Pretvaranje NATO-ve Istanbulske inicijative u Arapski NATO
Pod vodstvom SAD-a na temelju NATO-ve Istanbulske inicijatve (Istanbul Cooperation Initiative- ICI) i djelovanja Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC), u siječnju slijedeće godine, na summitu SAD-a i GCC-a u Camp Davidu, planira se osnivanje vojnog saveza Middle East Strategic Alliance (MESA) koja se već naziva „Arapski NATO“.
Svojevrsna podružnica NATO-a na Bliskom istoku trebala bi, pored SAD-a, kao vodeće sile, uključiti svih šest arapskih država članica GCC-a ( Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate) te Egipat i Jordan. U pregovorima za stvaranje vojnog saveza ključnu ulogu ima zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika za odnose s Arapskim zaljevom Tim Lenderking, koji proteklih mjeseci, u stilu shuttle diplomacije leti iz jedne arapske zaljevske prijestolnice u drugu, usklađujući različite međusobne interese zaljevskih petromonarhija s ciljevima budućeg vojnog saveza. Plan stvaranja MESA-e, kao arapske podružnice NATO-a ili „Arapskog NATO-a“, službeno je 3. listopada ove godine potvrdio na tiskovnoj konferenciji i sam State Department izjavom svoje glasnogovornice Heather Nauert. Ona je potvrdila da je krajem rujna na marginama zasijedanja Glavne skupštine UN-a američki državni tajnik Mike Pompeo održao sastanak sa svim budućim članicama saveza, na kojem je jedina tema bila osnivanje MESA-e ili „Arapskog NATO-a“.
Nominalno, vojni savez MESA trebao bi učvrstiti sigurnost zaljevskih monarhija, kao ključnog energetskog izvora za SAD i Zapad, i postati bedem protiv širenja iranskog utjecaja na arapskim prostorima. Al Jazeera prenosi stav Andrew Millera i Richarda Sokolskya, analitičara Carnegie Endowment for International Peace, kako bi budući savez imao daleko aktivniju ulogu i mnogo veće ambicije nego što se to prikazuje. Prema njima „predsjednik Trump, čini se, želi sukob s Iranom, ali želi, po mogućnosti, izbjeći da takvu zadaću povjeri američkim vojnicima, pa su izgledi da Arapski savez bude spreman preuzeti ovu inicijativu, nešto što treba poduprijeti“.
Tako, dok migranti s Bliskog istoka kao vojska nadiru prema Europi i tamnošnjim članicama NATO-a, NATO se polako širi u suprotnom smjeru – prema Bliskom istoku. Velika politička naivnost bi bila vjerovanje da ta dva usporedna procesa nemaju nikakve međusobne veze, da je riječ o slučajnosti i da se sve odvija spontano, bez ikakvog, unaprijed stvorenog plana. Prava istina je da su imigracijska kretanja s Bliskog istoka prema Europi i širenje NATO-a na Bliski istok dvije strane iste globalističke agende koja na europskim i bliskoistočnim prostorima polako ali sigurno integrira Europu i MENA-u (Bliski istok i Sjeverna Afrika) u jednu jedinstvenu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Migracijski pokret s Bliskog istoka prema Europi i politička i vojna integracija euroatlanskog kompleksa s Bliskim istokom, unatoč pokušajima promoviranja teorija o spontanosti događaja ipak su u korelaciji i dio jedinstvenog procesa. U politici se ne događa ništa slučajno ili, kako je to znao reći nekadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt: „Ukoliko nešto u politici izgleda slučajno budite sigurni da je to već ranije negdje dogovoreno“.
U sjeni na europskim prostorima sada već endemske programirane imigracijske krize, usporedno se tako odvija i velika integracijska razmjena moći, bogatstva i stanovništva. Dok migranti vojnički organizirano gaze prema europskom tlu, vojna struktura NATO-a i cijeli politički kompleks koji je prati usporedno se kreće prema Bliskom istoku kao nastavak NATO-ve Istanbulske inicijative, osnovane još 2004. godine. Za razliku od Istanbulske konvencije, dobro poznate u javnosti, NATO-va Istanbulska inicijativa iz koje treba nastati nova velika geopolitička konstrukcija s ogromnim utjecajem na zbivanja u Europi, „Arapski NATO“, potpuna je nepoznanica za javnost i veliko je pitanje koliko u tome ima slučajnosti. Procesi koje Istanbulska inicijativa proizvodi i koje će tek proizvesti barem u istoj mjeri kao i pitanje Istanbulske konvencije mijenjaju europsku stvarnost. Arapski NATO nije tek lokalni bliskoistočni vojni i politički savez SAD-a sa zaljevskim petromonarhijama, kako sugerira njegov službeni naziv MESA, nego vojna i geopolitička tvorevina koja će imati daleko širi utjecaj i uz pomoć koje se provodi agenda integracije europskih i bliskoistočnih prostora.
Novi savez MESA stvorio bi na području Bliskog istoka pod američkom kontrolom masivni vojni i politički kompleks, čija bi godišnja obrambena potrošnja premašila oznos od 100 milijardi dolara, koji bi raspolagao sa više od 300 tisuća vojnika, 5 tisuća tenkova i tisuću borbenih zrakoplova, ne računajući američke vojne efektive. U kontekstu pripreme stvaranja „Arapskoga NATO-a“, od 3.do 16. studenog na poligonima u zapadnom Egiptu održane su velike vojne vježbe pod nazivom “Arab Shield 1,”(Arapski štit 1) u kojem su sudjelovale pomorske, zrakoplovne i kopnene postrojbe Bahreina, Egipta, Jordana, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata, uz vojne promatrače iz Maroka i Libanona. Zajedničke vježbe zamišljene su i održane kao simbol rađanja „Arapskog NATO-a“ jer je to prvi put da je šest arapskih država istovremeno održalo ratne igre uz korištenje bojnog streljiva prema zajedničkom operativnom planu. Washingtonski tink-tank Middle East Institute u svojoj raščlambi ukazuje da su „vojne vježbe Arab Shield 1 konkretni poticaj američkoj inicijativi stvaranja saveza MESA i znak da ona ima potencijala“.
MESA savez trebao bi biti čvrsti oslonac za potiskivanje iranskih utjecaja iz arapskog svijeta, a kada dođe vrijeme, i operativna osnovica hibridnog i direktnog vojnog djelovanja prema Iranu, ukoliko i kada SAD uspije osigurati preduvjete za ofenzivno djelovanje s konačnim ciljem svrgavanja režima u Teheranu i prilagođavanja iranske politike svojim i izraelskim potrebama. Cijeli krug, započet sa svrgavanjem šaha Reze Pahlavia u Iranu na inzistiranje britanske i francuske politike i američku prešutnu suglasnost, koji je pokrenuo novu etapu zbivanja na Bliskom istoku i ratove u kojima su, koje li slučajnosti, u ratnom kaosu nestale upravo one države koje su smetale američkim i zapadnim interesima, tako bi bio zatvoren. Već sada raspored snaga i broj igrača na regionalnom terenu drastično je smanjen i u igri su ostali uglavnom američki partneri, a američke, izraelske i europske pozicije višestruko su ojačane.
Došlo je vrijeme da se u provedbi velike američke i europske agende preslagivanja Bliskog istoka stvori formalni savez američkih i zapadnih saveznika, kao svojevrsna ekspozitura NATO-a. Stoga nije slučajno da je proces stvaranja MESA-e pokrenut upravo preko NATO-ve Istanbulske inicijative, koja je osnovana puno ranije, iz čega se jasno vidi da nije riječ o nekakvom hiru američkog predsjednika Trumpa, nego realizaciji dugoročne aemričke politike. Istanbulska inicijativa (ICI) osnovana je s ciljem jačanja vojne i političke suradnje NATO-a i zaljevskih monarhija iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC). Inicijativa nije obuhvatila Oman i najmoćniju državu GCC-a Saudijsku Arabiju zbog izražene unutarnje represije i kontroverzi saudijske vanjske politike. No sada se to pokušava potpuno zanemariti i Saudijsku Arabiju uključiti u Istanbulsku inicijativu koja je temelj stvaranja novoga saveza, u kojem bi upravo Saudijska Arabija imala odlučujuću ulogu. Prema pisanju emiratskog The Nationala u članku pod nazivom „NATO ready to welcome Saudi Arabia and Oman“, NATO je odlučio u Istanbulsku inicijativu uključiti i Saudijsku Arabiju. U članku se citira neimenovani dužnosnik NATO-a, koji je, navodno, izjavio: „Oni znaju da su naša vrata otvorena.“ Bez Saudijske Arabije u Istanbulskoj inicijativi mogućnosti stvaranja „Arapskog NATO-a“ bile bi minimalne, posebice stoga što je ona najmoćnija država GCC-a koji je pored Istanbulske inicijative drugi oslonac u procesu stvaranja saveza MESA.
Savez razvijen iz ICI-a i GCC-a pod američkom i savezničkom NATO kontrolom ojačao bi američke i zapadne pozicije prema Iranu, pomogao potisnuti iranske utjecaje iz arapskog svijeta, ograničio nastavak projekcije ruskih i kineskih interesa na bliskoistočnim prostorima. Istovremeno, ograničio bi samostalno i sa zapadom neusklađeno djelovanje NATO članice Turske i na neki način disciplinirao Istanbul i pod kontrolu stavio njegove ambicije širenja utjecaja na prostore nad kojima se nekad prostiralo Osmansko carstvo. Stoga savez nikako ne odgovara turskoj politici koja poduzima sve što je u njezinoj moći kako bi onemogućila ili barem aktivno nadzirala promjene koje sa sobom u regiju donosi proces stvaranja MESA. Afera s ubojstvom Jamal Khashoggia u saudijskom konzulatu u Istanbulu također je od strane turske politike iskorištena za ometanje i usporavanje stvaranje MESA-e, iznošenjem na vidjelo prave naravi i načina djelovanja države koja bi trebala biti vodeći član novog „Arapskog NATO-a“.
MESA savez djelovao bi na putu prostiranja kineskog pura svile i njegove kopnene i pomorske komponente, pa bi omogućio utjecaj SAD-a i zapadnih saveznika na razvoj temeljne kineske strategije. Novi savez, ukoliko bi ga Amerikanci uspjeli staviti u funkciju, kontrolirao bi za SAD i Europu ne samo energetske izvore Perzijskog ili Arapskog zaljeva, nego i ključne pomorske komunikacije dostave energenata prema Europi i SAD-u u akvatoriju Perzijskog zaljeva, Arapskog mora, Adenskog zaljeva, Crvenog mora pa i Sredozemnog mora uz pomoć egipatskih pomorskih snaga. Savez bi pod svojim nadzorom imao sve točke prigušenja pomorskoga prometa na tim pomorskim energetskim rutama – tjesnace Hormuz, Bab-el-Mandeb i Sueski kanal. MESA bi mao nadzor i nad gotovo 60 posto energenata koje za svoje potrebe uvozi Kina.
„Arapski NATO“ tako bi u tom dijelu svijeta za SAD i Zapadne saveznike osigurao pomorske komunikacije na isti način kako na transatlanskoj pozornici NATO osigurava atlanske i sredozemne komunikacije, uključujući i sve strateški važne tjesnace od Baltika preko Giblartara do Bospora i Dardanela. Tako bi SAD i europski saveznici uz pomoć arapskog vojnog saveza dodatno učvrstili svoju temeljnu nadmoć u odnosu na Rusiju i Kinu, a to je sposobnost kontrole pomorskih komunikacija i tjesnaca. MESA bi dodatno učvrstila tu kontrolu Zapada nad morem u dijelu svog vojnog zahvata jer bi budući savez činili regionalni akteri naoružani najmodernijim američkim i europskim naoružanjem i kompatibilnom doktrinom uporabe oružane sile, što bi oslobodilo američke snage za djelovanje na Bliskom istoku ali i na Pacifiku.
Nije zanemariva ni činjenica da bi novi vojni savez MESA povukao nove narudžbe naoružanja i vojne opreme iz SAD-a i Europe, posebice skupocjene pomorske i zrakoplovne opreme i oružnih sustava koji bi bili potrebni za jačanje kapaciteta pomorske kontrole država članica. To bi američkom i europskom vojno-industrijskom kompleksu osiguralo dugoročne poslove u vrijednosti koje bi se mjerile u milijardama dolara.
No, s druge strane postoji i izvjesna mogućnost da stvaranje MESA-e ne uspije zbog sukoba između država budućih članica i međusobno suprostavljenih interesa na regionalnoj bliskoistočnoj sceni. A i Turska, kojoj ekskluzivitet članstva u NATO-u daje prednost pri nadmetanju za utjecaj na bliskoistočnim prostorima u odnosu na saudijske konkurente, zacijelo će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi onemogućila jačanje veza Saudijske Arabije s NATO-om i moguće stvaranje „Arapskog NATO-a“. No, u konačnici, sve ovisi o volji Washingtona jer ukoliko on svoje arapske partnere pritisne da stupe u zajednički vojni savez oni će to morati učiniti pa makar plakali od muke. Za Amerikance ni turski prigovori nisu realni problem jer koliko god daleko išla u svom vanjsko političkom soliranju turska politika nikada neće napustiti okrilje američkog savezništva.
Na probleme pred kojim se može naći razvoj i stavljanje u funkciju vojnog saveza MESA ukazuje i sudbina velike saudijske protuterorističke koalicije, koja nikada nije postala funkcionalna. No, s druge strane, Saudijska Arabija pri stvaranju te koalicije nije ni imala stvarnu namjeru borbe protiv ISIL-a i ostalih organizacija iz holdinga islamističkog terora za što je koalicija nominalno osnovana. To je na kraju za nju bilo sporedno pitanje, a bitno je bilo pariranje Iranu i uvlačenje što većeg spektra arapskih snaga u nadmetanje s njim i u jemenski rat radi potiskivanja i neutralizacije iranskog utjecaja i ovladavanjem strateški važnim tjesnacem Bab el Mandeb, jemenskim crvenomorskim lukama i pomorskim komunikacijama kojima se prevoze energenti iz Zaljeva prema Europi. Saudijska Arabija i njezini vojno neiskusni saveznici u Jemenu vode okrutni ali i traljavi rat bez velikih uspjeha, no činjenica je da oni i dalje nakon više godina zajedno ratuju pod vodstvom Saudijske Arabije bez obzira na upitne učinke. To stratezima i kreatorima budućeg „Arapskog NATO-a“ daje nadu kako ipak postoje realne mogućnosti njegova stvaranja i uvođenja u funkciju, tim prije što bi SAD bio stvarni predvodnik saveza, a Saudijska Arabija bi u principu samo figurirala kao predvodnik. Američka podrška savezu bila bi daleko čvršća i direktnija nego sadašnja podrška saudijskoj koaliciji i njenom neuspješnom jemenskom ratovanju.
U konačnici SAD i europski saveznici stvaranjem MESA ili „Arapskog NATO-a“ pod saudijskim vodstvom na vojnom i političkom planu, posebice u sektoru vojne industrije, stekli bi brojne benefite i ubrzali veliku, ali još uvijek skrivenu agendu integracije Europe i Bliskog istoka u jedinstvenu geopolitičku cjelinu. Ali to nosi i negativne učinke, od kojih je velika imigracijska navala na Europu samo prva nevolja s kojom će se europski prostori suočiti pri provedbi takve politike.
0 komentara