Mario Stefanov: NASTUP TAJANIA ODAJE KARAKTER EU

Predsjednik  Europskog  parlamenta  Antonio Tajani, jedan od najviših dužnosnika Europske unije,  veleumne  tvorevine mira i demokracije, svojim nastupom u Basovizzi zapravo je zorno prikazao ne samo trajnu agendu  talijanske vanjske  politike, nego što je daleko važnije,  napokon je otkrio i istinski  karakter Europske unije.  Tajani je pokazao njezino pravo lice – lice tvorevine koja se polako izgrađuje kao nadnacionalna, federalna struktura s imperijalnim ambicijama i,  koja, proklamirajući  borbu protiv nacionalizama na europskom tlu, zapravo, promiče interese nacionalizama najmoćnijih država članica EU.

Kako smo u ranijim analizama već  naveli,  tobožnja borba vladajuće  EU elite  protiv nacionalizama  svojih članica,  koji prema njoj  čak ugrožavaju i samu divovsku povijesnu konstrukciju  ujedinjene Europe, nije  ništa drugo nego golo i bahato  promicanje vlastitih  nacionalizma najmoćnijih europskih država na štetu slabijih i uspostava i održavanje hijerarhije nacionalnih interesa,  odnosno nacionalizama unutar Europske unije.

Moćnim članicama EU, koja se, na žalost,  polako ali sigurno, u skladu s neumoljivim geopolitičkim zakonitostima, pretvara u nadnacionalnu  imperijalnu tvorevinu, nije ni na kraj pameti odreći se svojih nacionalizma, benefita svojih nacionalnih gospodarstava i svojih nacionalnih financija. Dok bi druge denacionalizirali i umanjili im nacionalnu suverenost  jako dobro se brinu o svojoj nacionalnoj suverenosti i nacionalnim interesima, koje, ako smatraju potrebitim, održavaju i silom oružja i financija.  Kada se europska  elita bori protiv nacionalizama onda su to uvijek nacionalizmi slabijih.

Utjerivanje članica Europske unije u federalnu, nadnacionalnu strukturu pod maskom borbe protiv nacionalizama, samo je u funkciji promicanja nacionalizama najmoćnijih  i velikih članica te tvorevine.

I sada se Tajanijeve  izjave, kojima direktno dovodi u pitanje i u konačnici  ugrožava teritorijalne integritete članica EU, Slovenije i Hrvatske, prikazuju kao izdvojeni incident , a ne kao konstanta ne samo talijanske vanjske politike nego i politike najmoćnijih članica Europske unije. Tajani  je sasvim svjesno, u pozorno  odabranom trenutku, prema unaprijed stvorenoj namjeri  iskazao budući smjer razvoja  odnosa unutar Europske unije. Ti budući procesi koji će se odvijati unutar Europske unije,  jednostavno rečeno su –  potiskivanje i uništavanje nacionalnih interesa slabijih članica EU u cilju afirmacije dugoročnih  nacionalnih interesa  moćnih članica EU. Tajani je svoju izjavu niti malo slučajno  plasirao baš  na manifestaciji koju je organizirala talijanska država i u prisutnosti  talijanske vojske, karabinjera  i policije, čime njegov nastup nije samo njegova osobna stvar ni institucija Europske unije,  nego po prirodi stvari odražava politiku talijanske države.

Zapanjujuća diplomatska reakcija država na koje se njegove izjave odnose  indiciraju kako je unutar strukture EU već uspostavljena hijerarhijska struktura moći s najsnažnijima na vrhu i najslabijima  na dnu. Da je  kojim slučajem  bilo obrnuto,  da je neki makar i niže rangirani dužnosnik  država kojih se svojim imperijalizmom ošinuo Tajani, doveo u pitanje  suverenitet Italije nad   primjerice  Furlanijom-Julijskom  krajinom, tresla bi se cijela Europska unija.  Talijanska vojska zacijelo bi izvršila  demonstrativne pokrete u pograničnim područjima,   a sve bi na kraju završilo, moguće, i pred Vijećem sigurnosti UN-a.

Ovako ostaje samo čuđenje i iznenađenje . Tajani je prema vodećim medijima bio tako drag i fin čovjek, pravi europejac i eto nikome nije jasno što mu se odjednom dogodilo. Bruxelleski  činovnici  tvrde  da nikada nije glasa podigao, a gle sada  potpuno se promijenio i izgubio.

Na žalost nije. On je takav bio od samog ulaska u politiku i njegova instaliranja od strane talijanske države u vrhove institucija Europske unije. Njegovo djelovanje  unutar EU, sasvim opravdano se može pretpostaviti, oduvijek je bilo u skladu s njegovim posljednjim izjavama. Tajani nikada nije odskakao od matice  politike EU i dosegao je poziciju predsjednika Europskog parlamenta. To nažalost ukazuje    na svu zlosutnost pravca u kojem se struktura Europske unije razvijala tijekom posljednjih godina. Opravdano je upitati se,  ako je taj politički umjereni čovjek tako nešto izrekao što tek misle ostali predstavnici velikih i moćnih europskih država, dobro raspoređeni  po institucijama Europske unije. Ne srlja li možda Europska unija u stvaranje takvih odnosa na europskom tlu, koji će postupno dovesti do serije sukoba za povrat nekada davno izgubljenih teritorija. Uostalom europski mediji još uvijek teškom mukom skrivaju da Italija i Francuska već vode posrednički rat u Libiji za kontrolu naftnih polja. Talijanska strana financira i naoružava  islamističke skupine koje ugrožavaju naftna postrojenja koja drži francuski „Elf“, a Pariz pak koristi druge islamističke skupine za udarce po naftnim postrojenjima talijanskog „Eni“-a. Taj svoj neokolonijalni imperijalni sukob prenose u europsku politiku gdje se pak sukobljavaju oko talijanske  potpore „žutim prslucima“ i tobožnje borbe talijanskoga vodstva protiv politike francuskog predsjednika Macrona. A u pozadini nisu nikakvi žuti prsluci nego prljavi novac.

Europska unija već sada služi rehabilitaciji i revitalizaciji izgubljenih carstava najmoćnijih država članica na čelu s Njemačkom. Ona u sebi, u svojoj strukturi proizvodi  geopolitičku i geoekonomsku situaciju kakva je bila pred svim velikim svjetskim sukobima. Već je gotovo dovršena carska imperijalna struktura moći od centra prema periferiji, od središta moćnih prema niže rangiranim članicama. Ogromni novac procurio je prema toj periferiji i ona postaje ovisna o Europskoj uniji. Države na niže hijerarhijskoj strukturi  sve manje se mogu i smiju suprotstavljati onima iznad sebe, niti se mogu oduprijeti središnjoj vlasti. Riječ je o tipičnoj imperijalnoj strukturi, koja izranja iz vizije novog moćnog europskog carstva koje bi na globalnoj razini konkuriralo SAD-u, Kini i Rusiji.

I kada se god  činilo da je to carstvo u izgradnji na rubu kolapsa i da nije uspostavilo svoju efektivnu moć, uvijek se iznova pokaže na svakoj prekretnici da europska imperija uistinu već postoji i da je sve moćnija. Uostalom,  kroz cijelu povijest Rimskog carstva pa i Svetog Rimskog carstva tvrdilo se da su ta carstva na rubu propasti, no ona su opstala stoljećima i postajala sve moćnija do trenutka kada su se velikim geopolitičkim potresima konačno i raspala. Europska unija naslanja se na tradicije ta dva carstva i pokušava sebe uobličiti kao nekakvu njihovu  repliku, sastavljenu od geopolitičkih i kulturoloških  povjesnih komponenti tih carstava,  prilagođenih  suvremenim okolnostima. Čak i na regionalnoj razini uočava se tendencija promoviranja EU kao jedinstvene geopolitičke cjeline Europe, cijelog Sredozemnog bazena, Bliskog istoka i Afrike s osiguranim otvorenim putovima prema Aziji i s druge strane prema Južnoj Americi.

Ta imperijalna struktura i prema unutra i prema vani utemeljena je na mreži financijskih transfera iz središta moći u vidu fondova EU i povratnim tijekovima novca iz uloženog kapitala . Na političkoj razini tu financijsku mrežu održavaju  elite perifernih država članica, zapravo pokrajinski namjesnici, koji svoju moć izvode iz bruxelleskih labirinata moći.

Ojačala Europska unija svoju moć pokazala je na primjeru Brexita, kada je, koliko god olinjala bila, ipak moćna i globalno sposobna nuklearna sila  Velika Britanija shvatila da razlaz s tom europskom imperijalnom silom nije toliko jednostavan kako su procjenjivali. Nakon Brexita, kako god završio, izlazak iz Europske unije bilo koje druge članice postaje geoekonomski i geopolitički nemoguća misija. Slabije države članice EU kada bi to pokušale bile bi oglodane do kostiju, pa im, stoga, tako nešto, koliko god se protivili raznim aspektima politike Europske unije više i ne pada na pamet.

U takvom geopolitičkom kontekstu od strane elitnog EU centra na europskim prostorima  potiče se radikalizacija političkih prilika i uspostava elemenata autoritativne vlasti, poglavito u perifernim članicama koje onda provode svoje male imperijalne planove, iscrtavaju svoja teritorijalna prekrajanja, prema moćnijima od sebe iskazuju poniznost  a grubost i nasilje prema slabijima. To je, stoga, što se moć carstva temelji na neoliberalnom gospodarskom modelu koji se dalje može održati samo autoritativnom vladavinom, silom ili programiranim ratovima.

Kako smo već u ranijim analizama izrekli,  koliko god to naizled djelovalo nemoguće, svi državni entiteti i sve granice postaju upitne jer su nastale na istim temeljima postavljenim Versailleskim  sporazumima, posebece one u Istočnoj i Srednjoj Europi. Otkopčavanje patent zatvarača poretka počelo je na Bliskom istoku rušenjem granica Sirije i Iraka, kao izdanaka istog poretka. Nastavlja se u jugoistočnoj Europi gdje će, ukoliko se nastavi sadašnji smjer razvoja zbivanja i definiranja međusobnih odnosa, doći do masivne geopolitičke rekonstrukcije, koja, kao i na Bliskom istoku, uključuje i promjene granica. I dakako – ratna razračunavanja.  Iako pokušavaju to prikriti,  činjenica je da svi regionalni akteri upravo to čekaju, čime se može objasniti i neobično vanjskopolitičko ponašanje i naizgled prilikama neprilagođena politika regionalnih sila. Svi  kao napeta puška čekaju nastavak procesa na europskom tlu, spremni krenuti u lov na nekada davno izgubljena područja oduzeta Versailleskim sporazumima, od Turske, Mađarske, Italije, preko Slovačke, Poljske i Rusije na stolovima su već raširene karte i čeka se trenutak novog geopolitičkog iscrtavanja. Centrima financijske, gospodarske i vojne moći Europske unije takva situacija kontroliranog kaosa zapravo odgovara jer računa, da će u previranjima i razračunavanjima po europskom kontinentu, glumeći stabilizacijski čimbenik ujedinitelja  i mirotvorca,  lakše postići konačni cilj stvaranja EU kao velikog europskog  carstva, sposobnog za djelovanje na globalnoj svjetskoj razini.

Strategija vodeće europske elite, utemeljena na aktivnom djelovanju protiv  suvereniteta europskih nacionalnih država i samih nacionalnih identeta, koji ugrožavaju globalizacijska povezivanja,   izravnim udarima na nacionalne politike i usporednim  pokušajima  njihove transformacije u  željenom smjeru je čisto licemjerje, jer je bit svega zapravo borba suprostavljenih nacionalnih interesa.

Europska hijerarhijska struktura ekonomske i političke moći  zatire nacionalizam malih pod maskom potrebe stvaranja nadnacionalne , federalne europske unije kako bi mogla konkurirati na globalnoj razini, a zapravo je u funkciji nacionalizma vodećih država članica. Nadnacionalizam takve Europske unije, kao, uostalom, i više puta u povijesti, u službi je nacionalizma moćnih.

Upravo zato je Tajani sasvim svjesno, u lažnom zanosu, izreako ono što je izrekao. Njegove riječi slika su Europske unije kakvu je stvorila njezina elita tijekom posljednjih desetljeća za račun najmoćnijih država članica.

Zoran Meter: KAD FAŠISTI MARŠIRAJU, A HRVATSKA ŠUTI

0 komentara

You may also like