Problem tkzv.“migracijske krize“, a zapravo planirane i dobro vođene geoekonomske i geopolitičke operacije velikih razmjera, stavljen je u samo središte europske politike početka 21. stoljeća. Na pitanjima migracije u cijeloj Europi preslaguju se pozicije političkih snaga i pred našim očima, u izmaglici imigracijske navale s bliskoistočnih prostora i nastaloga kaosa stvara se novi europski politički krajobraz.
U jeku imigracijske navale u kolovozu 2015. godine, europska politička elita iz najmoćnijih država članica predvođena njemačkom prikazuje nastali imigracijski kaos kao sastavni dio tobože neizbježne globalizacije, koja, prema njima, ima odlike elementarne nepogode,više sile na koju se ne može utjecati. Kako je globalizacija neizbježna i teško se može kontrolirati objašnjava se da je takva i imigracija i da joj stoga ne treba pružati otpor nego joj se prilagoditi.
Tih dana, u uglednom, poluslužbenom „Deutsche Welle-u“politički analitičar i publicist dr. Kersten Knipp u članku „Izbjeglice i izazov nacionalnih država“poziva na prilagodbu europskih nacionalnih država i prihvaćanje imigranata. Analizirajući povijest formiranja europskih nacija i nacionalnih država, posebice ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, zaključuje da u pozadini nacionalnih identiteta i nacionalnih država, pa i njemačkog ujedinjenja zapravo stoji izmišljena tradicija: “…..Ipak, ujedinjenje (njemačkih država –op. autora) je bilo poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove, koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao “Pjesmu Nijemaca”, čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna……. Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana stvarali su vlastite “narodne pjesme” koje lako ulaze u uho. Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao „invented traditions“ ili izmišljenu tradiciju. Dakle tradicije, koja, makar se tako misli, ne potječe iz davne prošlosti nego su čista tvorevina umjetnika – izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi. Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze, Talijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su s pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastavama…… Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i osjećajima uz njih. Europska elita se isto tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se prije svega određuju po svojoj domovini. Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet.“
Zaključujući da su sve nacionalne države nastale na temelju tog izmišljenog zajedništva dr. Knipp otvara mogućnost uspješne prilagodbe takvog zajedništva predstojećoj masovnoj imigraciji u Europu, pa kazuje slijedeće: “No upravo fenomen izmišljene tradicije pokazuje da je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će novom multikulturnom društvu kakvo se stvara, dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju koji će biti dovoljno snažan kako bi povezao različita iskustva“. Na kraju ipak postavlja neka praktički neprovediva ograničenja useljavanja navodeći slijedeće: “Kako god to ružno zvučalo doseljavanje se mora ograničiti i mora ga se upravljati. To tražiti ne znači dati riječ rasizmu, nego težiti harmoničnoj preobrazbi Europe i njenih nacionalnih država.“
Iako je od samog početka, već površnim uvidom u kauzalni niz događaja tijekom posljednjeg desetljeća na geopolitičkoj karti Europe i Bliskog istoka bilo jasno da u pozadini svega stoji veliki novac, u trenutku pokretanja masovnog imigracijskog tsunamija gospodari europske finacijske i gospodarske moći, potpuno uvjereni u uspjeh imigranske operacije , u jednom trenutku skidaju maske i javno trijumfalno objavljuju svoju pobjedu.
Sam predsjednik Njemačke industrijske komore (BDI) Ulrich Grillo još u prosincu 2014. godine praktički najavljuje i potiče masovnu imigraciju, otvoreno za DPA izjavljujući : “Zbog negativnog trenda našeg demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“.
Uzgred rečeno Grillo je, gle čuda, bio sudionik konferencije grupe Bilderberg održane u Hertfordshireu 2013. godine. U to vrijeme se procjenjivalo da je namjera krupnog kapitala u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i da bi za održanje tadašnje stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine bilo potrebno imigracijom povući oko 2,5 milijuna useljenika. Svi oni poslušno bi radili za minimalne nadnice, ne pitajući za nekakve kolektivne ugovore i slične izmišljotine pregažene europske socijalne paradigme, a lako bi ih se bilo i riješiti – jednosmjernom kartom prema državama porijekla. Barem tako su računali europski veliki politički i gospodarski stratezi, uvijek iznova zanemarujući činjenicu da stvarni život piše svoju povijest, bitno drukčiju od planirane u njihovim pohlepnim i nakaradnim društvenim projekcijama. Dovoljno je danas pogledati Francusku nakon masovnog uvoza novih radnika iz svojih bivših kolonija 70.-ih godina prošlog stoljeća s enklavama na svom teritoriju u kojima se gotovo ne priznaju francuski zakoni i u koje čak i francuska policija ulazi samo kada mora i uz prethodne pripreme. Jedino je potpuno slobodan ulaz lokanih i državnih socijalnih transfera – novac i socijalni stanovi da, ali ne i francuska kultura, zakoni i predstavnici vlasti. A francuski gospodarski i politički lideri u doba masovnog useljavanja govorili su isto ono što je 2014. godine govorio Ulrich Grillo.
Pritom kršćanskim milosrđem, na koje se Grillo licemjerno poziva, blasfemično prikriva financijske interese, pritisak na njemačku radnu snagu i građane, i zahtjeve za promjenu useljeničkih zakona i radne regualtive.
Nakon Grilloa u podršci imigraciji oglašavaju se i čelnici najvećih industrijskih korporacija, pa predsjednik uprave „Daimlera“, nedavno umirovljeni Dieter Zetsche izjavljuje za „Bild am Sonntag”, da su izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo među kojima treba treba tražiti radnike za njemačke tvrtke: “Moguće je da ćemo u azilantskim kampovima informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada u Njemačkoj ili kod nas u Daimleru. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“. Prema Zetscheu potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kao bi se izbjeglice koji će raditi u Njemačkoj što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja. Ponosnom pokazivanju trofeja nove kvalitetne i jeftine radnje snage pridružio se i čelnik „Audia“ Rupert Stadler: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji način“.
Za početak najbolji način socijalne podrške upravo je izmjena useljeničkih propisa , pa dr.Thomas Groß sa Sveučilišta Osnabrück za „Deutsche Welle“ tada upozorava, kako je nužno hitno donošenje novog zakonskog akta o useljavanju da bi se „olakšalo uključivanje tih ljudi na njemačko tržište rada i istovremeno kontrola procesa priljeva izbjeglica“. Prema njemu, potrebno je ukinuti propise po kojima je za zapošljavanje izbjeglica potrebna prethodna provjera njemačke Savezne agencije za zapošljavanje da li za to radno mjesto ima zainteresiranih kandidata iz Njemačke ili neke članice EU i testiranje znanja njemačkog jezika, što sve za Großa predstavlja nepotrebnu birokratsku zapreku. Oglasio se i ravnatelj Savezne agencije za zapošljavanje Frank Jürgen Weise, koji je početkom listopada 2015. godine nakon prezentacije novog agencijskog izvješća, prema kojem je u Njemačkoj najmanja stopa nezaposlenosti od 1991. godine. otvoreno podržao promjene rekavši slijedeće: “Smatram da se u situaciji kada imamo povlasticu ovako dobrog razvoja može prevladati rezerviranost prema izbjeglicama“.
Znanstveni okvir za integraciju nove izbjegličke radne snage javnosti pokušava u to vrijeme dati dr. Ulf Rinne, zamjenik ravnatelja istraživanja Instituta za budućnost rada u Bonnu: “Načelno gledano uvijek postoji konkurencija oko radnih mjesta i to se jednako odnosi na doseljenike i na domaću radnu snagu. Ali ne postoji ni jedan znanstveni dokaz da domaći ostaju bez posla samo zato što u zemlju dolaze imigranti. Baš suprotno, stopa nezaposlenosti bi bila znatno veća kada ne bi bilo doseljavanja. Iznimka tog pravila bila bi samo u situaciji da na tržištu postoji točno određeni i nepromjenjiv broj radnih mjesta, a to je pak, nemoguće. Navodni efekt potiskivanja domaćih radnika ne postoji, posebice ne na području visoko kvalificirane radne snage“.
Samo nekoliko dana nakon što je bivši predsjednik najmoćnijeg njemačkog sindikata “ IG Metalla“, Detlef Wetzel upozorio da masovni priljev imigranata već ugrožava zarade njemačkih radnika i da imigranti ne bi smjeli biti izgovor za smanjenje plaća ,na sindikalnoj konferenciji u Frankfurtu 21. listopada 2015. godine , na kojoj je izabran novi predsjednik sindikata ,Jörg Hofmann, osvanula je sama njemačka kancelarka Angela Merkel. Nakon zagovaranja sindikalne podrške sklapanju tajnovitih gospodarskih i trgovinskih sporazuma TAFTA i TTIP sa SAD-om, Merkel je objavila da je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj osvajanjem novih tržišta do sada donijela neizjmjerne koristi: “Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti stanoviti stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.
Prvi je to put da je tako visoki državni dužnosnik izrijekom direkno i otvoreno stavio u vezu globalizacijske procese, koji se odvijaju kroz neobuzdani pohod društvenog i gospodarskog liberalizma, s bliskoistočnim ratovima i imigracijskom krizom u Europi. Dodatnu težinu tom otvorenom izrazu liberalnog i globalizacijskog trijumfa i oholosti, koji više nije želio tajiti svoju moć, daje činjenica da je došao od čelnice gospodarski vodeće države Europske unije.
A danas ta uvezena imigracijska masa tiho se raspoređuje po svim državama članicama Europske unije, uključujući i one koje s tim cijelim procesom nisu imale ništa ili su mu se otvoreno protivile. Radna iskoristivost imigranata pokazala se krajnje upitnom i veliko je pitanje da li uopće i deset posto od njih radi. U poluslužbenom“ Deutsche Welle-u“ 14. prosinca 2017. godine objavljen je članak pod naslovom „Bajka o nedostatku stručnjaka u Njemačkoj“ u kojem autor Dirk Kaufmann argumentirano dovodi u pitanje tvrdnje o nedostatku radne snage za njemačko gospodarstvo i radne iskoristivosti imigranata.
Za to vrijeme njemački i europski politički vrh ponaša se kao da je u razdoblju vrhunaca imigratskog vala imao kolektivni moždani udar, pa se više ničega iz tog razdoblja ne sjeća. Na njihovu žalost europski građani ipak nisu zaboravili tko je javno poticao, pozivao i podržavao imigracijsku navalu.
Da ne bude zabune, isti politički krugovi, ista gospoda koja su tada pokrenula i kontrolirala imigracijske procese to nastavljaju raditi i danas, ali na modificirane i perfidnije načine. U svakom slučaju od geoekonomske i geopolitičke agende koja treba promijeniti socijalnu i kulturološku sliku Europe, te je prilagoditi budućoj integraciji u jedinstvenu geopolitičku cjelinu sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom (MENA) nisu odustali. Štoviše, pored sada već potpuno jasne ekonomske i kulturološke svrhe imigracije polako se otkriva i njezina zlosutna vojna funkcija. Tako, sasvim hladno, pred očima javnosti krajem 2016. godine njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen otvara program uključivanja imigranata u njemačku vojsku, otvarajući prostor opravdanim sumnjama da radno neiskorištenu imigracijsku masu europska elita namjerava koristiti kao ratnike nekakvih novih europskih ratova ili pak za obračun s vlastitim narodima. Onima, koji ne prihvaćaju šizmatični i suludi projekt stvaranja centralizirane nadnacionalne Europske unije i oduzimanje suvereniteta nacionalnim državama članicama Unije, niti žele sudjelovati u realizaciji deluzije o integraciji Europe i MENA-e (Bliski istok i Sjeverne Afrika) u jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu. Zapravo, u procesu stvaranja geopolitičkog i državnoporavnog čudovišta koje je početkom ovoga stoljeća talijanska politička analitičarka i novinarka Oriana Fallaci proročanski prokazivala kao agendu stvaranja „Eurabije“.
Mario Stefanov: MIGRACIJSKA KRIZA – EU ELITA DOBRO JE ZNALA ŠTO ČINI (1)
0 komentara