Mario Stefanov: Europska unija postaje nuklearna sila?

Francusko-njemačka podjela moći u EU

Francuski predsjednik Macron nakon višegodišnjeg upornog zagovaranja zajedničke europske obrane i odmaka od NATO saveza početkom veljače otišao je korak dalje. U govoru održanom u francuskoj „Ratnoj školi“ (Ecole de guerre ) ponovio je svoj prijedlog o stvaranju  „istinske europske vojske“ izvan struktura NATO-a, ali i predstavio svoju novu nuklearnu strategiju namijenjenoj Europskoj uniji. Po njemu bi se francuski strateški nuklearni potencijal na odgovarajući način trebao „europeizirati“, odnosno upregnuti  ga u funkciju strateških interesa cijele Europske unije.

Europska unija tako bi na temeljima francuske nuklearne moći postala nuklearna sila čime bi mogla konkurirati SAD-u, Rusiji i Kini i pozicionirati se na razinu globalne sile. Dakako,  Macronu ne pada na pamet ključeve francuskog nuklearnog arsenala predati iz  francuskih ruku, ali bi on u budućnosti  bio u funkciji ne samo  francuske nacionalne obrane nego i cijele Europske unije. Dio analitičara upravo to drži slabom točkom cijelog plana, tako Corentin Brustlein, ravnatelj Centra za sigurnosne sudije na Institutu za međunarodne odnose u Parizu, u cijeloj priči vidi dva problema. Prema njemu  francuski arsenal jednostavno nije dovoljno velik kako bi imao funkciju vjerodostojnog  nuklearnog  odvraćanja za cijelu Europu, a s druge strane Macron bi morao  pri plasiranju svojih prijedloga malo više vagati koliko oni mogu nanijeti eventualne štete njegovim europskim partnerima jer je shvaćanje svrhe nuklearnog oružja, primjerice, u  Njemačkoj, sasvim različito od onoga kakvo vlada u Francuskoj  javnosti. Većina Njemaca još uvijek, koliko god se zaoštravala politička situacija u Europi, ima odbojnost  prema nuklearnom oružju.

Kako bilo, Macronova nuklearna inicijativa, koja ide u smijeru pretvaranja cijele Europske unije u nuklearnu silu s ciljem njenog  globalnog pozicioniranja, potpuno se uklapa u strategiju nove Europske komisije podržane od strane Europskog parlamenta. Uzdizanje Europske unije na rizinu svjetskog igrača vidi se kao jedini način preživljavanja i opstanka u svijetu kojim dominiraju isključivo oni koji svoje interese mogu ostvarivati na globalnoj razini.

Francuska i Njemačka, posljednjih godina, posebice nakon stavljanja u funkciju nove američke strategije pod Trumpovom administracijom, pokušavaju postupno, ali, mora se priznati,  unatoč međusobnim razilaženjima i  poprilično uporno Europsku uniju pretvoriti u globalnu silu. Pri tom se ona neumitno transformira u nadnacionalni mega-državni entitet sa svim atributima meke i tvrde moći, koji su inače instrumentari postojećih nacionalnih država. Na neki, povijesnom trenutku prilagođeni način, stvara se velika država moći, ravna nekadašnjem Svetom Rimskom carstvu i to uz sve veće suglasje ne samo najmoćnijih europskih država nego i drugih članica Europske unije. One, sasvim logično, u svijetu sučeljavanja novih carstava na slobodnom i nereguliranom geoekonomskom i geopolitičkom tržištu,  u što je  pretvorena međunarodna zajednica,  traže zaštitu u europskoj integraciji, pokušavajući, dakako,  pritom zadržati  što više suvereniteta svojih država.



No, da bi Europska unija mogla ispuniti nove strateške ciljeve koji se pred nju postavljaju, na međunarodnom planu je potrebno njeno otvoreno iskazivanje ne samo ekonomske moći u zaštiti i osiguranju svojih interesa nego je potrebna projekcija i učinkovite vojne moći koja raspolaže nuklearnim potencijalom. Riječ je, nažalost,  o potpuno točnoj konstataciji već s obzirom na činjenicu da su svi odlučujući svjetski igrači isključivo nuklearne sile, pa je i inicijativa francuskog predsjednika potpuno primjerena načinu na koji je zamišljen budući razvoj Europske unije. Nemoguće je imati globalni utjecaj i štititi svoje ekonomske i geopolitičke interese na svjetskoj razini bez korištenja vojne moći.

Serija prijedloga francuskog predsjednika Macrona usmjerenih na jačanje nezavisnih europskih vojnih potencijala i nuklearnog arsenala ima i jednu drugu dimneziju. Ukupnost francuskih prijedloga u navedenom smjeru zapravo poziva na podjelu poluga moći između Francuske i Njemačke u toj novoj globalnoj Europskoj uniji koja se stvara.

Kako njemačka politika zbog povjesnih okolnosti izbjegava djelovanje po načelima tkzv. države moći, i uporabu vojne sile kao instrumenta vanske politike, to Macron, kada se njegove inicijative s diplomatskog prevedu na obični jezik, zapravo nudi jednostavnu pogodbu.

Francuska ne može konkurirati Njemačkoj na gospodarskom planu i sve poluge ekonomske moći Europske unije su u njemačkim rukama. Stoga Francuska nudi svoju vojnu moć i nuklearnu silu. Nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije Francuska je ostala jedina članica koja raspolaže nuklearnim oružjem, i Bruxellesu i svojim europskim partnerima nudi ga kao francuski zalog i doprinos novoj  globalnoj Europskoj uniji. Francuska je spremna „europeizirati“ svoju nacionalnu nuklearnu silu, ali prešutno zauzvrat  očekuje i izvjesni stupanj „europeizacije“ njemačke ekonomske moći.

U takvom kontekstu Njemačka bi i dalje držala ekonomske poluge,  kako u strukturi Europske unije tako i na vanjskom planu,  ali bi izbjegla zlonamjerne optužbe da ponovo, kao u prošlosti, stvara opasni vojni stroj. Dok bi se s jedne strane element vojne moći nove globalne EU oslanjao na Francusku, ekonomska moć u zajedničkom interesu EU oslanjala bi se na Berlin. Francuska politika cilja na daljnju integraciju ekonomskih institucija Europske unije, pa u konačnici i stvaranje europskog ministarstva financija čime bi se kompenzirale strukturalne ekonomske neravnoteže unutar same EU. S druge strane njemačka elita i dalje ekonomsku sferu želi držati čvrsto u svojim rukama i francuske prijedloge vidi i kao opasnost ulaska  u zamku njemačkog financiranja slabijih europskih gospodarstava. No potrebna joj je i izgradnja europske „tvrde moći“ kako bi to svoje gospodarstvo mogla štititi na međunarodnom planu i održati ga na razini rasta, a francuska ponuda u tom smislu nije za odbaciti jer bi stvaranje njemačkih vojnih nuklearnih potencijala, koje, nesumnjivo, Njemačka može provesti u relativno kratkom vremenu, izazvalo seriju političkih nesuglasica s mnogim  europskim državama i članicama EU, a da ne govorimo o reakcijama SAD-a i Rusije. Osim toga postoje i formalne zapreke jer je njemačka država potpisnica međunarodnih ugovora o zabrani daljnjeg razvoja i proliferacije nuklearnog oružja.

Dakako, ne bi postojala stroga podjela uloga i odvojene sfere djelovanja, nego bi, jednostavno rečeno, prema vani  u ime i za račun Europske unije, oslanjajući se na svoj nuklearni potencijal, s pozicija vojne ili“ tvrde moći“ djelovala Francuska. Europska unija bi se zaklanjala iza francuske vojne sile, a komplementarni ekonomski nastup prema vani u ime i za račun cijele Europske unije bio bi pod simbolikom ili brendom gospodarske i financijske moći Njemačke.

To je bit onoga što predsjednik Macron u okviru jačanja zajedničkih europskih obrambenih potencijala, pozivajući se na francusku nuklearnu moć, javno nudi njemačkoj strani. Ona se još uvijek nije odlučila jer to u načelu znači i podjelu apsolutnog njemačkog ekonomskog utjecaja u Europi koju trenutno ima.

Macronova obrambena europska  inicijativa trebala bi se odraziti na jačanje francuske vojne industrije i omogućiti joj veću prodornost na europskom i svjetskom tržištu na kojem njemačka vojna industrija i dalje vodi ispred Francuske. To je pak i dodatni razlog njemačke neodlučnosti jer njena vojna industrija je uistinu div svjetskih razmjera i upravo je ušla u novi razvojni ciklus.

Jedno je sigurno, bez vojne komponente, s potencijalom prenošenja djelovanja gdje god je potrebno u svijetu i odgovarajućim nuklearnim  arsenalom koji prema vani figurira kao europski, nema nove globalne Europske unije. Ekonomska moć EU već u ovome trenutku ima kapacitete potrebne za uspon Europske unije na globalnu razinu, ali je to nemoguće postići bez vojne komponente.

Francuski prijedlog je utemeljen na ozbiljnim prosudbama i ukoliko je stvarni cilj stvaranje svjetski utjecajne Europske unije tada on usitinu nudi nešto konkretno njemačkoj strani kao francuski ulog u budući razvoj  europske inegracije kao svjetske sile. Činjenica je da je danas povjesni trenutak u kojem se Europska unija kao cjelina mora odlučiti hoće li napraviti potrebne iskorake, uključujući i stvaranje svoje vojne i nuklearne sile, kako bi se uzdigla na svjetsku razinu. Ukoliko to ne učini u dogledno vrijeme svakom slijedećom godinom to će biti sve teže učiniti. Upravo sada je, s obzirom na odnose moći između ključnih sila svjetske politike, trenutak kada se Europska unija nalazi na prekretnici – ili uspon na razine globalne moći ili postupno odumiranje. Francuske inicijative, uključujući i nuklearnu ponudu, stoga ne bi trebalo tek tako odbaciti, nego bi njemačka politika prema svim geopolitičkim prosudbama trebala konačno ući s Francuskom u podjelu moći unutar Europske unije. Dakako,  ukoliko je istinska strategija njemačke politike održanje i jačanje Europske unije, a ne pokriće za nešto sasvim drugo – isključivo vezano uz njemačke nacionalne interese.

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like