Mario Stefanov: Pandemija – kraj liberalnog poretka ili njegova renesansa

Morbidnom igrom povijesti europski i zapadni liberalni sustavi, čini se, krenuli su prema praksi omrznutih ruskih i kineskih neprijatelja i južnoameričkih vojnih diktatura. U prilog takvim trendovima ide činjenica da su se autoritativni sustavi efikasnije oduprijeli pandemiji koronavirusa. Direktno se vežući za tragičnu zdrastvenu krizu mađarski parlament je sve ovlasti prenio u ruke premijera Viktora Orbana koji sada ima moć kao nekada mađarski regent Miklós Horthy, a i sam ruski predsjednik Putin i turski premijer Erdogan mogli bi mu pozavidjeti.

Nema više nikakve dvojbe – svijet nakon pandemije koronavirusa nikada više neće biti isti. Zdravstvena kriza jedan je od onih događaja prekretnica koji pokreću masivna geoekonomska i geopolitička preslagivanja ili čak propasti dotadašnjih svjetskih poredaka i odnosa moći. Kada sve prođe izvjesno je kako će pošast koronavirusa na globalnoj razini u povijesnom pamćenju, barem zapadnoga svijeta, biti uz bok napadu na svjetski trgovinski centar.

Po mnogima kriza je potpuno ogolila svu trulež vladajućeg liberalnog poretka i najavila njegov kraj.

No procjene o kraju liberalnog poretka ili njegove ugroženosti, potaknute kriznim kaosom međunarodnih odnosa, i koje kao uzroke propasti poretka navode rast nacionalizma, populizma i prodora na pozicije vlasti krajnjih desnih političkih snaga ipak najvjerojatnije ne stoje. Naime, moć vladajuće financijske i gospodarske elite vodećih država Europe i zapadnoga svijeta tolika je da nikakvih populista i radikalnih političkih snaga ne bi bilo na obzoru vlasti da one to ne žele. Upravo obrnuto, liberalni poredak je u jačanju i samo se planski i kontrolirano transformira u pravcu povrata na nacionalne i uže međudržavne integracije uz sve prisutnije elemente autorativne vladavine.

Sve što se navodi kao ugroza za liberalni poredak zapravo je u funkciji njegove prilagodbe i održanja. On se presvlači u novu kožu jer je globalizacija postala preskupa i negativno utječe na kapacitet globalnih igrača za sudjelovanje u nadmetanju za kontrolu svjetskih resursa i tržišta. Još u rujnu 2018. godine u članku za „Le Monde“ profesor ekonomije sa sveučilišta u Toulouseu,  Pierre-André Buigues najavljuje promjene koje su sada na pomolu, kada kazuje: “Nakon prelaska određenog praga, internacionalizacija trgovine nanosi štetu globalnoj ekonomiji. Globalizacija je pokazala kako prekomjerna integracija ne pomaže u odupiranju krizama, već ih samo pogoršava. Jaz između bogatih i siromašnih širi se zbog neravnomjerne raspodjele pozitivnih učinaka globalizacije.“ Pierre- André Buigues zaključuje da globalizacija u konačnici izaziva negativne učinke i za one koji je predvode – internacionalne kompanije, ukazujući: “Multinacionalne tvrtke igraju središnju ulogu u globalizaciji i njezine su najvjernije pristalice. Njihova internacionalistička strategija usmjerena je na pronalaženje mjesta s najnižim troškovima proizvodnje ispred drugih konkurenata. Ipak, nakon određene granice širenje internacionalizacije međunarodnih tvrtki šteti njihovoj profitabilnosti zbog povećanog geopolitičkog rizika i troškova prilagodbe na različita tržišta. Kao rezultat toga, danas smo suočeni sa sljedećim pitanjem – nismo li došli do praga iznad kojega cijena globalizacije postaje previsoka za čitavo gospodarstvo?“




Globalizacija u ovom trenutku počinje ugrožavati ne samo korporacijske interese, nego i interese pojedinih država, posebice na obrambenom području. Američki stratezi drže da su u opasnosti vojne sposobnosti SAD-a, prije svega u sektoru vojno-industrijskoga kompleksa, odnosno proizvodnje naoružanja i vojne opreme zbog prevelikog odlijeva industrijskih radnih mjesta i ovisnosti o uvoznim skolopovima za vojnu industriju. Postaje nepodnošljiva pojava  sve češće prisutnosti kineskih komponenti čak u najsofiticiranijim proizvodima američke vojne industrije. Koliko god pazili da se to ne dogodi kineske komponente uspjele su prodrijeti u američk vojnu industriju, čak i u opremanje američkih oružanih snaga gotovim proizvodima, najčešće zbog uključenosti vojnih dobavljača u koruptivne aktivnosti potaknute od strane kineskih izvoznika. Dio britanskih vojnih stručnjaka već godinama upozorava na negativne učinke globalizacije i neoliberalne ekonomije utemeljene na financijskim uslugama s osloncem na porezne oaze, ili kako se u Velikoj Britaniji često naziva tzv. ekonomije kapanja, na obrambene sposobnosti Ujedinjenog Kraljevstva. Tako započeta opsežna modernizacija britanske flote nailazi na problem raspuštenih i devastiranih brodogradilišta koje kapacitetom ne mogu apsorbirati opseg narudžbi za novu britansku flotu, nove „globalne Velike Britanije“ koja se pokušava izgraditi nakon izlaska iz Europske unije. U nuždi se dio neborbenih brodova, uglavnom transportnih  i flotnih tankera, stoga gradi u azijskim brodogradilištima, a preživjela manja brodogradilišta okupljaju se u klastere sposobne izgraditi pojednostavljene projekte novih fregata Type-31e . Nedostatni navozi velikih brodogradilišta zauzeti su izgradnjom kapitalinih brodova.

Pored toga, pripreme za početak aktivne provedbe mjera „zelene politike“ usmjerenih na smanjenje štetnih emisija, prije svih od strane Europske unije, u direktnoj su korelraciji s preokretom od globalizacijskih tijekova prema postupnom vraćanju industrije i ekonomije u nacionalne okvire. Američka politika pod predsjednikom Trumpom, također nevezano s europskom „zelenom politikom“, svojim carinskim i trgovinskim okršajima s europskim i azijskim konkurentima pokušava vratiti industrijska radna mjesta natrag u SAD i time neposredno potiče deglobalizacijske trendove.

Uvozne komponente, uključujući one iz Kine i ostatka Azije, neizbježno će poskupjeti zbog provođenja „zelenih planova“ i od strane Europske unije i njenih najmoćnijih država već najavljenih kaznenih pristrojbi. One će biti nametnute uvoznim proizvodima temeljem procjene kolika je emisija CO2 bila potrebna za njihovu proizvodnju. Računa se kako će kineski proizvodi u toj novoj igri zbog velikog udjela štetnih emisija CO2 uglavnom biti obuhvaćeni novim „zelenim“ uvoznim nametima, te će stoga biti znatno skuplji i manje konkurentni od europskih proizvoda. Europska unija objavila je svoj „New Green Deal“ i mjere „zelene poltike“ postupno će se uvoditi. One, iako formalno usmjerene na zaštitu okoliša, zapravo smjeraju za zaštitu europske industrije, smanjenje ovisnosti o uvoznim komponentama i preusmjeravanju dobavnih smjerova s Kine i ostatka Azije prema europskim proizvođačima. To bi, kako planira europska vladajuća elita, trebalo vratiti radna mjesta u Europu. U svakom slučaju „zelena politika“ postaje jedan od ključnih čimbenika novog preokreta s globalizacijske agende na deglobalizacijsku preobrazbu ekonomije.

Nadalje, gotovo 90 posto svjetskog robnog prometa obavlja se pomorskim putom gdje za sada nema ni govora o značajnijoj zamjeni korištene vrste brodskog pogona i smanjenju udjela ugljikovodičnih goriva. Električni pogon se uistinu sve više koristi u brodskoj propulziji, uglavnom na ratnim brodovima zbog svojih drugih pogodnosti, ali u takvim pogonskim skupinama ugrađenim na brodovima izvor potrebne električne energije su i dalje diesel-motori ili plinske turbine. Propulzija može biti električna, ali izvor energije i dalje su fosilna goriva. Udio primjene i takvih polovičnih zelenih riješenja u komercijanom pomorskom robnom prometu je neznatan. Procjena je, stoga, da će roba prevezena pomorskim rutama s velikih udaljenosti zbog novih zelenih taksi postati skuplja, kako, uostalom, neskriveno predviđa i novi EU zeleni plan. Pomorski transport u svim dokumentima koje najavljuju tzv. zelenu revoluciju tretira se kao jedan od većih zagađivača koji znatno sudjeluje u globalnoj misiji CO2. Pomorski promet je i dalje najjeftiniji oblik transporta koji obavlja robne transfere na velikim udaljenostima. No tako dugački opskrbi pomorski pravci iz Azije prema SAD i Europi sve širom implementacijom mjera zelene regulative biti će sve skuplji i sve manje isplativi, pa će ih se morati skraćivati. Smanjenje dužine prometnih pravaca prvi je cilj novoga trenda deglobalizacije.

Istovremeno tim, za sada postupnim obratom geoekonomske strategije zapadnog liberalnog poretka direktno se udara i ugrožava ekonomska politika globalnog konkurenta – Kine – i usporava daljnja ekspanzija kineskog „Puta svile“.

Neoliberalni gospodarski sustav stvarni je i skriveni pokretač velike transformacije svjetskog geopolitičkog poretka tim prije što je on u biti temeljna doktrina svih globalnih igrača uključujući ne samo zapadne sile nego i Kinu i Rusiju. Nije bitno kako se neki ekonomski poredak naziva nego je bit u tome kako djeluje, a očito je da neoliberalna ekonomska doktrina stoji u pozadini ekonomije i projekcije geoekonomskih interesa na globalnoj razini svih igrača u svjetskoj igri nadmetanja.

Neoliberalna ekonomija posljednjih desetljeća zahuktava i ubrzava svijet. Vrijeme izmjene ciklusa prosperiteta i kriza sve je kraće, pa se gospodarski i politički procesi koji su nekada trajali godinama sada izmjenjuju gotovo u nekoliko mijeseci. To, između ostaloga, zahvaljujući i  razvoju informatičke tehnologije. Od vrhunca prevlasti globalizacijskog modela do preokreta u obrnutom smjeru prošlo je svega nekoliko godina. Takvo stanje gotovo permanentnih izmjena ciklusa potpuno je uskomešalo poltičke ideje i organizaciju političkog života i narušilo nekada čvrste granice tradicionalnih političkih podjela.

Vladajuća neoliberalna gospodarska agenda u stvarnosti ne pravi razliku između lijevih i desnih političkih opcija. Ona ih jednostavno održava na životu i koristi za svoje ciljeve ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku, istovremeno maskirajući njima svoju pravu prirodu. U trenucima nastanka globalnih geoekonomskih i geoplitičkih divova, deglobalizacijskog preokreta i pokušaja stvaranja novih i starih carstava nastupio je i sumrak klasičnih odrednica ideologija nastalih na ruševinama 1. svjetskog rata. Kada se organizirano, uz poziv njemačke kancelarke Angele Merkel u Europu dovlače bliskoistočni migranti kao jeftina radna snaga za najmoćnija europska gospodarstva, tada se koriste floskule i ideološke odrednice iz lijevog arsenala, a kada je potrebno ojačati autoritativne elemente poretka u cilju njegova održanja koristi se desni ideološki arsenal. Stare podjele nastale prije više od stoljeća za prve industrijske revolucije danas su žalosno anakrone i više ne funkcioniraju, ali to ne znači kraj liberlanog poretka zapadne civilziacije nego samo njegovu novu mutaciju.

Pojednostavljeno rečeno, cijeli demokratski zapadni svijet pogonjen neoliberlanom agendom, u većoj ili manjoj mjeri u putanji je prema praktičnim izvorištima neoliberalne ekonomije gdje su je sljedbenici neoliberalne ekonomske doktrine Miltona Friedmana prvi put u praksi implementirali. Svijet se kreće prema društvu i ekonomiji Čilea za vladavine generala Augusta Pinocheta i južnoameričkih autoritativnih državnih strktura druge polovice prošloga stoljeća uz snažan utjecaj peronističkih tradicija, dakako, na mnogo suvremeniji i suptilniji način. Čileanska vojna hunta žestoko je uvela novi tip ekonomije i svojim autoritetom državne sile uspješno provela neoliberalni eksperiment izvukavši državu iz očaja recesije i ljevičarskih iluzija. Niti je Pinochet bio fašist, niti se pretjerano svoju vladavinu trudio proglašavati isključivo desničarskom, a niti su svi njegovi neprijatelji bili ljevičari. Čileanske tajne službe hladno su diljem svijeta likvidirale čileanske „poduzetnike“ koji su zloupotrijebili provedenu privatizaciju i s novim bogatstvom zbrisali izvan države. Nisu u njemu dugo uživali, pa bili oni i najdesniji desničari.

Sada su financijske i gospodarske elite uspjele i u parlamentarnim demokracijama Europe stvoriti preduvjete za primjenu čileanskog modela. Za to je iskorišten uvoz imigranata koji je omogućio društvenu radikalizaciju.

Neoliberalna ekonomska agenda došla je do svojih krajnjih granica i opstojnost dalje može osigurati samo o silom. Stoga su otvoreni procesi transformacije liberalnog poretka kako bi se održao na životu.

Neoliberalna ekonomska politika u svom dosadašnjem praktičnom djelovanju pozivajući se na obranu slobode tržišta istovremeno je do temelja uništavala to isto slobodno tržište potežući intervencije države na tržištu ili direktne transfere iz proračuna kada je god arbitarno bilo koji dovoljno veliki i  moćni dio bankarskog i korporativnog sustava procjenio da je ugrožen i da ulazi u gubitke. Intervencije država u vidu spašavanja privatnih banaka i financijiskih tvrtki bilo je ključno obilježje prošle ekonomske krize, a sada se pripremaju pozicije za istu takvu igru nakon neizbježne krize koja će uslijediti zbog pandemije koronavirusa. Takva igra, slodobno se može nazvati „korporativnog socijalizma“, direktna je negacija slobodnog tržišta na kojem bi oni manje sposobni i oni  koji krivo procjenjuju morali propasti i osloboditi prostor sposobnima. To je temeljni cilj slobodnoga tržišta i uvijet napretka gospodarstva i društva. Neoliberalni poredak u perverznoj vezi s političkim i državnih strukturama koje ovise o financijskom i korporativnom sektoru i služe njemu, a ne glasačima, čini upravo obrnuto. Postupno uništava slobodno tržište. Pri tom se, igrajući na socijalni sentiment i lijeve političke paradigme poziva na očuvanje postojećih radnih mjesta, iako je primarni cilj zaštita interesa i profita i održanje liberalnog  poretka.

Potpuno je očito da tu nešto nedostaje. Po svemu što se zbiva, čini se da je procjena stratega nove transformacije liberalanog poretka ništa drugo do uvođenje onog elementa prisile iz čileanskog neoliberalnog elementa. Sada je on, prema svemu sudeći u ovakvom ekonomskom režimu postao jedini uvijet daljnjeg opstanka neoliberalnog sustava u formalno demokratskim društvima i državama. Sadašnje stanje nekog oblika po opsegu suženoga, „državnog socijalizma“ usmjerenog u korist financijske i korporativne elite i najmoćnijih ekonomskih subjekata sve je manje održivo na bilo koji drugi način osim raznim oblicima prisile.

Stoga se istovremeno s deglobalizacijskim procesima pod raznim krinkama odvija uvođenje elemenata autoritativnih oblika vlasti u demokratskim zapadnim državama. Morbidnom igrom povijesti europski i zapadni liberalni sustavi, čini se, krenuli su prema praksi omrznutih ruskih i kineskih neprijatelja i južnoameričkih vojnih diktatura. U prilog takvim trendovima ide činjenica da su se autoritativni sustavi efikasnije oduprijeli pandemiji koronavirusa. Direktno se vežući za tragičnu zdrastvenu krizu mađarski parlament je sve ovlasti prenio u ruke premijera Viktora Orbana koji sada ima moć kao nekada mađarski regent Miklós Horthy, a i sam ruski predsjednik Putin i turski premijer Erdogan mogli bi mu pozavidjeti.

Kriza koronavirusa sinergijski djeluje na takve procese i nakon nje Europa i svijet zacijelo neće biti isti.

U svakom slučaju, nikakav kraj liberlanog poretka nije na vidiku, nego upravo obrnuto: ulazimo u fazu njegove transformacije i jačanja. Sustavi ekonomije i cijeli poredak utemeljen na neoliberalnoj agendi očitim uvođenjem autoritativnih elemenata dobiva na snazi i slijedi njegova renesansa.

No sve to će samo odgoditi riješenje suštinskog problema zapadne civilizacije -neoliberalne ekonomske doktrine, koja desetljećima proizvodi više štete nego koristi i vuče svijet kroz svoje deluzije u potpuni kaos.

Istinska budućnost slobodnog tržišta i poduzetništva stoga je u povratku konzervativnom pristupu slobodnome tržištu i potiskivanjuu s njega svega što narušava njegovu istinsku slobodu, svih desetljećima skupljanih naslaga neoliberlane filozofije i prakse. Izuzeci mogu biti, dakako, samo u izvanrednim situacijama i elementarnim nepogodama i u sferi zakonom reguliranog socijalnog sustava. To se sada zbog donosa snaga i podložnosti politike financijskim i korporativnim centrima moći ne može postići, ali vrijeme će sigurno pokazati kako je budućnost zapadne civilizacije u racionalnom konzervatizmu.

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like