Mario Stefanov: MIGRACIJSKA KRIZA – EU ELITA DOBRO JE ZNALA ŠTO ČINI (1)

Problem tkzv. migracijske krize, a zapravo planirane i dobro vođene geoekonomske i geopolitičke operacije velikih razmjera, stavljen je u samo središte europske politike početka 21. stoljeća. Na  pitanjima migracije u cijeloj Europi preslaguju se pozicije političkih snaga i pred našim očima u izmaglici imigracijske navale s bliskoistočnih prostora  i nastaloga kaosa stvara se novi europski politički krajobraz.

Uistinu bi naivno bilo i pomisliti da su s europske političke scene i iz fokusa političkih nadmetanja gotovo potisnute sve ostale teme koje se tiču života europskih građana i funkcioniranja same Europske unije bez čvrste volje političkih, financijskih i gospodarskih elita najmoćnijih država članica Europske unije. Njihovi motivi još su uvijek u velikoj mjeri pokriveni velom tajnovitosti, ali se za sada sasvim sigurno može ustvrditi kako je inducirana imigracijska navala na europske prostore multifunkcionalni proces, potaknut i vođen od strane vladajućih snaga europske politike i uz njihovo kontinuirano aktivno djelovanje.

U cilju prikrivanja još uvijek nedovoljno jasnih ciljeva svjesno je izgrađena paradigma migracije s bliskoistočnih prostora prema Europi kao krize, kao elementarne nepogode i nečega što se nije moglo predvidjeti niti spriječiti. Europske države i Europska unija prema tom su narativu nedužne žrtve migracijskih pokreta,  a u posljednje vrijeme ide se toliko daleko da se kroz kontrolirane korporacijske medije gura teza da su, eto i klimatske promjene jedan od uzroka pokreta imigracijske mase.

No jasno vidljive činjenice,  kauzalni slijed zbivanja i  izjave europskih političara i gospodarstvenika iz doba vrhunaca migracijskog procesa, koje se prešućuju i guraju u zaborav, govore nešto drugo i ukazuju na duboku upletnenost europske politike u pokretanje i kontroliranje migracije, u prljavi posao manipulacije ljudima i maltretiranja europskih građana.

Najmoćnije europske države duboko su uključene u migracijsku geoekonomsku i geopolitičku agendu i to po nekoliko pravaca djelovanja. Prvi i temeljni smijer djelovanja europske političke elite i financijskih i gospodarskih središta moći kojima politika služi je zlouporaba islamističkog ekstremizma pri nasilnom prekrajanju geopolitičkog krajobraza Sjeverne Afrike i Bliskog istoka kroz  liberalni intervencionizam u revolucijama tkzv. Arapskog proljeća. One su trebale prilagoditi te prostore liberalnom poretku kako bi ih se moglo uklopiti u istu geopolitičku cjelinu s Europom. Zapravo, grubo rečeno, u ono što  je još 80.-ih i 90.-ih godina prošlog stoljeća slavna talijanska novinarka Oriana Fallaci nazivala „Eurabijom“, upozoravajući na postojanje plana postupne nasilne integracije Europe i MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika). Igrajući se sa zvijeri islamističkog ekstremizma zapadne elite svjesno pristaju na rizik gubitka kontrole nad njom, olako zanemarujući da taj privremeni saveznik koji im omogućuje rušenje režima koji im nisu po volji i zatvaranje putova projekcije geopolitičkih opcija  Rusije i Kine također ima svoje dugoročne geopolitičke ciljeve. Lako je, stoga, moguće da taj holding islamističkog terora zapravo iskorištava zapadnu politiku za svoje napredovanje, a ne obrnuto.

Drugi smjer djelovanja politike najmoćnijih europskih država u pokretanju i održavanju imigracijske operacije je osiguranje nove radne snage s bliskoistočnih prostora za potrebe vodećih europskih gospodarstava, prije svega njemačkog.





Stvorena je, tako, paradoksalna situacija da se svi politički akteri Europe 21. stoljeća vrte oko teme koju su sami stvorili i uz pomoć koje očito namjeravaju izvršiti za sada teško predvidljivu političku rekonstrukciju Europe i Europske unije. Kako bilo, sve će se prelamati kroz sudbine europskog stanovništva u slijedećim desetljećima.

Ostaje nepobitna činjenica da do migracijske navale  i proboja migranata iz MENA-e prema Europi ni u kojem slučaju ne bi moglo doći da to nisu željele vladajuće elite najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom. Nije riječ ni o kakvom spontanom pokretnu masa nego o organiziranom procesu koji je pokrenut manipulacijom najekstremnijim dijelovima bloka islamističkog ekstremizma, izazvanim bliskoistočnim ratovima nakon programiranih revolucija tkzv. Arapskog proljeća. Sve to  u cilju preslagivanja MENA-e i njezine  integracije s Europom u jedinstvenu geokonomsku i geopolitičku cjelinu. Ona bi omogućila širenje tržišta za europska gospodarstva i kapital bez suvišnih ograničenja lokalnih vlasti i tamošnjih režima i istovremeno pribavljanje mase jeftine radne snage. U pokušaju kreiranja nove Europe ili čak „Eurabije“  elite se kreću na rubu paklenog ponora vukući za sobom europske građane. Ništa, dakako, nije bilo slučajno i spontano. Europa nije žrtva nikoga a najmanje SAD-a kojem se pokušava pripisati jednako kao i Rusiji pokretanje imigracije prema Europi u cilju njezine destabilizacije. S takvim pričama političko vodstvo najmoćnijih europskih država oličeno u njemačkoj kancelarki Angeli Merkel još može zabavljati samo djecu u vrtićima. Većini europskih građana je jasno kako su jako doboro znali što čine i koje su posljedice njihovoga djelovanja.

Doima se kako sada svi kreataori, izvršitelji i medijski promotori politike imaju  rupu u pamćenju i nitko se više ne sjeća tko je pozivao imigrante na useljenje i tko je politički i financijski, a lako je moguće obaviještajno i vojno pokrivao očito dobro organizirano i vođeno premiještanje stanovništva s bliskoistočnih prostora na europsko tlo. No, sada, u trenucima kada imigrantsko pitanje postaje jednim od ključnih političkih čimbenika suvremene Europe i kada u konačnici određuje gubitnike i pobjednike europskih izbornih procesa potrebno je još jednom s njega razgrnuti nakupljeni propagandni mulj plasiran preko kontroliranih mainstream medija.





Potrebno je iznova pokušati demistificirati i razgoliti nametnuti narativ pasivne, miroljubive i filantropske uloge europske političke elite tijekom imigrantske krize. Kako bi se raskrinkale lažne vijesti i lažne paradigme koje proizvode politički i korporativno kontrolirani mediji jedini način je podsjećanje na ranije izjave političke elite, s njima povezanog financijskog i gospodarskog kompleksa kojem služe i njihove konkretne postupke tijekom krize, jer zaborav građana je najjače oružje industrije lažne stvarnosti u svrhu vladanja.

Posebice stoga što ona osim svoje geoekonomske naravi sve više otkriva i svoju geopolitičku i vojnu dimenziju. Milijunska masa besposlenih, vojno sposobnih i ne zaboravimo vojno obučenih imigranata ovisnih o socijalnim transferima država  primateljica ozbiljni su vojni čimbenik s velikim ratnim potencijalom. Utjecaj imigracijskog kaosa na preslagivanje političkog rasporeda snaga u Europi  najvjerojatnije je, zapravo, sastavni dio plana i jedan od skrivenih ciljeva očito multifunkcionalne  imigracijske agende.

Mit o imigracijskoj krizi kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, filantropiji i milosrđu europske političke elite pada na činjenicama. A one su neumoljive i otkrivaju svrhu i genezu onoga što se događa.

Tako još u listopadu 2014. godine glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (The European Council on Refugees and Exiles -ECRE) Michael Diedring i generalni ravnatelj Međunarodne organizacije za migracije (The International Organization for Migration-IOM), William Lacy Swing, u „Europe’s Worldu“ objavljuju zajednički programski članak koji poziva na scenarij velikog otvaranja granica migracijama.

Izrijekom navode: „Došlo je vrijeme za otvaranje glavnih putova migraciji – „highroad“ scenarij, kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati. To je scenarij koji treba  biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano provodi, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju  i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u slijedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije. Migracija donosi korist u lokalne zajednice. U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura…. Pomoću migranata popunjavaju se praznine na tržištu rada, a nova snaga doprinosi razvoju novih sektora gospodarstva. U javnosti mnogih europskih država prema imigrantima prevladava netrpeljivost i ksenofobija. Europa tako neće privući migrante, osim ako ne uvidi da promicanje veće tolerancije i razumijevanja vrijede jednako koliko i raznolikost koju migranti sa sobom donose.“ Za napomenuti je da se Europsko vijeće za izbjeglice i azilante –ECRE  financira od strane Europske komisije i UNHCR-a. Ravnatelj   Međunarodne organizacije za migracije -IOM, William Lacy Swing karijerni je diplomat, bivši je veleposlanik SAD-a u više zemlaja  i posebni  predstavnik Glavnog tajnika  UN-a za  mirovne misije u Zapadnoj Sahari i Kongu. Članak  čelnika uglednih međunarodnih organizacija nije nastao slučajno i nema karakter uobičajenog medijskog teksta, on je očito postao programski dokument migracijskih zbivanja koja su uslijedila na europskom tlu.

Iz kakvog bi drugog poriva, inače hladni i proračunati tadašnji njemački ministar financija  i sadašnji predsjednik Bundestaga Wolfgang Schaeuble, filantropski, krajem 2014. godine poručio da je imigracija dobra za zemlju te da političari moraju bolje objašnjavati kako od nje svi imaju korist: “Svijet je otvoreniji a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskog rata za ponovnu izgradnju zemlje, tako i danas trebamo imigraciju”, izjavio je tada za „Bild“ i dodao slijedeće: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati“.

Zaklada “Bertelsmann“ objavljuje u to vrijeme studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća svake godine u prosjeku trebati  više od pola milijuna imigranata kako bi zadržala stabilnost  mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njezin čelnik Joerg Draeger otvoreno upozorava  „da se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije, već se mora pripremati teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“. Predsjednik Bundesbank Jens Weidman za „Suddsche Zeitung“ izjavljuje da Njemačkoj već neostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“. Uslijedili su potom ohrabrujući pozivi  njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija i predstavnika  Bundesbank, a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel, a ono što je uslijedilo je „highroad“ scenarij migracije iz  članka Michaela Diedringa i  Williama Lacy Swinga.

Tada početne negativne reakcije njemačke i europske javnosti tijekom 2015. godine  pokušavaju  preusmjeriti na navodno neželjenje posljedice globalizacije, koju je tobože nemoguće kontrolirati, pa je tadašnji njemački ministar financija  Wolfgang Schaeuble na  marginama sastanka MMF-a i Svjetske banke u Limi hladno  ustvrdio  da je imigracijska kriza u Njemačkoj i Europi samo „odraz realnosti globalizacije“, a  Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, koja zapravo financira ECRE  Michaela Diedringa i njegov „highroad“ imigracijski scenarij, proročanski objavljuje  da bi izbjeglička kriza u Europi mogla potrajati godinama. I uistinu, razvoj događaja klizio je u tom smijeru, ali ne zato što je Juncker bio vidovit nego zato što je on i cijela bruxelleska administacija kao transmisija njemačke politike i kancelarke Angele Merkel marljivo na tome radila.

U jeku imigracije navale u kolovozu 2015. godine europska politička elita iz najmoćnijih država članica, predvođena Njemačkom, prikazuje nastali imigracijski kaos kao sastavni dio  tobože neizbježne globalizacije koja prema njima ima odlike elementarne nepogode, više sile na koju se ne može utjecati. Kako je globalizacija neizbježna i teško se može kontrolirati objašnjava se da je takva i imigracija i da joj stoga ne treba pružati otpor nego joj se prilagoditi.

(Nastavlja se)

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like