Mario Stefanov: Mala Sirija i velike strategije (2. dio)

Američka politika nakon raketnih udara po sirijskim cijevima i diplomatske ofenzive osmišljene u okviru skupine G7  bombastično se vratila  na sirijsku ratnu pozornicu .Trumpova administracija procijenila je, kako samo  efektnim vojnim nastupom i političkom inicijativom, uz osiguranu potporu najmoćnijih država svijeta, može otkloniti debalans moći na bliskoistočnim prostorima, uspješno parirati ruskom vojnom i političkom utvrđivanju u Siriji i zaustaviti  već započetu projekciju njihovih interesa prema Iraku i Libiji. U istom kontekstu ograničavanja i potiskivanja ruskog utjecaja je i obnavljane strateškog savezništva SAD-a  s Egiptom, što je  je početkom travnja neskriveno iskazano prilikom posjeta egipatskog predsjednika  Abdeal Fataha al-Sisia Washingtonu. Prema Trumpu, prethodna  Obamina administacija je oklijevanjem uporabe  vojne sile u sirijskoj ratnoj krizi američku politiku dovela u pasivnu poziciju na bliskoistočnoj areni, baš  u prijelomnom trenutku, kada se odlučuje ne samo kako će u budućnosti izgledati Sirija, nego i cijeli Bliski istok. Sada se stvari radikalno mijenjaju i očito slijedi novo dijeljenje karata.

Sve što se događa samo je uvod u ono što se priprema svih ratnih godina i čemu je rat i služio- podjeli Sirije. Svi koji u njoj namjeravaju participirati i sudjelovati u budućim pregovorima sada su uključeni u sirijska ratna zbivanja – ili neposrednom vojnom silom kao SAD, Rusija, Turska i Iran, ili putom svojih posrednika kako to čine  Katar i Saudijska Arabija.

Mala Sirija jednostavno ne može apsorbirati toliku količinu “velikih” strategija regionalnih sila i globalnih igrača i njen raspad je neizbježan. Nakon svega, na prvi pogled izgledat će kako konačni rezultat rata nema nikakve veze s onim što se zbivalo na njegovom početku, ali za one koji su ga kreirali i vodili, rezultat će biti upravo onakav kakav je i planiran. Požar je namjerno i svjesno pokrenut već zaboravljenim revolucijama tzv. “arapskog proljeća”, kao instrumentom američke strategije preslagivanja Bliskog istoka.

Kauzalni lanac događaja koji su doveli do sirijskog rata počinje na sasvim drugom mjestu – u tuniskom Sidi Bouzidu gdje se 17. prosinca 2010. godine u znak protesta  samozapalio siromašni i nezaposleni Mohamed Bouaziz, čime je tragično  označio početak tkzv.”arapskog proljeća” i kaosa na Bliskom istoku. Bio je to događaj koji se čekao kao povod za pokretanje tobože  spontanih  prosvjeda i pobuna, a zapravo dobro pripremljene i vođene masivne obavještajne operacije simultanih državnih udara u više bliskoistočnih država, kako bi se rušenjem sekularnih autoritativnih režima i aktiviranjem islamističkog ektremizma stvorio kaos koji će otvoriti put geopolitičkom preslagivanju Sjeverne Afrike i Bliskog istoka po američkoj velikoj agendi „Novog Bliskog istoka“ i po mjeri geoekonomskih i geopolitičkih interesa Washingtona, najmoćnijih država Europske unije i njihovih arapskih saveznika iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) okupljenih oko Saudijske Arabije.

Sredinom prošlog desetljeća stvarni vladari svijeta s Wall Streeta i iz londonskih banaka ocijenili su kako je nastala pat pozicija  na Bliskom istoku po njihove  interese neodrživa i da je potrebna radikalna promjena regionalnih odnosa, kako bi se osigurali Zapadni strateški interesi – neometan ulaz kapitala i dominacija nad izvorima energenata i prometnim rutama  prema SAD-u i Europi. Potrebno je bilo i staviti pod kontrolu protok kapitala i energetskih zaliha sve snažnije  Kine i Rusije na tom području.To se moglo postići samo novim regionalnim geopolitičkim preslagivanjem i rušenjem okoštalih sekularnih arapskih režima, koji su  svojim zakonodavstvom, korupcijom i pohlepom ograničavali tržišne slobode i nametanje  slobodnog  tržišta i demokracije zapadnog tipa u arapskim islamskih zemljama. Kaos i ratove,  koji će pri tom  predvidivo nastati  u tom dijelu svijeta,  na kraju će  rješavati sami kreatori krize  i uspostaviti mir u skladu sa svojim strateškim interesima kroz novu geopolitičku kartu regije. Krajnji cilj je geoekonomski i geopolitički  integrirati Europu i MENA-u (Sjeverna Afrika i Bliski istok) i osigurati koridor koji će preko Sirije s bliskoistočne strane, i Turske s europske strane, povezivati  te dvije sastavnice nove geopolitičke cjeline

Unifikacijom Europe i sredozemnog bazena, Sjeverne Afrike, Bliskog  istoka i cijelog arapskog svijeta, želi se stvoriti jedinstveni prostor slobodnog kretanja kapitala, roba i usluga, ali i radne snage. Povezivanjem tako stvorene geopolitičke cjeline sa SAD-om preko transatlantskih integracija s američkim partnerima, stvorio bi se najveći politički, vojni i gospodarski savez u povijesti ili, kako je vrlo jasno još 2006. godine, u odgovoru na otvoreno pismo danskog političkog aktiviste Andersa Bruuna Laursena (kojim je tražio odgovor na pitanje što Danska radi u „Sredozemnoj uniji“  i NATO-im projektima „Meditenski dijalog“ i  „Istanbulska inicijativa“, zajedno sa sjevernoafričkim i bliskoistočnim arapskim državama) objasnio tadašnji danski premijer, a kasnije glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen: “Cilj uspostavljanja područja slobodne trgovine podrazumjeva da južni partneri mogu dobiti postupnu integraciju u proširenom europskom tržištu i u konačnici koristiti četiri temeljne EU slobode – slobode kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – u zamjenu za političke i gospodarske reforme.“





Ključni preduvjet unifikacije Europe i MENE na suštinski imperijalnim temeljima je, s europske strane, pretvaranje EU u centraliziranu, nadnacionalnu tvorevinu s elementima državnosti uz usporedno razbijanje stare državnopravne strukture Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. Tek prilagodbom ta dva dijela može se stvoriti planirana cjelina. Na europskom dijelu to se obavlja masovnom imigracijom baš s tih prostora, a na bliskoistočnim prostorima beskrajnim ratovima kojima se kreira nova državnopravna realnost Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. Na toj strani neobjavljene agende, direktna posljedica je palestinizacija arapskog svijeta i čupanje njihovih kulturoloških, pa i fizičkih korijena kanibaliziranim ratovima i organiziranim masovnim preseljenjem prema Europi. Na europskoj strani to se obavlja na daleko perfidniji i mekši način,  prenošenjem islamističkog terora i posljedicama programiranog imigracijskog kaosa.

Samo prilagođavanje i  preslagivanje bliskoistočnih prostora ostvareno je primjenom američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka, formulirane u agendi” Velikog Bliskog istoka”, kasnije preimenovanoj u inicijativu “Šireg Bliskog istoka” (Greater Middle East), koju su Amerikanci u lipnju 2008. godine uspjeli progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta, među kojima i Rusije, uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” i započet  nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njene prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom, što je tadašnji egipatski predsjednik Hosni Mubarak odmah nazvao “čistom deluzijom koja će pokušajem vanjskog nametanja reformi dovesti do anarhije na Bliskom Istoku”, a jednako proročanski, već 9. lipnja 2008. todine, tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac ustvrdio je kako usvojena agenda “provocira promjene koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija”. No kreatore velikih strategija, gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti.

Geopolitička vizija  “Velikog Bliskog istoka ili  „Šireg Bliskog istoka“rođena  je u okviru think-tanka čija su geopolitička promišljanja postala doktrina američke vanjske politike – glasovitog  „Projekta novog američkog stoljeća“ (Project for the New American Century – PNAC) osnovanog 1997. godine.Ta agenda bliskoistočne  transformacije strateških razmjera, kao dio američke vanjskopolitičke doktrine kreirane u PNAC-u, dugo vremena je ostala nejasno izražena kroz izjave vodećih političara, ali je zato detaljno opisana u publikacijama bivših obavještajnih časnika i savjetnika kao što su „Blood Borders“ Ralpha Petersa ili tekstovi Robina Wrighta s “United States Institute of Peace”.





U srpnju 2006. godine ugledni stručni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva “Armed Forces Journal“, objavio je studiju umirovljenog pukovnika vojske SAD-a Ralpha Petersa pod naslovom „Blood Borders“, u kojoj autor daje svoju viziju budućeg, tobože pravednijeg i politički stabilnijeg Bliskog istoka, koji bi nastao  prekrajanjem nepravednih postojećih granica zemalja regije  i stvaranja novih državnih entiteta prema etničkim i vjerskim kriterijima. Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova etničkih i vjerskih zajednica, umjesto granica koje su podjelom Osmanskog carstva  tajnim ugovorom  Sykes-Picot iz 1916. godine iscrtali Britanci i Francuzi. Po Petersu, današnji Irak bi bio podjeljen na sunitsku i šijtsku državu od kojeg bi obje obuhvatile dijelove Sirije, i nezavisni Kurdistan na dijelovima Iraka, Sirije, Irana i Turske, s izlazom na Crno more.  Sažeto rečeno, nastala bi velika sunitska država od Saudijske Arabije do Sredozemlja, velika šijitska država i nezavisna država Kurdistan. Sirija i Irak u sadašnjem obliku nestali bi sa zemljopisne karte i bili podjeljeni između budućih sunitskih, šijitskih i kurdskih državnih entiteta. Činjenica da  se takvi zahvati u stvarnosti teško mogu izvesti mirnim putom i da su ratovi između raznih vjerskih i etničkih skupina na tako tretiranom prostoru neizbježni, iz članka se jasno nazire. Peters je zacijelo toga bio svjestan kada se svojom studijom poigravao sudbinama milijuna ljudi, ako zbog ničeg, a ono barem zato jer u američkoj vojsci nije bio nekav logističar već godinama visoko rangirani  časnik obavještajnih postrojbi  američke vojske raspoređenih u Njemačkoj, a potom je do kraja vojne karijere službovao u uredu Zamjenika načelnika glavnog stožera za obavještajne poslove vojske SAD-a.

Njegov geopolitički koncept,  izložen  u „Blood Borders“, zapravo je stara, nikad realizirana  ideja američkih političara i naftaša iz 30-ih godina prošlog stoljeća, kreirana u cilju zaštite njihovih ulaganja u naftni biznis na tom području, koja je povlačenjem  britanskih vojnih snaga s područja istočno od Sueza u drugoj polovici 60-ih godina  ponovno osnažena i nastavila u raznim modifikacijama živjeti do današnjih dana. Početkom ovog stoljeća očito su se ostvarili preduvjeti potrebni za njezinu realizaciju i agenda regionalnog prekrajanja stavljena je  u funkciju, a Petersov uradak nije djelo vidovnjaka nego dobro obavještenog analitičara,  uvezanog s mainstreamom američke geopolitičke misli, koji je temeljem političke odluke  javno preko njega  navjestio  ono što se stvarno sprema iza kulisa američke vanjske politike. Znakovito, objava članka u  „Armed Forces Journal“ vremenski se poklapa s izjavom tadašnje američke državne tajnice Condoleezze Rice na konferenciji za tisak u lipnju 2006. godine, za posjeta Tel Avivu, prema kojoj se u porođajnim mukama upravo stvara „Novi Bliski istok“ i da više nema povratka na staro. Od tada je taj pojam u političkom opticaju, a promjene  u regiji nižu se jedna za drugom. Njezina sljednica na položaju državne tajnice Hillary  Clinton, dodatno je u trenutku pokretanja revolucija  tkzv. ”arapskog proljeća” ukazala na novi pristup američke politike: “Do sada smo na Bliskom istoku podržavali stabilnost, a sada podržavamo promjene.“ Tada je već postalo sasvim jasno kako je pokrenuta agenda redefiniranja Bliskog istoka kojom bi se  dokinula  stara britansko-francuska konstrukcija regionalnih državnih granica dogovorena famoznim sporazumom Syke-Picot za trajanja 1. svjetskog rata i provedena ugovorima posljeratnog Versilleskog mirovnog poretka.

-nastavlja se-

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like