Foto: preuzeto od AFP
U veljači 2018. godine analitička tvrtka „Market Forecast“ objavljuje svoje istraživanje razvoja globalnog tržišta umjetne inteligencije i robotike u obrambenom sektoru. Prema prognozama te tvrtke svjetsko tržište umjetne inteligencije i robotike će do 2027. godine dosegnuti ukupnu vrijednost od 61 milijardu dolara. Za usporedbu, njegova vrijednost u 2018. godini iznosila je 39,2 milijarde dolara. Rast tržišta uzrokovat će velike investicije u tehnološki razvoj u SAD-u, Kini, Rusiji, Izraelu, a očekuje se i u Europi, te s druge strane velike nabave nove tehnologije od strane Indije, Saudijske Arabije, Južne Koreje i Japana. Najveći udio na tržištu odnosit će se na robote za vojnu uporabu. Kina najavljuje kako namjerava do 2020. godine uspostaviti paritet sa SAD-om na području umjetne inteligencije, tijekom 2025. godine izvršiti novi proboj u razvoju i primjeni umjetne inteligencije, da bi do 2030. godine postigla prednost pred SAD-om. Do 2020. godine Kina prodajom proizvoda umjetne inteligencije namjerava ostvariti zaradu od 22,7 milijardi dolara i još 150 milijardi dolara u povezanim industrijama. Koliko Kina brzo napreduje vidljivo je iz podatka da su kineske trtke i istraživački instituti tijekom 2017. godine registrirali 641 patent s područja umjetne inteligencije, a tvrtke i instituti iz SAD samo 130.
Let flyboarda Franky Zapate, popularnog letećeg vojnika, i prikaz borbenih robota tijekom vojnog mimohoda u Parizu povodom proslave francuskog nacionalnog praznika 14. srpnja trebao je biti simbolična poruka da su Francuska i njeni europski saveznici, čiji vojnici su sudjelovali u mimohodu, prije svega Njemačka spremni za novu eru ratova 21. stoljeća.
Poruka je to političke i vojne elite najmoćnijih europskih država i cijelog zapadnog svijeta da promišljaju i pokušavaju definirati doktrinu budućeg ratovanja kojim će dominirati umjetna inteligencija, kako u neposrednom borbenom djelovanju tako i u vođenju operacija, te masovno korišteni roboti kao autonomni oružni sustavi. Prema svim predviđanjima razvoja tehnologije i njezine primjene u vojne svrhe, izravne borbene operacije provodit će se uporabom ne samo umjetne inteligencije nego i sintetičke biologije, koja će stvoriti genetski modificirane vojnike sposobne za neposredno integriranje s robotskim sustavima i oslobođene psihološkog tereta rata, pa bi, primjerice, PTSP bio potpuno eliminiran, jer bi se vojnicima izbrisala uznemirujuća sjećanja.
Francuska i njezini europski saveznici simbolički pokazuju volju uključivanja Europe u veliku utrku razvoja umjetne inteligencije za vojne svrhe u kojoj za sada vode SAD i Kina, Rusija ih pokušava slijediti, a najmoćnije europske države za njima debelo kaskaju. Ruski predsjednik Vladimir Putin u rujnu 2017. godine najavio je aktivniju ulogu Rusije u razvoju sustava umjetne inteligencije kako bi sustigla SAD i Kinu, navodeći, da je „umjetna inteligencija budućnost ne samo Rusije nego i budućnost cijelog svijeta. Oni koji postanu lideri na ovom području biti će vladari toga svijeta“. Francuski predsjednik Macron pak, od početka svoga mandata potiče uključivanje Francuske i cijele Europe u utrku za razvoj umjetne inteligencije, pa je Francuska 1. rujna 2018. godine osnovala posebnu Agenciju za inovacije u obrani (Defence Innovation Agency). „The Telegraph“ prenosi da je čak osnovan i posebni tkzv. Red Team znanstvenika koji bi trebao definirati buduće ugroze za francusku nacionalnu sigurnost, razvoj vojne tehnologije i fizionomiju budućih ratova.
Fokus je, zapravo, ne samo na tehnološkom razvoju, kako se naizgled čini, i implementaciji njegovih rezultata u obrambeni sustav, nego prije svega na definiranju fizionomije budućih velikih ratova 21. stoljeća za koje većina vojnih analitičara i znanstvenika drži da su neizbježni. Tako znanstveni tim moćne tvrtke Nordic Ammunition Company (NAMMO) u zajedničkom norveško-finskom vlasništvu, koja ulazi u uski krug najvećih svjetskih proizvođača streljiva, raketnih motora i svemirske tehnologije, zaključuje u svojoj studiji: “Povijesno gledano sukobi između velikih i moćnih država događaju se neizbježno svakih nekoliko generacija i gotovo svaki put oni su potpuno drukčiji od onog ratovanja kakvo se očekivalo“.
Pokušava se shvatiti kako će izgledati novi veliki ratni sukob i kako izbjeći iznenađenje koje je uvijek u povijesti donio svaki veliki rat, dakako, vođen primarno na europskim prostorima, i zahvaljujući iznenađenju i svome neočekivanom obliku omogućio brzu i barem početnu prevagu jedne strane ili pak osigurao konačno vojno rješenje u korist druge strane. Nije riječ samo o kreiranju vojnih snaga koje se mogu prilagoditi promjenama i biti učinkovite u eri naoružanih robota, autonomnih oružnih sustava i sustava zapovjedanja, nego je bit u predviđanju onoga što donosi slijedeći rat u doba 4. i 5. industrijske revolucije. Životno je važno spoznati kako će on izgledati kako bi se izbjeglo strateško iznenađenje i kolaps konvencionalnih snaga. Dakako, u doktrinarna promišljanja uključena je i mogućnost ograničene uporabe nuklearnog oružja koja je prema prevladavjućem mišljenju stratega vodećih sila moguća uz izbjegavanje eskalacije u globalni nuklearni rat. Studija NAMMO-a futuristička razmišljanja zaključuje tezom koja bi se mogla sažeti u tvrdnju – na kraju svega ipak će vam trebati naš metak. Kada se ispucaju sve sofisticirane rakete, uništi većina strateški važnih ciljeva, kada se roboti i dronovi međusobno unište na bojnom polju tamo će opet morati doći čovjek i na bojište stupiti svojom čizmom i na kraju opet ratovati konvencionalnim, u budućnosti primitivnim oružjem. Uvijek se sve svodi na vojničku čizmu.
No vojno-industrijski kompleks i politika ne razmišljaju na taj način. Zov profita kroz razvoj i liferaciju novih vojnih tehnologija jači je od racionalnog rasuđivanja. Razvoj umjetne inteligencije i njezino uključivanje u vojni sustav nastavit će se nesmiljenom žestinom, bez obzira na moguća etička ograničenja na koja će neizbježno naletjeti.
U veljači 2018. godine analitička tvrtka „Market Forecast“ objavljuje svoje istraživanje razvoja globalnog tržišta umjetne inteligencije i robotike u obrambenom sektoru. Prema prognozama te tvrtke svjetsko tržište umjetne inteligencije i robotike će do 2027. godine dosegnuti ukupnu vrijednost od 61 milijardu dolara. Za usporedbu, njegova vrijednost u 2018. godini iznosila je 39,2 milijarde dolara. Rast tržišta uzrokovat će velike investicije u tehnološki razvoj u SAD-u, Kini, Rusiji, Izraelu, a očekuje se i u Europi, te s druge strane velike nabave nove tehnologije od strane Indije, Saudijske Arabije, Južne Koreje i Japana. Najveći udio na tržištu odnosit će se na robote za vojnu uporabu. Kina najavljuje kako namjerava do 2020. godine uspostaviti paritet sa SAD-om na području umjetne inteligencije, tijekom 2025. godine izvršiti novi proboj u razvoju i primjeni umjetne inteligencije, da bi do 2030. godine postigla prednost pred SAD-om. Do 2020. godine Kina prodajom proizvoda umjetne inteligencije namjerava ostvariti zaradu od 22,7 milijardi dolara i još 150 milijardi dolara u povezanim industrijama. Koliko Kina brzo napreduje vidljivo je iz podatka da su kineske trtke i istraživački instituti tijekom 2017. godine registrirali 641 patent s područja umjetne inteligencije, a tvrtke i instituti iz SAD samo 130.
Korištenje umjetne inteligencije i robotike u vojne svrhe ipak izaziva nedoumice kod dijela vojnih stručnjaka. Jedan od prvih koji je upozorio na štetne posljedice novoga razvoja vojne tehnologije je umirovljeni američki general-bojnik Robert H.Latiff. U svojoj knjizi Future War objavljenoj u rujnu 2017. godine Latiff ukazuje na etitku korištenja autonomnih sustava. Prema njemu, najveća prednost robota je djelovanje u stresnim situacijama, kada čovjek ne može funkcionirati i donositi ispravne odluke a strojevi su i u ekstremnim situacijama potpuno hladnokrvni. No, prema Latiffu, neizbježno prenošenje odluka u vojnim djelovanjima na autonomne sustave izuzetno je opasno jer snižava prag oružanog sukoba i poništava etičke norme. Automatski sustavi, upozorava Latiff, odluku o pokretanju rata donose brzo i bez političkih, etičkih i, konačno, bez racionalnih ograničenja. U knjizi autor se osvrće i na etička pitanja modifikacije gena samih vojnika, pa se pita hoće li se tražiti njihova suglasnost, je li uistinu opravdano brisati sjećanja nakon borbe kako bi se izbjegle naknadne psihološke traume i gdje na kraju vodi korištenje lijekova kako bi se vojnike zaštitilo od post-traumatskog sindroma PTSP i od moralne odgovornosti, te na kraju, kako će se ti vojnici, tako modificirani, uopće uklopiti u društvo. General Latiff opisuje mračnu stranu tehnološkog razvoja koja će u ime vojne učinkovitosti ne samo razbiti moralne i kulturološke norme vojnih sustava nego će se odraziti i na cijele društvene zajednice i države. Korištenje umjetne inteligencije, autonomnih borbenih sustava i autonomnih sustava odlučivanja i zapovjedanja, te biološke intervencije na vojnicima kako bi se poboljšale njihove psihofizičke sposobnosti vodi u slijepu ulicu rušenja vojnog i društvenog sustava. Već na početku knjige general Latiff citira proročansko upozorenje jednog od vodećih američkih generala iz 2. svjetskog rata Omara Bradleya, koji je u govoru na dan primirja povodom godišnje završetka 1. svjetskog rata 11. studenog davne 1948. godine izjavio: “Nastavimo li nerazborito i neoprezo razvijati tehnologiju ona bi se od našeg sluge mogla pretvoriti u krvnika. Jer živimo u svijetu nuklearnih divova i moralnih patuljaka“.
Jednako kao general Latiff i mnogi drugi vojni analitičari upozoravaju da na kraju svega roboti koji bi pobjedili u ratu, umjetna inteligencija koja bi odnjela vojnu pobjedu, mogla bi biti štetna za društva i države u čije ime ratuju i pobjeđuju. Indikativno je da takva razmišljanja dolaze uglavnom iz kruga američke vojne elite visoko rangiranih vojnih dužnosnika i umirovljenih generala, a u delako manjoj mjeri iz sfere civilnih političkih analitičara. Možda je to stoga što vojnik, koji je iskusio rat, jako dobro zna što je njegova bit i kakvi su njegovi učinci na pojedince i društvo, kakva je uloga vojske u socijalnoj strukturi. Također, svjesni su činjenice da niti jedan rat ne može završiti bez neposrednog djelovanja čovjeka i njegovog oružja. Tamo gdje ne stupi vojnička čizma, tamo još uvijek ništa nije riješeno. Umjetna inteligencija, modificirani vojnici, strojevi koji sami biraju i uništavaju ciljeve i čak zapovjedaju nesumljivo su vojno učinkoviti i korisni, ali uništavaju ili barem dovode u pitanje samu strukturu oružanih snaga države kojoj služe, a potom ugrožavaju i samu socijalnu strukturu te društvene zajednice. To stoga što vojska nije isključivo borbeni mehanizam nego je i važan čimbenik društvenog ustroja, naroda, nacije i države. Ona je jedan od njihovih ključnih integrirajućih čimbenika. Strojevi, roboti, bespilotne letjelice i slična čuda tehnike mogu učinkovito djelovati na ratištu, ali u društvu ne mogu funkcionirati niti mogu djelovati na njegovo integriranje.
Odnos između vojske i države kojoj služi je složen i višeznačan. Iako je primarna svrha vojske obrana države i zaštita njezinih vanjsko-političkih interesa, postoji još čitav niz neborbenih uloga vojske koje su često jednako bitne za integritet i jedinstvo države.
U mnogim slučajevima vojska je najveća nacionalna institucija koja pruža utjelovljenje moći i autoriteta, čiji legitimitet proizlazi iz volje naroda države kojoj služi. Ona djeluje kao integracijski socijalni čimbenik, prenoseći na vojnike određene društvene vrijednosti, integrirajući različite zajednice i pomaže uključivanju pojedinih demografskih elemenata unutar društva u cjelinu.
Nadalje, vojska svojim ratnim djelovanjem stvara povijest heroizma i žrtvovanja koji se utiskuju u nacionalnu svijest, pružajući oslonac oko kojeg se nacionalna zajednica okuplja u teškim vremenima i koji na kraju krajeva stvaraju i sam nacionalni identitet.
Taj odnos između ržave i njegove vojske može se pratiti od pojave samih država i dok su se doktrine ratovanja i tehnologije rata dramatično mijenjale tijekom stoljeća taj odnos je ostao suštinski isti. Država daje vojsci legitimitet i prestiž, a zauzvrat vojska daje ne samo obrambenu sposobnost države nego društveni autoritet i sredstvo integracije stanovništva unutar države.
No zastrašujuća slika ratišta 21. stoljeća, gdje je stroj važniji od vojnika, prijeti poremetiti tu dinamiku. Tehnološki razvoj i nekritička primjena u vojne svrhe njegovih rezultata dovela je svijet do granice najveće revolucije na vojnom području od pojave atomskog oružja. Robotski vojnici više nisu likovi iz djela znanstvene fantastike nego su već sada prisutni u modernom ratovanju. Američka vojska razmjestila je tisuće robota u Iraku i Afganistanu, a gotovo tisuću njih je uništeno u borbi.
Zamjena vojnika s robotima, ukoliko se nastavi prema današnjem tempu i bez ograničavajućih i kontrolnih mehanizama, osim očekivano pozitivnog djelovanja na ratištu imati će loš utjecaj na ulogu koju vojska ima u društvu. Manje vojnika u vojsci umanjuje njezinu sposobnost da djeluje kao čimbenik socijalne i nacionalne integracije, jednostavno zato što ima kontakt s manjim brojem ljudi, a istovremeno u pitanje bi se mogao dovesti i legitimitet vojske koja po svome sastavu ne odražava strukturu društva koje brani. Vojska robota ne može pružiti izvor povijesti kakvu vojska ratovanjem inače stvara. Bitka u kojoj su se borili roboti i bili uništavani ne može pružiti priče o junaštvu i žrtvovanju kao bitke u kojima bi se borio čovjek. Nitko na kraju ne bi mogao reći – umrli su herojski za svoju zemlju.
Vojska umjetne inteligencije i vojnika robota mogla bi razoriti nacionalni identitet, ostavljajući države kao prazne ljušture koje pokušavaju provoditi vladavinu nad različitim zajednicama s različitim, ponekad nepomirljivim idejama o tome kako bi ruštvo trebalo izgledati. Jednostavno zato što je izgubilo jedan od ključnih integracijskih čimbenika.
Rat 21. stoljeća koji bi tako izgledao, a nesumnjivo razvoj ide u opisanom smjeru, zapravo ne bi bio rat u kojem je moguća pobjeda organizirane društvene zajednice i nacionalne države. Zastrašujuća slika dehumaniziranog rata pokreće mnoge u znanstvenoj i vojnoj zajednici diljem svijeta na djelovanje. Znanstvenici i mnoge analitičke institucije ukazuju kako je riječ o čistoj deluziji i da na kraju uvijek rat dobiva ili gubi čovjek.
(nastavlja se)
0 komentara