignorirano  izvješće Caritasa Europa pokazalo je tada svu tragiku europske politike. U izvješću, objavljenom sredinom veljače 2015. godine, otvoreno se, bez ublažavanja i kalkuliranja navodi: „EU i njene države članice gospodarskom krizom se bave  fokusirajući se uglavnom na troškove socijalne politike. Kao rezultat toga nastaje razarajući utjecaj na građane Europe. Neuspjeh EU i njenih članica da definiraju politiku koja bi stvarala radna mjesta, zaštitila osnovne javne usluge i  pomogla onima u teškoćama vjerojatno će krizu produžiti“. Opisuje se, nadalje, nepravedna Europa, nastala na politici štednje, gdje su socijalni rizici u porastu, socijalni sustavi se smanjuju i pojedinci i obitelji padaju u sve dublje siromaštvo, a socijalna kohezija blijedi i povjerenje ljudi u političke institucije sve više slabi. To razara društveno tkivo Europe i rađa rasizam, ksenofobiju i širenje mržnje. Prema izvješću socijalni nemiri u Europi u razdoblju 2010.-2015. godine porasli su za 12 posto, više nego u bilo kojoj drugoj regiji svijeta. Caritas Europa snažno osporava službeni diskurs koji sugerira da je najgori dio gospodarske krize prošao. Kriza nije gotova nego se je samo prevalila na slabije društvene grupe, a zbog osporavanja socijalnih prava sve više poprima obilježja društvene i političke krize.

Caritas Europa zaključuje: “Siromaštvo i nejednakost su u porastu u Europi. Gotovo 123 milijuna građana živi u siromaštvu,više od trećine populacije u pet zemalja EU su u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, više od trećine djece u 14 od 28 zemalja EU živi u siromaštvu. Postoje ozbiljni nedostaci u sustavima socijalne skrbi u mnogim članicama EU. Politika štednje ne koristi Europi, pa predlažemo usvojiti druga alternativna rješenja“.

Tadašnji Glavni tajnik Caritasa Europa Jorge Nuno Mayer zaključio je: “Vjerujemo da novo izvješće pridonosi većoj svijesti o utjecaju krize na razne ugrožene skupine. To potvrđuje pozive za alternativnim rješenjima i podsjeća da političari imaju izbor pri odlučivanju koje se mjere moraju poduzeti kako bi se ublažile najgore posljedice krize. Priroritet na mjerama štedne nije riješio krizu, nego je uzrokovao socijalne probleme koji mogu imati trajne negativne učinke.“

Od tada do danas ekonomski i socijalni procesi na koje ukazuje Caritas Europa nisu ni za dlaku promijenili smijer nego su se samo ubrzali i stvorili  daljnju radikalizaciju na društvenoj sceni Europe. Uistinu je krajnji trenutak da europska politička elita, s konferencijom  ili bez nje, što prije da odgovor na pitanje, što je zapravo pošlo po zlu u EU i kako izgraditi budućnost. Činjenica je da dio europske političke nomenklature, okupljen u demokršćanskom političkom krugu, počinje uočavati „meritum“ problema, ali je njegova snaga još uvijek nedovoljna za ozbiljnije pomake, poglavito dok po eurupskoj ekonomskoj pozornici mahnito haraju neuspješne političke osobnosti poput  francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Pravi odgovor na pitanje  kako osigurati budućnost europskih naroda i njihovih nacionalnih država teško može dati višegodišnja konferencija političkih mudraca . On je, zapravo,  tako jednostavan i svima očit, no potrebna je ipak volja spoznati ga. Nalazi se u samim korijenima Europske unije, u povratku idejama njenih istinskih tvoraca i dubokoj simbolici njihovih odnosa i zajedničkih susreta.

Neporeciva je, naime, činjenica, kako ponovo ujedinjenu Europu na zgarištu dva svjetska rata nisu stvarali agresivni – ratom nadahnuti moćnici, kao što su to nekada činili Napoleon ili Karlo Veliki prije njega , niti Bismarckov pruski militarizam, nego staloženi i miroljubljivi  katolički politički veterani -francuski predsjednik Charles De Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer. Zamislili su novu Europu mira i slobode na tadašnjoj razmeđi i opreci prema dva suprostavljena svijeta, sovjetskog totalitarizma i američkog ekonomskog pragmatizma i liberalizma. Viziju Europe napretka i socijalne sigurnosti nježno i nenametljivo  su zaštitili pokrovom kršćanskih vrijednosti.

Takvu Europu De Gaulle i Adenaurer simbolički su stvorili zajedničkim sudjelovanjem na svečanoj nedjeljnoj misi  8. srpnja 1962. godine u katedrali u Reimsu, mjestu krunidbe francuskih kraljeva, koja je bila razorena njemačkim bombardiranjem tijekom 1. svjetskog rata. Taj događaj,  na tako simboličkom mjestu, označio je pomirbu i rađanje nove Europe. Istodobno je i poslao snažnu poruku za budučnost, koju, nažalost, sadašnja europska politička elita ne prima ili ne želi primiti.

De Gaulle i Adenauer za mjesto pomirbe i rađanja nove Europe nisu odabrali predvorje neke novoizgrađene banke, okružene kordonom zaštitara i  policajaca, nego bogoslužje u povijesnoj katedrali. Nisu to učinili slučajno, već s namjerom naglašavanja europskih kršćanskih korijena i prizivanja takve budučnosti.

Napuštanje i zanemarivanje europskih kršćanskih korijena i odbacivanje ne samo kršćanske nego svake etike u političkom djelovanju, oholost, pohlepa i podređivanje fluidnim zakonitostima ekonomije i čvrstom zakonu profita –zla,  je sudbina Europske unije.

Nažalost, državnika i političkih velikana, kao što su bili Charles de Gaulle i Konrad Adenauer, danas nema nigdje na vidiku.

Komentari

komentar

loading...

You may also like