Nakon američke likvidacije iranskog generala Qasema Soleimania u blizini bagdadske zračne luke postavlja se logično pitanje – kako i zašto se iranski general našao usred prijestolnice Iraka, države s kojom je Iran vodio krvavi osmogodišnji rat? Kakav je slijed događaja mogao dovesti do toga da se iranski general nalazio u Bagdadu u borbenoj misiji?
Najrelevantniji odgovor na ovo pitanje može dati nitko drugi doli onaj tko je naredio njegovo ubojstvo – američka politika.
Pojednostavljeno rečeno, da odlukom američke politike američka vojna sila nije 2003. godine direktnom intervencijom u Iraku srušila iračkog diktatora Saddama Husseina, uspostavila brutalnu okupaciju s kontrolom naftnih izvora, svojom okupacijskom upravom stvorila preduvijete za otvorene sektaške sunitsko-šijitske sukobe i u konačnici uništila Irak kao funkcionalnu državu, iranski general se u Bagdadu nikada ne bi mogao pojaviti. Nikakav iranski general, osim vojnih izaslanika, ne bi mogao šetati Irakom, a najmanje zapovijedati bilo kakvim vojnim formacijama. Američka vojna intervencija i uništenje Iraka kao države otvorila je put ulasku Irana na iračke prostore u cilju projekcije iranskih regionalnih interesa s osloncem na većinski šijitsko iračko stanovništvo.
No vratimo se još jedan korak unatrag na povijesnoj crti krvavih bliskoistočnih zbivanja. Jasno se tada može vidjeti da američka politika, uz potporu najmoćnijih europskih država i arapskih saveznika, prije svega Saudijske Arabije, uz izdašnu vojnu i financijsku pomoć, nije tog istog Saddama Husseina poslala u rat protiv Irana u rujnu 1980. godine, Iran nikada ne bi imao toliku moć i utjecaj u regiji, niti bi imao snage za bilo kakav politički ili vojni utjecaj u Iraku. Unatoč dostavi enormne količine vojne tehnike od strane zapadnih država, uključujući i bojne otrove, koji su kasnije poslužili kao opravdanje vojne intervencije proiv Saddama – Irak i Saddam Hussein izgubili su rat protiv Irana. Čak štoviše, jedva su uspjeli zaustaviti uzvratni iranski vojni prodor na irački teritorij i nekako dočekati potpisivanje primirja. U svakom slučaju, iračko-iranski rat, koji je protiv Irana pokrenula američka politika uz potporu svojih europskih i arapskih saveznika, umjesto rušenja iranskog teokratskog režima Iran je samo ojačao i pretvorio ga u regionalnu silu. Uostalom ni ubijeni general Soleimani ne bi mogao izgraditi vojnu karijeru i postati general da nije bilo toga rata. U trenutku njegova izbijanja bio je obični vojnik iranske Islamske revolucionarne garde, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo jedne satnije. Put od zapovjedništva satnije do čina generala i položaja jednog od najznačajnijih iranskih vojnih zapovjednika omogučio je upravo taj rat.
I napokon, još jedan korak unatrag na povijesnoj crti zbivanja jasno pokazuje da američka politika nije u suradnji sa svojim saveznicima, prije svih Velikom Britanijom i Francuskom, organizirala rušenje svoga vlastitog saveznika iranskog šaha Reze Pahlavija Iran bi i dalje bio američki vjerni regionalni saveznik, a na vlasti ne bi bile teokratske političke snage koje su od samoga početka ušle u otvoreni sukob s američkom politikom, stavivši pod iransku kontrolu iranske naftne izvore. Rušenjem Reze Pahlavija na vlast su došle snage koje su se usprotivile američkoj politici ne samo prema Iranu nego i prema cijeloj bliskoističnoj regiji, pa je američki put do rata mogao početi. Paradoksalno, i srušeni šah Reza Pahlavi je došao na vlast također američkom i britanskom obavještajnom operacijom kojom su državnim udarom 1953. godine s vlasti u Teheranu srušili legalno izabranog premijera Mohammada Mosaddegha koji je učinio ono što nije smio i što je kasnije ponovila nova vlast u Teheranu nakon rušenja šaha – pod iransku kontrolu je stavio iranske naftne izvore.
Sasvim je očigledno, sve što se dogodilo od trenutka detonacije koja je ubila iranskog nacionalnog heroja generala Qasema Soleimania, možda najzaslužnijeg za slamanje ISIL-a u Iraku i Siriji, pa unatrag do sredine prošlog stoljeća neprekinuti je kauzalni niz događaja koje je režirala američka i saveznička politika.
Uvidom u povjesni kontekst i pažljivim pregledom kauzalnog lanaca događaja od sredine sedamdesetih godina do danas ne može se izbjeći spoznaja da je sve što se danas događa na Bliskom istoku, uključno i američke i zapadne probleme s Iranom, rezultat uporne i konzistentne američke i britanske politike podržane od strane europskih i arapskih saveznika.
Kao i sve ostalo na bliskoistočnim prostorima tako i promjene u Iranu, koje ih danas toliko žuljaju, Amerikanci i saveznici zakuhali su sami.
Kako god to danas prikazivali, uglavnom kao nepredvidive i iznenadne događaje, iza rušenja šaha stajala je upravo američka i britanska politika. Cilj im je bio zamijeniti šaha još poslušnijim eksponentom svoje politike u hladnoratovskom pariranju SSSR-u, iskoristiti ogromnu moć islamskog fundamentalizma, koji je po samoj svojoj prirodi antikomunistički. No događaji su im u iranskom slučaju uistinu izmakli kontroli jer nisu mogli niti sanjati da bi nakon rušenja sekularne šahove monarhije snage političkog islama mogle biti sposobne preuzeti efektivnu vlast u Teheranu i organizirati učinkoviti državni ustroj. Oni su se uistinu nadali da će u Iranu još jednom promjenom vladajuće garniture ojačati svoju kontrolu nad Iranom i iskoristiti ga za svoje globalne ciljeve. Jednako kao što su državnim udarom 1953. godine oborili vlast premijera Mohammada Mosaddegha – koji je bio toliko drzak da nacionalizira iransku naftnu industriju – i na vlast doveli šaha Pahlavia, odlučili su srušiti toga istoga šaha i instalirati novu marionetu koja će s jedne strane prekinuti šahove ambicije pretvaranja Irana u regionalnu silu, što je posebice smetalo Velikoj Britaniji, a s druge strane pokrenuti jaki islamistički pokret koji će biti brana širenju sovjetskih interesa od Afganistana dalje prema jugu i Perzijskom zaljevu. Sve su to računali izvesti jednim, jedinim elegantnim potezom rušenja, grubo zanemarujući snagu volje iranskoga naroda. Sukob s Iranom je posljedica neuspjelog pokušaja američke i zapadne manipulacije Iranom kroz namještanje onakve vlasti u Teheranu kakva bi im odgovarala, što im se na kraju obilo o glavu.
Rušenje šaha samo je dio dugoročne agende preslagivanja Bliskoga istoka i njegovoga prilagođavanja američkim, britanskim i savezničkim europskim interesima. Iran je trebao biti kratka epizoda obaranja Pahlavia za kojim nitko ne bi pretjerao žalio, a nastali učinak bio bi još jedna kockica u složenom mozaiku koji američka strategija gradi još od početka sedamdesetih godina sve do današnjeg dana.
U prilog američke i britanske organizacije rušenja iranskog šaha govori već i sama zdrava logika. U situaciji kada je dinamika događaja u Afganistanu američkoj strani nedvosmisleno ukazivala na jačanje sovjetskoga utjecaja i u konačnici do moguće vojne intervencije Moskve, koja je, uostalom, od strane afganistanskog rukovodstva više puta tražena, ne postoji teorija po kojoj bi Amerkanci dozvolili da Afganistanu susjednoj tako važnoj i moćnoj državi kao što je Iran s vlasti bude srušen vladar i njegova politička garnitura koja je pouzdani saveznik SAD-a i Zapada. Na raspolaganju u samom Iranu imali su sasvim dovoljno snaga da šaha održe na vlasti i spriječe bilo kakvo političko talasanje a kamoli revolucionarni kaos koji je uslijedio i nakon kojeg je njihov saveznik morao bježati iz Irana. Dijelovi američkih vojnih snaga u tom trenutku nalazili su se u Iranu posebice u vidu savjetnika, a CIA je desetljećima u bliskoj suradnji sa šahovim sigurnosnim službama, civilnim i vojnim, djelovala iz Irana po cijeloj regiji. Relativno stabilni Iran pod šahom bio im je daleko sigurnija operativna osnovica djelovanja prema tadašnjem SSSR-u i regionalnim pokušajima implementacije njegovih interesa nego što je to bio, oduvijek unutarnjim sukobima rastrgani Pakistan. Temeljem koje logike bi usred Pariza mogao politički djelovati i aktivno organizirati otpor šahovom režimu ajatolah Khomeini da to nisu odobrile francuske vlasti, koje, opet, to nisu mogle učiniti bez suglasnosti američkog saveznika koji se javno deklarirao kao zaštitnik šahovog režima. Kako bi ajatolah Khomeini i njegovi suradnici i mogli istupati i iznositi svoje stavove na britanskom BBC-u da to nije odobrila vlast u Londonu, a ni ona to ne bi učinila bez konzultacije s Washingtonom? Opravdano se postavlja pitanje, kakvo je to savezništvo, u kojemu jedna strana osigurava neometano djelovanje protivnika režima koji podržava? Nepobitna je činjenica da je cijela iranska oporba od kriptokomunista preko liberala do islamskih fundamentalista slobodno djelovala u državama koje su se iskazivale kao bliski saveznici, pokrovitelji i zaštitnici iranskog šaha i njegovog režima.
Jednostavno rečeno, da Amerikanci i Britanci u dogovoru sa Francuzima , ali i uz suglasnost Njemačke nisu htjeli pad šaha Reze Pahlavia – do njega ne bi ni došlo. No oni su upravo to željeli. Zbog toga je bilo moguće da uza svu američku, britansku i zaštitu cijelog zapadnog svijeta njihov deklarirani saveznik bude oboren s vlasti. Amerikanci su uistinu bili šokirani i bijesni, ali ne zato što su izgubili sebi vjernog šaha nego zato što su planirali djelomično presložiti iranski politički krajolik i malo se poigrati političkim islamom te ga iskoristiti protiv sovjetskog hladnoratovskog protivnika koji je u tim trenucima polako ali sigurno sve dublje i dublje ulazio u afganistanski kaos. Umjesto toga dobili su politički i ideološki monolitnu i moćnu iransku nacionalnu politiku. Islamska Republika Iran je u najboljoj tradiciji drevne Perzije ovoga puta odlučno odbila biti nečiji pijun na globalnoj ili regionalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, kako bi to rekao američki geostrateg Zbigniew Brzezinski. Amerikanci i Zapad kreirali su i proveli rušenje šaha no, zauzvrat su dobili ogorčenog regionalnog protivnika umjesto onoga što su očekivali.
Geopolitičar William Engdahl, u svojoj glasovitoj knjizi „Stoljeće rata“ tvrdi da je cilj rušenja šaha bilo stvaranje programiranog kaosa u Iranu koji bi se prelijevao prema sovjetskim pozicijama u Afganistanu i njihovim južnim republikama, te stvaranje kriznog luka oko SSSR-a . Prema njemu, za to su bili potrebni drastični šokovi. Stoga je u studenom 1978. godine američki predsjednik Jimmy Carter imenovao Georga Balla ravnateljem specijalnog odjela Bijele kuće za Iran pod neposrednom kontrolom predsjednika Vijeća za nacionalnu sigurnost Brzezinskog. Engdahl navodi: „Ball je predložio da Washington prestane podržavati iranskog šaha i pruži potporu fundamentalističkoj islamskoj oporbi ajatolaha Ruhollaha Khomeinia. Jedan od vodećih ljudi CIA-e Robert Bowie preuzeo je ključnu ulogu u novom državnom udaru koji je CIA organizirala protiv čovjeka kojega su 25.godina ranije na vlast dovele tajne akcije CIA-e. Njihov plan temeljio se na pažljivom proučavanju fenomena islamskog fundamentalizma prema prikazu britanskog stručnjaka za islam doktora Bernarda Lewisa, koji je tada bio predavač na Sveučilištu Princenton u SAD-u.“ Prema Engdahlu Lewisov plan anticipirao je ono što američka, britanska i saveznička politika i danas provodi na Bliskom istoku – fragmentaciju regije prema etničkim, vjerskim i sektaškim podjelama. Nastali kaos proširit će se u krizni luk oko hladnoratovskog protivnika i potom preliti u muslimanske dijelove Sovjetskog saveza. Engdahl nastavlja: „Vojni udar protiv šaha kao i onaj protiv Mossadegha 1953. godine ponovo su organizirale američka i britanska tajna služba, a razmetni Brzezinski potom je, što je za njega tipično, sebi pripisao zaslugu što se je riješio korumpiranog šaha.“ Šah Pahlavi je toliko vjerovao u svoje tobožnje saveznike da je, prema Engdahlu, u nekoliko mjeseci prije svoje smrti u egipatskom izgnanstvu zabilježio slijedeće: „Tada to nisam znao, možda nisam htio znati, ali sada mi je jasno da su Amerikanci željeli moj odlazak. Posebno su to priželjkivali i zagovarali pobornici ljudskih prava u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Ball je bio među njima. Trebao sam ozbiljnije shvatiti naglu odluku američke vlade da Georgea Balla imenuje savjetnikom za Iran….“
U svojoj knjizi “The Last Shah of Iran“ bivši iranski ministar u jednoj od posljednjih šahovih vlada i profesor političke ekonomije sa sveučilišta Shiraz Houchang Nahavandi također ukazuje na američku i britansku ulogu u šahovom rušenju. Drži da im je prije svega smetala šahova ideja da Iran pretvori u petu svjetsku gospodarsku silu, njegov prijedlog za denuklearizaciju regije što je totalno iznerviralo Izrael, i posebice njegov plan za novi obrambeni savez koji bi, na čelu s Iranom povezivao sve države u Perzijskom zaljevu i Indijskom oceanu, osim, dakako, Saudijske Arabije koja u tu priču nije mogla nikako ući. Na pokušaj stvaranja nekakvoga saveza Irana s državama Perzijskog zaljeva i Indijskog oceana posebice su žestoko reagirali Britanci. Po njima šahov plan nije ništa drugo nego pokušaj popunjavanja prostora iz kojeg su se oni za vrijeme vladavine laburista i premijera Harolda Wilsona povukli. Naime, u siječnju 1968. godine tadašnji britanski premijer Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugistočnoj Aziji, istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji i Singapuru, Perzijskom zaljevu i Maldivima. Masovno povlačenje snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“ uobičajio se izraz „istočno od Sueza“ koji je trebao dramatično ukazati na razmjere povlačenja i slom britanske kolonijalne politike.
Prema Nahavandiu i njegovoj knjizi „Last Shah of Iran“ rušenje šaha konačno je dogovoreno u francuskom prekomorskom departmanu Guadeloupe 6. siječnja 1979. godine, na sastanku američkog predsjednika Cartera, njemačkog kancelara Schmidta, britanskog premijera Callaghana i francuskoga predsjednika Giscard d’Estainga. Navodno je Giscard d’Estaing tada ostalima prezentirao: “Ukoliko na vlasti ostana šah Pahlavi Iran će skliznuti u građanski rat i krvoproliće, komunisti će ojačati, američki časnici stacionirani u Iranu biti će uvučeni u sukobe što bi sovjetima dalo izgovor za intervenciju“. Schmidt je, nešto u njemačkom stilu problematizirao kao bilo bi dobro ali da s druge strane ne bi bilo dobro, pa je američki predsjednik Carter presudio: “Šah ne može ostati . Iranski narod više njega ne želi. Nemamo što brinuti.“ Odmah nakon sastanka stvari su se ubrzale i u Teheran je po nalogu američkog predsjednika sletio zamjenik zapovjednika američkih snaga u Europi (U.S. European Command) general Robert E. Huyser, gdje je, prema šefu francuske vanjske obavještajne službe Marenchesu, obilazio čelne ljude iranske vojske kako bi ih odvratio od intervencije u budućim događajima. Također je zajedno s američkim veleposlanikom održao sastanke s vodećim revolucionarnim vođama, a nakon toga se posvetio organiziranju šahovog odlaska iz Irana.
Pod pritiskom cjelokupne iranske političke javnosti koja je tražila njegovu smjenu, i pritiskom vanjskih sila šah je napokon napustio Iran 17. siječnja 1979. godine. Prije toga za novog premijera imenovao je Shahpoura Bakhtiara koji je bio dugogodišnji liberalni kritičar šahove vlasti i dugo živio u izgnanstvu. Bakhtiar je na mjesto premijera postavljen očito na traženje američke i britanske administracije. On je bio prva zamjena za šaha i osoba koja je trebala osigurati nastavak američkog i zapadnog utjecaja u Iranu, a s druge strane istovremeno omogućiti i jačanje snaga političkog islama unutar Irana kako bi se stvorila čvrsta brana sovjetskom utjecaju u Afganistanu i prema Perzijskom zaljevu. No pogrešno su procijenili. Islamski pokret ajatolaha Khomeinia rastrgao je političke protivnike i uz masovnu podršku naroda postao najmoćnija politička snaga u Iranu koja je slijedom toga uspjela formirati svoju vlast. Bakhtiar je na mjestu premijera preživio jedva dva mjeseca nakon čega je ponovo napustio Iran. Deset godina kasnije ubijen je u svome domu u predgrađu Pariza.
Nakon što su sve planirano obavili i šaha izvukli iz Irana Amerikanci i njihovi saveznici očekivali su stabilizaciju prilika u Iranu prema mjeri njihovih strateških interesa .No, u konačnici vlast je preuzeo islamski pokret predvođen ajatolahom Khomeiniem što je američku politiku ubrzo dovelo do ludila jer je nova vlast počela voditi potpuno samostalnu vanjsku i unutarnju politiku. Od toga trenutka otvorio se je sukob Irana sa zapadom koji traje do današnjih dana.
Iran je posljednja anomalija uspostavljenoga odnosa snaga, posljednja točka bliskoistočnog prostora na kojem američka vojna moć ne može ostvariti svoju efektivnu prisutnost na terenu. Rezultat je to početnog sloma manipulacije Iranom iz vremena rušenja šaha i iranskoga otpora nastavku geoekonomske i geopolitičke eksplatacije iranskih potencijala za račun SAD–a i njegovih zapadnih saveznika. Sukob nastao u tome povjesnom trenutku nastavit će se jer američka i zapadna politika nikada neće odustati od pokušaja promjene sadašnje paradigme međusobnih odnosa.
Gotovo je sigurno, američka politika približava se kraju dugog puta prema ratu s Iranom započetkog sredinom prošloga stoljeća.
Uzimajući u obzir snagu i karakteristike iranskog obrambenog sustava može se pretpostaviti da će taj rat imati specifični oblik. Američka i saveznička politika računaju da će Iran zbog financijskog i vojnog pritiska puknuti iznutra kroz unutranje pobune protiv postojeće vlasti i širenja političkog, vjerskog i etničkog raskola. Uostalom cilj svake vojne intervencije SAD-a posljednjih desetljeća uvijek je bio pokrenuti unutarnji razdor u napadnutim državama i po mogućnosti međusobno oružano razračunavanje. Ciljana država tada je jednostavno rečeno gotova, nakon čega dobiva etiketu tzv. propale države, kojoj je po definiciji potreban vanjski proktetorat, koji, po logici stvari, koristi i njene prirodne resurse. Prvi pokušaj lomljenja Irana, posredno uz pomoć Saddama Husseina – koji je nakon rušenja s vlasti i kratkog suđenja ekspresno obješen kako ne bi previše pričao – završio je potpunim neuspjehom.
Na redu je, očito, sljedeći, čini se nešto bolje pripremljen udar, a njegove učinke ostaje tek za vidjeti.
