Mario Stefanov: GEOPOLITIKA TRŽIŠNOG KAOSA

Europa i svijet su, na žalost, vrlo blizu granice s koje više nema povratka i nakon koje samo novi veliki sukob može stvoriti novi stabilni međunarodni poredak umjesto sadašnjeg kaosa, kojeg čak više ekskluzivno  ne kontroliraju ni sami njegovi pokretači, nego su bili prisiljeni prihvatiti redistribuciju moći na globalnoj razini.

Čini se kako se stari međunarodni poredak multilateralnih ugovora, koji tvore sustav međusobnih odnosa država  i  samog međunarodnog prava, nepovratno ruši.

Umjesto manje ili više reguliranog sustava pravila temeljenih na općeprihvaćenim  načelima, makar  često samo na deklaratornoj osnovi, na svim razinama međunarodnih odnosa stvara  se slobodno, neregulirano tržište bez pravila i načela, na  kojem se bez ograničenja međusobno  nadmeću  države i  u sve većoj mjeri nedržavni subjekti  međunarodnih odnosa.

Nema više ideologije kao pokretača djelovanja niti trajnih savezništva. Sve je od danas do sutra,  kao i u pravom poslovnom okružju gospodarskih subjekata.

Države na tom slobodnom tržistu,  nastalom na razvalinama poretka uspostavljenog nakon dvaju velikih ratova, s nepodnošljivom lakoćom ignoriranja svojih obveza proizišlih  iz međunarodnih  ugovora, kako  bilateralnih tako  i multilateralnih, kao  i odredbi međunarodnog prava, bezobzirno  se bore za svoje geoekonomske i geopolitičke interese.

Jednako  kako se korporacije  otimaju za profit  na tržištu, sada to na međunarodnoj razini čine države. Korporacijska tržišna utakmica jednostavno je preslikana na međudržavne odnose.  U biti oduvijek je tako  i bilo, ali su države  ipak bile  ograničene ranije prihvaćenim obvezama i mirovnim poretcima kakvi su stvarani  nakon velikih ratova i bili utemeljeni  na uspostavljenoj ravnoteži moći. Razlog je to više za sumorni  zaključak kako je novi veliki sukob neizbježan, jer je sadašnji kaos borbe interesa na nereguliranom geopolitičkom tržištu upravo s tom svrhom i stvoren od strane globalnih središta financijske i gospodarske moći. Novi mirovni poretci uvijek se stvaraju nakon velikih ratova i previranja, a krah sadašnjeg ekonomskog i mirovnog sustava  s velikom vjerojatnošću vodi upravo prema takvim  geopolitičkim lomovima. Europa i svijet su, na žalost, vrlo blizu granice s koje više nema povratka i nakon koje samo novi veliki sukob može stvoriti novi stabilni međunarodni poredak umjesto sadašnjeg kaosa, kojega čak više ekskluzivno  ne kontroliraju ni sami njegovi pokretači, nego su bili prisiljeni prihvatiti redistribuciju moći na globalnoj razini. Takva situacija sve izraženijeg  višepolarnoga utjecaja,  na žalost, umjesto suradnje i političkog usklađivanja interesa diplomatskim instrumentima daleko više pogoduje razvoju divljeg, ničim kontroliranog tržišta,  različitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa za čije se ostvarenje ne biraju sredstva – od prikrivenih agresivnih obavještajnih operacija, preko fizičkih odnosno vojnih obračuna preko posrednika, zapravo slabijih vazalskih država, do neposrednih vojnih intervencija i demonstacija vojne moći prema protivnicima.





Geopolitika se realizira kroz uspostavljeno divlje neregulirano  tržište  geostrateških interesa i opcija, a korporacijska tržišna utakmica jednostavno  se preslikava iz poslovnog svijeta  na međunarodne odnose. Zato je i posve normalno  da  je sve dozvoljeno  i da  sidra odgovornosti država u međunarodnim  odnosima pucaju.

Pritom se svjesno zatire činjenica da država nikako  nije isto što  i korporacija  čiji  je jedini cilj stvaranje profita, nego prema svojim građanima ima i obveze koje nemaju profitni  karakter. Uostalom  države su i nastale s  ciljem osiguranja zaštite  društvenih zajednica koje su ih  stvarale. Pretvaranje  država u korporacije, a međunarodnih odnosa u neregulirano tržište njihovih geoekonomskih i geopolitičkih probitaka i profita,  povratno iz temelja  mijenja  i sam karakter država. Zato je i  moguće da je njemačkim  vodećim  bankarskim, gospodarskim i političkim krugovima državni  prioritet bio , a na žalost i ostao,  uvoz imigrantske mase kao jeftine radne snage za svoje koorporacije umjesto zaštite svojih građana  od učinaka takvih operacija. Da moćna  njemačka  država nije mogla predvidjeti  i spriječiti imigrantske  napade na njemačke  građane i neviđeno  divljaštvo koje su sa sobom donijeli – priče su  za malu djecu. Jednostavno,  nije ih bilo briga,  imali su druge prioritete jer moderna  država u sve većoj mjeri služi korporativnom sustavu, a ne građanima.

Države  pripuštene na opisano deregulirano političko tržište polako se pretvaraju u snažne „države moći“.  Stari diplomatski lisac, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, još je početkom prošle godine u svojim raščlambama međunarodnih odnosa ukazivao na takav razvoj. Fischer upozorava: “Saveznici, multiratelarne institucije, jamstva sigurnosti, međunarodni sporazumi  i zajedničke vrijednosti koje leže u temeljima sadašnjeg  globalnog poretka uskoro bi se mogle dovesti u pitanje ili u potpunosti biti odbačene …. Svi indikatori  jasno ukazuju na upravo takve turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti … Njemačka i Japan, najveći gubitnici ratova koji su predhodili sadašnjem mirovnom poretku nakon doživljenog potpunog poraza odbijali su sve oblike „Machtstaata“ ili „države moći“. Sa sigurnošću koju su im jamčile SAD i uspostavljeni poredak preobrazile su se u trgovačke zemlje i osigurale svoj prosperitet bez korištenja instrumenata tvrde moći“.





Prema Fischeru, u  novim  kaotičnim okolnostima međunarodnih odnosa bez jasno uspostavljenog sigurnosnog poretka, ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemima i izazovom ponovne transformacije svojih država iz miroljubljivih ekonomskih sila u „države moći“. Fischer je opisivao njemačke opcije, ali to se odnosi na sve sudionike tog novouspostavljenog dereguliranog geopolitičkog tržišta. Države ne mogu odoljeti  sirenskom zovu pretvorbe u „države moći“, a samim time sve one koje imaju za to dovoljno moći postupno pokušavaju izgraditi imperijalne geopolitičke konstrukcije pod svojom hegemonijom. Transformirani u „države moći“, prilagođene divljoj geopolitičkoj tržišnoj utakmici, svi sanjaju ili čak u djelo već provode vizije stvaranja novih i obnove starih carstava. Turska politika bez ikakve dvojbe obnavlja utjecaj na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo, projekt najmoćnijih europskih država stvaranja EU u suštini je također imperijalna konstrukcija. Probuđena  Rusija, opkoljena protivnicima,  pretvara se u „državu moći“,  pri čemu njezinoj eliti nije nimalo mrsko prisjećanje na nekada moćno carstvo Romanovih. Japanski premijer Shinzo Abe i njegov politički krug sve češće japanska imperijalna osvajanja prije 2. svjetskog rata pokušavaju prikazati kao dobronamjerna i zaštitnička prema azijskim narodima od iskorištavanja zapadnih sila, prije svega SAD-a, Francuske i Velike Britanije. Ideološka rehabilitacija tadašnjeg japanskog djelovanja s pozicija tvrde, vojne i ekonomske moći služi otvaranju prostora transformacija Japana ponovo u „državu moći“. Samo tako modificirani ključni igrači mogu opstati na novoj geopolitičkoj pozornici koja se postavlja  nakon gotovo potpunog raspada međunarodnog poretka i međunarodnih institucija.

Na takvoj svjetskoj pozornici nije stoga čudo da se stvaraju nelogični i ad hoc  savezi, koji se brzo raspadaju, uz stalna globalna i regionalna  preslagivanja moći,  po mjeri kako tko i  kada uspijeva ostvariti dobit. Zapravo, vlada opća otimačina i pokoravanje slabijih, uz potpuno ignoriranje međunarodnih institucija, prije svega UN-a, što u konačnici  znači ignoriranje  međunarodnog  mirovnog  poretka uspostavljenog  nakon 2. svjetskog  rata.

To je pravi razlog konfuzne slike svijeta u kojem su  Njemačka i EU istovremeno  i  nominalni saveznici SAD-a, ali i njegovi najveći  gospodarski  a sada u sve većoj mjeri  i politički  konkureti. Njemačka slijedi SAD  i udara Rusiji sankcije, dok je istovremeno uvažava kao svoga ekskluzivnog dobavljača plina,  kojeg kasnije po većim cijenama distribuira  svojim europskim partnerima iz EU i saveznicima iz NATO-a.

Zato Turska ulazi u sukobe sa  SAD-om,  svojim vojnim  i političkim  saveznikom,  i upušta se „ dealove“ i šurovanja s američkim nominalnim  neprijateljem – Rusijom. S druge strane ni s takvim zaključcima se ne  treba se zalijetati, jer tko zna, u tom svijetu velikog  geostrateškog biznisa možda je i to samo blef,  pa Erdogan zapravo igra zajedničku igru s američkom politikom i vuče Ruse  za nos, a zazvrat mu se ostavljaju slobodne ruke proigravanja  neoosmanlijskih vizija od Sarajeva do Bagdada. Traljavi  i propali državni udar  koji se prenapadno i preočito mogao odmah vezati uz Amerikance,  možda je samo bio inscenirani sukob za pokriće dvostruke igre. U tom slučaju moguće je da Kremlj za račun svojih trenutnih interesa također svjesno igra dvostruku igru unutar dvostruke igre. Ako je pak, sukob stvaran, u tom slučaju  nije nimalo neobično što su SAD  udarom na turskog saveznika – Katar, preko  posrednika Saudijske Arabije osigurali  za sebe diplomatsku, ekonomsku  i geopolitičku dobit na račun turskih opcija. Istovremeno udarom na Katar uzdrmali su i nominalno savezničke njemačke i europske interese i ugrozili njihovu dobit.

Ta ista saveznica EU pak, barem za sada, ne želi slijediti SAD u rušenju nuklernog  sporazuma  s Iranom, ne zato sto politički podupire Iran, ili  joj je iranski  pogled na društveni i državni ustroj  svjetonazorski bliži,  nego zbog ugovorenih poslova teških desetke milijardi eura. I zato prijeti uvođenjem eura umjesto američkog dolara kao platežnog  sredstva u svoje energetske transakcije s Iranom, što bi pak direktno naštetilo sustavu petrodolara i vitalnim američkim interesima. Očito nikakvi svjetonazori  i ideologija nisu u igri – samo profit.  Oprosti savezniče  washingtonski – nista osobno, samo biznis. Onda će se čudom čuditi kada im taj  američki saveznik vrlo brzo, prije nego što EU postane  istinski globalni igrač, nakon niza operacija protiv europskih interesa na kraju  detonira  balkansku prokletu  avliju, kojoj je ionako slijedom njezinih unutarnjih stoljetnih zakonitosti vrijeme za novi ciklus ratovanja. U međuvremenu američka politika pritisnut će ih trgovinskim ratom, ukrajinskom krizom  i članicama EU  bivšeg Istoka, a sada Srednje Europe koje je Washington privukao uzase.

To je prava slika kaotičnosti  i karaktera današnje međuanrodne scene.

Da nije riječ o pretjeranom pesimizmu zorno iskazuje izjava čovjeka koji je bio u vrhu najvažnije međunarodne organizacije, UN-a, Marka Malloch-Browna. Taj bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a Kofia Annana, ministar u britanskoj vladi i član Doma Lordova, u  svome članku za Project Syndicte od 23. ožujka 2018. godine, analizirajući negativne učinke  izlaska Velike Britanije iz EU otvoreno opisuje međunarodnu zajednicu kao neko poprište obračuna bandi u kojem bi se Britanija bez oslonca EU mogla naći. Malloch-Brown navodi: “Putinova Rusija biti će samo početak problema koji će se pojaviti pred Velikom Britanijom nakon Brexita. Velika Britanija također će se morati boriti s Kinom, Turskom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i sa svojim najvažnijim saveznikom SAD-om. Baš sada, kada Velika Britanija pregovara o izlasku iz EU, multilateralizam  zasnovan na konsenzusu poslijeratne ere postupno zamjenjuje nabildani nacionalizam. U ovom novom školskom dvorištu samo oni s pouzdanim prijateljima moći će se suprotstaviti zlostavljačima. Drugi neće imati izbora nego se primiriti  i nadati  najboljem.“

Ukoliko jedan takav političar s golemim međunarodnim iskustvom na međunarodnu zajednicu gleda kao na razulareno školsko dvorište bez nadzora bilo kakvog autoriteta, kojim caruje bullying, onda je sve više nego jasno. Svaki drugačiji prikaz postojećih međunarodnih odnosa, emotivno prikazivanje prijateljstva i savezništva s ovom ili onom svjetskom velevlašću velika je zabluda ili pak čisto licemjerje.

Uostalom ni godišnji pregled globalnih rizika za 2018. godinu donešen od strane Svjetskog ekonomskog foruma koji svake godine zasjeda u Davosu, ne odstupa previše od onoga što je izrekao Mark Malloch-Brown. Jednako je prikazao stanje međunarodne zajednice koristeći rafinirani diplomatski rječnik. Čitajući ga ne treba zaboraviti  kako bankari, gospodarstvenici i političari koji se okupljaju u Davosu nisu tek nedužni promatrači, nego sastavni dio  elite koja kreira politiku i međunarodne odnose. Stoga zaključci koje su donijeli o globalnim rizicima za 2018. godinu nisu samo prosudbe i opisi stanja nego, zapravo, naznake onoga što se planira činiti i onoga što će se stvarno događati.

Svjetski ekonomski forum ( World Economic Forum) u svome pregledu „Global Risks Report 2018“ navodi: “Svijet je prešao u novu i uznemirujuću geopolitičku fazu. Na djelu nije samo multipolarani nego i multikonceptualani razvoj. Nema više sigurnosnih pretpostavki iz doba  nakon hladnog rata   o postojanju  čvrstih  normi  i institucija  temeljem kojim bi  svjetske vodeće sile mogle približavati i usklađivati svoje interese. To stvara nove rizike i neizvjesnosti – povećanje vojnih napetosti i gospodarske i komercijalne poremećaje. Međunarodni odnosi sada se odvijaju u različitim smjerovima – kroz nekonvencionalna  vojna djelovanja,  što uključuje i  nove izvore cyber prijetnji, transformirane i potpuno promijenjene  trgovinske i  investicijske veze, sukobe preko posrednika i neočekivane promjene dinamike postojećih (vojnih i političkih) saveza…. Time izazvano jačanje  snažne državne politike dovodi do toga  da globalne norme gube svoju snagu i da raste napetost između velikih sila, što se odražava i na moćne i na male države. To pak, proizvodi sve agresivnije geoekonomske agende i stvara sve veće pritiske s kojima se suočavaju slabije države“.

Pregled globalnih rizika za 2018. godinu, nadalje zaključuje kako se u takvim okolnostima ponovno uspostavljanje „države moći“ logično pojavljuje kao sve „atraktivnije  strateško sidro”. Navodi se slijedeće: „Konkretno, nacionalističke agende i vanjska projekcija jake države postaje  učinkovita strategija za vlade koje žele ispraviti percipirana sadašnja ili prošla međunarodna poniženja. U Kini Xi Jinping poziva na renesansu kineske nacije, kako bi iza sebe ostavila stoljeće poniženja zemlje. U SAD-u predsjednik Trump pokušava obnoviti Ameriku nakon desetljeća iskorištavanja….. Velika Britanija nastoji ojačati pozicije i vratiti kontrolu nad zbivanja napuštajuće EU, u Japanu jača nacionalizam pod Shinzo Abeom, Putin u Rusiji potiče  obnovu ruskog međunarodnog utjecaja na ruševinama bivšeg SSSR-a, a  u Turskoj Recep Tayyip Erdogan se obračunava sa svojim domaćim i međunarodnim protivnicima“.

Analiza Svjetskog ekonomskog foruma zaključuje: “Intenziviranje nacionalističkih i jakih državnih priča stvara rizike kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Profil ovih rizika će varirati od slučaja do slučaja, ovisno o tome na koji način se moć stječe i potvrđuje i prema kome se koristi“.

U svakom slučaju jasno je kako je na djelu potpuno nekontrolirano otimanje za svjetska bogatstva i moć od strane država koje se sve više transformiraju u tzv. države moći, koje posljedično manje ili više pokušavaju izgraditi svoje imperijalne geopolitičke konstrukcije kako bi osigurale  dominaciju na regionalnom ili na globalnom planu. Sve se to odvija u odsutnosti bilo kakvih moralnih i pravnih normi  koja su posljednjih desetljeća sustavno uništene kako bi se dobilo slobodno geopolitičko tržište, a međunarodni odnosi sveli na razinu odnosa koji vladaju u poslovnom  svijetu po doktrinarnim  principima laissez-fairea.

Na međunarodnoj razini doktrina ne traži tržišnu utakmicu slobodnu od utjecaja države nego međunarodnu tržišnu geoekonomsku i geopolitičku utakmicu oslobođenu stege multilateranih ugovora, međunarodnih organizacija i sustava međunarodnog prava. Međunarodni monetarni, trgovinski i carinski poredak nastao nakon 2. svjetskog rata sporazumom iz Bretton Woodsa američka politika srušila je još u ljeto 1971. godine Nixonovim odustajenjem od  zlatnog standarda i vezanjem dolara uz naftu umjesto zlato. Pad poretka preživio je ipak Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka  i Svjetska trgovinska organizacija kao sljednica propalog Općeg sporazuma o carini i trgovini (GATT). Da su danas kao posljednji ostaci Bretton Woodskog poretka oni na udaru svijedoči nedavni poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona najmoćnijim državama  na pregovore radi preustroja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kako bi se zaustavili trgovinski ratovi u koje svijet klizi. Macron  poziva SAD, EU, Japan i Kinu na „obnovu globalnih pravila tržišne konkurencije“,zapravo na spašavanje ekonomske sastavnice međunarodnog poretka koji se nepovratno ruši. Sve ostale sastavnice poretka odavno su pregažene, a sama organizacija  UN-a  pretvorena u lakrdiju i mjesto propagandnog nadmetanja. Njezina sudbina sve je sličnija sudbini Lige naroda koju su pred 2. svjetski rat pregazile tadašnje „države moći „,boreći se za tadašnje slobodno geopolitičko tržišno natjecanje. Ono je tada završilo zlosretno.

Korporativno nadmetanje ponovo  je preslikano na nešto što je daleko kompleksnije od golog tržišta – na međunarodne odnose i međunarodnu zajednicu, ukoliko ona kao takva još uopće i postoji. Sigurno je postojanje samo  već uspostavljenog, potpuno nekontroliranog geopolitičkog tržišta u kojem se nadmeću države i nedržavni međunarodni subjekti. Takav razvoj sve je sličniji svim onim povijesnim razdobljima koji su predhodili  velikim sukobima. Malo razloga se može pronaći koji bi opravdali optimizam da će se ovoga puta stvari odvijati drugačije.

Stoga nije čudo što su američki  centri političke i  financijske  moći  za nadmetanje u međunarodnoj zajednici slobodnog biznisa  izabrali  za vođu upravo poslovnog čovjeka, velikog deal – makera Donalda Trumpa,  političku osobnost  koja  politiku, kako unutarnju tako i međunarodnu, vidi kao poslovno okružje i slobodno lovište.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like