Mario Stefanov: NJEMAČKI STOGODIŠNJI RAT

Njemačko geopolitičko i geoekonomsko oblikovanje Europske unije  prema svojim interesima zapravo je nastavak velikog europskog stogodišnjeg rata drugim sredstvima. Njemačka vojnim putem tijekom 1. i 2. svjetskog rata nije uspjela ostvariti dominaciju Europom i na europskom tlu stvoriti svoju imperiju. Za razliku od vodeće imperijalne sile Rimlanda, Velike Britanije, koja je imperiju stvarala i širila  daleko od svojih obala, izvan prostora europskog  kontinentalnog središta, na prostranstvima Rimlanda cilj njemačke geopolitike od samog ujedinjenja 1871. godine bilo je stvaranje imperije u srcu svijeta Heartlandu, na prostorima Euroazije.

Dok je njezin europski kontinentalni suparnik Francuska usporedno s Belgijom  i Nizozemskom  širila  svoje kolonijalno carstvo po Africi i Aziji, priključujući se  se starim  europskim kolonijalnim silama Portugalu i Španjolskoj čija je moć na početku prošlog stoljeća polako kopnila, Njemačka je imala sasvim drugi cilj. Nju nikada nije zanimalo stvaranje kolonijalniog carstva izvan  Euroazijske kontinentalne mase. Ona je oduvijek željela samo jedno – stvoriti imperiju na europskim prostorima.

Stoga u velikim europskim ratovima ona nije  ratovala za kolonije nego za uspostavu svoje dominacije Europom i stvaranje  njemačke imperije u  Europi. Već prvi kancelar i njemački ujedinitelj Otto von Bismarck jasno je i otvoreno iskazivao njemačke  geopolitičke postavke, naglašavajući kako Njemačku ne zanimaju  daleke kolonije, nego zonu svoje dominatne geoekonomske i geopolitičke moći želi graditi u Europi, na euroazijskom kontinentalnom središtu, srcu svijeta -Mackindeovom Heartlandu. Veliki europski  ratovi  20. stoljeća nisu vođeni za njemački udjel u kolonijalnom kolaču nego za njemačku vladavinu Europom, pa   je i primarni  njemački protivnik  ratova s kraja 19. stoljeća nakon   njemačkog ujedinjenja i tijekom prve polovice  20. stoljeća bila Francuska. Njezin  utjecaj na europskim prostorima bio je ključna prepreka stvaranju njemačke imperije u Europi. Dakako, osim  u nekoj kombinaciji zajedničke  imperije, kao reinkarnacije  carstva Karla Velikog, što je  nakon njemačkih vojnih poraza u ratovima za svoje europsko carstvo zapravo postalo  idejno izvorište onoga što je kasnije postala geopolitička konstrukcija Europske unije. Prepreka na istoku bila je pak, Rusija, kao kontinentalna  eurorazijska sila koja zatvara njemačke putove projekcije imperijalne ambicije prema  istoku. Velika Britanija, podržavajući moćne  njemačke suparnike, pa i ratujući za njih uz pomoć nove sile Rimlanda, SAD-a, trajno je sprječavala  stvarenje njemačke imperije u Europi  koja bi u velikoj mjeri  potisnula britanski utjecaj na europskim prostorima.

Oba velika rata s njemačke interesne pozicije gledano vođena su iz istih razloga i s istim ciljevima – stvaranja njemačke europske imperijalne sile.

No, nije li i suvremena geopolitička dinamika Europe i  Europske unije, nastala nakon ponovnog ujedinjenja poražene i podjeljene njemačke – u kojoj se unatoč savezu s drugim polom europske moći, Francuskom, sasvim jasno osjeća sirova njemačka volja za dominacijom europskim prostorima  – zapravo novi europski rat za stvaranje njemačke imperije u Europi?

Nisu li zapravo 1. i  2. svjetski rat i današnje nadmetanje za premoć nad europskim prostorom   jedan jedinstveni sukob koji se u različitim vremenima vodi na druge načine i pod drugim ideološkim maskama, a čiji je cilj isti – stvaranje njemačke dominacije nad Europom, grubo rečeno njemačke europske imperije? Ili onoga što  su  Japanci  tijekom svog azijskog imperijalnog ratnog širenja cinično nazivali  stvaranjem  „zone zajedničkog prosperiteta“ u kojoj se jasno zna tko je gazda, tko u ruci drži  palicu i u čiji se džep slijevaju plodovi prosperiteta.

Raniji njemački  pokušaji, temeljeni pretežito na  ratnim opcijama, završili su porazno i u novim uvjetima okupacije od strane ratnih pobjednika nakon 2. svjetskog rata,  uz odlučni utjecaj američke i britanske politike na europske poslove, njemačka geostrategija okrenula se gospodarskim i ekonomskim instrumentima projekcije svoje moći. Zapravo  je samo otvorila novu stranicu jednog te istog stoljetnog sukoba na europskom tlu – ratu za njemačku imperiju. Njemačka vojna sila bila je poražena, ali njezina industrijska moć sa svojim „Krupp“simbolom  nikada nije bila poražena. Ona je opstala  i u  ruševinama njemačkih gradova nakon  2. svjetskog rata jednostavno zato što uništeni strojevi i industrijska postrojenja ne znače ništa ako je sačuvana tehnološka i ljudska supstanca industijske moći.

Beskrajni je niz indicija  koji ukazuju upravo na takvu paradigmu današnje Europske unije. Već na razini općeg uvida, bez ulaženja u detalje, jasno se primjećuje njemački dualistički pristup Europskoj uniji, koji dovodi u sumnju njemačke stvarne namjere. Koliko god njemačka politika nominalno  bila predana načelima na kojima je izgrađena EU, iskazivala volju za bliskom suradnjom  i čvrstim vezama s Francuskom  i zakljinjala se  u europsko zajedništvo,  ona uvijek ima neki odmak i vodi  neku svoju usporednu dionicu europske dinamike raspodjele utjecaja i moći. I to za sada uistinu uspješno. Postupno i gotovo neprimjetno Njemačka nameće svoje interese cijeloj  EU i pretvara je u svoju imperiju. U trenucima kada nailazi na snažniji otpor i kada je na tom  putu pritisnu SAD i njezin europski suparnik  Velika Britanija,  njemačka  politika prividno se vraća svom savezništvu s Francuskom, ali  drži figu u džepu,  pa samo trenutak  kasnije bezobzirno gura svoje vlastite partikularne interese na štetu ostalih članica EU. Europska Njemačka, nastala nakon 2.svjetskog rata, tako je polako postala hegemon Europske unije koju postupno pretvara u njemačku Europu.

Kao i u velikim  ratovima prošlog stoljeća, u prvim dionicama Njemačka je pobjednik, no što vrijeme i napori za stvaranjem carstva odmiču njemačka moć zbog prevelike brzine i premale elastičnosti u izvedbi polako jede supstancu svoje moći. Njemačka je u ovoj novoj fazi rata za svoju europsku imperiju do sada pokazala kako ne želi platiti cijenu imperije. I tu leži njemački temeljni problem. Carstvo moći i utjecaja se ne stvara golim potčinjavanjem onih koje se uključuje u imperiju, bilo ratnim ili ekomskim instrumentima, nego ulaganjem u politički i gospodarski održivi razvoj te nove geopolitičke konstrukcije, što osigurava njezinu dugoročnu stabilnost i sposobnost daljnjeg širenja. Sila nije dovoljna, potrebno je nešto i dati, a to sigurno nije famozna politika štednje koju je njemačka politika nametnula cijeloj Europskoj uniji od koje misli stvoriti svoju imperiju.

Grubom i nezgrapnom strategijom djelovanja Njemačka je podijelila Europu umjesto da je pod svojom palicom ujedini i dominaciju  održava samo golom ekomskom silom. Za sada, čini se, uspjeva u onome što nije  uspjela ratnim sredstvima, ali je lako moguće da se početni briljantni uspjesi, kao i u prošlosti, dugoročno pretvore u poraz. Tim prije, što Velika Britanija i SAD nikada  neće dozvoliti da budu ni za dlaku potisnute sa svojih europskih  pozicija. Njemačka je imala šansu ali je, ponašajući se poput kamatara i bezobzirno provodeći svoje interese kao što je uvoz imigrantske radne snage protivno volji ostalih članica, zapravo podijelila EU. Svoju kamatarsku okrutnost i neumoljivost tvrdog gospodara pokazala je utjerivanjem dugova  ekonomski gazeći  Grčku, važnu članicu ne samo EU, nego, što je  geostrateški daleko značajnije, i NATO-a. Srednjoeuropske članice i cijelu južnu Europu uporno, uz pomoć bruxellleske transmisije svoje moći, pokušava pretvoriti u  odlagalište imigrantske  radne snage  koju je zajedno s uskom jezgrom najmoćniji država EU dovukla s bliskoistočnih  prostora za potrebe svog zahuktalog gospodarstva i pokrivanja raskoraka između gospodarskog rasta i prirodnog prirasta svog stanovništva.

U provođenju  strategije ovladavanja EU u cilju stvaranja nekog, suvremenim prilikama prilagođenog oblika njemačke europske imperije, njemačka politika poslužila se, sve je očitije, izrazito opasnim ideološkim sredstvom tkzv. globalizacije i ekstremno razvučenog tumačenja socijalnog i ekonomskog liberalizma, koje  u drugi plan postiskuje nacionalne interese europskih naroda i njihovih država, poglavito novih i ekonomski slabijih  članica Europske unije. One  su važne dijelove svoga suvereniteta predale institucijama EU koje pak, nisu ništa drugo nego transmisija njemačke političke i ekonomske volje. Tako je njemačka politika pod vodstvom političkog kruga oko kancelarke Angele Merkel, za trajanja njena tri mandata nacionalne suverenitete država članica, posebice ekonomski  slabijih država, usisala u mehanizam Europske  unije koji drži pod svojom kontrolom i time ostvarila svoju efektivnu dominaciju nad njima. Na ideološkoj razini, u ime globalizacije i liberalnog poretka potisnut je svaki nacionalizam  osim Njemačkog, koji se prikriva iza zajedničkih interesa Europske unije.

No time je stvorena po stabilnost  EU opasna podjela. Snage nacionalnih suverenosti, povijest je pokazala, mogu se neko vrijeme manipulacijma ili  silom držati potisnuti ali ne zadugo. One uvijek pronađu put svoje emencipacije, pa  su to postigle i ovoga puta. Na izborima diljem Europe  odnose pobjede  i ugrožavaju konstrukciju centralizirane i nadnacionalne EU koja, paradoksalno, služi nacionalnim interesima Njemačke. Berlin je toga svjestan i sada, kada je postalo opasno,  ponovo manevrira približavajuži se Parizu i samouvjerenom Macronu i zajedno s njim  čini sve kako bi  zaustavio  jačanje snaga koje naziva populističkim i održi –  do sada po svojoj mjeri  izgrađenu strukturu EU.

Njemačka politika u novom blitzkriegu stoljetnog rata za stvaranje njemačke imperije na europskim prostorima još jednom je zbog prevelike brzine, grubosti i nezgrapnosti postupaka realizacije dovela u pitanje nešto što se već činilo kao ostvarena pobjeda. U trenutku kada američka i britanska politika procjene da je nastupio pravi trenutak, a to će biti onda kada njemački ekonomski ratni stroj izgubi dah ili pak onda kada bude nadomak cilju, detonirati će cijelu europsku geopolitičku konstrukciju izgrađenu oko njemačkih stoljetnih imperijalnih ambicija, iskorištavajući, između ostalog, i unutar EU rašireno nezadovoljstvo njemačkom politikom nametanja svoje volje  i ponovo izvršiti geopolitičko preslagivanje Europe sukladno svojim interesima. Za  nadati se da ovo novo utjelovljenje njemačke imperijalne ambicije i reakcije protivnika  neće ponovo završiti u oružanom sukobu iako baš sve miriši na to. Geopolitičke postavke gotovo su potpuno identične onima pred velike ratove prošlog stoljeća, što ne treba čuditi, jer su ti ratovi i današnja dinamika zbivanja u Europi zapravo poglavlja jedinstvene cjeline jednog sada već stoljetnog europskog rata.

Sudbina je Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njenim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje  je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država ponovo  pretvore u novi sukob i na kraju rat. Na jugoistoku Europe pak, vječnom okidaču europskih kataklizmi,  to vrijeme koje je potrebno za nagomilavanja sukoba interesa i raspada mirnog života je jednako nuli – mir je samo predah jednog beskrajnog,  sada također već stoljetnog rata koji je u svakom trenutku spreman  aktivirati se ukoliko to globalni igrači požele, s potencijalom pretvaranja u veliki europski rat. Tvorac Njemačkog Carstva Otto von Bismarck još početkom prošlog stoljeća znao je kako je njemački imperijalni projekt najlakše zaustaviti detoniranjem balkanske paklene naprave .Što god u Europi napravili, pa bio to i svijet iz kakve bajke, sve se može u trenutku uništiti aktiviranjem Balkana, odnosno jednostavnim otpuštanjem ugrađenih sigurnosnih kočnica koje privremeno zadržavaju tamošnje aktere u međusobnim ratovima do istrebljenja. Tako je bilo prije sto godina, tako je i  danas. Zato je  Bismarck, govoreći o tadašnjem europskom mirovnom poretku i njemačkim opcijama, rezignirano izjavio da ako u u Europi bude rata, onda će to „biti radi neke gluposti na Balkanu“.

Europska povijest, nažalost, nije sposobna napraviti pravi iskorak prema budućnosti, iako je pokušavala i pokušava, ali instikt ponavljanja uvijek istih povijesnih  obrazaca vodi uvijek u isti  začarani  krug  pohlepe, stvaranja europskih carstava,  imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi.

Njemački stogodišnji rat za svoju europsku imperiju ponovo je u punom zamahu kroz realizaciju centralizirane i nadnacionalne EU pod apsolutnom njemačkom dominacijom. Suparnici  i protivnici sa zapada i s istoka pažljivo prate njegov tijek i povezujući se unutar EU sa snagama otpora njemačkom nametanju  moći pripremaju teren kako bi, u slučaju potrebe, mogli  promptno reagirati. Njemačka politika pod beskrajnim mandatima kancelarke Angele Merkel za sada  uspješno stvara neku suvremenim prilikama prilagođenu verziju njemačke imperije na temeljima postojeće EU, ali je istovremeno tu istu EU koja bi trebala biti izvorište nove njemačke moći svojom grubom, pohlepnom i neodmjerenom politikom podijelila i time oslabila. Na europskoj  političkoj sceni otvorila je kolosalni sukob nadnacionalnog liberalizma, uobličenog i formaliziranog u bruxelleskoj administaraciji, koji je u isključivoj službi njemačkog nacionalizma sa probuđenim snagama nacionalnih suverenosti  drugih država članica EU.

 

 

 

0 komentara

You may also like