Mario Stefanov: EUROPA POD UDAROM PROTU-NACIONALNE REVOLUCIJE

Globalni integracijski i unifikacijski procesi pokrenuti i kontrolirani iz središta financijske i gospodarske moći najsnažnijih europskih država predvođenih Njemačkom i Francuskom uz asistenciju bruxelleske administracije ulaze u sve većoj mjeri u direktni i otvoreni sukob sa snagama nacionalnih suverenosti članica Europske unije koje pokušavaju očuvati svoje kulturne i nacionalne posebnosti i suverenitete svojih nacionalnih država.

Na djelu je, zapravo, prava protu-nacionalna revolucija, koja, primjenjujući elemente „meke“ i „tvrde“ sile, pokušava unutar Europske unije slomiti otpor europskih naroda k daljnjoj centralizaciji i federalizaciji EU.

Svaki otpor, koliko god on bio ponegdje umjeren i dobronamjeran prema budućnosti EU, unaprijed se proglašava tkzv. desnim populizmom ili ekstremnom desnicom i pokušava se povezati s radikalnim ideologijama, koje tobože  prijete uništenju Europske unije i cijele Europe. Usporedno, iskorištava se i sučeljavanje Zapada s Rusijom, pa se pojedini elementi nacionalnog otpora, uobličeni u desnim europskim strankama, pokušavaju neposredno povezati s ruskom propagandom i optužiti za financiranje od strane ruske agenture. Taj „tvrdi“ pristup slamanja otpora snaga nacionalnih suverenosti masivno se i organizirano provodi kroz glavne europske medije, kontrolirane od strane vodeće elite.

U okviru tzv. meke sile, koja se od strane bruxelleskih labirinata moći kao transmisije najmoćnijih europskih država počelo se sa obećanjima odustanka od daljnjeg provođenja neoliberalne politike i poboljšanja materijalnih uvijeta života građana. Dakako, nikakvo odustajanje od postojećeg ekonomskog modela nije moguće jednostavno zato što je izuzetno lukrativan, kako za europsku oligarhiju kao objedinitelja političke i financijske moći, tako i za gospodarske interese najmoćnijih europskih država. Kada su europski građani glatko otpisali takva obećanja, shvativši da su lažna, te uporno nastavili na izborima glasovati za tzv. populističke ili ekstremno desne stranke, provoditelji protu-nacionalne revolucije, u cilju dublje integracije i federalizacije Europske unije, odigrali su, mora se priznati, vrhunski potez.

U igru su ubacili, nedvojbeno postojeći,  problem klimatskih promjena. Šireći preko kontroliranih medija histeriju o klimatskoj propasti kroz postupno modeliranu „zelenu ideologiju“ uspjeli su dio europskih građana odvući od tema nacionalnih suverenosti i usmjeriti ih k tzv. zelenim strankama koje su već na glasovanjima za novi Europski parlament ostvarile izuzetne rezultate. Potpuno je izvjesno da su njihovi glasovi povučeni iz rezervoara tzv. populista i tzv. ekstremne desnice.



Kada god masonima i europskoj oligarhiji zagusti, u pravilu se aktiviraju islamistički ekstremisti koju počmu divljati po Europi ili se medijski sadržaji napune izvješćima o topljenju ledenjaka, podizanju razine mora, elemetarnim nepogodama izazvanim klimatskih promjenama, kojekakvim atmosferskim rupama, što se sve pripisuje isključivo utjecaju postojećeg oblika ekonomije, zasnovanog na industriji i foslnim gorivima.

Šalje se poruka – što, dovraga, znači nekakav nacionalni interes kada smo, eto, svi ugroženi i kada se mora formulirati nova zelena politika koja bi parirala novim problemima povezanim s kataklizmičnim promjenama klime.

Pritom se zanemaruje činjenica da su najmoćnije  europske države među vodećim proizvođačima naoružanja i vojne opreme i da izvoz oružja iz Europske unije na treća tržišta zauzima 25 posto ukupne svjetske trgovine oružja. Propagatorima zelene ideologije, koja se umjesto stvarnim klimatskim problemima manipulativno usmjerava prema gušenju otpora nacionalnih suverenosti, izuzetnu zabrinutost stvara činjenica da krave na ispaši ispuštaju CO2, a ni jednom rječju ne spominju štetne učinke vojne industrije, vojne infrastrukture, održavanja oružnih sustava i na koncu njihove uporabe  kako na vježbovnim i testnim poligonima u Europi tako i na konačnim odredištima njihova izvoza. Kako se, uopće, štetni utjecaj na okoliš automobila može uspoređivati s onim što ga proizvode tenkovi i druga borbena vozila, a da ne govorimo o vojnim zrakoplovima i svim vrstama projektila. Svi oni proizvode nenormalne količine štetnih emisija počevši od standardnih diesel motora ugrađenih na barem 90 posto tehnike kopnene vojske, do plinskih turbina, što na zrakoplovima što na ratnim brodovima. Svaki ispaljeni metak, svaka ispaljena i detonirana granata ili bilo koji drugi projektil ispušta pri eksploziji ogromne količine izuzetno opasnih i štetnih plinova. Dakako, to zelenu ideologiju ne zanima jednostavno zato što je kreirana i upregnuta u pokrenutu u protu-nacionalnu revoluciju.

Obračun s populizmom i formuliranje novih strategija prepušta se europskim think- tankovima i političkim analitičarima mahom izniklih iz redova vladajuće bruxelleske i washingtonske nomenklature. Ono što oni govore vladajuća  europska i zapadna politička elita  stvarno misli i planira  činiti.

Tako posljednji britanski guverner Hong Konga i bivši povjerenik Europske unije za vanjske poslove, barun Chris Patten, još krajem rujna 2016. godine u članku pod naslovom “Suočavanje sa populistima” tvrdi: „…. Populisti su ojačali u cijeloj Europi, čak i na nevjerojatnim mjestima poput  Švedske i Nizozemske. Tu na kontinentu bi se Trump osjećao kao kod kuće, pa je stoga imperativ odlučan i snažan odgovor na panzapadni  bijes protiv establišmenta koji  populisti predstavljaju.”

Po Pattenu, da nema tih populističkih i nacionalističkih političkih davitelja sve bi bilo idealno, jer tvrdi da je između europskog desnog centra i ljevice postignut povijesni kompromis koji oni nepotrebno i bezobrazno narušavaju. No barem je, napokon, netko otvoreno rekao ono što europski građani dugo naslućuju.

Na zapadnoj  političkoj sceni na djelu je neki oblik korporativnog uređenja koji tvori savez ljevice i desnog centra u simbiozi s interesima moćnih korporacija i financijskih institucija. Nedostaje im još samo garant društvenog ugovora kakav je bio „fascio“u političkoj i društvenoj viziji Benita Mussolinija, pa da slika tog  tihog i zakulisnog  pakta bude bliža njenoj reinkarnaciji nego velikom, javno podržanom političkom  sporazumu  konzervativaca i laburista u Velikoj Britaniji nakon 1. svjetskog rata, koji je osigurao stabilnost demokratskog poretka i države i na koji Patten zapravo  aludira. Patten kaže: “Nakon globalne financijske krize iz 2008. godine vladajuće stranke na lijevom i desnom dijelu političkog spektra uglavnom su se složile o pitanjima kao što je međunarodna politika, slobodna trgovina, ograničavanje javne potrošnje i smanjenje poreza. Dok je Ronald Regan, današnji republikanski svetac, trošio proračunska sredstva, demokrat Bill Clinton rezao je prava socijalne skrbi i pokušavao uravnotežiti proračun.” Dakle, iz perspektive  baruna Pattena populisti  narušavaju idilični  društveni ugovor koji su sklopili ljevica i desni  centar i  koji sve ostale političke opcije posebice na desnoj strani, kao eto, ustupak priklanjanja ljevičara centrističkoj politici, proglašava ekstremnom desnicom. Pattenove riječi tako  izravno potvrđuju  upozorenje  britanskog publiciste i političkog analitičara Tariqa Alia od prije  nekoliko godina,  da je na političkoj sceni zapadnoga svijeta prevladao “ekstremni centar”, koji sve oko sebe što ne teče njegovom matricom proglašava ekstremnom desnicom ili ljevicom.

U ime tog  „esktremnog centra“ barun Patten zahtjeva jednostavan i grub odgovor: “S populistima se mora suočiti, njihovi bezvrijedni agrumenti se moraju otkriti točku po točku, a njihovi ispadi bijesa moraju biti potisnuti smirenim racionalnim nastupom. Mi svakako ne bismo trebali odustati od demokracije i stati na stranu onih na Zapadu koji se, kao Trump dive i nastoje oponašati ruskog predsjednika Vladimira Putina u njegovoj viziji tiranije. Ako ćemo bježati od njih ili pokušati kopirati njihovu taktiku i argumente mi ćemo dodatno potkopati društveni ugovor, koji je temelj  zapadnih demokracija. Vodeći politički lideri suočavaju se s izazovnim putem….. Ovo je bitka koja se mora dobiti”- poručuje Patten iz  svoje ladanjske vile na jugozapadu Francuske.

U pokušaju potiskivanja nacionalnih populizama vodeći europski i zapadni krugovi više ne pritiskaju samo na  suverenitet nacionalnih država članica EU, nego udaraju i na sam nacionalni identitet. Procjenjujući da je sve manje učinkovito vršiti pritisak na slabljenje nacionalnog suvereniteta država globalistički ritam pokušavaju održati i udarom na sam pojam nacionalnog  identiteta negirajući  ga kao politički relevantan čimbenik.

Formulira se doktrina udara  i potom se u pogon pušta – protunacionalna revolucija.

Nju je anticipirao Robert J. Shiller sa sveučilišta Yale i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2013. godine u svom programskom članku za Sorosev „Project Syndicate“ iz rujna 2016. godine. Članak pod nazivom „Nadolazeća antinacionalna revolucija“ (”The Coming Anti-National Revolution“) postao je idejna osnovica kasnije pokrenute revolucije koja u ovim trenucima polako pred javnošću otkriva svoje djelovanje i učinke na planu rušenja nacionalnih identiteta. Shiller u članku navodi: “U posljednjih nekoliko stoljeća svijet je doživio niz intelektualnih revolucija protiv ugnjetavanja  jedne ili druge vrste. Te revolucije odvijale  su se u glavama ljudi, a ne samo ratom koji uobičajeno uključuje više uzroka. U konačnici ideje su uvijek – za razlika od uzroka rata – postale nekontroverzne i općeprihvaćene. Mislim da će sljedeća takva revolucija vjerojatno tijekom 21. stoljeća biti proizvod ekonomskih utjecaja na nacionalne države.”

Kao primjer intelektualnih revolucija iz prošlosti koje podržavaju tezu o novoj intelektualnoj antinacionalnoj revoluciji Shiller navodi englesku “Glorious Revolution” iz 1688. godine kojom su parlamentne snage srušile katoličkog kralja Jamesa II uz pomoć nizozemske vojne sile nakon koje je ustanovljena prevlast parlamenta. „Nije riječ samo o oružanoj borbi jer čak i kad se ona dogodila  Glorious Revolution  je na intelektualnom planu jasno označila početak uvažavanja zakonitosti društvenih skupina koje ne prihvaćaju ideološko jedinstvo pod jakim kraljem. Sličnu ulogu prije samog početka rata američkih kolonija protiv Velike Britanije označio je pamflet Thomasa Painea “Common Sense” iz siječnja iz 1776. godine koji je, glasno čitan u javnosti i crkvama, udario ideološke i intelektualne temelje ideje da nasljednji monarsi ne mogu biti duhovno i politički superioni u odnosu na sve ostale, što danas prihvaća  većina suvremenog svijeta, uključujući Veliku Britaniju .Isto bi se moglo reći i za proces postupnog ukidanja ropstva što uglavnom nije postignuto ratom nego postupnim širenjem priznanja okrutnosti i nepravde. Revolucije diljem Europe 1848. godine bili su u velikoj mjeri prosvijed protiv ograničenog prava glasovanja samo manjine ljudi – nositelja vlasništva i aristokracije. Usljedila je potom revolucija za pravo glasa žene, a početkom ovoga stoljeća vidjeli smo širenje građanskih prava prema rasnim i seksualnim manjinama.” – zaključuje uvodnu analizu Robert Shiller.

Prema njemu sve protekle revolucije su potekle iz tehnološkog razvoja i jačanja veza i komunikacijskih kanala između ljudi. “Ugnjetavanje uspjeva uistinu samo na daljinu” – kaže Shiller i potom zaključuje: “Slijedeća revolucija neće ukinuti posljedice mjesta rođenja neke osobe, ali će privilegija nacionalnosti biti ograničena. Dok rast protu-imigranskog sentimenta širem svijeta danas upućuje da se stvari odvijaju u suprotnom smijeru, osjećaji nepravde biti će pojačani kako će komunikacija dalje rasti. Kada nepravda  bude potpuno prepoznata ona će izazvati velike promjene. Za sada se priznanje ove nepravde suočava s još uvijek jakom konkurencijom iz domoljubnih poriva ukorijenjenih  u društvenom ugovoru između državljana koji plaćaju porez, provode vojnu službu ili brane ono što shvaćaju kao isključivo svoje pri čemu  dopuštanje neograničenog doseljavanja vide kao kršenje ovog ugovora.”

Shiller predviđa da će ovaj otpor biti slomljen ekonomskim putem i da će razvoj globalizirane ekonomije dovesti do antinacionalne revolucije  kako ju je nazvao u naslovu teksta. On uvjerava da će globalizacija svojim ekonomskih zakonitostima polako potisnuti ne samo suverenitet nacionalnih država nego će direktno potisnuti i značaj nacionalne pripadnosti tijekom provođenja nove revolucije 21. stoljeća – protunacionalne revolucije. No za ostvarivanje takve ideje sama ekonomska logika nije dovoljna i ono što Shiller  uistinu ne želi reći, ali čega je potpuno svjestan, je da se to može ostvariti samo političkom silom. Očigledni je zaključak da je, stoga, i njegova protu-nacionalna revolucija neizvediva bez primjene sile, ekonomske, političke pa i fizičke ekonomski snažnijih država prema slabijima. Uostalom sve intelektualne revolucije koje je nabrojao završile su oružanim obračunima, nakon čega su tek ideje pobjednika postale široko prihvaćene, pa bi tako sasvim izgledno završila i njegova protu-nacionalna revolucija. Samo nametanjem pozicija jačeg može se ostvariti izjednačavanje troškova proizvodnje i cijene rada, dakako, na štetu slabijeg. Globalizacija kroz instrumente ekonomskog i socijalnog liberalizma upravo to i radi.

Nažalost nisu to samo naklapanja i medijska nadmetanja bivših političara i bankara, nego je riječ o ozbiljnim analizama i promišljanjima buduće politike utjecajnih članova vodećih europskih i američkih think- tankova i zatvorenih centara političkog odlučivanja zapadnoga svijeta kao što su Trilateralna komisija i Bilderberg klub. Njihovi stavovi  stvarno kreiraju politiku vodećih država Europske unije i Zapada s čijim su centrima finacijske i političke moći neposredno povezani. Sve o čemu su oni govorili prije nekoliko  godina danas se polako ostvaruje. Sada postaje vidljivo i da je Shillerova protu-nacionalna revolucija u punom pogonu.

No strategija kombiniranog  djelovanja protiv suvereniteta europskih nacionalnih država i samih nacionalnih identeta, koji ugrožavaju globalizacijska povezivanja, izravnim udarima na nacionalne politike i usporednim  pokušajima  njihove transformacije u  željenom smjeru je čisto licemjerje, jer bit svega je, zapravo, borba suprostavljenih nacionalnih interesa.

Njihova tobožnja borba protiv nacionalizama, koji eto ,čak ugrožavaju i samu divovsku povijesnu konstrukciju  ujedinjene Europe, je ništa drugo nego promicanje vlastitih  nacionalizma najmoćnijih europskih država na štetu slabijih i uspostava i održavanje hijerarhije nacionalnih interesa odnosno nacionalizama unutar Europske unije. Moćnim članicama EU, koja se, nažalost,  polako ali sigurno u skladu s neumoljivim geopolitičkim zakonitostima pretvara u nadnacionalnu imperijalnu tvorevinu, nije ni na kraj pameti odreći se svojih nacionalizma, benefita svojih nacionalnih gospodarstava i svojih nacionalnih financija. Dok bi druge denacionalizirali i umanjili im nacionalnu suverenost, jako dobro se brinu o svojoj nacionalnoj suverenosti i nacionalnim interesima, koje ako smatraju potrebitim održavaju i silom oružja i financija  na način kako je primjerice francuska politika vojno intervenirala u Libiji ili njemačka politika ekonomskom prisilom  djelovala u u prevladavanju grčke dužničke krize. Kada se europska i zapadna elita bori protiv nacionalizama onda su to uvijek nacionalizmi slabijih.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like