Mario Stefanov: GLOBALNA VELIKA BRITANIJA – DRUGA STRANA BREXITA (3)

Druga strana Brexita i njegov idejni temelj  je geostrateška doktrina tkzv. Globalne Velike Britanije, odnosno povratka političke i vojne moći Ujedinjenog Kraljevstva na prostore na kojima se nekada prostiralo britansko carstvo.  Jačanjem veza sa starim saveznicima, prije svega SAD-om, Australijom, Novim Zelandom, Kanadom i stvaranjem novog strateškog savezništva s Japanom, te jačanjem diplomatskih i vojnih  pozicija na svojim karibskim teritorijima i na cijelom Atlantiku, Ujedinjeno Kraljevstvo  zajedno s partnerima trebalo bi postati  globalna sila koja kontrolira ključne  pomorske komunikacije,  koje čine krvotok trgovine suvremenog svijeta na Atlantiku, Indijskom oceanu i Pacifiku.

Kontrolom ključnih pomorskih komunkacija, obnove starih  i stvaranja novih savezništava na pravcima prostiranja od Europske unije oslobođene  „Globalne Velike Britanije“  pod nadzor bi se stavili i pravci  projekcije  geoekonomskih  i geopolitičkih interesa Europske unije prema Aziji  koji bi se u krajnjem slučaju iniciranjem lokalnih sukoba na pomorskim rutama mogli gotovo potpuno presjeći. Isto vrijedi i za kineski  „Novi put svile“. On bi se također mogao staviti pod kontrolu pomorskih sila SAD-a, Velike Britanije i Australije i u slučaju potrebe ako ne zaustaviti,  a ono bar prigušiti, što bi izazvalo već u ovom trenutku razvoja  kineskog projekta „One Belt,One Road“ nesagledive posljedice za kinesko gospodarstvo. London, dakako,  računa da će članstvom  u NATO-u , kao jedna od vodećih sila saveza zadržati svoj utjecaj i na kontinentalnim europskim prostorima, posebice u sivoj zoni jugoistoka Europe,  koji Europska unija ili ne zna ili nema interesa stablilzirati.

Usporedo sa procesom  Brexita London  je počeo  veliki program prebacivanja  vojnih efektiva na bliskoistočni teren i na tamošnju poveznicu Europe i Azije,  kao i jačanje vojnih pozicija u Aziji kroz  reafirmaciju starih  vojnih savezništava s Australijom, Novim Zelandom i bivšim kolonijama, Malezijom i Singapurom.

Njihov,  s vremenom zapostavljen,  obrambeni sustav  „Five Power Defence Arrangements“ (FPDA),  koji  su stvorili  temeljem višestrukih unilateralnih vojnih  sporazuma, sada se pod izravnim utjecajem Londona i Australije ponovo budi.  Indikativno, sve se to vremenski poklapa s procesima koje je pokrenuo Brexit, tako da postoji dovoljno pokazatelja na temelju kojih se  britansko izvlačenje iz Europske unije i težnje za jačanjem pozicija na Bliskom istoku i azijsko-pacifičkoj regiji mogu dovesti u uzajamnu vezu. Glavni oslonac novog britanskog nastupa u Aziji i na prostorima Indijskog oceana i  Pacifika je Australija, koja je, opet, ni malo slučajno,  nakon početka britanskih napora za povratkom utjecaja na ta  područja počela masivnu rekonstrukciju svoje ratne flote i pokrenula veliki program izgradnje novih ratnih brodova  oceanskih sposobnosti, prilagođenih  za djelovanje  na velikim udaljenostima od matičnih baza. U kontekstu jačanja veza s Velikom Britanijom je i odluka o nabavi britanskih fregata Type 26 (opet nimalo slučajno naziva „Global Combat Ship“ – GCS) za australsku ratnu mornaricu. Krajem siječnja 2018. godine  tadašnji australski premijer Malcolm Turnbull otvoreno izjavljuje: “Nismo dovoljno razvijali našu vojnu industriju i posebice pomorsku silu i to moramo ispraviti“. O reafirmaciji uloge i jačanju unutarnjih veza unutar FPDA obrambenog saveza svijedoči „Bijela knjiga“ o stanju i projekcijama razvoja obrambenih sposobnosti  Novog Zelanda objavljena u lipnju 2016. godine, u kojoj se izričito navodi da bi „Novi Zeland, kao dugogodišnji član FPDA, zajedno s ostalim saveznicima, uključujući Veliku Britaniju i Australiju, u slučaju vojne ugroze Malezije ili Singapura bio spreman izvršiti sve svoje obveze koje bi pred njega postavio savez i konkretna situacija.“

Signali namjere za povratkom na stare geopolitčke pozicije nekadašnjeg carstva ili  barem povrat na stanje prije glasovitog Wilsonovog  “povlačenja britanskih snaga istočno od Sueza” već duže vremena su prisutni u geostrateškim razmišljanjima političkog i vojnog vodstva Velike Britanije,  a povremeno se radi pridobivanja podrške probijaju u medijski prostor. Gradi se slika kako je britansko povlačenje vojnih snaga iz prostora nekadašnjeg kolonijalnoga carstva bila velika pogreška koju je sada, u dogovoru i u skladu s interesima SAD-a, britanskog strateškog partnera, i ostalim moćnim državama tzv. “Anglosfere” , prije svega Australije, potrebno ispraviti.

Naime. u siječnju u 1968. godine tadašnji britanski premijer Harold Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“ koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike. Britanske vojne snage i dalje su u većoj ili manjoj mjeri bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze ukinute.

Još u travnju 2013. godine britanski think-tank “Royal United Services Institute“ otvoreno je objavio kako je Velika Britanija u procesu strateškog povratka na pozicije „istočno od Sueza“. Prema tom izvješću u tišini se obnavlja trajna britanska vojna prisutnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu  i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća “Royal United Services Institute“ u kojem se tvdi da London planira do 2020. godine glavninu svojih trupa iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu i strateško težište s Europe repozicionirati na azijsko-pacifičku regiju radi podrške američkoj politici u sučeljavanju s Kinom. Britanske trupe povučene iz Afganistana također su većim dijelom rasopređene u zaljevske baze. Izvješće je koindiciralo s uspostavom britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (the Royal Navy’s UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013. godine tadašnji je načelnik britanskog Glavnog stožera general  David Richards ustvrdio da će „nakon Afganistana slijedeće mjesto koncentacije naše vojne sile biti u Zaljevu“. I konačno, u prosincu 2014. godine, britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije: “Ova nova baza je na tragu trajne ekspanzije britanske ratne mornarice  i omogućit će Velikoj Britaniji slanje većih ranih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovo se vraćamo u Perzijski zaljev“. U svakom slučaju, otvoren je obrnuti proces Wilsonovom povlačenju -britanski povratak na pozicije „istočno od Sueza“.

Stoga mnogi analitičari u korelaciju dovode dva povijesna povlačenja – Cameronov Brexit i Wilsonovo povlačenje istočno od Sueza. Wilsonov potez bio je primarno sračunat na prebacivanje britanskih snaga iz Azije i Bliskog istoka na europsku pozornicu radi podrške SAD-u i europskim saveznicima u sučeljavanju s  tadašnjom sovjetskom silom. Cameronov potez ponovo u dogovoru s Washingtonom, treba osloboditi britanske snage, ali u obrnutom smijeru.

U prosincu 2016. godine premijerka Theresa May na Sumitu šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council -GCC) predvođenih Saudijskom Arabijom najavila je aktivniju i trajnu britansku vojnu ulogu na području Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva kako kroz vojnu suradnju s državama članicama GCC-a tako i kroz prisutnost britanskih vojnih snaga. Najavila je ukupna britanska ulaganja od 3 mlijarde funti u sljedećih deset godina na izgradnji obrambenog sustava i britanskih pozicija u toj regiji. Britanija jasno izražava želju za preuzmanje ulogue vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftanim divovima, arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom, koji će omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških pravaca koji povezuju Europu i Aziju. Već sada London je u zračnoj bazi Al Minhad, južno od Dubaija, u UAE, bazirao RAF-ove borbene zrakoplove Tornado i Eurofighter Typhoon. Britanske pomorske snage baziraju se u omanskoj luci Duqm i u Bahreinu, kolika je moć na tom prostoru raspoređenih zrakoplova svjedoči priopćenje ministarstva obrane Velike Britanije iz prosinca 2016. godine prema kojem su njihovi zrakoplovi u kampanji protiv ISIL-a izbacili i lansirali 11 puta više bombi i projektila nego na vrhuncu sukoba u Afganistanu.

Nakon Wilsonovog povlačenja britanskih snaga  s pozicije „istočno od Sueza“ britanska politika nastavila  je održavati živom opciju  globalnog britanskog utjecaja , pa je 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu u svijetu opisao kao silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugačkoga kolonijalog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je ukazao da Britanija ima globalni utjecaj kojega se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija  u Iraku sa SAD-om za Blairove vladavine potvrdila je s jedne strane očitu volju za povratom britanske vojne moći na stare pozicije,  a s druge strateško partnerstvo s Washingtonom.

Nova uloga Velike Britanije kroz reafirmaciju njene pozicije globalne sile sada uz instrumente meke moći i uz sve veću ulogu britanske vojne sile gradi se kroz jačanje starih saveza i stvaranjem novih savezništava diljem svijeta. Novi britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru prigodom preuzimanja funkcije izrijekom je to potvrdio. Bivši američki državni tajnik John Kerry ustvrdio je da je na svjetskoj pozornici potrebno „više Britanije.“ Japanski premijer Shinzo Abe bio je još eksplicitniji kada je 2016. godine izjavio kako se „nada da će se Velika Britanija vratiti u Aziju i pridonjeti osiguranju sigurnosti i stabilnosti regije.“ Nedugo potom, britansko ratno zrakoplovstvo održalo je prve zajedničke vježbe s japanskim zrakoplovnim snagama. Kako je već navedeno, u zemljama zaljeva povratak  britanskih snaga bio je obilježen otvaranjem nove pomorske baze u Bahreinu i rekonstrukcijom pomorske baze u Omanu. Velika Britanija nastavlja intenzivnu vojnu suradnju i održavanje zajedničkih vojnih vježbi s Australijom, Novim Zelandom, Singapurom i Malezijom.

Dakako, britanska agenda širenja diplomatske i vojne moći prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji u potpunosti je usklađena s američkom politikom kojoj odgovara aktivnije djelovanje Britanije, posebice ukoliko bi britanske pomorske snage,  koje su trenutno u fazi opsežne rekonstrukcije i nove izgradnje osiguravale bokove američkog geopolitičkog nastupa i omogućile američkoj vojnoj moći koncentriranje na Tihi ocean, središnje mjesto sukoba s Kinom.

Povratak na stare imperijalne pozicije efektivne političke i vojne kontrole pravaca projekcije britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa nema bez kontrole velikih pomorskih prostranstava, pomorskih putova svjetske trgovine i transporta energenata. A za to je  potrebno ponovo izgraditi ratnu brodogradnju  i osposobiti britansku flotu kako bi mogla ponovo, sada u suradnji s američkim i ostalim saveznicima iz anglosfere vladati svjetskim morima. Na političkom planu, usporedno sa reafirmacijom britanske pomorske moći, London nakon odluke o napuštanju Europske  unije učvršćuje vojne, političke, gospodarske i kulturalne veze sa  svojim starim saveznicima. Nakon Brexita, kao formalnog raskida s EU,  Velika Britanija, zadržavajući i dalje neformalnu moć u Europi, vraća se u suglasju s američkom i politikom saveznika iz tzv. anglosfere na stare pozicije imperijalne moći. U tu svrhu pokreće opsežne programe modernizacije pomorskih i zrakoplovnih snaga, priprema kopnene snage za iskrcavanja  i  djelovanje na dalekim prekomorskim teritorijima i širi vojnu  infrastrukturu. Aktiviraju se i proširuju stare  vojne baze i planira otvaranje novih. Globalne Velike Britanije nema naime bez njene globalne vojne moći.

Početkom veljače  ove godine britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru  na tribini „Royal United Services Institute“,  think-tanka za pitanja obrane i sigurnosti  iznoseći viziju  „Globalne Velike Britanije“ ukazuje na potrebu za britanskom stalnom vojnom prisutnošću na Karibima, u Aziji i na Pacifiku. Prema postojećim projekcijama britanskih stratega formirale bi se dvije pomorske udarne skupine koje bi imale  sposobnost djelovanja ne samo na pomorskim prostranstvima, nego i duboko na kopnu. Osnovicu svake udarne grupe činio bi jedan nosač zrakoplova  klase „Queen Elizabeth“  sa ukrcanim novim borbenim avionima američke proizvodnje F-35B  sa sposobnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja (VTOL -Vertical take-off and landing). Uz njega u svakoj skupini bi prema najavi britanskog ministra obrane Gavin Williamsona bio i jedan novi „Littoral Strike Ship“ za operacije u blizini obale i djelovanje na kopnu, zajedno s desantnim brodovima klase Bay i desantnim jurišnim brodovima. Na njima bi bilo ukrcano mornaričko pješaštvo koje bi moglo, koristeći desantne brodove i helikoptere, iskrcati se na bilo kojoj kopnenoj  poziciji u zoni djelovanja borbenih skupina. Svaku borbenu grupu pratile bi napadne podmornice, fregate i razarači. Prema objavljenim planovima jedna udarna grupa predvođena nosačem zrakoplova HMS „Queen Elizabeth“, koji je već uveden u operativnu uporabu i može ukrcati do 60 zrakoplova F-35,  nalazila bi se uvijek na pozicijama istočno od Sueza, dakle u Indijskom oceanu i na Pacifiku. Druga borbena skupina identičnog sastava  predvođena nosačem zrakoplova HMS „Prince off Wales“, koji je u fazi opremanja i priprema za uvođenje u operativnu uporabu, nalazila bi se na pomorskim prostranstvima zapadno od Sueza, dakle na Atlantiku i Baltiku. Ti veliki flotni sastavi oslanjali bi se na postojeće britanske baze. No one ne bi bile dovoljne pa se planira otvaranje novih stalnih pomorskih baza na Bliskom istoku, Aziji i na Karibima. Svaka od borbenih grupa oslanjala bi se i na dva izdvojena pomorska uporišta, zapadna skupina na Falklande (Malvini), a istočna na britansku bazu koju dijeli s američkom mornaricom Diego Garcia.

Izgradnja novih  vojnih baza, učvršćivanje vojne i političke suradnje sa saveznicima, usko povezivanje s Australijom i Japanom i jačanje britanske flote izgradnjom novih ratnih brodova, među kojima posebnu ulogu imaju „Littoral Strike Ships“ i  fregate Type 26 i Type 31e,  preduvjet su realizacije ambicioznih planova doktrine „Globalne Velike Britanije“.

(nastavlja se)

Mario Stefanov: (Video) GLOBALNA VELIKA BRITANIJA – DRUGA STRANA BREXITA (2)

 

0 komentara

You may also like