Koronavirus, kakvo god bilo njegovo porijeklo, u spektakularnom stilu otvorio je novu eru biološkog ratnog nadmetanja.
Usporedno s pandemijom Covida-19 vodeće sučeljene države a postupno i ostale, uvučene u spiralu smrti, neizvjesnosti i straha koji nameće novi biološki hladni rat, grade doktrinu tzv. suživota s koronavirusom.
Jednako kao što se svijet prilagođavao prijetnji nuklearnog rata, pokrenutoj od svjetskih moćnika, sada se prilagođava novim asimetričnim prijetnjama biološkog rata. Postaje kristalno jasno kako prijetnje biološkog rata ne dolaze samo od suludih orijentalnih diktatorskih režima ili terorističkih skupina, koje se može na ovaj ili onaj način spriječiti ili ograničiti u djelovanju, nego, zapravo, od najmoćnijih država svijeta kojima nitko ne može baš ništa. Izvorište novog biološkog hladnog rata u paklenom je vrtlogu sučeljenih geoekonomskih i geopolitičkih interesa najmoćnijih država svijeta – SAD-a i Velike Britanije i zapadnih saveznika s Kinom i Rusijom. Svi njihovi saveznici, bili oni u partnerskim ili vazalskim odnosima, htjeli-ne htjeli, moraju ih slijediti. Opasna doktrina „suživota s koronavirusom“ dugoročno će utjecati na međunarodne odnose i unutarnju politiku država diljem svijeta, jer je u svojoj biti zapravo strategija preživljavanja u tom novom biološkom ratu.
Doktrina „suživota“ s biološkom prijetnjom izuzetno je kompleksna i za razliku od strategije preživljavanja pod prijetnjom nuklearnog oružja daleko je sofisticiranija i obuhvatnija. Ona zahvaća ne samo vanjskopolitičko djelovanje država nego pokreće i transformaciju unutarnjih političkih odnosa unutar država s naglaskom na jačanju autoritativnih elemenata vlasti i sve snažnije kontrole stanovništva.
Na to, uostalom, navodi i sama priroda nove prijetnje. U vrijeme nuklearnog hladnog rata i prijetnje nuklearnim oružjem nitko nije očekivao da bi stanovništvo vlastitih država moglo biti ikakav čimbenik neprijateljskog djelovanja nuklearnim oružjem. Postojala je istina realna, kasnije i potvrđena, opasnost djelovanja minijaturnim nuklearnim oružjem preko obavještajne agenture, ali to je bilo ograničeno na jako uski krug ljudi i nitko nije po džepovima svojih građana tražio nuklearno oružje. No pandemija Covida-19, kao završni test, istovremeno početni udar biološkog hladnog rata sve mijenja. Svatko može biti nositelj biološkog agensa, a da to uopće ne zna – danas virusa SARS CoV 2, a sutra nekog drugog. Masovna kontrola stanovništva nalazi tako svoje racionalno opravdanje, a tehnologija, razvijena posljednjih desetljeća je učinkovito omogućava. Ovih dana na razini Europske unije dogovaraju se mjere usklađenog kibernetičkog nadzora stanovništva radi praćenja dinamike pandemije. Koliki će biti opseg tih mjera dovoljno kazuje činjenica da je riječ o stanovništvu od oko pola milijarde. Novi biološki hladni rat i doktrina suživota s njim koja se upravo stvara, osigurava, tako, interese najmoćnijih država svijeta, ne samo na planu njihovih globalnih geopolitičkih i ekonomskih interesa nego napokon stvara novi pouzdani instrument održanja političkih i ekonomskih sustava na kojima počiva njihova unutarnja i vanjska moć.
Strategija „suživota s koronom“ masovno se već suptilno medijski promovira. Uz otvorene izjave političkih čelnika da se u svakom trenutku mogu ponovo uvesti mjere ograničavanja kretanja i javnog okupljanja, pa se, stoga, mora naučiti živjeti s biološkom prijetnjom, mediji zasipaju javnost uglavnom stupidnim savjetima i idejama za ugodan suživot s neprijateljem. Pa tako javne osobe i celebriti pričaju o svojim doživljajima u izolaciji, dijele se savjeti o svemu i svačemu, od toga kako kuhati jaja, održavati automobil ili sigurno upražnjavati spolne odnose u tzv. doba korone. Već sam pojam „doba koronavirusa“ namjerno ili ne, sugerira izglednost trajanja postojeće krize u dužem vremenskom razdoblju. Iskaz je to i potrebe da se pojam opasnosti unese u svaki segment ljudskog života, da zahvati sve djelatnosti čovjeka i izgradi odgovarajući oblik načina života građana i njihovih socijalnih kontakata. Na taj način formulira se i legitimira određeni društveno prihvatljiv način života i osigurava potrebna kontrola nad stanovništvom.
Na planu unutarnje politike i kontrole vlastitog stanovištva naznake pojave biološkog oružja na sceni uspostavljaju tako ponovo onu potrebnu razinu straha od oružja masovnog uništenja, gotovo iščezlu nakon hladnoga rata. Svijet je, tada, pri kraju hladnoratovskog razdoblja bio uvijeren da protivnička strana nije dovoljno luda upotrijebiti nuklearno oružje. Prodiranjem svijesti o zajamčenom međusobnom uništenju među građane oslabio je strah od uporabe nuklearnog oružja. Nitko niti danas nije pretjerano uvjeren da bilo tko, pa niti egzotični diktatorski režimi kao što je sjevernokorejski, ima stvarne volje prvi uporabiti to oružje.
No biološko uružje je nešto novo i nepoznato, a demonstracije njegove moći ne samo da vraćaju strah nego izazivaju potrebni šok koji omogučuje suspenziju demokratskog sustava u bilo kojem trenutku. Otvara se mogućnost do sada neviđenih i teško zamislivih autoritativnih zahvata. To je, nažalost, stanje u kojemu će svijet od sada živjeti. U svakom trenutku moguće je, kao nekada u komunističkim režimima, primjerice Albanije ili Rumunjske, zabraniti napuštanje mjesta prebivališta, odlazak u drugi grad i uspostaviti sustav propusnica za tako nešto.
Prema procjeni kreatora politike SAD-a i Europe, poglavito zapadne, preveliki dio njihovih građana ne vidi nikakvu opasnost od ključnih protivnika, Kine i Rusije. Takvo stanje je neodrživo jer ometa obrambene napore i tražena veća izdvajanja za vojne sustave. Potrebno je, stoga, na učinkovit način raspaliti sumnju, odbojnost, strah i neprijateljstvo prije svega prema kineskom i ruskom protivniku, kao strateškim suparnicima. Dakako da se i suprotna strana ponaša na isti način kako bi održala unutarnju koheziju i sustav vlasti. To jačanje unutarnje povezanosti oko jednog ili skupa ključnih državnih ciljeva direktno jača moć vanjskog djelovanja država na međunarodnoj sceni, a disonantne političke opcije i unutarnja razjedinjenost je umanjuju i ograničavaju. Očit primjer je kriza u Hong Kongu, koja je kinesku političku vlast i posljedično nastup kineske politike na međunarodnoj sceni uzdrmala mnogo više što je javnosti poznato. Tek je kriza izazvana epidemijom koronavirusa vlastima u Pekingu dala željeni predah za konsolidaciju redova. U kontekstu koronakrize i kontrole stanovništva pokreće se i borba protiv tzv. neprijateljske propagande, ili, kako se to moderno kaže „lažnih vijesti“. Stvaraju se dogmatske istine koje proklamiraju odabrani mediji, koji, potom, postupno preuzimaju funkciju nelegitimne i nezakonite cenzure u demokratskim sustavima. Ukupno gledano primjenjuje se dozirani direktni i posredni nastup državnoga autoriteta na područjima života gdje do sada nije djelovao.
Usporedno uz jačanje autoritativnih elemenata pokušava se održati privid liberalne demokracije. Koliko je ona ozbiljna poltiička i stvarna životna kategorija mogao je za trajanja koronakrize vidjeti svaki građanin. Jedan nevidljivi virus gotovo je u cijelosti suspendirao njeno postojanje bez obzira što politika svih formalno demokratskih zapadnih država tvrdi da su sve poduzete mjere legitimne i zakonski utemeljene. Argument je deplasiran, kao i sam pojam tzv. pravne države, jer je, primjerice, i većina onoga što se događalo za trajanja nacional-socijalističke vladavine u Njemačkoj i Europi bilo također debelo zakonski utemeljeno, pa i na rasnim zakonima. Pravna država jednostavno nije sinonim za demokratsku i pravednu državu. Zdravstvena kriza s pandemijom koronavirusa na unutarnjem planu u većini država zapadnoga svijeta iskoristit će se za šokantne promjene u ekonomiji i funkcioniranju društva. Smanjit će se broj i ukinuti nepotrebna radna mjesta u javnom sektoru, koja je, sasvim očito, pregazio tehnološki razvoj, i dodatno ubrzati razvoj novih inovativnih obika rada. U sve neformalnije radne odnose uvodit će se masovni rad od kuće, čime se, s druge strane, istovremeno učinkovito smanjuje i unutarnja povezanost interesnih socijalnih grupa. Time se otvara prostor slabljenju utjecaja pojedinaca i njihovih interesnih orgniziranih grupa, i posljedično, u konačnici, jača postojeći neoliberalni socijalni i ekonomski sustav, ali uz istovremeno održanje kohezije na općoj državnoj razini. U tom smijeru idu i eksperimenti uvođenja tzv. zajamčenog nacionalnog dohotka odnosno isplate plaće bez rada.
Na planu obrazovanja, već sada su mjere održavanja nastave na daljinu uz pomoć televizijskog medija i interneta pokazale mogućnost dugotrajnijeg održavanja toga sustava i već se javljaju glasovi, uglavnom unutar Europske unije, da se takav sustav za određene obrazovne razine zadrži, čime bi se omogućile velike uštede u proračunu središnje države i lokalne uprave. Uostalom, neoliberalna agenda ionako već polako razgrađuje mit o značaju obrazovanja za gospodarski rast. Tako, profesor Ricardo Hausmann sa Sveučilišta Harvard, bivši ministar planiranja Venezuele i nekadašnji glavni ekonomist Inter-American Development Bank osporavajući direktnu vezu ulaganja u obrazovanje i gospodarskog rasta države tvrdi: “Većina vještina koje posjeduje radna snaga su stečene na poslu. U većini modernih tvrtki manje od 15 posto radnih mjesta podobno je za novog radnika bez radnog iskustva, što znači da poslodavci traže nešto što ne pruža obrazovni sustav. Kako bi se povećali prihodi mora se povećati produktivnost radnika, a očito je da nešto drugo, a ne obrazovanje, čini ljude negdje produktivnijima nego na drugim mjestima. Uspješna strategija rasta treba shvatiti što je to“. Očito su ukapirali da je sadašnji način masovnog obrazovanja potpuno nepotreban.
Sve promjene koje će uslijediti tijekom zdravstvene krize zbog pandemije koronavirusa provodit će se u okviru famozne i po svemu sudeći izuzetno opasne doktrine „suživota s koronavirusom“. Ta strategija bit će okvir svega što će se dalje događati, kako na području unutarnje politike i ekonomije pojedinih država tako i na razini sučeljavanja velesila i njihovih saveznika na globalnoj razini.
Konstatacija o pokretanju bioloških instrumenata borbe za nadmoć u već postojećem hladnom ratu i posljedice koje će se iz njega izroditi, u ovim trenucima, sasvim opravdano, kod većine građana izazivaju nevjericu, potaknutu nadom da će prijetnja koronavirusa brzo proći, da će se u dogledno vrijeme stvoriti cjepivo ili lijek protiv opake pošasti i u konačnici da će se sve vratiti na stari kolosijek. No, s druge strane dovoljno se zapitati što to od svega što se u međunarodnim odnosima zbivalo posljednih desetljeća opravdava takva optimistična očekivanja? Sasvim je sigurno da će promjene pokrenute na društvenom i ekonomskom planu, uključujući i regulaciju radnih odnosa i obrazovanja biti nepovratne. Glede zdravstvene krize i eliminacije koronavirusa dovoljno je ukazati na činjenicu da do današnjega dana nije stvoreno cjepivo protiv HIV-a, niti pouzdani namjenski lijek. Svijet, odnosno najmoćnije države koje iscrtavaju njegovu sliku, sposobne su stvoriti pametna oružja, koja upravljana iz Kalifornije mogu letjeti kroz prozor kakve stračare u Afganistanu, ali nije sposoban ili ne želi iskorijeniti nekakav virus. Način promišljanja stratega vladajućih sila svijeta jednostavno ne funkcionira na način običnog čovjeka. Zašto bi trošili resurse na nešto što ne ugrožava njihove geoekonomske i geopolitičke ciljeve niti unutarnje političke odnose. Čak štoviše, osigurava im uvijek potrebnu razinu neizvjesnosti i straha bez koje nema uspješne vladavine. Tko može tvrditi da u trenucima, kada se građanima od strane političkih čimbenika odašilju blaga upozorenja kako se trebaju naučiti suživotu s koronavirusom, njegova pandemija neće postati dugotrajna i trajna kao i zaraza virusom HIV-a? Uostalom, dokazano je da su građani naučili živjeti s HIV-om pa zašto ne bi i sa koronavirusom, koliko god on bio lakše i brže prenosiv. HIV je izazvao ogromne promjene u funkcioniranju društva, pa se može samo pretpostaviti što će tek izazvati eventualna dugotrajna zdravstvena kriza s koronavirusom i nastavak biološkog hladnog rata. Upravo da se i eliminira sadašnji koronavirus, iskustva posljednjih desetljeća govora kako se može očekivati neka nova biološka ugroza.
Iluzorno je misliti da pokazani praktični učinci koronavirusa, kao posljednjeg testa pred biološko nadmetanje, neće u nastavku biti iskorišteno od strana velesila. Slikovito rečeno, pandemija koronavirusa za novi biološki hladni rat ima jednaki učinak kao i detoniranje prve atomske bombe u pustinji Novog Meksika 16. srpnja 1945. godine.
Stoga jednostavni odgovor na pitanje, koje se u posljednje vrijeme često postavlja, zašto se tijekom zdravstvene krize i u pokušajima zaustavljanja epidemije Covida-19 tako masovno od strane vodećih ljudi politike koristi ratna terminologija je neugodno jendostavan – zato što je svijet u neobjavljenom biološkom hladnom ratu, a koronavirus je sredstvo rata. Uostalom, zar se može očekivati da nakon optužbi samog američkog predsjednika Donalda Trumpa i najužeg kruga njegovih suradnika kako je virus SARS CoV 2 na ovaj ili onaj način kinesko maslo neće uslijediti odgovarajući odgovor?
Posljedice pokrenutog biološkog hladnog rata kroz doktrinu suživota s biološkom ugrozom djelovat će tako dvojako – na planu vanjskog djelovanja država, ali i na području unutarnje politike.
Na planu vanjskih djelovanja sučeljenih velesila, prije svega SAD-a, Kine i Rusije i njhovih saveznika i vazala, izazvat će utrku u biološkom naoružanju, koja će, za razliku od utrke u razvoju nuklearnog oružja, zahtjevati daleko manje materijalne resurse, pa će joj se pridružiti i materijlno i tehnološki slabije države, a moguće i nedržavni subjekti. Ta utrka, taj hladni rat bit će mnogo inovativniji i perfidniji od nadmetanja nuklearnim oružjem. On će biti manje vidljiv, i u odnosu na informativnu buku nuklearnog nadmetanja vodit će se u tišini po obrascima asimetričnog vojnog i političkog djelovanja. Za razliku od utrke u nuklearnom noružanju taj rat proizvodit će stalne žrtve među stanovništvom kako se kontinuirano niotkuda – jučer od majmuna, danas od šišmiša, suta valjda i od slonova – budu pojavljivali novi i novi biološki agensi.
Dakako, moguć je i drugačiji razvoj digađaja, ali i to ne ovisi o građanima nego o političkim, financijskim i gospodarskim elitama suvremenoga svijeta neoliberalnih temelja i njegovih velesila. Smijer zbivanja može preokrenuti samo njihova procjena da bi takva doktrina održavanja i iskorištavanja biološkog rata na unutarnjem i međunarodnom planu, uz korištenje svih ostalih poluga moći, mogla dovesti umjesto do postizanja strateške nadmoći nad protivnicima i željene transformacije liberalnog poretka do njihova gubitka globalnog utjecaja i propasti poretka moći. Umjesto doktrine suživota s biološkim agensom cijela strategija bi im se mogla pretvoriti u doktrinu smrti.
Možda ipak prevlada razumno promišljanje utemeljeno na činjenici da je upuštanje u strateško nadmetanje biološkim oružjem neusproredivo opasnija igra od nuklearnog nadmetanja zbog jednostavne činjenice da je nuklearno oružje sredstvo odvraćanja, potencijalna prijetnja masovnog uništenja, a da biološko oružje mora stalno djelovati da bi predstavljalo stratešku prijetnju. U suprotnom, nastavit će se započeta spirala nadmetanja biološkim oružjem, iskorištavanja epidemija i pandemija i jačanja tzv. doktrina suživota s koronavirusom.
Ako bude tako, umjesto u prasku nuklearnih eksplozija i brzoj nuklearnoj kataklizmi, svijet bi mogao u tišini dugo i bolno umirati u slabašnom kašlju. Uostalom, samo tako i može završititi tzv. suživot s koronavirusom ili nekim drugim biološkim agensom.
