Na ratom poharanom Bliskom istoku na vidiku je novo geopolitičko preslagivanje potaknuto promjenom prioriteta američke vanjske politike pod novom administracijom predsjednika Joea Bidena. Washington, putom izravne poruke samog američkog predsjednika, od Saudijske Arabije traži zaustavljanje rata kojeg vodi u Jemenu uz prijetnju obustave daljnje isporuke ranije ugovorenog američkog naoružanja ako to ne učini.
Na regionalnoj razini pokušava se ponovo, nakon Trumpove ere u funkciju staviti nuklearni sporazum s Iranom. U tom cilju potrebno je na bliskoistočnim prostorima prigušiti rasplamsali rat Irana i njegovih šijitskih arapskih saveznika sa Saudijskom Arabijom i njenom sunitskom koalicijom. Nova američka politika ispravno procjenjuje da Saudijska Arabija sa svojim saveznicima više nema nikakve šanse postići pobjedu u ratu u Jemenu kao jednom od ključnih žarišta sunitsko-šijitskog obračuna i posredničkog rata s Iranom na tkzv. “šijitskom polumjesecu“ arapskog svijeta od Libanona na Sredozemlju, preko Iraka do Jemena na Crvenom moru. Slijedom toga ne može niti zaustaviti iranski utjecaj na arapskim prostorima. Štoviše, očitim srljanjem u ratne poraze i iskazivanjem svoje vojne nesposobnosti na terenu samo jača iranske pozicije i utjecaj umjesto da ga ograničava.
Katastrofalnim porazima saudijske sunitske ratne koalicije u ratu protiv Irana i njegovih regionalnih šijitskih posredničkih snaga na kocki su i pozicije i utjecaj SAD-a kao saudijskog ključnog saveznika, zaštitnika i nedvojbenog pokrovitelja saudijske ratne avanture u Jemenu. Američka politika, stoga, mora zaustaviti takav, za svoje interese nepovoljan slijed zbivanja i istovremeno pružiti Saudijskoj Arabiji častan uzmak. Stoga se odluka o izvlačenju iz rata nije prepustila Rijadu nego je Washington to javno zatražio od Saudijske Arabije. Rijad, tako, ima izliku da je vođenje rata, kojeg očito ne može dobiti, prekinuo na pritisak SAD-a, a ne zbog priznanja vlastitog poraza.
Američka politika jemenski rat mora zaustaviti kako bi zaustavila put u poraz svog saudijskog saveznika i država sunitske koalicije okupljene oko Saudijske Arabije, mahom također svojih bliskih regionalnih partnera, i slijedom toga poraz svoje vlastite politike i utjecaja. Washington u sklopu nove Bidenove vanjskopolitičke agende pokušava obnoviti svoj utjecaj na bliskoistočnim prostorima, kako stavljanjem na diplomatski stol opcije svoga povrataka u iranski nuklearni sporazum pod uvjetima koje će ponuditi, tako i zaustavljanjem šijitsko-sunitskog ratnog sučeljavanja u Jemenu. Svojim, naizgled mirotvornim gašenjem rata u kojem masovno stradavaju šijitski civili, žene i djeca Washington smjera na obnovu utjecaja na šijitskoj strani bliskoistočne jednadžbe, prije svega u Iraku.
Uostalom, jemenski rat se i rasplamsao na bliskoistočnim razvalinama američke strategije prekrajanja granica i stvaranja novih državnih entiteta prema etničkim i vjerskim odrednicama kroz revolucije tkzv. “arapskog proljeća“, kada je nastupilo vrijeme ogorčene borbe oko podjele plijena. On je samo jedna epizoda nastale otimačine nakon što su tkzv. „arapskim revolucijama“ i „spontanim narodnim prodemokratskim ustancima“ uništeni i posljednji sekularni režimi, a ISIL i holding organizacija islamističkog terora manje-više odradili krvavi posao na planiranom sunitskom prostoru utjecaja. U igru se tada ubacio i Iran sa svojim saveznicima tražeći svoj dio plijena na nekom budućem šijitskom dijelu nove regionalne strukture.
U Jemenu su Iranu bliski šijitski pobunjenici Huti uspjeli zauzeti glavni grad Sanu, protjerati predsjednika Abd Rabo Mansur Hadia koji je naslijedio Ali Abdullah Saleha srušenog pobunom jemenskog ogranka operacije tkzv. “arapskog proljeća“ organiziranog i vođenog od strane američkih i europskih obavještajnih službi i krenuti u juriš prema jugu zemlje s ciljem ovladavanja Adenom i time, praktički, cijelom državom.
Krajem ožujka 2015. godine Saudijska Arabija je pak ,sa sunitskim saveznicima uz američku političku obavještajnu i vojnu podršku žestoko reagirala na događaje u Jemenu i moguće jačanje utjecaja Irana na svojim južnim granicama i to na prostoru koji ne smatra šijitskim nego dijelom svoje interesne sfere. Zračni napadi saudijskog ratnog zrakoplovstva uz američku obavještajnu pripremu u potpunosti su uništili jemensko zrakoplovstvo i glavninu protuzračne obrane onemogućivši tako Hutije da ih preuzmu, a udari na zapovjedne centre i logističku strukturu usporili su, a potom i zaustavili njihovo napredovanje. U opravdavanju daljnjih napada saudijska strana tvrdila je da su se Huti domogli ruskih raketa zemlja-zemlja „Scud“ ili „Elbrus“ iz arsenala raspadnute jemenske vojske i da su ih „usmjerili prema Saudijskoj Arabiji“, što su navodno dokazivale američke satelitske snimke. Rakete „Scud“ se međutim nigdje ne usmjeravaju, nego se lansiraju okomito, a raketa tek tijekom leta zauzima unaprijed programirani smjer, pa je uistinu bizarno da se te rakete, dizajnirane sredinom prošlog stoljeća, potpuno zastarjele, s neznatno izmijenjenim raketnim motorom iz njemačke V-2, kojom je nekad bombardiran London još uvijek i danas, duboko u 21. stoljeću za vrijeme zaljevskih ratova s Irakom i rata u Jemenu koriste u propagandbe svrhe, kao sredstvo zastrašivanja i opravdanja vojnih intervencija.
U operaciji nazvanoj „Odlučujuća oluja“ (Operation Decisive Storm) Saudijska Arabija angažirala je tada preko 100 borbenih zrakoplova, a deklarirano je i sudjelovanje zrakoplova Egipta, UAE, Katara, Kuvajta, Bahreina, Maroka i Jordana. Njihovo sudjelovanje u nastavku jemenskog rata je svedeno na simboličko, a teret vojnih operacija preuzela je Saudijska Arabija uz asistenciju UAE.
Paralelno s masivnim zračnim udarima egipatske i saudijske pomorske snage pojavile su se tih dana u strateški važnom tjesnacu Bab el-Mandab između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, pri čemu je grupa od 4 egipatska ratna broda među kojima je i raketna fregata američkog tipa Oliver Hazard Perry, u Adenskom zaljevu naletjela na iransku raketnu fregatu u pratnji pomoćnog broda. U bliskom kontaktu egipatski ratni brod je navodno otvorio vatru u znak upozorenja, jer je iranska fregata borbeno djelovala. Iranci s druge strane tvrde da su postupali u zaštiti jednog svog tankera od napada pirata, potpuno nevezano uz pojavu egipatskih ratnih brodova.
Iran je, tada, u izravnom vojnom odgovoru, ograničen ključnim trenucima pregovora o svom nuklearnom programu, na saudijsku intervenciju u Jemenu mogao zapravo reagirati samo oštrim upozorenjima: “Saudijska Arabija će opeći prste u Jemenu i treba znati da se rat ne može uvijek ograničiti na jedno područje“, izjavio je Alaeddin Boroujerdi, čelnik Odbora za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost iranskog parlamenta, misleći očito pritom, da će Iran račun za saudijsku vojnu avanturu ako ne u Jemenu ispostaviti na nekom drugom mjestu. Štoviše Boroujerdi je zapravo upirao prstom na Amerikance tvrdeći kako američka administracija preko Saudijske Arabije i njene vojne kampanje u Jemenu „pokušava nakon Iraka, Sirije i Afganistana pokrenuti još jednu krizu u muslimanskom svijetu.“ Saudijci, koji su sa saveznicima očito odabrali idealan tajming za vojnu akciju, optužili su pak, Iran za direktnu vojnu pomoć Hutijima tvrdeći da je iranski teretni brod u luci Saleef iskrcao oko 190 tona oružja, koje je korišteno za ofanzivu prema Adenu.
Arapska liga podržala je saudijsku i savezničku vojnu intervenciju u Jemenu, čak štoviše na sastanku lidera 10 arapskih zemalja u egipatskom Sharm el-Sheiku najavljeno je stvaranje međunarodne arapske vojske, koja bi intervenirala u kriznim situacijama, kao što je rat u Jemenu. Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi izjavio je da je Bliski istok „suočen s dosad neviđenim terorističkim prijetnjama“, a kuvajtski emir Sanah al-Ahmed upozoravao je kako je “potrebno formulirati novu regionalnu sigurnosnu strategiju, jer je stanje sve gore.“ Arapski čelnici na sastanku su zaključili da je potrebno udružiti snage u borbi protiv ISIL-a, ali isto tako i protiv sve većeg širenja iranskog utjecaja u regiji, kojeg je samo posljednji primjer pružanje potpore jemenskim šijitskim pobunjenicima. Izbjegli jemenski predsjednik koji je također bio na skupu Hute je nazvao „iranskim igračkama koje uništavaju Jemen“.
Na sastanku, koji je zapravo stvorio sunitsku koaliciju predvođenu Saudijskom Arabijom i Egiptom za borbu protiv iranskih i šijitskih regionalnih aspiracija i ambicija, diskretno je odobrena i kopnena vojna intervencija u koju će se Saudijska Arabija uz potporu trupa iz Ujedinjenih Arapskih Emirata uskoro i upustiti.
Saudijska Arabija kao i njeni saveznici mišljenja su da Iran, kao u vrijeme šaha Reze Pahlavija, ima opasne imperijalne ambicije, ovoga puta maskirane brigom za šijitske interese u regiji. Prema tvrdnjama Saudijaca on ima sve veću ulogu u Iraku, Siriji i Libanonu, a udar na Jemen, na južnim saudijskim granicama, zabrinuo ih je zbog moguĆnosti prelijevanja šijitske pobune iz Jemena u saudijsku pograničnu istočnu regiju gdje su većina šijiti. Upravo u tom području naseljenom šijitima su i najveće saudijske naftne rezerve.
No strateški položaj Jemena je zapravo ključna okolnost zbog koje SAD, Saudijska Arabija, Egipat i njihovi saveznici nikada neće dozvoliti iranski utjecaj na tom prostoru. Tjesnac Bab el-Mandab između Jemena, Djiboutija i Eritreje je veza između Sredozemnog mora s Indijskim oceanom na vitalnoj naftnoj ruti, kojom preko Sueskog kanala prema Mediteranu tankeri dnevno prevoze preko 2 milijuna barela nafte. Taj tjesnac je za Amerikance i Zapad pozicija od strateškog geopolitičkog značaja za osiguranje nesmetanog protoka energenata od Bliskog istoka prema SAD-u i Europi. Uloge na toj naftnoj transportnoj ruti odavno su podijeljene. Egipat sa svojom milijunskom vojskom, naoružanom do zuba najmodernijim američkim i europskim naoružanjem zadužen je za kontrolu Sueskog kanala, a Saudijska Arabija odgovorna je za zaštitu Crvenog mora u suradnji s Egiptom, te tjesnaca Bab el-Mandab i Adenskog zaljeva. Iran i njegovi prijatelji na jednom od najvažnijih svjetskih naftnih pomorskih prometnih pravaca pod zapadnom vojnom kontrolom, činilo se na početku rata, nemaju nikakve šanse.
Međutim ispostavilo se vrlo brzo da je Saudijska Arabija – iako na papiru regionalna supersila do zuba naoružana najmodernijim američkim i europskim naoružanjem – zapravo vojno potpuno impotentna. Naočigled zapanjenih vojnih stručnjaka, saudijske i savezničke snage na terenu su počele trpjeti poraz za porazom. Hutiji su zbog rastresitog rasporeda i grupiranja u manjim postrojbama ne samo izdržali snažne zrakoplovne udare nego su pružili i žilavi otpor u kopnenim okršajima. Nerijetko su pod udarima njihovih postrojbi saudijski vojnici napuštali svoja skupocjena borbena vozila i davali se u bijeg. Uskoro su Huti uistinu počeli bespilotnim letjelicama i balističkim projektilima gađati ciljeve u samoj Saudijskoj Arabiji uključujući i naftna postrojenja. Iako su učinci takvih udara bili na simboličkoj razini ipak su, u kombinaciji s uspješnim vojnim otporom u Jemenu razorno djelovali na kredibilitet Saudijske Arabije i činili upitnim ratni plan kao i mogućnost njegove realizacije na terenu. Saveznici iz okupljene sunitske koalicije ubrzo su se raspršili, a Saudijska Arabija prepustila se bjesomučnim neselektivnim zrakoplovnim udarima po civilnim ciljevima. Istovremeno uspostavili su potpunu kopnenu, pomorsku i zračnu blokadu Jemena u koji ništa više nije moglo ući ni izaći. Bez hrane i lijekova Jemen je naočigled cijelog svijeta i saudijskih američkih i europskih prijatelja i ratnih pokrovitelja , koji ni okom nisu trepnuli, gurnut u najveću svjetsku humanitarnu katastrofu s abnormalno velikim brojem civilnih žrtava, po procjenama oko 230 tisuća umrlih, što od saudijskih vojnih djelovanja po civilnim ciljevima, što od gladi i bolesti. Dakako, to nije imalo nikakvoga vojnog učinka i Hutiji su do proljeća 2021. godine uspostavili kontrolu nad najvećim dijelim Jemena s gotovo 80 posto stanovništva.
Tako se jemenski ratni sukob na isti način kako je počeo i gasi, američko-saudijskim dogovorom. Nova Bidenova administracija zatvaranjem rata jednako kao i Obamina njegovim otvaranjem pokazuje svoju moć kreiranja bliskoistočnih zbivanja u kontekstu sukoba s Iranom i pregovora oko njegova nuklearnog programa. Potpuno je jasno kako će Saudijska Arabija učiniti sve što od nje zatraži Washington tim prije jer i sama traži izlaz s puta u ratni poraz. Iz rata će pokušati izaći na američki zahtjev , jednako kako se ranije bez američkog dopuštenja u njega ne bi ni upustila. Prijetnja blokadom isporuke američkog naoružanja Saudijskoj Arabiji samo je spin kratkoga daha. Rijad će, dakako, prihvatiti američke zahtjeve, a isporuka američkog naoružanja Saudijskoj Arabiji temeljem sklopljenih ugovora vrijednih milijarde dolara nastaviti će se istom dinamikom. Ti ugovoreni poslovi održavaju desetke tisuća radnih mjesta u SAD-u i proizvodne linije i osiguravaju priljev novca za razvoj novih tehnologija i njihove primjene u novim projektima oružja budućnosti. Upravo i da Saudijska Arabija nastavi rat u Jemenu i uporabu američkog oružja za istrebljenje života na jemenskom teritoriju, američko oružje na ovaj ili onaj način stoga bi našlo svoj put prema saudijskim arsenalima. Teško je uopće i pomisliti da bi američka politika zbog bilo čega ugrozila interese svog vojnoindustrijskog kompleksa ograničavanjem poslovanja sa Saudijskom Arabijom.
Američki spin-pritisak na Saudijsku Arabiju i praktički odaslana zapovijed Rijadu o obustavljanju jemenske ratne kampanje, koja će biti, potpuno je izvjesno i izvršena, samo jasno ukazuje na činjenicu tko zapravo upravlja bliskoistočnim ratovima bez konca i kraja i tko ih očito i kreira. Da je američka politika htjela, Saudijsku Arabiju i saveznike iz njene sunitske koalicije mogla je zaustaviti u vođenju jemenskog rata i prije godinu, dvije ili tri, a tisuće jemenskih civila bilo bi živo. Sada je američkoj politici potrebno smirivanje posredničkog ratnog sukoba Saudijske Arabije i Irana u Jemenu i na cijelom Bliskom istoku zbog ponovnog oživljavanja nuklearnog sporazuma s Iranom. Potrebno je prigušiti sunitsko-šijitski sukob kako bi se to moglo provesti u djelo, a američka politika nastavit će voditi tamošnju političku i ratnu igru – sada u drugom smjeru ali s istim igračima.
No, postoji još jedan aspekt jemenskog rata. To je odgovornost SAD-a i europskih saveznika za poticanje Saudijske Arabije na taj rat i podržavanje njenih vojnih aktivnosti, koja se teško više može prikrivati. Za trajanja rata od strane SAD i europskih sila Saudijskoj Arabiji i njenim regionalnim saveznicima isporučene su ogromne količine najsuvremenijeg naoružanja u vrijednosti više desetaka milijardi dolara. Njime su i za pojmove Bliskog istoka počinjeni neviđeni pokolji civilnog stanovništva Jemena u mahnitim i neselektivnim zrakoplovnim i topničkim udarima, motiviranim frustracijom zbog nesposobnosti slamanja otpora oružanih formacija Hutija. U jemenskom ratu, nema dvojbe, počinjeni su stravični zločini protiv civilnog stanovništva koji graniče s genocidom. Osim povremenih medijskih objava malo se tko u svijetu uzbuđuje zbog onoga što se tamo događalo. Ali to ne mora tako ostati i u budućnosti, jer tek kada se rat zaustavi i kada na teren u punoj mjeri budu mogli stupiti predstavnici međunarodnih organizacija i medijski izvjestitelji na vidjelo će izaći pravi razmjeri počinjenih zlodjela. Sve je to odrađeno oružjem za cijelog trajanja rata uredno dostavljanim Saudijskoj Arabiji od strane SAD i europskih sila, uključujući Njemačku, koja je svoje isporuke zbog ustavnih ograničenja prikrivala preko sestrinskih tvrtki svojih proizvođača, kao što je južnoafrički Rheinmetall Denel Munition (Pty) Ltd.
Stoga je potrebno, kao i nakon svakog rata iza kojega stoje SAD uz redovitu asistenciju europskih sila dobro oprati ruke. Tobožnja mirovna inicijativa kroz zapovijed Saudijskoj Arabiji za obustavom Jemenskog rata samo je pola posla. Drugi dio je prebacivanje sve odgovornosti za počinjena zlodjela na domaće aktere. I to usprkos nepobitnoj činjenici da su bliskoistočni rativi posljednjih desetljeća direktni produkt američke doktrine stvaranja Novog Bliskog istoka, javno promoviranoj izjavom američke državne tajnice Condoleezze Rice za posjete Tel Avivu u lipnju 2006. godine, prema kojoj se u porođajnim mukama upravo stvara „Novi Bliski istok“. On nastaje krvavim velikim američkim prekrajanjem državnih granica na Bliskom istoku iscrtanih davnim britansko-francuskim tajnim sporazumom Sykes-Picot i stvaranjem novih državnih tvorevina po vjerskim i etničkim odrednicama, koje će zbog svog nasilnog i isključivog karaktera biti stalni izvor nestabilnosti i potrebe za američkom političkom i vojnom arbitražom. Nakon poremećaja realizacije te agende za vrijeme Trumpova mandata američka politika vraća se zadanim odrednicama geopolitičkog preslagivanja regije i vizije Novog bliskoistočnog poretka. Programirane “arapske revolucije“ u funkciji regionalne transformacije prema američkim i savezničkim geoekonomskim i geopolitičkim interesima pokrenule su krvave ratove na čijim se zgarištima suniti, predvođeni Saudijskom Arabijom i šijiti s iranskom potporom sukobljavaju za buduće sfere utjecaja i granice nekog budućeg sunitskog i šijitskog entiteta.
Jemen je samo jedna, ali izuzetno prljava epizoda realizacije američke bliskoistočne politike. Ona zahtijeva malo intenzivnije pranje ruke nego u slučaju ISIL-a i njegovih zlodjela, jer ova jemenska ipak je učinila država, a ne teroristička organizacija i to država koja je ključni američki i europski arapski saveznik.
Stoga se teško ponovo ne prisjetiti se riječi pakistanskog geopolitičara Salmana Rafi Sheikha:„Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju potencijala osporiti tu hegemoniju. Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“
