Imperija uzvraća udarac
Velika i moćna američka neformalna bistranačka politička grupacija, koja okuplja političku elitu demokratske stranke, ali i značajan dio republikanaca napokon je uspjela. Nakon više od četiri godine mučnih potresanja američkog političkog sustava i postupnog raspirivanja sučeljavanja po svim razdjelnicama američkog društva politička snaga okupljena oko tzv. „neoconsa“ uspjela je ne samo izborno poraziti bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, nego ga i barem privremeno, ako ne i trajno kao uljeza protjerati s političke scene. Imperija je uzvratila udarac.
Upravo kako su i planirali i nadali se, Trump je sada politički i medijski označen kao izvor svih problema s kojima se SAD desetljećima suočavaju, a sve što je njegova politika na unutarnjem i vanjskom planu činila, proglašava se pogrešnim. Američka vanjska politika uz novu administraciju predsjednika Joea Bidena može se sada vratiti svojim izvorištima iz kojih se napajala posljednjih nekoliko desetljeća – liberalnom intervencionizmu na globalnoj razini utemeljenom na postavkama doktrine američke izuzetnosti.
Iza pojednostavljene medijske slike o sukobu demokrata i republikanaca, pretežito oko unutarnjih američkih problema i podjela, krije se, zapravo, mnogo složenija i šira politička slika. Stvari nisu tako jednostavno kako izgledaju na prvi pogled.
Naime, stvarni sukob na američkoj političkoj sceni nije između dvije političke stranke, Demokratske i Republikanske i njihovih pristaša, nego se u američkoj politici posljednjih desetljeća sučeljava utjecajna neformalna politička sila sastavljena od vodećih struktura obje stranke s ostacima ostataka tradicionalne američke izvorno konzervativne politike s druge strane. Njihov sukob, u kojem je Bidenovom pobjedom prevagu ponovo stekao duopol „neoconsa“, u korijenima je američke unutarnje i vanjske politike.
Pritom je profiliranje vanjske politike SAD-a daleko veći predmet sučeljavanja tih dviju političkih snaga nego što se to javno može vidjeti. Američki globalni utjecaj, kao jedine preostale svjetske supersile i sposobnost plasmana svojih ekonomskih interesa na svakoj točki svijeta zapravo je stvarni izvor američkog bogatstva i moći.
Zahvaljujući velikim dijelom i samom Trumpu moćna i neformalna politička struktura „neoconsa“ ili „neokonzervativaca“, kako se nazivaju iako s konzervativizmom nemaju nikakvih dodirnih točaka, nego je riječ o liberalnoj političkoj struji, postigla je tako svoj cilj i, opako, s kamatama osvetila izborni poraz koji je u prethodnom izbornom ciklusu njihovoj ikoni Hillary Clinton nanio Donald Trump. Još jednom se pokazalo da tko god ugrozi interese i utjecaj na američku politiku moćnih „neoconsa“ i s njima se sukobi ne prolazi dobro. Riječ je sada, već se može reći, o nevjerojatno moćnoj političkoj grupaciji kakvu američka povijest još nije vidjela. Ona na vanjskom planu, koji je stvarno izvorište američke moći, djeluje kao ključni svjetski promotor liberalizma i globalizacijskih procesa. U zaštiti tzv. „liberalnih vrijednosti“ i demokracije spremni su diplomatski, obavještajno, pa i vojno intervenirati diljem svijeta. Oni su to i činili i u tome su se dokazali kada god su u njihovim rukama bile poluge vlasti, a to je, zapravo, čitavo razdoblje od posljednjih nekoliko desetljeća. Iza njih je serija nasilnih prevrata, krvavih vojnih intervencija i ratnih požara koje su potpalili. Mandat Donalda Trumpa predstavljao je kratko razdoblje u kojem nisu imali u rukama sve poluge vlasti, pa nisu mogli provoditi svoje liberalne revolucije po svijetu.
Samo su oni toliko politički i interesno utjecajni da su sposobni razlomiti republikanski elitni korpus i oko sebe okupiti potporu iz obje stranke, slijedom toga razbiti tradicionalni bipartizam i potpuno u svoje ruke preuzeti poluge političke moći u SAD-u na dulje vremensko razdoblje.
Politička snaga „neoconsa“, istovremeno utjecajna i na republikanskoj i na demokratskoj strani, i ne krije svoje ambicije potpunog ovladavanja američkom politikom putom prevladavanja bipartizma i eliminacije svih mogućih političkih uljeza, kao što je bio Donald Trump i politički krug oko njega, a na vanjskom planu volju za američkim dominantnim pozicioniranjem u globaliziranom liberalnom poretku. Riječ je o utjecajnom krugu geostratega koji su kao savjetnici, pomoćnici državnih tajnika, veleposlanici ili ministri, služeći jednako i pod demokratskim i pod republikanskim američkim predsjednicima, uspjeli formulirati i nametnuti svoju geopolitičku viziju američke uloge u svijetu kao državnu doktrinu. Istovremeno oni su svojim dugogodišnjim neprekinutim djelovanjem u vrhovima američkog državnog aparata postali poveznica politike s Wall Streetom, krupnim kapitalom i moćnim vojnoindustrijskim kompleksom. Pobjeda Joe Bidena, koji je oduvijek bio blizak tom političkom krugu i kao američki potpredsjednik za mandata Baracka Obame provodio politiku sukladnu njihovoj doktrini, uistinu će im osigurati političku moć bez primjera u modernoj američkoj povijesti.
Idejna polazišta političke snage „neoconsa“ izvor imaju u geopolitičkim promišljanjima Roberta Kagana, suosnivača utjecajnog think-tanka „Project for the New American Century“ (PNAC), čije su postavke postali doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora. Robert Kagan, koji svoju vanjskopolitičku viziju Amerike naziva „liberalnim intervencionizmom“, zajedno s Williamom Kristolom osnovao je PNAC 1997. godine s ciljem promicanja ideje „globalnog američkog vodstva“ koje je „dobro i za Ameriku i za cijeli svijet“. Prema postavkama PNAC-a SAD su „carstvo i to ne treba skrivati jer SAD zaista trebaju biti carstvo“ koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprječavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD, te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. Iako takva američka hegemonija ne bi rješila sve probleme svijeta ona je, po Kaganu, „bolja od bilo koje zamislive alternative“. PNAC-u bliski think tankovi Američki institut za istraživanje javnih politika (American Enterprise Institute for Public Policy Research), Američki odbor za javna pitanja Izraela (American Israel Public Affairs Committee) i Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti (Jewish Institute for National Security Affairs) zajedno s njim formulirali su buduću američku bliskolistočnu politiku fokusiranu na zaštitu Izraela i liberalnu transformaciju arapskih država. PNAC je stvorio temelje za američke ratove u Afganistanu i Iraku i pokretanje revolucija tkzv. “arapskog proljeća“ koje su, sada već možemo sa sigurnošču tvrditi, rezultirale pokoljima epskih razmjera i masovnim ratnim zločinima za koji su odgovorni i oni koji su svojim suštinski geopolitičkim promišljanjima dali idejni temelj njihovom izvršenju. Nije, stoga, čudno, što je PNAC iznenada ugašen 2006. godine, kada su postali svima vidljivi razmjeri iračkog krvoprolića i pljačke. Cijeli politički krug se potom okupio oko novoosnovanih think-tankova od kojih je sada aktualan „Center for a New american Security“ (CNAS ) kojeg je ponovo ključni osnivač Robert Kagan. Koliki je bio utjecaj organizacije „Project for the New American Century“ na američki politiku svjedoči činjenica da je od 25 osoba koje su potpisale njene osnivačke akte njih 17 završilo na vodećim pozicijama Bushove administarcije, uključujući Dicka Cheneya, ministra obrane i kasnije potpredsjednika SAD-a, Donalda Rumsfelda, ministra obrane i Paula Wolfowitza, zamjenika ministra obrane.
U svakom slučaju, kompletna američka vanjska politika i geostrategija kreirana i nametana od strane „neoconsa“ za administracije novog predsjednika Joe Bidena kretat će se upravo u temeljnim okivirima geopolitičkih postavki koncepta „Project for the New American Century“, koji se, sada, u novim okolnostima nastavlja razvijati u okviru projekta „Center for a New American Security“(CNAS). Taj think -tank je tijekom svibnja 2016. godine objavio studiju za novo američko liderstvo i širenje američke moći „Extending American Power- Strategies to Expand U.S. Engagement in a Competitive World Order“, praktički namijenjenoj dopuni postojeće doktrine liberalnog intervencionalizma utemeljenog na američkoj izuzetnosti i svega onoga čemu je američki predsjednik Trump – iako je za svoga mandata na planu vanjske politike učinio brojne ustupke – i dalje bio prevelika prepreka. Njegovo uklanjanje s političke scene i potiskivanje utjecaja gospodarskog i političkog interesnog kompleksa koji ga podržava, dat će novi impuls američkom vanjskopolitičkom demokratskom intervencionizmu i onim financijskim i gospodarskim centrima moći koji svoje interese pokrivaju njegovim ideološkim plaštom.
Programska studija CNAS-a, kao idejni okvir nove američke politike nakon Trumpa navodi: „Američka vojna moć, dinamika američke ekonomije i velik broj bliskih saveza koje SAD imaju s drugim silama i narodima stvorile su arhitekturu u kojoj je liberalni poredak procvjetao. Njegovo očuvanje zahtijevat će obnovu američkog vodstva u međunarodnom sustavu. Danas je temelj poretka potresen različitim silama – moćnim i autoritativnim vlastima u Rusiji i Kini, radikalnim islamističkim terorističkim pokretima i dugoročnim pomacima u globalnom gospodarstvu….Potrebno je stoga obnoviti američku moć i američko vodstvo u Aziji, Europi i Velikom Bliskom istoku gdje su prijetnje međunarodnom poretku najveće…..Postizanje ovog cilja zahtijevat će kritično jačanje svih elemenata američke moći – diplomatskih, ekonomskih i vojnih. Hitni prvi korak treba biti značajno povećavanje kapaciteta američke nacionalne sigurnosti i eliminacija proračunskih okova izdataka za obranu. Drugi korak je formulirati politiku koja će potpuno iskoristiti sve raspoložive znatne vojne, ekonomske i diplomatske snage koje su posljednjih godina nerado korištene.“
U poglavlju o Europi navodi se da „transatlantska zajednica ostaje temelj i bit liberalnog svjetskog poretka….Uspjeh Europe kao regije mira, demokracije, sigurnosti ,rasta i prosperiteta danas je ugrožen više nego što mnogi shvaćaju. Strateški je ugrožen rastom ruskih ambiciija i spremnosti na uporabu sile uključujući invaziju na susjedne zemlje… Terorizam i migracijska kriza dodatno su ugrozile koheziju transatlantske zajednice. Svi ovi čimbenici će zahtijevati značajni novi angažman SAD-a kako bi se spriječila daljnja erozija i preokrenuli sadašnji trendovi…..“
Robert Kagan za „Foreign Policy“ 2017. godine u svom opsežnom autorskom članku pod naslovom „Backing Into World War III“ definira bitne odrednice američke politike u razdoblju nakon Trumpove administracije. Prema njegovu viđenju Donald Trump je „najuspješniji demagog i šarlatan u povijesti američke politike“, koji je potpuno devastirao američku ulogu u svijetu i njen utjecaj i time ugrozio svjetski mirovni poredak koji bez američkog vodstva klizi u 3. svjetski rat.
U svom tekstu, u odlomku pod naslovom „Amerika mora suzbiti rastuće i samouvjerene sile Rusiju i Kinu prije nego što bude prekasno, Robert Kagan navodi: „U svijetu su danas prisutna dva ključna trenda. Prvi je rastuća ambicija i sve veća aktivnost dviju velikih revizionističkih sila, Rusije i Kine. Drugi trend je slabljenje samopouzdanja, smanjenje mogućnosti i slabljenje volje demokratskog svijeta, a posebice SAD-a da se prvom trendu suprostave pa ne mogu zadržati dominantni položaj u međunarodnom sustavu koji im je pripadao od 1945. godine. Ova dva trenda se odvijaju usporedno i nedostatak volje i sposobnosti SAD-a i njezinih saveznika da održavaju postojeći svjetski poredak isprepliće se s rastućom željom i sposobnošću revizionističkih sila da promjene ovaj poredak. Slijedom toga doći ćemo do točke u kojoj će se postojeći poredak urušiti i svijet će uroniti u brutalnu anarhiju, što se dogodilo tri puta u posljednja dva stoljeća. Posljedice takvog kaosa, s obzirom na broj žrtava i izgubljenje materijalne vrijednosti, uništene slobode i nade bit će epskih razmjera.“
Po Kaganu „autokracije Kina i Rusija, SAD vide kao glavnu prepreku njihovim ambicijama i zato nastoje oslabiti međunarodni sigurnosni sustav koji ih sprječava da postignu svoje ciljeve.“ Dalje obrazlaže: „Donedavno su se Kina i Rusija suočavale sa značajnim, gotovo nepremostivim preprekama za postizanje svojih ciljeva. Glavna je prepreka bila snaga i unutarnja stabilnost samog međunarodnog poretka i njegovog glavnog zaštitnika i sponzora. Sustav političkih i vojnih saveza predvođenih SAD-om, posebno u dvije kritične regije Europi i istočnoj Aziji mogao se suprostaviti Kini i Rusiji s pozicija sile – kako je to jednom izrekao nekadašnji američki državni tajnik Dean Acheson. Stoga su bili prisiljeni izuzetno pažljivo projecirati svoje geopolitičke ciljeve, a nakon završetka hladnog rata morali su odustati od svih ozbiljnijih pokušaja narušavanja međunarodnog sustava….. Snažan međunarodni položaj SAD-a i njegovih saveznika desetljećima je onemogućavao revizionističke sile da ih otovoreno izazovu. Sve dok su SAD smatrane pouzdanim saveznikom kineski i ruski čelnici imali su ozbiljnu bojazan da će njihove agresivne akcije naići na otpor, što bi moglo dovesti do pada njihova režima. Politolog William Wohlforth jednom je to opisao kao svojevrsnu stabilnost unipolarnog svijeta: nezadovoljne regionalne sile pokušavaju osporiti status quo, a njihovi zabrinuti susjedi kao reakciju na to pozivaju daleku američku super silu da suzbije te ambicije. I takav je sustav funkcionirao. SAD su intervenirale, dok su se Rusija i Kina najčešće povlačile.“
No posljednjih godina, po Robertu Kaganu, došlo je do preokreta. U svom eseju tvrdi da je: „Demokratski poredak oslabio i napuknuo u svojim temeljima. Teška ekonomska situacija, oživljavanje nacionalizma i tribalizma, slaba i nesigurna politička vodstva, neodgovorne političke stranke – sve je to zajedno stvorilo krizu povjerenja ne samo u demokraciju već i u cijeli projekt liberalnog poretka…..Zadnjih desetak godina vidimo kako u svijetu raste nacionalizam i tribalizam, kako odbacivanje drugih i drugačijih raste u svim društvima, kako slabi povjerenje u vlast i vjera u kapitalistički sustav i demokraciju. Vidimo stvari koje su upravo suprotne kraju povijesti Francisca Fukuyame. Povijest se vraća i osvećuje, a s njom i najmračnije strane ljudske duše, poput težnji za snažnim vođom koji može čvrsto voditi u vremenima opće zbrke.“
Kagan potom postavlja ključna pitanja svoje političke vizije američke uloge u svijetu kada kazuje: „Sada se postavlja pitanje žele li SAD i dalje održavati poredak koji su stvorile, a koji je ovisan o američkoj moći. Jesu li Amerikanci spremni preuzeti rizik i da li su svjesni postojanja rizika kada se postojeći poredak može srušiti stvarajući kaos i sukobe.“
Po njemu Amerika mora povratiti svoju snagu na globalnoj razini i aktivno djelovat jer je: „ Amerika, kako nakon 2. svjetskog rata, tako i danas jedina država koja ima mogućnosti jedinstvene geografske prednosti za osiguranje globalne sigurnosti i stabilnosti. Bez SAD-a ne može postojati stabilna ravnoteža snaga u Europi i Aziji. Iako možemo raspravljati o učincima „meke moći“ ili tzv. “pametne snage“ ovi su alati uvijek imali samo ograničenu vrijednost kada su bili suočeni s grubom vojnom snagom. Kagan zaključuje esej pozivom na povratak američke „meke i tvrde moći“ na globalnu razinu i izlazak iz navodne izolacije u koju je SAD gurnula administracija bivšeg predsjednika Trumpa. Polazeći s pozicija „američke izuzetnosti“ Kagan navodi: „ Zahvaljujući postignućima uspostavljenog svjetskog poretka pod vodstvom SAD-a u 70 godina od završetka 2. svjetskog rata rivalstva velikih sila bila su obuzdana zahvaljujući čemu su izbjegnuti sukobi. Ali, ako Amerikanci unište poredak koji su sami stvorili – ne zato što ga ne mogu održavati, već jednostavno zato što to ne pokušavaju – to će biti više od sramote. Rezultat bi bila neviđena globalna katastrofa i gubitak života na epskoj razini.“
Temeljne postavke političke snage čiji jedan od idejnih predvodnika izrečene u eseju za „Foreign Policy“ iz 2017. godine Kagan ponavlja za „Der Spiegel“ tri godine kasnije.
Kagan ponovo naglašava da nikakav mir u Europi ne može postojati bez utjecaja i intervencije SAD-a kazavši: „Ali ipak mislim da zaista morate biti nepokolebljiv optimist da biste vjerovali da će Europa ostati stabilna i mirna bez podrške SAD-a. Ne možete usporediti EU s kraja 90.-ih i današnju EU. Na djelu je odlazak Ujedinjenog Kraljevsta iz EU. U istočnim dijelovima Europe nekada demokratske vlade Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke ušle su u različite stadije neliberalizma, a Francuska je samo jedan izborni ciklus udaljena od izborne pobjede nacionalista.“
Robert Kagan savršenom preciznošću, unaprijed bez ikakvih ograda iscrtava obrise američke vanjske politike kakva bi se stavila u funkciju ukoliko pobjedi demokratski kandidat Joe Biden držeći da će on biti savršeni predsjednik za punu afirmaciju moćne američke bipartijske političke sile okupljene oko tzv. „neokonzervativaca“ ili „neoconsa“, čiji je on ključni ideolog i koja bi trebala u potpunosti preuzeti sve poluge američke vanjske politike. Bidenovom pobjedom američka vanjska politika kavu definira Kagan uvodi se u funkciju.
Inače Robert Kagan suprug je Victorie Nuland, nekadašnje pomoćnice američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, koja je od početka bila i ostala američki moderator ukrajinske krize. Postala je poznata nakon glasovitog telefonskog razgovora s američkim veleposlanikom u Ukrajini, Geoffrey Pyattom u siječnju 2014. godine, odmah nakon rušenja Viktora Janukoviča i otvaranja krize u kojem je precizno opisala koliko drži do europskih političara koji godinama nisu uspjeli ono što je američka politika uspjela u nekoliko dana – “Fuck the EU“. Prema mnogim analitičarima Victoria Nuland jedna je najmoćnijih osoba američke vanjske politike. U State Deparment uvela ju je osobno Hillary Clinton. Novi američki predsjednik Joe Biden Victoriu Nuland imenovao je podtajnicom za politička pitanja (Under Secretary of State for Political Affairs) u State Departmentu, što je treća po važnosti funkcija u hijerarhiji američke diplomacije.
Da ne bi bilo zabune, stav o tome kakvu američku vanjsku politiku priželjkuje Victoria Nuland iskazala je u intervjuu za “Washinton Post“, 24. siječnja 2018. godine. Kritizirajući politiku Trumpove administracije, koja po njoj naginje američkom izolacionizmu, jasno je iskazala alternatvno rješenje koje zastupa kazavši: “Kada se mi povučemo i kažemo da svaka nacija djeluje za sebe otvarate vrata zemljama nezadovoljnim svojim teritorijalnim položajem i utjecajem u sustavu međunarodnih odnosa ili pak – samim sustavom“. Stoga, prema njoj, SAD moraju koristi vojnu silu usporedno s diplomacijom. “Vojni čelnici bili bi prvi koji će reći da samostalna vojna rješenja vode do sve dužih vojnih zapleta. Uloga američke diplomacije i političkih čelnika stoga je neporedna suradnja s vojskom kako bi koristili sve instrumente koje nam stoje na raspolaganju“- zaključila je Nuland. Ili, pojednostavljeno – Fuck the diplomaciju ako u rukama ne držiš revolvere.
Činjenica je da Trump, kakav god bio kao predsjednik, nije pokrenuo ni jedan rat i to, zapravo, samo po sebi nije nimalo naštetilo američkim vanjsko političkim interesima. On je jednostavno koristito sasvim drugačiju metodologiju projekcije američkih interesa, uglavnom preslikanu iz poslovnog svijeta, u čemu nije imao ništa manje učinka niti je nanio više štete američkim geopolitičkim i ekonomskim pozicijama nego svi beskonačni ratovi koje su pokrenule ranije administracije pod direktnim utjecajem „neoconsa“. Trumpovu administraciju nisu zanimali problemi dalekih i, u načelu, na geopolitičkoj razini nebitnih država nego isključivo američki ekonomski probitak, vraćanje radnih mjesta na američko tlo i ograničavanje prekomjerne američke ovisnosti o uvozu.
Time je, dakako, došao sukob s interesima mnogih američkih saveznika, prije svega s europskim silama predvođenih Njemačkom, pokušavajući otkloniti ili barem umanjiti ogromni debalans međusobne robne razmjene na štetu SAD-a. Uz to, europske partnere dodatno je pritiskao zahtjevima za ravnopravnim sudjelovanjem u financiranju vojne komponente transatlantskog savezništva oličene u NATO-u. Uostalom to je činila tijekom dva mandata i prethodna administracija predsjednika Baracka Obame na daleko suptilnije načine od Trumpa, ali nije puno postigla. Trump je bio uvjeren da će kombinacijom usporednog, žestokog i sirovog pristupa na trgovinskom planu i zahtjevima za većim europskih izdvajanjem za potrebe obrane zajedničkog transatlantskog integracijskkog kompleksa postići nešto više barem na jednom od tih područja, ali to nije uspio kao ni njegovi prethodnici. Gospodarski odnosi i geopolitički procesi koji određuju razinu europskih vojnih ulaganja imaju svoje zakonitosti koje se ne mogu promijeniti izljevima američkih pritisaka.
Trump je svojom politikom poslovnog nastupa prema europskim saveznicima izazvao njihov otpor i zgražanje jer su bili naviknuti na neupitnu zaštitu američkog vojnog kišobrana pod kojim oni moraju manje ulagati u vlastitu vojnu moć i financiranje mogu usmjeravati na izvore svoga bogatstva, proizvodnju i izvoz. Grubi američki nastup pod Trumpom i otpor europskih saveznika narušio je stabilnost transatlantskih odnosa, ali ne u takvoj mjeri da bi bili ugroženi američki strateški interesi i utjecaj u Europi. No, Trumpovi protivnici prikazali su nastale probleme kao apokaliptični početak kraja euroatlantskog savezništva što se vidi i po tezama iznesenim u studijama i izjavama Roberta Kagana. Cijela situacija je opisana kao katastrofalni slom američke vanjske politike koji dovodi u pitanje američke strateške interese. Takva paradigma propasti savezništva s Europom zbog Trumpove politike održavana je dok god Trump nije poražen, a sada će nova administracija pod pozadinskim utjecajem „neoconsa“ popravljati nastalu štetu u američko- europskom strateškom savezništvu iako se u biti ništa novoga na planu međusobnih odnosa, osim razmjene toplih zagrljaja i predstave velike pomirbe neće događati. U svakom slučaju Trumpovoj administraciji su uspjeli pripisati za Ameriku opasno razilaženje od europskih saveznika iako se objektivno na geopolitičkoj razini ništa dramatično nije dogodilo.
Pokazala se samo nedvojbena činjenica da je cijeli transatlantski odnos savezništva zapravo ovisan o američkoj moći i spremnosti vanjskog djelovanja, pa, stoga, sam sustav, težeći uspostavi svoje programirane stabilnosti, otklanja svaku promjenu i odbacuje političke uljeze kakav je za njega bio Trump.
Američki protivnici Trumpa nastali poremećaj odnosa unutar transatlantske integracije, koji na strateškoj razini nije bitno ugrožavao američko-europsko savezništvo, napuhali su na političkoj i medijskoj razini kao da je riječ o raspadu Zapada i označili ga katastrofalnim američkim vanjskopolitičkim neuspjehom te ga potom iskoristiti kao argument protiv bivšeg američkog predsjednika.
Donald Trump u startu je dobro procjenjen od strane moćnih „neoconsa“, pa su njegove reakcije na ono što su protivnici podmetali bile potpuno predvidive. Ključna točka loma bilo je nešto što ni sami „neoconsi“ nisu mogli unaprijed predvidjeti – koronakriza. Ona je, zahvaljujući Trumpovim neprikladnim odgovorom i osobnim istupima konačno presudila u velikoj borbi s moćnim „neoconsima“.
Uzvraćajući udarac liberalna politička imperija neformalnog kruga oko „neoconsa“ na ključna mjesta u administraciji predsjednika Joe Bidena postavlja kadrove iz svojih redova. Odreda je riječ o iskusnim i provjerenim dužnosnicima ranijih administracija, koji su uglavnom obnašali razne dužnosti za dva mandata predsjednika Baracka Obame. Moćni duopol poznat i pod nazivom „neokonzervativaca“ nedvojbeno je u ovome trenutku do nogu porazio svoje političke protivnike i osigurao utjecaj na američkoj političkoj sceni, poglavito na terenu vanjske politike i američkog pozicioniranja u međunarodnim odnosima. Ono će se nesumnjivo odvijati u doktrinarnim okvirima koje je sasvim jasno u svojim tekstovima izrazio Robert Kagan – kao jedan od ključnih ideologa političke grupacije „neoconsa“.
