Mario Stefanov: Mala Sirija i velike strategije (1.dio)

Može li se uopće u tako malu zemlju kao što je Sirija ugurati toliko velikih strategija? Ni nakon pomora gotovo 400.000 njezinih stanovnika i 10 milijuna raseljenih, čini se kako u njoj još uvjek nema dovoljno mjesta za sve geopolitičke interese regonalnih i globalnih aktera koji se na sirijskim prostorima prelamaju.

Rat se očito mora nastaviti do potpunog istrebljenja života na tom prostoru, kako bi SAD i njegovi europski i arapski saveznici dovršili veliko prekrajanje Bliskog istoka, zamjenjujući granice iscrtane tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot i Versailleskim mirovnim poretkom nakon 1. svjetskog rata crtama vatrenog razgraničenja između sukobljenih etničkih, vjerskih i sektaških gospodara ratova. Rat se nastavlja i kako bi ruska politika mogla prodirati prema Sredozemlju i Bliskom istoku i učvrstiti se na sirijskom tlu, za što je preduvjet održanje na vlasti sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada ili barem instaliranje nekoga jednako naklonjenog ruskim strateškim interesima na bliskoistočnim prostorima. Rat se nastavlja i kako bi Turska mogla ostvariti svoje vizije neoosmanizma i ispraviti nanešene joj nepravde mirovnim ugovorima u Sevresu 1920. godine i Lausanni 1923. godine, kojima su joj sile pobjednice 1. svj. rata oduzele ogromne prostore Bliskog istoka koji su, kao sastavni dijelovi Osmanskog carstva, bili pod turskom vlašću. Turski predsjednik Erdogan otvoreno govori kako te ugovore ne priznaje jer, iako potpisani od turskih izaslanika, nikada nisu ratificirani u turskom parlamentu, što,  uostalom, i odgovara činjenicama. Rat se nastavlja i kako bi Katar u dogovoru s Europskom unijom izgradio i osigurao plinovode kojima  bi njegov plin preko sirijskog teritorija bio dostavljan EU, kako bi se ona  na taj način riješila plinske ovisnosti o neprijateljskoj Rusiji.

Jednako tako rat se mora nastaviti i dok Saudijska Arabija, u ime sunitskog bloka, ne osigura nadmoć nad šijitskim blokom – predvođenim Iranom i dok se nearapski, perzijski utjecaj nakon stoljetnog sukoba ne potisne s prostora arapskog svijeta.Samo kontrola nad Sirijom i Irakom to može jamčiti. Sirijsko ratovanje mora se nastaviti i dok Izrael, sukladno američkom i europskom planu stvaranja “Novog Bliskog istoka”, ne osigura potpunu fragmentaciju svih arapskih država koje bi ga mogle ugroziti, posebice Sirije, kojoj, ukoliko više ne bi postojala kao jedinstvena državna cjelina, ne bi ni morao vratiti Golansku visoravan, zauzetu ratom 1967. godine. Rat na sirijskom tlu sigurno se neće okončati dok Izrael ne procjeni kako je otklonio opasnost od Irana, njegova izvoza islamske revolucije, podrške šijitima u Libanonu i njihovoj vojnoj organzaciji “Hezbollah”, kao i sirijskim i iračkim šijitima i njihovim paravojnim postrojbama. A opasnost od Irana, onako kako je izraelska politika definira, objektivno gledano, može se potisnuti samo rušenjem vlasti sirijskog predsjednika Assada i slamanjem  vojne strukture Assadova saveznika “Hezbollaha” koji je već ionako iscrpljen dugotrajnim ratovanjem u Iraku i Siriji. U konačnici, izraelski stratezi sasvim ozbiljno promišljaju da Iran, zapravo, moraju vratiti na pozicije prije islamske revolucije 1979. godine i tadašnjeg rušenja američkog i zapadnog saveznika šaha Reze Pahlavia, što ne znači ništa drugo nego rušenje vlasti u Iranu i uništenje Islamske Republike Iran. Čišćenje terena od iranskog utjecaja u Libanonu, Siriji i Iraku i eliminacija arapskih država koje bi mogle ugroziti Izrael prema tzv. “Yinanovom planu” iz 1982. Godine, prvi su korak prema mogućem udaru na Iran.

Uistinu previše uvjeta bi se moralo ispuniti da bi se sirijski rat ugasio. Ukoliko globalni igrači nemaju nekakav, za sada nepoznati plan zatvaranja sirijskog ratnog poglavlja, za koji su trenutne eskalacije samo uvod, onda je sigurno kako će se rat nastaviti sve do prevage jedne od sukobljenih strana unutar sirijskog političkog korpusa i istodobne prevage nekog od regionalnih ratnih čimbenika i globalnih aktera. Ukoliko u skoroj budućnosti i dođe do nekakvog kompromisa sučeljenih strana, onda će to biti samo na jedan način- podjelom Sirije. Ona se u ovakvom stanju na radost svih aktera, a možda i samog režima Bashara Al-Assada, nikada više neće moći obnoviti. Kako su je imperjalne sile na kraju Velikoga rata iscrtavanjem po kartama stvorile, tako će je na isti način i ukloniti sa zemljovida. Sirija je premala da bi mogla apsorbirati i pomiriti sve velike strategije koje se preko nje sučeljavaju i sasvim je sigurno da će svaka od njih svoje interese realizirati na nekom dijelu Sirije nad kojim ostvari prevlast.

Pritom je potpuno jasno kako nitko, baš nitko, u Siriji nije prisutan kako bi se borio za nju, kako bi branio njezin suverenitet i teritorijalni integritet, a najmanje da bi donio mir i demokraciju. Priča o zlu režimu, koji se uistinu već desetljećima sukobljava s raznim dijelovima vlastitog stanovništva, pritom je potpuno nebitna, jer slijedom iste logike hitno bi se moralo, makar i bez valjanog odobrenja UN-a, intervenirati i u Saudijskoj Arabiji, rasadniku radikalnog islama i srednjovjekovnoj despociji u kojoj su žene dehumanizirane i pretvorene u niža bića, u kojoj se nekakav bloger zbog svojih objava kažnjava dugodišnjim zatvorom i tisuću udaraca bičem, a kao kazneno djelo u zakonu ponosno egzistira vještičarenje. Moralo bi se također odmah intervenirati u Bahreinu, u sjedištu pomorskih snaga američkog zapovjedništva za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Srednju Aziju – CENTCOM, gdje tinjajući sukob između većinskih šijita, kojima dominira sunitska manjina, kao tempirana bomba prijeti eksplozijom nasilja u bilo kojem trenutku. Posljednja šijitska pobuna tijekom 2011. godine protiv vladavine sunitske obitelji Al-Halifa, koja čvrstom šakom vlada od 1783. godine i namjerava i dalje vladati, krvavo je ugušena intervencijom saudijskih trupa. Nikoga tada nisu uzbuđivali prizori poput onog,  kada saudijski vojnik iz neposredne blizine njemačku jurišnu pušku G3 prazni u grudi nenaoružanog prosvjednika, koji  se pred kamerama nasred ulice doslovno raspada. Bahrein jednostavno nije bio predviđen kao poprište zlosretnih revolucija “arapskog proljeća”, pa su saudijske trupe, u suradnji s režimskih paravojnim postrojbama i vjerskim milicijama, po Bahreinu radile što ih je volja. Što se tiče sirijskog režima, on je odavno svoje rekao, ali je otvoreno pitanje, treba li zbog rušenja jednog Bashara al-Assada ili njegova održanja na prijestolju uistinu u 21. stoljeću istrijebiti stanovništvo države kojom je na ovaj ili onaj način vladao. Uostalom, i SAD i Zapad i Rusi više puta su u povijesti pokazali kako znaju mnogo suptilnije ukloniti onoga tko ometa njihove interese diljem svijeta, pa su tako, primjerice, Britanci i Amerikanci u kolovozu 1953. godine u režiji CIA-e i MI6 organizirali državni udar i svrgnuli s vlasti iranskog premijera Muhameda Mosadeka koji se usudio nacionalizirati iranske naftne izvore i oteti ih iz ruku „Anglo-perzijske naftne kompanije“, danas “British Petroleuma”. Uklanjanje Mosadeka izvršeno je kirurški precizno i ciljevi su ostvareni gotovo bez proljevanja krvi. Današnji kreatori  vlasti u tuđim državama najvjerojatnije s namjerom to rade organiziranjem općeg pokolja i uništavanjem cijelih država. Imali su dovoljno obavještajnih instrumenata da u Libiji elegantno uklone Muammara al-Gaddafia i zamjene ga, primjerice, njegovim šefom obavještajnih službi Musom Kusom koji je bio pod kontrolom američkih i britanskih obavještajnih službi. Isto su mogli učiniti i u slučaju Sirije. Ali ne, cilj nije bio rušenje samo pojedinih režima nego uništavanje cijelih država i njihovog stanovništva kako bi se na nastalim žgarištima lakše presložio geopolitički krajolik Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i državne strukture zamjenile paradržavnim entitetima međusobno sukobljenih etničkih, vjerskih, sektaških i plemenskih frakcija, što omogućava apsolutnu vlast nad prostorima nad kojima se takva strategija provodi.

Najobičnije floskule su priče svih koji interesima sirijske države i tamošnjeg stanovništva opravdavaju svoju nazočnost u toj državi. Pa tako i Rusija, koja se posljednjih godina, nakon direktne vojne intervencije predstavlja kao zaštitnik jedinstvene i sekularne Sirije i zajedno sa sirijskom službenom vojskom kao jedini borac protiv islamističkih pobunjenika. Moskva uistinu za svoju vojnu nazočnost na sirijskom tlu ima zahtjev i suglasnost legalne vlade. Ali što to zapravo znači? Jesu li se oni možda prijavili na raspisani javni natječaj sirijske vlade za usluge pružanja zaštite ili su pak svojim političkim utjecajem na sirijsku vladu izborili, izlobirali ili iznudili takav zahtjev? U svakom slučaju o tome nije odlučio Damask nego Moskva. Ona je sama sebi dala koncesiju nad sirijskim teritorijem u svrhu demonstracije svoje geopolitičke moći i projekcije svojih regionalnih i globalnih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Koliko je samo tragikomičan šok ruskih navijača i svih koji su bili uvjereni da Rusi štite Siriju dok su gledali kako ovi mrtvo hladno dopuštaju, najprije Izraelcima djelovanje njihovog zrakoplovstva po ciljevima u Siriji, a potom američkoj floti udare krstarećim raketama po ciljevima sirijske vojske, dok ruski protuzračni sustavi S-300 i S-400 miruju, a njihove posade, prema izjavi generala Konašenkova iz ruskog ministarstva obrane, ionako “nisu u punoj borbenoj pripravnosti 24 sata dnevno,” pa su za trajanja tih napada iako u ratnoj zoni, eto bili slobodni, možda  spavali ili igrali šah.





Istina je u činjenici da oni tamo nisu kako bi štitili sirijski teritorij i sirijsku vojsku nego radi zaštite zone baziranja i djelovanja ruskog ekspedicijskog korpusa. Jedna bitnica raketnog sustava S-400 i bitnica hibridnog artiljerijsko- raketnog sustava “Pantsir- S1” štiti rusku zračnu bazu “Hmeymim” u Latakiji, a bitnica raketnog sustava S-300 i dodatna bitnica sustava “Pantsir-S1” štite logistiku ruske mornarice u luci Tartus. I to je njihova jedina svrha. Rusi nisu izgubili pamet i reagirali radi zaštite ciljeva koji nisu ruski, jednostavo zato jer ti protuzračni sustavi učinkovito mogu djelovati samo jedanput. Već i samo uključivanje radarskih komponenti  promatranja i navođenja projektila S-300 i S-400 protivničkoj strani razotkrilo bi sve parametre njihova rada. Oni su, a posebice nikad korišteni S-400, za protivnike opasni jer su nepoznati i samo prva njihova uporaba bila bi maksimalno učinkovita jer bi se odmah potom  razotkrila većina njihovih tajni- od frekvencijskog raspona rada radarskih dijelova sustava do taktičkih postupaka. Tako je, primjerice, tijekom arapsko-izraelskog rata 1973. rodine, ruski protuzračni raketni sustav 2K12 “Kub” u prvih nekoliko dana rata, kao tada relativno nov i nepoznati sustav, procjenjuje se, srušio  više desetaka izraelskih borbenih zrakoplova.No, kada su izrealske snage, iskoristivši slab spoj između 2. i 3. egipatske armije uspjele prijeći Sueski kanal, probiti se u pozadinu egipatskog rasporeda i pritom  zarobiti jedno  vozio s radarom za navođenje tih projektila,  to je ujedno bio i kraj uspješne primjene sustava “Kub”. Već sljedećih dana  aktivne i pasivne mjere elektronske zaštite izraelskog zrakoplovstava potpuno su srušile učikovitost tog raketnog sustava. I to je pravilo koje se uvjek ponavlja-moderno sofisticirano navođeno  oružje je najopasnije kada je nepoznato, dok nije primjenjeno u stvarnim bojevim djelovanjima, a nakon toga protivnik uvjek pronalazi odgovarajuću zaštitu ili protuoružje. Stoga Rusi nisu blesavi da zbog američkog napada krstarećim projektilima na ciljeve sirijske vojske ili povremenih napada izraelskog zrakoplovstva uopće uključuju elektronske komponente sustava S-400, a najmanje da njime djeluju ukoliko njihove trupe u Siriji nisu neposredno ugrožene. I to je prava istina zbog čega rusko protuzračno oružje raspoređeno u Siriji uopće ne reagira. Rusko oružje u Siriji tamo je radi zaštite ruskih trupa, a one su pak tamo radi zaštite ruskih geopolitičkih interesa, a ne sirijskog teritorija. Rusi su, pritom, uz malo ulaganja i žrtava u Siriji postigli puno, i posljednjih mjeseci mandata bivšeg predsjednika Obame potpuno deklasirali američku politiku na tom prostoru, pokušavajući preuzeti ulogu i mirovnog posrednika te uz pomoć Irana uglaviti nekakav mirovni sporazum između zaraćenih strana u Siriji koji bi bio prilagođen njihovim interesima.

No, svi koji su vjerovali kako su američke političke opcije u Siriji trajno potisnute od strane ruskih, iranskih i turskih opcija, opako su se prevarili. Svjetska velesila nikada sebi ne bi dopustila da se u bilo kojem svjetskom žarištu odlučuje bez nje i stvara mirovni poredak bez njezine uloge. Kako se moglo i predvidjeti, dolaskom novog američkog predsjednika Donalda Trumpa američka politika izašla je iz pasivnosti u koju je upala nakon histeričnih i brzopletih poteza prethodne Obamine administracije i državne tajnice Hillary Clinton. U uvjetima  potpunog uništenja američkog kredibiliteta, direktne ruske vojne intervencije i pokušaja rusko-iranske strane da po svojoj mjeri uspostavi mirovno riješenje, američka politika u drugom Obaminom mandatu pod palicom državnog tajnika Johna Karrya izgubila je potreban  manevarski prostor i nije imala drugog izbora do pasivnim postupcima držati američku prisutnost u regiji na površini. Nepovoljni američki položaj mogla je preokrenuti samo vojna intervencija upečatljivih razmjera, što je predsjednik Obama uporno odbijao.

Novi američki predsjednik Donald Trump nije se pretjerano dvoumio. Koristeći svoje ustavne ovlasti, bez odobrenja Kongresa, zapovijedio je 7. travnja udar američke flote iz Sredozemlja po sirijskoj zrakoplovnoj bazi “Al-Shayrat” u pokrajini Homs. Iz nje su nekoliko dana ranije, prema američkim i zapadnim tvrdnjama, poletjeli borbeni zrakoplovi koji su na Khan Sheykhoun pod kontrolom islamističkim skupina ispustili bombe punjene bojnim otrovom sarinom. Eksplozije američkih krstarećih projektila “Tomahawk” nad sirijskom bazom bombastično su označile  povratak američke politike na sirijske i bliskoistočne prostore.





Prema američkim obavještajnim izvorima, napadnuta baza “Al-Shayrat” izgrađena je sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća nakon četvrtog arapsko-izraelskog rata 1973. godine u cilju  zaštite sirijske sredozemne obale od napada izraelskog zrakoplovstva. Slijedom ratnih iskustava borbeni zrakoplovi  djelomično su zaštićeni betonskim skloništima kako bi se povećala njihova otpornost na zračne udare, a od  početka sirijskog rata, u njoj se povremeno pojavljuju borbena sredstva s kemijskim bojnim glavama. U bazi je smještena 675. eskadrila sirijskog zrakoplovstva opremljena zrakoplovima Mig-23 MLD i 677. eskadrila s borbenim zrakoplovima Su-22M-4K. Od srpnja 2012. godine ti zrakoplovi su izveli tisuće zračnih napada diljem Sirije, no uglavnom su djelovali u regijama Idlib i Aleppo. Povremeno su u “Al-Shayratu” bazirani lovačko -bombrderski zrakoplovi Su-24 i dijelovi 819. eskadrile školskih zrakoplova L-39 češke proizvodnje, koji su također korišteni za zračne napade po ciljevima na tlu. U veljači i ožujku 2016. godine jedna od uzletno- sletnih staza preuzeta je od strane ruskih snaga za potrebe njihovih borbenih helikoptera.

Dana 4. travnja 2017. godine zapovjednik 677. eskadrile pukovnik Yusuf Hasuri, primio je zapovijed, da dva svoja Su-22 naoruža bombama s kemijskim agensima i izvrši napad na cilj u gradu Khan Sheykhoun,gdje su se prema nepotvrđenim saznanjima sirijskih obavještajnih službi toga dana trebali sastati čelnici islamističke skupine Hayat Tahrir Ash Sham -poznate i kao al-Qaeda Sirije ili  al-Qaeda Levanta. Kemijsko oružje najvjerojatnije je korišteno jer se nije moglo precizno odrediti mjesto sastanka, a kolateralne civilne žrtve svjesno su uračunate u učinke napada. Istoga dana u 6,30 sati iz  Shayrata su uzletjela dva Su-22 od kojih je jednim upravljao sam zapovjednik eskadrike pukovnik Hasuri. Njegov i prateći zrakoplov ispustili su ukupno četiri bombe punjene bojnim otrovom, najvjerojatnije sarinom, na središnju gradsku ulicu.U roku od nekoliko minuta poginulo  je oko 90 ljudi, od kojih više desetaka djece, a oko 550 osoba je zadobilo teško trovanje. U 9 sati i 4 minute improviziranu poljsku bolnicu s otrovanim ljudima napao je jedan zrakoplov        Su-24 koji je uzletio iz zračne baze Tiyas,  izbacivši na nju četiti konvencionalne bombe, čime je broj žrtava dodatno povećan.

Nakon neuspjelih dogovora u UN-u američki predsjednik Donald Trump izdao je zapovjed američkim vojnim snagama za uništenje zračne baze u  Al-Shayratu iz koje su poletjeli zrakoplovi koji su izvršili napad bojnim otrovima. Dana 7. travnja u 04,40 sati prve od  ukupno 59 BGM-109 “Tomahawk” krstarećih raketa, varijante namjenjene za uništavanja ciljeva na kopnu, ispaljene su  s američkih razarača USS ”Ross” i USS “Porter”, koji su se nalazili na otvorenom moru, u blizini Krete. Projektili su uništili  više betonskih skloništa za zrakoplove, skladišta goriva i streljiva, uključujući i skladište u kojem su bili uskladišteni bojni otrovi. Čini se da je ipak istinita tvrdnja američke strane kako je neposredno pred napad obavjestila rusku stranu, pa je veći dio osoblja baze i najvažnija oprema evakuirana uključujući i dio zrakoplova koji su iz betonskih zaklona u kojima su se nalazili premješteni u okolicu baze. Prema američkim podacima poginulo je sedam pripadnika  sirijske vojske, a 18 ranjeno. Poginuo je i pukovnik Qallil  Issa Ibrahim, zapovjednik 136. pukovnije  zadužene  za protuzračnu obranu baze. Uništena su 4 borbena zrakoplova Su-22, a 5 ih je preživjelo napad i oni su sve što je ostalo od 677. eskadrile. Prema američkih tvrdnjama napad je bio toliko precizan da nisu oštećeni ruski helikopteri Kamov Ka-52 niti su nastradali ruski vojnici koji su se također nalazili u bazi.

Američka politika tako se u velikom stilu vratila na sirijsku ratnu pozornicu, koristeći vojnu silu koju prethodni predsjednik Obama nije htio upotrijebiti, a upravo ta neodlučnost je, po mišljenju Trumpove administracije, i omogučila rusko vojno, a potom i političko utvrđivanje u Siriji. Sada se stvari radikalno mjenjaju i očito slijedi novo dijeljenje karata.

Sve što se događa samo je uvod u ono što se priprema svih ratnih godina i čemu je rat i služio – podjelu Sirije. Svi koji u njoj namjeravaju participirati i sudjelovati u budućim pregovorima, sada su uključeni u sirijska ratna zbivanja ili neposrednom vojnom silom kao SAD, Rusija, Turska i Iran, ili putom svojih posrednika – kako to rade Katar i Saudijska Arabija.

Mala Sirija jednostavno ne može apsorbirati toliku količinu “velikih” strategija regionalnih sila i globalnih igrača i njezin raspad je neizbježan. Nakon svega, na prvi pogled izgledat će da konačni rezultat rata nema nikakve veze s onim što se zbivalo na njegovom početku, ali za one koji su ga kreirali i vodili rezultat će biti upravo onakav kakav je i planiran. Požar je namjerno i svjesno pokrenut već zaboravljenim revolucijama tzv. “arapskog proljeća” kao instrumenta američke strategije preslagivanja Bliskog istoka.

Kauzalni lanac događaja koji su doveli do sirijskog rata počinje na sasvim drugom mjestu – u tuniskom Sidi Bouzidu – gdje se 17. prosinca 2010. godine u znak prosvjeda samozapalio siromašni i nezaposleni Mohamed Bouaziz, koji događaj je označio početak tkzv.”arapskog proljeća” i kaosa na Bliskom istoku.

-Nastavlja se-

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like