Hong Kong je istina mali, ali je njegova važnost za Kinu značajna i presudna, padne li on otvara se pitanje Macaoa, Tibeta i Xinjianga, pa i statusa 56 priznatih manjina u Kini i teritorijalnih cjelina na kojima žive. Kina nije monolitna, kako se čini, i pitanje Hong Konga za nju ima daleko veći značaj nego što se u javnosti misli. Odstupanje kineske politike od svojih ciljeva na tom području i povlačenje, bio bi za Peking poraz koji dovodi u pitanje ne samo vladajuću garnituru i sustav, već i temeljne nacionalne interese i suverenitet. Zbog svega toga, u konačnici, za ostatak svijeta otvorena je realna prijetnja da će nesmiljeni obračun SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva uz podršku Australije i drugih regionalnih saveznika s Kinom, koji je u ovim trenucima fokusiran na Hong Kong, na svijet ostaviti višestruko veće štetne posljedice nego sve pobune i ratovi Bliskog istoka
Sada, kada se dimna zavjesa eksplozija koronakrize barem djelomično i privremeno povukla, postaje jasno vidljivo odakle su zapravo dolazili plotuni.
Nema više nikakve dvojbe, prava pozadina koronakrize, kao prvog okršaja novog biološkog hladnog rata i svih nevolja koje su posljednjih mjeseci zapljusnule svijet, jesu sučeljeni geostrateški interesi SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva sa saveznicima i Kine s druge strane oko pitanja Hong Konga.
Jer razmjena vatre oko Hong Konga žestoko se nastavlja. Kineska strana u zakonodavnu proceduru pušta zakon o nacionalnoj sigurnosti, kojim se, na zgražanje britanske i američke strane, ozbiljno ograničava mogućnost njihovoga, do sada gotovo otvorenog političkog i obavještajnog miješanja u prilike Hong Konga i Kine pod čijim se suverenitetom on formalno-pravno i nalazi. Kineski zakon u svome tekstu gotovo identično kao i američki predsjednik Trump u svome verbalnom izričaju o karakteru američkih nasilnih prosvjednika, pobunu protiv kineskog suvereniteta u Hong Kongu uvlači u kategoriju terorističkih aktivnosti. No eto, za američku i britansku, pa i europsku politiku prosvjednici u Hong Kongu i dalje nose pridjev „prodemokratski“ ili se pak, notorne nasilnike i rušitelje jednostavno naziva „aktivistima“. Štoviše, kao strašna mogućnost koju omogućava novi kineski zakon i koju treba spriječiti navodi se jačanje aktivnosti kineskih sigurnosnih i obavještajnih službi na teritoriju Hong Konga, kao da nije riječ o kineskom teritoriju. Pritom se poziva na poseban status Hong Konga uspostavljen kinesko-britanskom zajedničkom deklaracijom potpisanom 19. prosinca 1984. godine u Pekingu.
Tim ugovorom Ujedinjeno Kraljevstvo obvezalo se nakon 1. srpnja 1997. godine, po isteku najma teritorij Hong Konga vratiti Kini. Hong Kong, kojeg je Ujedinjeno Kraljevstvo steklo za trajanja prvog Opijumskog rata protiv Kine, po sporazumu trebao je zadržati poseban administrativni status unutar kineskog državno-pravnog ustroja ili pojednostavljeno rečeno, izvan kineskog nominalno socijalističkog sustava, u skladu s dogovorenim načelom – jedna zemlja dva sustava. Kina se obvezala kako do 2047. godine neće mjenjati politički i ekonomski sustav Hong Konga. I uistinu, Ujedinjeno Kraljevstvo vratilo je Kini Hong Kong 1.srpnja 1997. godine. No nakon razdoblja odmjeravanja snaga, između protivnika kineskog suvereniteta u Hongu Kongu i središnje vlasti u Pekingu krenulo je sve žešće sučeljavanje. Hong Kong se našao u gotovo trajnom stanju prosvjeda i pobune protiv bilo kakve odluke kineskih vlasti, a Peking je u sve većoj mjeri otvoreno pokušavao dokinuti svoje preuzete obveze i Hong Kong staviti pod svoj puni suverenitet. Jednostavno, koliko god se na tome medijski inzistira, u biti nije riječ o nikakvom ideološkom sukobu nego o drastičnim promjenama okolnosti i odnosa snaga kojim je kineska središnja vlast dobila mnogo više manevarskoga prostora i koji je pokušala iskorisiti za postizanje svojih strateških ciljeva u svezi Hong Konga. Najavljeni kineski zakon o nacionalnoj sigurnosti dodatno je podigao tenzije. Kao odgovor, američka politika najavljuje ukidanje trgovinskih povlastica Hong Kongu, a London pak ide toliko daleko da nudi britansko državljanstvo za oko 3 milijuna stanovnika Hong Konga, što je gotovo polovica ukupnog stanovništva. Zapravo se na posredan način dovodi u pitanje kineski suverenitet nad Hong Kongom.
U autorskom članku pod naslovom „We are Hong Kong“ od 31.svibnja 2020. godine posljednji britanski guverner Hong Konga i kasniji EU povjerenik za vanjsku politiku Chris Patten nehotice je razotkrio stvarni stav britanske politike prema Hong Kongu.
Nakon što je opisao kako je autonomija neko vrijeme funkcionirala navodi: „ Ali odnosi između Kine i Hong Konga počeli su se pogoršavati nakon što je Xi postao predsjednik 2013. godine i otpuhnuo prašinu s agende agresivnog i brutalnog lenjinizma.“ Bitan dio rečenice je onaj u kojem govori o odnosima Kine i Hong Konga kao potpuno odvojenim državnopravnim entitetima, čime, koliko god se pokrivao sporazumom o posebnom statusu Hong Konga, u potpunosti negira kineski suverenitet na tim teritorijem. No nije se za čuditi, Chris Patten je i dalje u krugu moćnih kreatora britanske vanjske politike, koja se nakon napuštanja Europske unije u sklopu doktrine tzv. Globalne Velike Britanije ponovo vraća uskoj suradnji sa SAD-om, Australijom i svojim prirodnim staništem – Anglosferom, i velikim vojnim, diplomatskim i ekonomskim povratom na stare rute svoga kolonijalnog carstva. Hong Kong, kao peta svjetska luka i velika azijska praonica novca, ili politički korektno rečeno, središte industrije financijskih usluga savršeno bi se uklopio u novu britansku geostratešku orijentaciju. Britanske vojne snage, posebice flotni sastavi ponovo su bazirani u Perzijskom zaljevu i pokušava se osigurati širenje britanske vojne pristunosti dalje na cijelu Indopacifičku regiju. Chris Patten u svome članku već u uvodu upozorava: „U svom posljednjem govoru kao guverner Hong Konga 30. lipnja 1997. godine, nekoliko sati prije nego što sam napustio grad na britanskoj kraljevskoj jahti napomenuo sam – sada Hong Kong treba voditi narod Hong Konga. To je obećanje. A to je i nepromjenjiva sudbina.“ Središnja vlast u Pekingu, prema njemu, očito, tu nema što tražiti, pa u zaključku svoga članka navodi: „ Grad predstavlja sve što Xijev režim mrzi u poretku liberalne demokracije i zbog toga je sve ono što se tamo događa ne samo ogroman izazov za Hong Kong i njegove ljude, već i izravna prijetnja otvorenim društvima diljem svijeta. Svijet jednostavno ne može vjerovati tom kineskom režimu. Liberalne demokracije i prijatelji Hong Konga svugdje moraju jasno dati do znanja da će stati u obranu ovog velikog, slobodnog i dinamičnog grada…. U pitanju je sloboda i prosperitet grada kao i vrijednosti i interesi otvorenih društava širom svijeta.“
Očito, i sam posljednji britanski guverner Hong Konga u svom vlastitom članku posredno priznaje da u biti nije riječ samo o Hong Kongu nego o sučeljavanju globalnih velesila: SAD-a i njegovih saveznika s Kinom.
U središtu ove eskalirajuće faze sukoba nakon početka otvorenog trgovinskog rata između SAD-a i Kine nije samo pokušaj realizacije kineskih strateških interesa nego i snažni i dugo planirani udar kineskih protivnika na najslabiju i za Kinu presudno važnu uporišnu točku njezina suvereniteta i regionalnih i globalnih pozicija – Hong Kong.
Kineska politika je shvatila veličinu uloga i odgovorila najsnažnije što je mogla, što je stvorilo tako snažni sudar moćnih svjetskih sila da je Hong Kong zapravo postao izvorom svih nestabilnosti koje su svijet zapljusnule, uključujući i samu koronakrizu.
Hong Kong je istina mali, ali je njegova važnost za Kinu značajna i presudna, padne li on otvara se pitanje Macaoa, Tibeta i Xinjianga, pa i statusa 56 priznatih manjina u Kini i teritorijalnih cjelina na kojima žive. Kina nije monolitna, kako se čini, i pitanje Hong Konga za nju ima daleko veći značaj nego što se u javnosti misli. Odstupanje kineske politike od svojih ciljeva na tom području i povlačenje, bio bi za Peking poraz koji dovodi u pitanje ne samo vladajuću garnituru i sustav, već i temeljne nacionalne interese i suverenitet. Zbog svega toga, u konačnici, za ostatak svijeta otvorena je realna prijetnja da će nesmiljeni obračun SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva uz podršku Australije i drugih regionalnih saveznika s Kinom, koji je u ovim trenucima fokusiran na Hong Kong, na svijet ostaviti višestruko veće štetne posljedice nego sve pobune i ratovi Bliskog istoka. Kriza oko Hong Konga stoga je stvarna pozadina pandemije virusa Covid-19 , bez obzira kako je on nastao. Jednostavno je iznikao u vrtlogu žestokog sukoba i iskorišten kao biološko oružje jedne ili druge sukobljene strane.
U jednome trenutku Peking je uistinu bio pritisnut uza zid i tek mu je koronakriza dala prostor manevriranju. Američka i britanska politika unatoč, budimo otovreni, jasnoj poruci na što je Peking sve spreman u obrani svoga suvereniteta, nastavile su pritisak po pitanju statusa Hong Konga pokušavajući istovremeno javno ignorirati biološki udar u gotovo infantilnoj formi izričaja – nije mi ništa, ništa me to ne boli. Njihova državna vodstva, najvjerojatnije ne slučajno, bila su i predvodnici politike umanjivanja opasnosti od pandemije Covida-19 i njenih posljedica. Opravdano se, stoga, može sumnjati u prave razloge naizgled slučajne koincidencije između njihova angažmana u krizi Hong Konga i njihova odnosa prema opasnoj pandemiji.
Kako se pritisak na Hong Kong i nakon početka koronakrize nastavio, Peking je, osnažen dobivenim predahom, podigao ulog. I dalje, na žalost protivnika, koji su ga pokušali namamiti u zamku novog Tiananmena ne koristi vojnu silu nego donosi zakone koji jačaju njegov suverenitet nad Hong Kongom.
Istovremeno otvara pitanje statusa Tajvana i njegovog povratka pod kineski suverenitet, sada uz direktnu prijetnju uporabe vojne sile kao odgovor na strane pritiske i aktivnosti oko Hong Konga. Pojačavanjem pritiska na Tajvan i njegove američke zaštitnike pokušava kompenzirati protvnički udar na kineske pozicije u Hong Kongu.
Potezi Pekinga u biti usitinu ciljaju na promjenu statusa Hong Konga i eliminacije njegovog autonomnog statusa i punog uklapanja u državnopravni ustroj Kine prije 2047. godine, roka navedenoga u zajedničkoj kinesko-britanskoj deklaraciji.
Odgovor je to na promjenu politike suparničkih sila i njihov pokušaj instrumentalizacije Hong Konga u svrhu obračuna s Kinom koja im je postala globalni konkurent. I sasvim je izgledno da konačni cilj protivnika nije samo ograničavanje projekcije kineskih ekonomskih i geopolitičkih interesa, u najvećoj mjeri definiranih u doktrini „Novog puta svila“, nego je konačni cilj dekompozicija Kine. Američki stratezi, poznavajući sve kineske unutarnje suprotnosti, gledaju na Kinu kao na još jedan SSSR kojega se može razlomiti i izbaciti iz sfere globalnog nadmetanja.
Temeljem procjene ugroze i svojih potencijala kineska politika u refleksu aktivne obrane, ali i u cilju iskazivanja svoje narasle moći praktički provodi povlačenje iz kinesko-britanskog sporazuma o Hong Kongu, po kojem je on u režimu autonomije slikovito opisane – jedna država dva sustava, trebao ostati do 2047. godine.
Prigovori Kini zbog povlačenja iz sporazuma djeluju krajnje licemjerno, posebice od strane SAD-a koje se povlače iz mnoštva bilateralnih i multilateralnih sporazuma, kao što je izuzetno osjetljiv i za prilike na Bliskom istoku važan nuklearni sporazum s Iranom. Razlozi povlačenja, koje navodi Washington, u usporedbi s kineskih razlozima povlačenja iz sporazuma o Hong Kongu su barem prema formalno izrečenom banalni i svode se na konstataciju da je prethodni predsjednik SAD-a Obama, očito pogriješio jer Iran zloupotrbljava ugovor. Američka politika se povlači i iz za Europu važnog sporazuma „Otvoreno nebo“ i sporazuma o ograničavanju nuklearnog oružja u Europi INF i najavljuje povlačenje iz sporazuma o kontroli strateškog nuklearnog oružanja.
Teško je u takvom okružju rušenja važnih međunarodnih sporazuma od strane SAD-a, od kojih su mnogi multilateralni, naći argumente zašto se i Kina ne bi mogla povući iz bilateralnog sporazuma s Ujedinjenim Kraljevstvom oko statusa Hong Konga za koji drži da ga je pregazilo vrijeme, nov geopolitički položaj Kine i odnos moći na regionalnoj i globalnoj razini.
