Mario Stefanov: Migracijska kriza i europska strategija zaborava

Tako su govorili europski gospodari ratova i migracija

Ovih dana elita Europske unije predvođena njemačkom i francuskom politikom svim silama se trudi zaustaviti rat u Libiji, utjerati nekakvo primirje i osigurati bolje uvijete za kontrolu migracija s afričkog kontinenta prema Europi. Tako barem glasi javno izrečena motivacija europskih političara na temelju koje se dalje medijski gradi paradigma dobronamjernosti i filantropije europske politike. Stvarnost je, nažalost, sasvim drugačija i temeljni motiv njemačke, francuske i talijanske politike u libijskom i sjevernoafričkom angažmanu je osiguranje vlastitih lukrativnih, geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Nametanjem embarga na oružje i nikad zaživjelih primirja  iz ranijih sporazuma libijskih zaraćenih strana pod pokroviteljstvom Europske unije, najmoćnije države unije predvođene Njemačkom, pred naletom  američke, ruske i turske diplomatske i vojne ofanzive pokušavaju sačuvati svoje pozicije u Libiji i Sjevernoj Africi. Njemačke, talijanske i francuske tvrtke godinama se otimaju oko libijskoga plijena, prije svega nafte, čak i financirajući i koristeći različite islamističke oružane formacije. Na zajedničku mirovnu aktivnost s pozicija politike Europske unije nije ih potaknula nikakva filantropija, nego ugroženost njihovih interesa, prije svega uspješnom turskom političkom i vojnom intervencijom na libijskom ratištu, i sve snažnija ruska i američka prisutnost.

Pozivajući se na mirotvorstvo i dobre namjere uspmjerene na okončanje libijskog i ostalih bliskoistočnih ratova, kao i migracijske krize, europska politika zapravo prikriva vlastitu upletenost u pokretanje tih istih ratova i posljedičnih migracijskih pokreta prema Europi. Računajući na zaborav građana, europska vodeća politika, licemjerno, lažnim mirotvorstvom skriva svoje strateške ekonomske i geopolitičke interese na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.

Taj zaborav građana postaje najmoćnije političko oružje i nezamjenjiv instrument masovne manipulacije od strane vodećih političkih i gospodarskih elita.



Izloženi abnormalno velikom broju informacija koje pristižu ne iz dana u dan, kao iz prošlog stoljeća, nego iz sata u sat, iz minute u minutu, građani jednostavno gube percepciju uzročno-posljedične povezanosti događaja i njihovog direktnog i konkretnog utjecaja na prilike u kojima žive. Rijetko se tko nije uhvatio u spoznaji da je zaboravio što je neki politički akter tvrdio koju godinu ranije. Na suvremenoj političkoj estradi postalo je moguće, da isti politički performer potpuno promjeni idejne temelje svoga djelovanja i da na političkom tržištu nudi nešto sasvim drugo od onoga što je nudio ranije. Ponekad je dovoljno da se samo povuče s političke pozornice na koju godinu, i kada već svi pomisle da je napokon nestao s političkog obzorja, ponovo, od nekuda, kao korov iznikne. No ta pojava resetiranja političkih osoba je u cijeloj priči najmanje važna. Ona samo signalizira prisutnost fenomena građanskog zaborava i ostaje u sferi patologije suvremene politike i političara od kojih velika većina ima sva obilježja sociopatskih i psihopatskih osobnosti.

Suština strategije manipulacije zaboravom je u kidanju veza između ranijih političkih djelovanja i aktualnih zbivanja.

Stoga je poželjno ponekad pobjeći iz kakofonije novih informacija i otpuhnuti prašinu zaborava sa starih izjava političkih aktera u ternucima kada su se neki procesi tek otvarali.

Tipičan primjer učinkovitog djelovanja strategije zaborava su upravo migracijska kriza i bliskoistočni ratovi, uključujući i libijski.

Europska elita u svojoj zahuktaloj misiji zaustavljanja libijskog rata i migracija iz tog pravca polazi s pozicija kao da je riječ o nekakvoj elementarnoj nepogodi ili spontanim događajima bez njihova utjecaja, i međusobnom klanju tamo nekakvih muslimanskih arapskih plemena koje će oni eto, kao čuvari civilizacije razriješiti. Strategijom zaborava pokušava se ukloniti uloga europskih političkih i gospodarskih centara moći u pokretanju krvavih bliskoistočnih ratova uključujući i libijsko krvoproliće i organizirane migracije prema Europi. Istina, ostao je upamćen poziv njemačke kancelarke Angele Merkel migrantima, ali to sjećanje pod udarnom valova novih informacija polako blijedi i pokušava se prikazati kao fragment izvučen iz konteksta.

Strategija zaborava ukjučuje i taj poznati politički idiotizam tzv. izjave istrgnute iz konteksta. No, u slučaju uništavanja arapskoga svijeta i pokretanja migracija koje su zapljusnule europski kontinent, kontekst izrečenih izjava europskih političara teško je izbjeći jer je on prokleto vidljiv. On je rat. Izjave vodećih europskih političara kada se sve zahuktavalo nemoguće je istrgnuti iz toga konteksta. Upravo suprotno, njihova prezentacija danas otežava provedbu strategije zaborava jer spriječava kidanje uzročno-posljedičnih veza njihovih ranijih djelovanja i sadašnjih ratova i migracijskih pokreta.

Vodeća europska politika sada bi gasila libijsko ratište u čijem paljenju je imala ključnu ulogu. To čini s prljavo licemjernim iskazom filantropije i nevinosti. Jednako lažno prikazuje svoje stvarne motive u rješavanju tzv. migracije krize dok stvara tko zna koju po redu novu europsku strategiju za sprječavanje ilegalnih migracija.

Raniji istupi europskih čelnika otkrivaju svu prijetvornost i agresivnu prirodu politike najmoćnijih europskih država.

Izjave i aktivno djelovanje ove generacije europskih političara na počecima bliskoistočnih zbivanja koji su uzdrmali i u konačnici izmjenili i još mjenjaju političku sliku Europe i Europske unije potrebno je, stoga, ponovno iznijeti na svijetlo dana.

Tako krajem ožujka 2011. godine, dok svjetske agencije izvještavaju o britanskim i francuskim zračnim udarima po ciljevima u Libiji, u Londonu dipomati  članica NATO-a i Arapske  lige raspravljaju o budućnosti te zemlje. Američka državna tajnica Hillary Clinton, kao predvodnik intervencije,  izjavljuje kako međunarodna zajednica mora pomoći u uvođenju demokratskog sustava u Libiji i susjednim zemljama: “Pod različitim vladama, pod različitim uvjetima, ljudi izražavaju jednake temeljne želje: glas u njihovoj vladi, završetak korupcije, slobodu od nasilja i straha, šansu za dostojanstvenim životom i da najbolje iskoriste talente koje im je Bog dao”, kazala je Clinton. “Te ciljeve nije lako postići. No oni su neupitno vrijedni našeg zajedničkog truda”. Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle poručuje: “Jedna stvar je vrlo jasna i jasno je  treba reći Gaddafiju: Tvoje vrijeme je gotovo. Moraš otići”. Katarski premijer Sheikh Hamad Bin Jabr al-Thani zagovara dostavu oružja pobunjenicima, kojima je ono, uzgred rečeno, zajedno s britanskim SAS-ovcima i francuskim specijalnim postrojbama već dostavljeno.

Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a tadašnji britanski ministar vanjskih poslova William Hague izjavio je pak, povijesnu rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su potpuno sigurni kao partneri“ i zauzeo mjesto pri samom vrhu ”top 10” izjava vrhunskog političkog idiotizma.

No, u trenucima kada Gaddafijev režim pada  i kada oporbene snage preuzimaju kontrolu nad Libijom ukazuju se pravi razlozi američke i europske filantropije. Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy izjavljuje kako EU želi ponovo izgraditi odnose s Libijom, a da će njeno „čvršće povezivanje s europskim tržištem omogućiti bolje izglede za uspjeh tranzicije u toj zemlji.“ Već početkom listopada britanski „Heritage Oil“ objavljuje da je sa samo 19,l5 milijuna dolara uspio kupiti kontrolni udio u libijskoj tvrtki za pružanje usluga na naftnim poljima „Sahara Oil Sevices“. Francuski „Liberasion“ objavljuje da su nove libijske vlasti  ustupile 35 posto libijskog naftnog biznisa francuskim naftnim tvrtkama u zamjenu za francusku političku i vojnu potporu. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe hladno je potom izjavio da je „logično da zemlje, koje su aktivno podržavale pobunjenike dobiju privilegije u obnovi Libije“.

Toliko o filantropiji  europskih i savezničkih američkih  moćnika i brizi za demokratski napredak. Vojne intervencije na bliskoistočnim  prostorima i razaranja do temelja tamošnjih država, i s druge strane masovna, strateški motivirana i organizirana migracija tamošnjeg stanovništva prema Europi dvije su strane iste geostrateške agende, čiju vitalnost  još jednom  u punoj raskoši licemjerja i zle namjere potvrđuje i nova europska diplomatska i vojna aktivnost na Sredozemlju i u Sjevernoj Africi .

Ostaje nepobitna činjenica kako do migracijske navale  i proboja migranata iz MENA-e prema Europi ni u kojem slučaju ne bi moglo doći da to nisu željele vladajuće elite najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom. Nije riječ o nikakvom spontanom pokretnu masu nego o organiziranom procesu koji je pokrenut manipulacijom najekstremnijim  dijelovima  bloka islamističkog ekstremizma, izazvanim bliskoistočnim ratovima nakon programiranih revolucija tkzv. arapskog proljeća. Sve to  u cilju preslagivanja MENA-e i njene  integracije s Europom u jedinstvenu geokonomsku i geopolitičku cjelinu. Ona bi omogućila širenje tržišta za europska gospodarstva i kapital bez suvišnih ograničenja lokalnih vlasti i tamošnjih režima i istovremeno pribavljanje mase jeftine radne snage.

Mit o imigracijskoj krizi kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, filantropiji i milosrđu europske političke elite pada na činjenicama. A one su neumoljive i otkrivaju svrhu i genezu onoga što se događa.

Tako još u listopadu 2014. godine glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (The European Council on Refugees and Exiles -ECRE) Michael Diedring i Generalni ravnatelj  Međunarodne organizacije za migracije (The International Organization for Migration-IOM), William Lacy Swing, u „Europe’s Worldu“objavljuju zajednički programski članak koji poziva na scenarij velikog otvaranja granica migracijama

Izrijekom navode:  „Došlo je vrijeme za otvaranje glavnih putova migraciji – „highroad“ scenarij, kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati. To je scenarij koji treba  biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano provodi, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju  i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u slijedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije. Migracija donosi korist u lokalne zajednice . U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura…. Pomoću migranata popunjavaju se praznine na tržištu rada, a nova snaga doprinosi razvoju novih sektora gospodarstva. U javnosti mnogih europskih država prema imigrantima prevladava netrpeljivost i ksenofobija. Europa tako neće privući migrante, osim ako ne uvidi da promicanje veće tolerancije i razumijevanja vrijede jednako koliko i raznolikost koju migranti sa sobom donose.“

Iz kakvog bi drugog poriva inače hladni i proračunati tadašnji njemački ministar financija  i sadašnji Predsjednik Bundestaga, Wolfgang Schaeuble, filantropski, krajem 2014. godine poručio da je imigracija dobra za zemlju i da političari moraju bolje objašnjavati kako od nje svi imaju korist: “Svijet je otvoreniji a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskog rata za ponovnu izgradnju zemlje.. . tako i danas trebamo imigraciju”, izjavio je tada za „Bild“. Dodao je i slijedeće: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati“.

Zaklada “Bertelsmann“ objavljuje u to vrijeme studiju studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća svake godine u prosjeku trebati  više od pola milijuna imigranata kako bi zadržala stabilnost  mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njezin čelnik Joerg Draeger otvoreno upozorava  „da se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije, već se mora pripremati teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“. Predsjednik Bundesbank  Jens Weidman za „Suddsche Zeitung“ izjavljuje kako Njemačkoj već  neostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“, Uslijedili su potom ohrabrujući pozivi  njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija i predstavnika  Bundesbank, a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel, a ono što je uslijedilo je „highroad“ scenarij migracije iz  članka Michaela Diedringa i  Williama Lacy Swinga.

Sam predsjednik Njemačke industrijske komore (BDI) Ulrich Grillo još u prosincu 2014. godine  praktički najavljuje i potiče masovnu imigraciju, otvoreno za DPA izjavljujući: “Zbog negativnog trenda našeg  demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“.

Uzgred rečeno Grillo je, gle čuda, bio sudionik  konferencije grupe Bilderberg održane  u Hertfordshireu 2013. godine. U to vrijeme  se procjenjivalo  da je namjera  krupnog kapitala u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i da bi za održanje tadašnje  stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine bilo potrebno imigracijom povući oko  2,5 milijuna useljenika. Svi oni poslušno bi radili za minimalne nadnice, ne pitajući za nekakve kolektivne ugovore i slične izmišljotine pregažene europske socijalne paradigme, a i lako bi ih se bilo i riješiti – jednosmjernom kartom prema državama porijekla.

Nakon Grilloa, u potpori imigraciji  oglašavaju se i čelnici najvećih industrijskih korporacija, pa predsjednik uprave „Daimlera“, nedavno umirovljeni  Dieter Zetsche izjavljuje  za „Bild am Sonntag” kako su izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo među kojima treba tražiti  radnike za njemačke tvrtke: “Moguće je da ćemo u azilantskim kampovima  informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada  u Njemačkoj ili kod nas u Daimleru. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro  obrazovani  i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“. Prema  Zetscheu potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kako bi se izbjeglice koje će raditi u Njemačkoj što prije i kvalitetnije integriralo u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene  u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja. Ponosnom pokazivanju trofeja nove kvalitetne i jeftine radnje snage pridružio se i čelnik „Audia“ Rupert Stadler: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji način“.

Za početak najbolji način socijalne potpore upravo je izmjena useljeničkih propisa, pa dr.Thomas Groß  sa Sveučilišta Osnabrück  za „Deutsche Welle“ tada upozorava kako je nužno hitno donošenje novog zakonskog akta o useljavanju, kako bi se „olakšalo uključivanje tih ljudi na njemačko tržište rada i istovremeno kontrolu procesa priljeva izbjeglica“. Prema njemu, potrebno je ukinuti propise po kojima je za zapošljavanje  izbjeglica potrebna  prethodna provjera  njemačke Savezne agencije za zapošljavanje, ima li za to radno mjesto zainteresiranih kandidata iz Njemačke  ili neke članice EU, i testiranje znanja njemačkog jezika što sve za Großa predstavlja nepotrebnu birokratsku zapreku. Oglasio se i ravnatelj Savezne agencije za zapošljavanje Frank Jürgen Weise, koji je početkom listopada 2015. godine  nakon prezentacije  novog agencijskog izvješća, prema kojemu je u Njemačkoj najmanja stopa nezaposlenosti od 1991. godine otvoreno  podržao promjene rekavši: “Smatram da se u situaciji, kada imamo povlasticu ovako dobrog razvoja, može prevladati rezerviranost prema izbjeglicama“.

Merkel je objavila da je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj, osvajanjem novih tržišta, do sada donijela neizjmjerne koristi: “Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti stanoviti stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.

Strategija zaborava pokušava izbrisati sve navedene istupe kako bi se bliskoistočni ratovi i migracijska kriza prikazali kao događaj koji se nisu mogli spriječiti, niti je europska i saveznička američka politika imala ikakvoga utjecaja na njihovo pokretanje. Očito je upravo suprotno, pa i iz samih izjava europskih političara iz toga vremena.  Sve što se zbivalo i zbiva na bliskoistočnim prostorima, i sve posljedice koje su zbog njih nastupile u Europi, direktno je potaknuto zajedničkim djelovanjem europske politike i američke administracije iz toga doba. Strategija zaborava i  licemjerno mirotvorstvo tu ne pomažu.

Komentari

komentar

You may also like