Mario Stefanov: Je li Erdogan gubitnik ili dobitnik?

Prema svemu sudeći turski predsjednik Erdogan, ili, kako ga europski mediji posprdno sve češće nazivaju „sultan“,  ipak nije naivac i ne radi ništa bez dobre prosudbe i stihijski. On se u provođenju svoje politike kreće točno po onoliko političkog, vojnog i ekonomskog prostora koji mu na razmeđi interesa i poluga moći na sirijskom i bliskoistočnom terenu ostavljaju slobodnim Europske unija, SAD-a i Rusija, ili bolje reći, kreće se po onoliko širokom koridoru koliko je uspio iznuditi od ostalih uključenih igrača. Stoga je odgovor Europske unije Ankari na pokretanje imigracijske mase prema Europi,  koliko god bio samo izvanjski oštar, izuzetno dobar potez. Europska unija u nadmetanju s turskom politikom mora jasno iscrtavati granice svojih interesa preko kojih ne želi prijeći.

Migrantski ulog strateških igri

U medijskoj kakofoniji oko imigrantske navale na europske prostore potaknute potrebama turske politike, ispod radara javnosti prolaze mnoge činjenice koje jasno ukazuju na geopolitički karakter cijele krize. Posljednja migracijska navala,  nastala otvaranjem turske  granice, ulog  je u velikoj  geopolitičkoj igri regionalnih i globalnih  sila.

Iz vida se gubi činjenica kako se Turska, zacijelo, ne namjerava odreći sirijskih imigranata na svome teritoriju, šaljući ih masovno  prema Europi, čemu u prilog svjedoči i  podatak da je u posljednjoj  krizi uočen najmanji udio migranata sirijskog porijekla, a prevladavaju oni iz Irana i Afganistana. Ankara u svojoj geopolitičkoj zaigranosti stvaranja nekakve suvremene replike Osmanskog carstva, koje se, dakako, prostire i na Siriju i na ostatak Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, samo povremeno  vrši pritisak prema Europskoj uniji, SAD-u i cijeloj međunarodnoj zajednici, puštajući određeni broj imigrantske mase ovisno o trenutnim potrebama turske politike širenja utjecaja na sva područja na kojima se nekad prostiralo Osmansko carstvo. Uzgred rečeno eto, temeljem te agende  čak je i Libija gromoglasno i na velika  vrata ušla u tursku geoplitičku kombinatoriku.

Turska se ne namjerava odreći sirijskih imigranta na svome teritoriju i masovno ih uputiti prema Europi iz jednostavnog razloga što ih drži kao zalog svog budućeg utjecaja u Siriji. Veliki dio od milijunskog broja sirijskih izbjeglica u Turskoj vladi u Ankari je beskrajno zahvalan za pruženu pomoć,  poglavito vođe opozicije sirijskom predsjedniku Basharu  al-Assadu,  koji bi u budućem razvoju događaja mogli  imati važnu ulogu u sirijskom političkom životu. Činjenice su nepobitne. Sirijsko stanovništvo i cijeli oporbeni politički kompleks neće vječno ostati u Turskoj, a  kada se najveći dio njih vrati u Siriju oni će ostati bliski turskoj politici koja im je pomagala. Dio povratnika, koji su već sada politički organizirani u Turskoj, lako je moguće,  barem prema turskim procjenama,  da će završiti u vrhovima politike u Damasku, posebice ako dođe do promjena vlasti  koju  Ankara priželjkuje i za koju se aktivno bori. Oni  će biti snaga na koju će se Turska uvijek moći osloniti. Takva su bar promišljanja turskih stratega, a što će se stvarno događati na terenu ostaje za vidjeti. U svakom slučaju Turska se ne želi odreći nečega što joj u budućnsoti može donijeti prednost pred ostalim akterima u Siriji i cijeloj regiji. Dio migranata iz Sirije zacijelo će ostati u Turskoj i biti ekonomski i politički most Turske prema toj zemlji.



Dakle, za Tursku imigranti iz Sirije, suprotno shvaćanju koje je medijski rašireno, nisu nešto što Ankara  želi odbaciti jer oni  predstavljaju  zalog budućeg utjecaja u Siriji i cijeloj regiji, čak i neovisno o tome da li se sadašanja vlast u Damasku bude održala ili ne. Da tome nije tako Turska ne bi sebi dopustila ogromno imigracijsko opterećenje na svome teritoriju na koje, bez obzira na europske  financijske transfere troši znatna sredstva kako neposredno,  tako  i posredno održavajući povoljnu i stabilnu  sigurnosnu situaciju u tom ogromnom imigracijskom korpusu. Koliko god joj sada bilo teško Ankara zna da će joj se jednoga dana uložena ekonomska sredstva vratiti kao moralni i politički benefit, a potom i kao geokonomski i geopolitički  probitak koji će  višestruko nadmašiti ono što je uloženo.

Teško je osporavati tezu da bi tursko protjerivanje ili eliminacija na bilo koji drugi način sirijskih imigranata sa svoga teritorija bilo za turske geostrateške interese na Bliskom istoku  u budućnosti ravno geopolitičkom samoubojstvu.

Pravi turski cilj igre s migrantima –  koja je prožeta višestrukim blefovima svih uključenih strana – je ostvariti i održati utjecaj u Siriji i cijeloj regiji. Sirijska imigracija na turskom teritoriju potpuno je u skladu s takvom politikom. Uostalom, Turska ne može sebi dozvoliti masovno upućivanje migranata prema Europi  i zato jer bi time ostala bez sredstva pritiska na EU i ostale regionalne i globalne sile uključene u geostrateška nadmetanja.

S druge strane Europska unija i njezini čelnici više ne padaju na turski blef  da će širom otvoriti vrata milijunima migranata prema Europi  jer su i stratezi vodećih država Unije odavno pročitali značaj imigranata za Tursku i modalitete njihovih korištenja za turske vanjsko-političke ciljeve. No javno blefiraju kako ne znaju ograničenja turske migracijske politike zbog držanja otvorenim pregovaračke opcije i održanja dobrih odnosa s Turskom koja je ipak važna članica NATO-a. Istodobno i prema domaćoj javnosti pokazuju svoju čvrstoću u obrani interesa svojih država i cijele Europske unije.  U tom kontekstu, naizgled oštar odgovor Ankari zapravo je Turskoj  samo blago upozorenje. Jer što je u biti Europska unija poručila Turskoj? Ništa više od glasne i oštre poruke kako neće prihvatiti paket koji joj je Turska uputila  i da će ga  vratiti pošiljatelju. Nikakve prijetnje ekonomskim  ili bilo kojim drugim sankcijama nisu nikada bile u igri. Erdogan i turska politika pak, ovoga je puta znala  kako će Europska unija odgovoriti na način na koji je to učinila, ali nije mogao odustati od korištenja i tog, migracijskog  instrumenta politike kako bi iznudio podršku europskih i NATO saveznika i skinuo s vrata ruski vojni pritisak u Siriji.

Europska unija, odnosno vodeće države članice ne mogu se „tvrdo“ postaviti prema Turskoj. Ona je moćna i važna članica NATO-a koji nije samo vojni savez, nego i snažni transatlanski i europski politički sustav. Pored toga Turska kontrolira jedinu kopnenu poveznicu prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji kojom prolaze ključni kopneni trgovački  koridori  i pomorske linije komunikacija koji predstavljaju  krvotok europske trgovine sa Azijom i Bliskim istokom i kojom prema Europi teče uvoz nafte i plina s Bliskog istoka. Turska će za Europu biti važna i u budućnosti kao mogući pravac dostave katarskog  plina prema Europi ukoliko se ostvare planovi gradnje novih plinovodnih pravaca. Jedan od stvarnih uzroka sirijskog rata upravo je i suprostavljanje vladajuće garniture u Damasku planovima prolaska katarskog plinovoda preko sirijskog teritorija i priklanjanje Iranu sklapanjem sporazuma s Teheranom o izgradnji plinovoda koji bi završavao na sirijskoj obali utanačen neposredno pred aktiviranje sirijskog ratnog kaosa.

Nadalje, Turska prema odredbama međunarodnoga prava,  Konvencije iz Montreuxa iz 1936. godine, ima pravo kontrole tjesnaca Bospora i Dardanela i održavanja neškodljivog  prolaza  civilnih brodova ali i kontrole prolaska ratnih brodova država koje ne pripadaju crnomorskom bazenu, odnosno nemaju izlaz na Crno more, uključujući i pravo nadzora nad režimom ograničenog  zadržavanja tih brodova u Crnom moru u skladu s odredbama Konvencije. Turska, tako, ima pravo nadziranja konvencijom ograničenog vremena  zadržavanja NATO-vih  ratnih brodova uključujući  i  američke i europske  u Crnom moru,   osim, dakako, ratnih brodova Rumunjske i Bugarske koje imaju izlaz na Crno more.

Jednako tako ni ruska politika ne može tvrdo nastupati prema Turskoj između ostalog i zbog svih navedenih činjenica,  ali i zbog potrebe održanja dobrih odnosa sa Turskom,  posebice u kontekstu krize s Krimom i Ukrajinom.

Očito je, nitko ne može previše vrštiti pritisak na Tursku,  a u praksi to znači da će joj u manjoj ili većoj mjeri u svemu  udovoljavati. Jedino će im, čini se,  vraćati isporuke neželjene i nenaručene geopolitičke robe u vidu imigracijske mase s Bliskog istoka.

Čak štoviše, Europska unija, SAD i NATO, sudeći prema objavljenim priopćenjima, posredno podržavaju tursku ulogu u Siriji jer se težište izjava za javnost namjerno stavlja na odbijanje vojne pomoći NATO-a Turskoj od strane vodećih članica, osim u osiguranju turskog zračnog prostora mogućim ponovnim rasporedom protuzračnih sustava „Patriot“. Pozornim iščitavanjem priopćenja uočava se da one ne imenuju Tursku kao silu koja je protivno međunarodnom pravu upala na sirijski teriotrij, dakle kao agresora,  nego se problem  ponovo fokusira na ulogu Bashara  al-Assada i vlade u Damasku. Svi oni, i Europska unija i SAD i NATO u biti podupiru turske akcije u Siriji jer su i u njihovom interesu, samo to ne mogu otvoreno iskazati.

Ruska uloga u Siriji također je odavno jasna – isključivo promicanje ruskih geopolitičkih interesa u regiji i korištenje sirijske krize za balansiranje odnosa s Turskom koja na tim prostorima konkurira Rusiji i također se bori za realizaciju svojih dugoročnih interesa. Turska je Rusiji važna zbog mogućnosti njenog utjecaja u krizi oko Krima na štetu ruskih opcija,  ali i kao jamac slobodnog prolaza ruskih ratnih brodova Bosporom i Dardanelima. Ruska Crnomorska flota bez mogučnosti prolaska tim tjesnacima bila bi hrpa čelika koja ničemu ne služi i u nekom ekstremnom scenariju odnosa s Turskom ostala bi zarobljena u Crnom moru bez mogučnosti izlaza prema Sredozemlju što bi bitno ograničilo ruske vojne potencijale za djelovanje na Sredozemlju i Bliskom istoku, jer se sada većina projekcije ruske vojne moći prema tim prostorima provodi kroz pomorsku silu. Zrakoplovne i  kopnene  snage stacionirane u Siriji ne bi mogle djelovati bez pomorske logistike. U tako ekstremnoj situaciji i jedna i druga strana bile bi prisiljene i na ekstremne vojne mjere koje ipak nijednoj od njih u ovom trenutku ne odgovaraju.

Koliko je  Crnomorska flota Rusiji važna  kako bi ostala crnomorska država s mogučnošću djelovanja na Sredozemlju  svjedoči i činjenica da je očuvanje infrastrukture i operacijske osnovice Crnomorske flote bio i jedan od ključnih razloga vojne intervencije u Ukrajini i ruske aneksije Krima kao kompleksa flotnih baza, logističkih i remontnih kapaciteta u službi te flote.

Uvažavajući interese Turske i izbjegavajući „tvrdi“ nastup  prema njoj, čak i u slučajevima neposrednih borbenih kontakata, rezultiralo je javnosti zatomljenom istinom da je Rusija pregovaranjem s Turskom oko sirijskih pitanja i sirijske ratne krize sporazumima iz Astane i Sočija u kojima je sudjelovao i Iran praktički Turskoj pružila legitimitet za vojnu prisutnost u Siriji.

Turski predsjednik Erdogan, opravdavajući tursku vojnu intervenciju na sirijskom teritoriju, upravo se na te sporazume i poziva jer druge pravne osnove nema. Međunarodno priznata sirijska vlada nije pozvala Tursku da se vojno umiješa u sukob na njenom  teritoriju, niti je dala naknadnu suglasnost za prisutnost turskih trupa. One su ovih dana u Siriji narasle na formaciju veličine mehanizirane divizije ne računajući ratno zrakoplovstvo koje je do sada sirijskim zračnim prostorom letjelo po slobodnoj volji. Djelovanje turske vojske na sirijskom teritoriju predsjednik Erdogan temelji na sporazumima koje je ranio sklopio s Rusima. Odmah nakon potpisivanja sporazuma u Astani  2017. godine pregovarač sirijskih pobunjenika Mohammad Alloush  u izjavi za Reuters požalio se da se završnom deklaracijom „legitimira uloga Irana i šijitskih vojnih formacija u sirijskom ratu“. Dakako,  to se odnosi ne samo na iranske nego i na turske snage, ali one pobunjeničkom izaslanstvu niti tada,  niti danas nisu smetale na sirijskom terenu jer su im ključni saveznici  pa ih u izjavi ne spominje.

Po svemu sudeći turski predsjednik Erdogan, ili, kako ga europski mediji posprdno sve češće nazivaju „sultan“,  ipak nije naivac i ne radi ništa bez dobre prosudbe i stihijski. On se u provođenju svoje politike kreće točno po onoliko političkog, vojnog i ekonomskog prostora koji mu na razmeđi interesa i poluga moći na sirijskom i bliskoistočnom terenu ostavljaju slobodnim Europske unija, SAD-a i Rusija, ili bolje reći, kreće se po onoliko širokom koridoru koliko je uspio iznuditi od ostalih uključenih igrača. Stoga je odgovor Europske unije Ankari na pokretanje imigracijske mase prema Europi,  koliko god bio samo izvanjski oštar, izuzetno dobar potez. Europska unija u nadmetanju s turskom politikom mora jasno iscrtavati granice svojih interesa preko kojih ne želi prijeći.

Novi sporazum o prekidu vatre između sukobljenih strana u Siriji sklopljen u Moskvi nakon  sastanka  turskog predsjednika Erdogana i ruskog Putina, u konačnici je samo daljnji korak prema ruskoj potvrdi legitimiteta prisutnosti turske vojske u Siriji, što je ruska politika svjesno prihvatila kao kolateralni učinak sporazuma koji zadovoljava ruske interese.

Rusija nastupa posredno, a u nekim aspektima i direktno u ime vlade u Damasku koja ili ne može utjecati na ruske poteze ili se slaže s onime što čini Moskva. Sporazumom Turske i Rusije otvara se pitanje stvarne uloge Damaska  u velikoj igri nadmetanja na svome tlu. I tu slabu točku rusko-turskog sporazuma brzo su uočile i iskoristile SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. Washington se usprotivio donošenju izjave Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se dala potpora rusko-turskom dogovoru o prekidu vatre u pokrajini Idlib u Siriji, koju je zatražila Rusija, iz očitog razloga što ne želi dati dodatni legitimitet niti turskoj niti ruskoj strani za djelovanje u Siriji i ostaviti slobodan prostor za svoj nastup  koji će, procjenjuje se, uslijediti odmah nakon završetka predsjedničkih izbora u SAD-u i očekivanog reizbora Donalda Trumpa.

Britanska veleposlanica pri UN-u  Karen Pierce za nevjerovati se zapitala: “ Tko će uopće nadzirati što se događa zapadno od  Aleppa i, što je još važnije, je li sirijska vlada službeno odobrila rusko-turski dogovor i hoće li ga primjenjivati.“ Dakako, London i Washington uopće ne zanima vlada u Damasku koju još od 2011. godine i otvaranja ratnog kaosa u Siriji pokušavaju uništiti, nego se sugerira da Rusija i Turska jedna drugoj dodjeluju legitimitet djelovanja u Siriji neovisno o sirijskoj vladi. Odatle potreba sirijskog predsjednika Assada da javno ovih dana podrži rusko-turski dogovor iako u njegovom sklapanju nije sudjelovao,  a Tursku drži agresorom na svoju državu.

Po svemu viđenome, od turske strane producirana nova migracijska kriza samo je mali žetončić u velikoj strateškoj igri moćnih regionalnih i globalnih sila oko Sirije i kontrole Bliskog istoka. Ona je instrument turske politike i pod njenon potpunom kontrolom,  pa su stoga i njeni stvarni učinci na terenu ograničeni i ovisni o tome koliko slobodnog prostora za djelovanje ima turska politika. Pojednostavljeno i grubo rečeno na djelu je primjer političke prostitucije i kockarska igra živaca između sila koje su razorile Siriju kao državu i sada se otimaju oko njene podjele u kontekstu borbe za utjecaj na području šireg Bliskog istoka.

Ukoliko ne dođe do nekog radikalnog zaokreta sučeljenih strana, Sirija, kao cjelovita država, nema šanse opstati. To bi bilo moguće samo silom što je dugoročno neodrživao nakon sukoba tolikog intenziteta i iskazane brutalnosti. Tursko povremeno pokretanje migracijskih tijekova prema Europi u velikoj mjeri je blef. Uistinu je  mala vjerojatnost turskog otvaranja vrata masovnom pohodu migranata sa svoga teritorija  prema Europi  jer joj to nije u dugoročnom interesu.

Zoran Meter: Ima li šanse za uspjeh novog rusko-turskog sporazuma o Idlibu?

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like