Cilj Brexita nije puko napuštanje Europske unije. Druga strana tog procesa je ono što na geopolitičkom planu želi u budućnosti postati Ujedinjeno Kraljevstvo, a to je tkzv. „Globalna Velika Britanija“.
Pojednostavljeno rečeno, riječ je o britanskoj agendi povratka na stare imperijalne pozicije i izgradnje nekakve suvremene replike negdašnjeg „carstva u kojem sunce nikada ne zalazi “. Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita želi reafirmirati svoju globalnu ulogu na pozicijama svog nekadašnjeg kolonijalnog carstva s jedne strane, a s druge uspostaviti specijalne (posebne) odnose sa SAD-om i svim državama koje ulaze u tkzv. Anglosferu, koja uključuje i Australiju, Novi Zeland i Kanadu. Specijalni saveznički odnosi na Azijsko-pacifičkom području trebali bi biti uspostavljeni s postojećim saveznicima iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda, ulaze i Malezija i Singapur, te s ključnom regionalnom silom – Japanom.
Usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima u tom smjeru britanska politika namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnoga utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih thik-tankova i izjavama političkih dužnosnika tkzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geopolitičkih i geoekonomskih interesa, sada sažetim u doktrini „Globalne Velike Britanije“. To se prije svega ogleda u najavljenim programima kvantitativnog i kvalitativnog jačanja britnaske pomorske moći i povećanja kapaciteta djelovanja britanske ratne mornarice na svjetskim morima, odnosno na ključnim pomorskim komunikacijama kojima teku energenti i trgovina. Također se planira jačanje postojećih vojnih baza i otvaranje novih baza i uporišta u Azijsko-pacifičkoj regiji i na Karibima. Povećanjem prisutnosti britanske flote, zrakoplovstva i kopnenih snaga po bazama s istočne i zapadne strane Sueza, kao mitske odrednice zone prisutnosti britanske vojne moći, osigurala bi se, u suradnji s američkim i azijskim saveznicima globalna pomorska nadmoć i kontrola najznačajnijih pomorskih trgovačkih i energetskih pravaca. Slikovito rečeno nova Globalna Velika Britanija raširila bi krila svog utjecaja na Atlantik, Indijski ocean i Pacifik i praktički uspostavila nadzor nad pravcima projekcije utjecaja kontinentalnih europskih sila, prije svega Njemačke i njezine Europske unije. To je pojednostavljeni prikaz ključnih motiva britanskog napuštanja Europske unije.
Kako Europska unija svakim danom postaje isključivi poligon realizacije njemačkih interesa, pri čemu Francuska pokušava manje ili više uspješno participirati, britanska politička elita koja podržava razlaz s takvom Europskom unijom ističe da se u njoj ne mogu ostvariti strateški interesi Velike Britanije. Jednostavno rečeno, London ne može stvarati svoje carstvo unutar carstva na koje Europska unija strukturom i efektivnim djelovanjem sve više podsjeća.
Londonska gospodarska i politička elita ne želi dijeliti svoju moć s Francuskom i Njemačkom, jer procjenjuje da bi nastavak razvoja Europske unije u smjeru u kojem je krenula sve manje pojačavao njezin globalni utjecaj, a sve mu više štetio. Istovremeno i Njemačka i Francuska sve manje žele britanski utjecaj u svojoj kontinetalnoj imperiji kakvu grade.
Britanski Foreign and Commonwealth Office (FCO), nekadašnji Foreign Office, ambicije stvaranja Globalne Velike Britanije na svojim službenim stranicama sasvim otvoreno iskazuje. U svome izvješću, objavljenom 1. ožujka 2018. godine, FCO tvrdi: „Iako ćemo napuštanjem EU izgubiti neke elemente prednosti multiplikatorske snage utjecaja koja proizlazi iz članstva, dobit ćemo veću fleksibilnost i agilnost reakcija, a naša sposobnost vanjske politike osigurat će nam ulogu jednog od glavnih globalnih igrača“.
Pierre-Alain Coffinier, analitičar „Thomas More Institute“, takvu procjenu britanske politike smatra krajnje rizičnom, navodeći da su davno prošla vremena kada je Velika Britanija sa svojim carstvom dominirala svijetom i da je veliko pitanje je li u današnjim uvjetima moguće obnoviti nešto što bi imalo na geopolitičkom planu moć prohujale britanske imperije. Prema njemu je više riječ o grčevitom traženju pravca održanja britanskog globalnog utjecaja u trenucima kada Europska unija ulazi pod potpunu dominaciju Njemačke i postaje čimbenik svjetskog utjecaja. Brexit bi, prema njemu, mogao završiti kao loš pokušaj rebrendiranja Velike Britanije. No s druge strane, isto bi se moglo kazati i za američke napore održanja globalne pozicije, pokušaje reinkarnacije Osmanskog carstva, Ruskog carstva, ali i pretvaranja Europske unije u imperijalnu silu u obliku povijesne reminiscencije Svetog Rimskog Carstva, što Berlin, Pariz i Bruxelles sve otvorenije iskazuju, pa i kroz nedavni njemačko-francuski sporazum upravo u Aachenu – davnoj prijestolnici carstva Karla Velikog.
Coffinier je svjestan i već postojećeg velikog utjecaja Velike Britanije na svjetska zbivanja, koji uistinu otvara vrata mogućoj uspješnoj realizaciji projekta stvaranja Globalne Velike Britanije nakon provedenog Brexita. U svojoj raščlambi iz travnja 2018. godine za Institut Thomas More, on ukazuje kako je „Britanija i dalje peta svjetska ekonomija, London je i dalje vodeći financijski centar i uistinu grad globalnog karaktera, a britanske oružane snage, iako oslabljene, ubrajaju se među najsposobnije na svijetu“. Dalje navodi: “Osim tradicionalnih komponenti moći (diplomacija, ekonomija, industrija i vojna moć) Velika Britanija nadmašila je mnoge druge u novim instrumentima utjecaja u globaliziranom svijetu, koji spadaju u okvir njezine „meke moći“, poglavito na području istraživanja inovacija, digitalne ekonomije i osiguranja poslovnih uvjeta na svom terenu“. Raščlamba Instituta Thomas More zaključuje: „Brexit je povjesni događaja bez presedana – nikada prije nijedna država nije odlučila zaustaviti proces europske i nadnacionalne integracije kako bi se vratila tradicionalnom obliku svog nacionalnog suvereniteta. Velika Britanija je to učinila, uvjerena da oslobođena birokratskih okova Europske unije i kontinuiranih EU kriza (euro, migranti….) može svojim snagama, koje su se u prošlosti iskazale u najtežim trenucima, ponovo postaviti Veliku Britaniju, zajedno s novim saveznicima, na prijestolje globalne geopolitičke moći“.
Nova vizija „globalne Velike Britanije“ u britanskom političkom životu i među britanskom političkom elitom sve jače se iskazuje od početka ovoga stoljeća, a posebice nakon 2016. godine, kada je London, prema odluci o napuštanju EU trebao definirati novu ulogu države na globalnoj razini. Povratak na stare, imperijalne pozicije u obliku izgradnje globalne Velike Britanije, koja na svjetskoj pozornici djeluje i instrumentima „meke“ ali i „tvrde moći“ posebice inzistiraju premijerka Theresa May i bivši ministar vanjskih poslova Boris Johnson. Korijeni takvih promišljanja mogu se pratiti još iz ranih 60.-ih godina kada su postale očite namjere britanske politike za vojnim povlačenjem iz prostora nekadašnjeg carstva. Tako već 1962. godine, predviđajući što namjerava britanska politika, Dean Acheson, državni tajnik za vrijeme predsjednikovanja Harrya Trumana izjavljuje da je „Velika Britanija izgubila carstvo, ali nažalost još nije pronašla svoju novu ulogu“, sugerirajući da se Britanija ne bi trebala povlačiti sa svojih globalnih pozicija i svoje geoekonomske i geopolitičke opcije vezivati uz Europu i njezinu integraciju koja se je tada tek počela stvarati. Nakon Wilsonovog povlačenja britanskih snaga s položaja „istočno od Sueza“ britanska politika nastavila je održavati živom opciju globalnog britanskog utjecaja, pa je 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu u svijetu opisao kao silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je ukazao da Britanija ima globalni utjecaj kojega se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija u Iraku sa SAD-om za Blairove vladavine potvrdila je s jedne strane očitu volju za povratom britanske vojne moći na stare pozicije, a s druge strane strateško partnerstvo s Washingtonom.
Igra je to visokog rizika jer već sada ugovoreni modaliteti razvoda Velike Britanije i Europske unije ograničavaju njezino djelovanje po agendi stvaranja Globalne Velike Britanije. Njemačka i njena Europska unija, uz asistenciju Francuske, čini sve što je u njenoj moći da oslabi izglede Velike Britanije nakon napuštanja europske integracije.
Ugovoreno prijelazno razdoblje onemogućava realizaciju strateških trgovinskih sporazuma s budućim ključnim saveznicima u provedbi plana stvaranja Globalne Velike Britanije. Tako sredinom ožujka ove godine američki predsjednik Donald Trump otvoreno kritizira sporazume o istupanju Velike Britanije iz članstva EU, ocjenjujući, kako oni predstavljaju prepreku sklapanja planiranog posebnog trgovinskog sporazuma između Londona i Washingtona. Predhodno je Trump naglasio da se njegova administracija „raduje pregovorima o velikom trgovinskom sporazumu s Velikom Britanijom. Potencijal je neograničen“ – napisao je Trump na Twiteru. „Moramo ozbiljno razmotriti je li Londonu uopće dozvoljeno samostalno trgovati na globalnoj sceni“ , kazao je Trump i upozorio kako vjeruje da „Britancima neće biti dozvoljena samostalna trgovina sa SAD-om, a ja mislim da London ne želi takav ishod“.
Očito, vezivanje Londona u prijelaznom razdoblju za formalnu strukturu EU, što je u pregovorima tobože popuštajući Britancima postigao Berlin, zapravo je prepreka američko-britanskom strateškom povezivanju koje bi moralo usljediti odmah po Brexitu, a ne za dvije ili tri godine. Samo brza zamjena britanske pozicije unutar EU s novim strateškim savezništvom sa SAD-om osigurava mogućnost uspjeha plana nove Globalne Velike Britanije, koja je pravi cilj Brexita.
Američki veleposlanik u Londonu Woody Johnson to je jasno iskazao još u siječnju ove godine, kada je za BBC izjavio da planirani „novi trgovinski sporazum između SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva nije izgledan zbog trenutnog nacrta Sporazuma o Brexitu i njegovih odredbi koje je Theresa May dogovorila s Bruxellesom“. Na pitanje, ostavlja li trenutni prijedlog Sporazuma o Brexitu dovoljno prostora za novi američko-britanski trgovinski sporazum Johnson je odgovorio kako dogovorene postavke nacrta s Bruxellesom isključuju mogućnost potpisivanja posebnog, strateškog sporazuma Londona i Washingtona.
U priopćenju za tisak britanske vlade Ujedinjenog Kraljevstva, od 14. veljače 2019. godine, u središte zbivanja nakon provedbe Brexita stavljaju se upravo pregovori o novom strateškom sporazumu sa SAD-om. Priopćenje navodi: “Zadovoljstvo nam je što ćemo sjediti za pregovaračkim stolom s Amerikancima nakon što napustimo Europsku uniju, kako bismo postigli ambciozan novi sporazum o slobodnoj trgovini. SAD je već sada naš najveći trgovinski partner izvan EU. Trgovina između dviju zemalja tijekom 2018. godine iznosila je 184 milijarde funti. SAD je i najveći pojedinačni izvor vanjskog ulaganja u Ujedinjeno Kraljevstvo“.
Propćenje britanske vlade zaključuje:“Velika Britanija daje prednost novom sporazumu o slobodnoj trgovini sa SAD-om nakon što napustimo EU, te ćemo uskoro objaviti odrednice našeg pregovaračkog pristupa“.
Time se nedvojbeno iskazuje jedan od ključnih smjerova djelovanja britanske politike nakon Brexita – stvaranje strateškog partnerstva sa SAD-om i osnaživanje davno uspostavljenih posebnih odnosa. Učinci pregovora o razlazu s EU direktno ometaju plan ekskluzivnog trgovinskog gospodarskog i političkog povezivanja sa SAD-om, a što je, najvjerojatnije, bila namjera političke elite EU, dovodeći Ujedinjeno Kraljevstvo u stanje podređenosti i ulogu strane koja nešto moli.
No britansku politiku nikada, baš nikada, pa ni sada kada se čini da je gotovo slomljena pregovorima sa Europskom unijom, ne treba podcjenjivati.
(Nastavlja se)
0 komentara