Mario Stefanov: Panika nakon drame u Suezu

Jedan brod paralizirao je svijet i pokazao zašto još imamo moćne mornarice

Kratka blokada Sueskog kanala pokazala je koliko je svijet ovisan o pomorskim komunikacijama i demonstrirala koliko su te komunikacije osjetljive i kako ih je lako blokirati. Zato su strateške točke na pomorskim komunikacijama pozicije koje mora kontrolirati svatko tko želi vladati svjetskom trgovinom

Posljedice zatvaranja Sueskog kanala na samo tjedan dana zbog nasukavanja jednog jedinog kontejnerskog broda koje je, prema procjeni londonskog lista Lloyd’s, svjetskoj ekonomiji izazvalo štetu od 9 milijardi dolara dnevno znakovito ukazuju na značaj pomorskog prometa za globaliziranu svjetsku ekonomiju, ali i na izuzetnu osjetljivost pomorskih trgovačkih pravaca i tzv. točaka prigušenja pomorskog prometa, kao što je Sueski kanal.

Zbog nesreće kontejnerskog broda Ever Given koji plovi pod panamskom zastavom i upravom tajvanske kompanije Evergreen Marine u plovnom putu Sueskog kanala svjetskoj ekonomiji je na trenutak zastao dah. Može se samo zamisliti kakve bi posljedice izazvalo namjerno i trajnije blokiranje Sueskog kanala ili neke druge osjetljive točke na najprometnijim dijelovima svjetskih pomorskih komunikacija, posebice onih između Azije, Bliskog istoka i Europe i Amerike, odnosno između Tihog oceana i Indijskog oceana do Atlantika.

Takve osjetljive točke na pomorskim komunikacijama, kao što su, primjerice, Malajski tjesnac, Bab el Mandeb, tjesnac Hormuz i dakako, Sueski kanal, Gibraltar, Bospor ili Panamski kanal praktički kontroliraju cjelokupni svjetski pomorski transport. Njihovom blokadom blokiraju se pomorski pravci svjetske trgovine. Stoga su to strateške točke za čiju se kontrolu stoljećima vode duge bitke svjetskih pomorskih sila, a rapidan rast udjela pomorskog transporta u ukupnoj svjetskoj trgovini jamči njihov nastavak i u 21. stoljeću. Kako je nemoguće ostvariti efektivnu fizičku kontrolu nad velikim pomorskim prostranstvima kojima se protežu pomorske linije komunikacija, svatko tko želi osigurati pravce pomorske trgovine mora se zapravo izboriti za kontrolu strateških točaka kao što je Sueski kanal preko kojih se može kontrolirati prohodnost pomorskih komunikacija. Panika zbog kratkog prekida prometa Sueskim kanalom nagovještava stoga nastavak duge bitke za kontrolu pomorskih trgovačkih pravaca i strateških točaka na njima.




Ključne točke

I ovim događajem potvrđuje se, tko zna koji put u povijesti, značaj kontrole pomorskih komunikacija, pa je u tom kontekstu posve jasno zašto svaki akter međunarodnih odnosa koji želi imati globalni utjecaj mora razvijati svoju pomorsku moć i unutar nje komponentu ratne flote. Globalni igrači jednostavno moraju biti sposobni zaštititi pomorske komunikacije o kojima u većoj ili manjoj mjeri ovise. Stoga Kina nevjerojatnom brzinom gradi novu flotu otvorenoga mora, a Velika Britanija i njezini partneri iz tzv. anglosfere – Australija i Novi Zeland – ubrzano obnavljaju ratne flote, dok sama Velika Britanija najavljuje svoj veliki povratak na svjetska mora. Iz istog razloga Rusija ne želi napustiti Krim, o čijim lučkim i remontnim postrojenjima ovisi ondje bazirana njezina Crnomorska flota. SAD također najavljuje kvantitativno jačanje svoje ratne flote kako bi mogao osigurati projekciju američkih ekonomskih i geopolitičkih interesa diljem svijeta, prije svega na Atlantiku i u Indo-pacifičkoj regiji.

Kontrola svjetskih mora tako ostaje prioritet svih svjetskih sila i za 21. stoljeće, koje zbog ubrzanog razvoja pomorskog transporta i sve većeg iskorištavanja energetskih bogatstava podmorja već nazivaju pomorskim stoljećem. U praksi se tako ponovno afirmira strateška vizija američkog admirala i geostratega Alfreda Thayera Mahana o vladavini nad svjetskim morima iznesena u njegovu najznačajnijem djelu, knjizi “The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783” izdanoj davne 1890. godine. Mahan je ustvrdio da onaj tko kontrolira more kontrolira cijeli svijet. Diljem svijeta posljednjih desetljeća postaje sve žešća vječna bitka za kontrolu mora i pomorskih komunikacija. One su, kako su i predvidjeli Mahan i njegovi sljedbenici, žila kucavica svjetskog gospodarstva kojima teku sirovine, energenti i trgovina.





Atlantik, Indijski ocean i Pacifik područja su na kojima se prelamaju interesi najmoćnijih globalnih sila i na kojima još nitko nije ostvario potpunu prevlast, a ključne pozicije ipak su u rukama moćnih pomorskih sila, SAD-a i njegovih saveznika. Nova britanska prisutnost sa svojom pomorskom moći na tim rutama Washingtonu i pomorskim silama postaje prijeko potrebna kako bi mogli učvrstiti svoje pozicije i uspješno parirati kineskim i europskim interesima, posebice u indijsko-pacifičkoj regiji. Tako početkom veljače 2019. godine britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru na tribini Royal United Services Institutea, think-tanka za pitanja obrane i sigurnosti, iznoseći viziju “Globalne Velike Britanije”, ukazuje na potrebu za britanskom stalnom vojnom prisutnošću na Karibima, u Aziji i na Pacifiku.

Obnove flota

Velika Britanija pokrenula je, naime, veliki program prebacivanja vojnih efektiva na bliskoistočni teren i na tamošnju poveznicu Europe i Azije, kao i jačanje vojnih pozicija u Aziji kroz reafirmaciju starih vojnih savezništava s Australijom, Novim Zelandom i bivšim kolonijama, Malezijom i Singapurom. Njihov, s vremenom zapostavljen, obrambeni sustav Five Power Defence Arrangements (FPDA), koji su stvorili na temelju višestrukih unilateralnih vojnih sporazuma, sada se pod izravnim utjecajem Londona i Australije ponovno budi. Sve se to vremenski poklapa s procesima koje je pokrenuo Brexit, tako da postoji dovoljno pokazatelja na temelju kojih se britansko izvlačenje iz Europske unije i težnje za jačanjem pozicija na Bliskom istoku i azijsko-pacifičkoj regiji mogu dovesti u uzajamnu vezu.

Glavni oslonac novog britanskog nastupa u Aziji i na prostorima Indijskog oceana i Pacifika je Australija, koja je opet, nimalo slučajno, nakon početka britanskih napora za povratak utjecaja na tim područjima započela masivnu rekonstrukciju svoje ratne flote i pokrenula veliki program izgradnje novih ratnih brodova oceanskih sposobnosti, prilagođenih djelovanju na velikim udaljenostima od matičnih baza. Krajem siječnja 2018. godine australski premijer Malcolm Turnbull otvoreno izjavljuje: “Nismo dovoljno razvijali vojnu industriju i posebice pomorsku silu i to moramo ispraviti”. O reafirmaciji uloge i jačanju veza unutar FPDA obrambenog saveza svjedoči i Bijela knjiga o stanju i projekcijama razvoja obrambenih sposobnosti Novog Zelanda objavljena u lipnju 2016. godine, u kojoj se izričito navodi da bi “Novi Zeland kao dugogodišnji član FPDA, zajedno s ostalim saveznicima, uključujući i Veliku Britaniju i Australiju”, u slučaju vojne ugroze Malezije ili Singapura bio spreman izvršiti sve svoje obveze koje bi pred njega postavio savez i konkretna situacija”.




Dakako, britanska agenda širenja diplomatske i vojne moći prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji potpuno je usklađena s američkom politikom kojoj odgovara aktivnije djelovanje Britanije, posebice ako bi britanske pomorske snage, koje su trenutno u fazi opsežne rekonstrukcije i nove izgradnje, osiguravale bokove američkoga geopolitičkog nastupa i omogućile američkoj vojnoj moći koncentriranje na Tihi ocean, središnje mjesto sukoba s Kinom. To novo ratište pretežno je pomorsko pa je stoga uključivanje Velike Britanije kao tradicionalne pomorske sile s uporištima u regiji Indijskog oceana i Pacifika ključno za američku i savezničku strategiju.

Kineska ekspanzija

Kina je, pak, pretvarajući otoke u vojne baze u Južnom kineskom moru, stvorila pomorsko obrambeno područje koje treba poslužiti kao operativna osnovica za djelovanje kineske ratne mornarice koja je proteklih desetljeća iz obalne mornarice prerasla u flotu otvorenoga mora. Njezino područje djelovanja je na Pacifiku, u Indijskom oceanu, Crvenom moru i dalje preko Sueskoga kanala prema Sredozemlju, kuda se prostire pomorska komponenta kineskoga novog puta svile. Kineski program, poznat i pod nazivom “Belt and road”, u ožujku 2015. prihvatio je kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente – kopneni put izvoza i trgovine Silk Road Econonomic Belt (SREB) i pomorski put Maritime Silk Road (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogroman trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju veću od četiri milijarde stanovnika.

Cilj koncentracije američkih, britanskih i savezničkih vojnih snaga i flotnih sastava u Indijskom oceanu i Pacifiku, Crvenom moru i Perzijskom zaljevu kontrola je pomorskih linija komunikacije i točki prigušenja pomorskog prometa – Malajski tjesnac, Hormuz, Bab-el Mandeb, Sueski kanal i Gibraltar kojima se prostire kineski pomorski put svile. Nadalje, istim pomorskim putovima, ali u obrnutom smjeru, prostiru se pravci projekcije geoekonomske i geopolitičke moći Europske unije i Njemačke kao njezine najmoćnije sile. Glavni interes Europske unije na Indijskom oceanu i Pacifiku je nesmetan i siguran transport njihove robe i promet robe koju uvozi. Kao važan akter globalne trgovine Europska unija se oslanja na pomorske linije komunikacija u Indijskom oceanu koje moraju biti sigurne za transport robe namijenjene izvozu iz Europske unije i uvozu u nju. Pozicioniranjem na pomorske linije komunikacija Indijskog i Pacifičkog oceana britanska, američka i saveznička pomorska sila bila bi u mogućnosti blokirati trgovačke pravce Europske unije i njezinih najmoćnijih država prema Bliskom istoku i Aziji i istovremeno ugroziti pomorske putove velike kineske strategije novoga puta svile.

Kontrola svjetskih mora tako više nego očito ostaje prioritet globalnih sila i admiral Mahan bio bi oduševljen kada bi mogao vidjeti ostvarenje svoje strateške vizije o vladavini nad svjetskim morima. Njegova geopolitička procjena o značaju pomorske moći i danas je jednako aktualna kao i davne 1890. godine, kada ju je u svojoj glasovitoj knjizi formulirao. Prema Mahanu, ne postoji globalna sila koja ne raspolaže pomorskom moći i sposobnošću kontrole pomorskih trgovačkih pravaca. Za njega su svjetska mora ogromni trgovački putovi koji se jednako kao i kopneni pravci trgovine moraju štititi na odgovarajući način. Umjesto utvrđenih punktova, logističkih centara i ophodnji na kopnenim putovima trgovine, njihov posao na pomorskim komunikacijama moraju odraditi ratne flote, a na osjetljivim točkama kao što su tjesnaci i prokop, koji zapravo imaju funkciju utvrđenih točaka na kopnenim pravcima, pomorske sile kontrolu moraju osigurati i uz upotrebu kopnenih snaga, bilo vlastitih ili savezničkih.

Moćna obrana

Tako danas Sueski kanal kontrolira moćna egipatska vojska, bliski saveznik SAD-a, Velike Britanije i europskih sila. Ona opremljena sofisticiranim naoružanjem i vojnom opremom zapadnoga porijekla štiti Sueski kanal snagama ekvivalentnim raspoređivanju desetak američkih divizija. Strateški važne tjesnace Bospor i Dardanele, koji kontroliraju pristup Crnom moru, u svojim rukama drži Turska, vojno moćna članica NATO-a. Velikoj Britaniji ne pada na pamet odustati od neposredne fizičke kontrole Gibraltara, tjesnaca između Europe i Afrike koji spaja Atlantski ocean sa Sredozemljem.

Admiral Alfred Mahan, jednako kao britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder prema kojemu, za razliku od Mahana, svijet kontrolira onaj tko kontrolira središnje svjetsko kopno ili Heartland i čija geopolitička promišljanja treba sagledavati usporedno, bio je daleko ispred svoga vremena i, što je najvažnije, bio je u pravu. Povijest je pokazala da su svi svjetski dominirajući imperiji u zadnjih 200 godina bili pomorske sile. Velika Britanija svoje je ogromno kolonijalno carstvo osiguravala pomorskom silom, a SAD, nasljednik na tronu dominantne svjetske velesile, čini to isto. Ni Mackinder nije pogriješio jednostavno zato što nitko od kopnenih sila Euroazije zahvaljujući djelovanju pomorskih sila, prije svih SAD-a i Velike Britanije, nije uspio ostvariti kontrolu nad središnjim svjetskim kopnom i tako ostvariti svjetsku dominaciju. Ona je ostala u rukama onih koji kontroliraju svjetska mora – pomorskih sila.

Admiral Mahan isticao je ključnu ulogu strateških točaka, kao što je Sueski kanal, na pomorskim komunikacijama. Tvrdio je da za kontrolu pomorskih komunikacija nije potrebno ratnim flotama potpuno prekriti svjetske oceane kako bi se njima vladalo, što je, uostalom, nemoguća misija. Prema njemu, dovoljno je učinkovito kontrolirati strateške točke na pomorskim komunikacijama. Mahan ukazuje kako pomorski putovi imaju svoje kritične točke kao što su tjesnaci i određene luke, a zadaća pomorske moći nije ništa drugo nego kontrolirati te ključne pozicije. To se, po njegovu mišljenju, postiže otvaranjem pomorskih baza i osiguranjem pristupnih pomorskih putova ophodnjama ratnih flota u cilju osiguranja trgovačkih pravaca.

Na taj način pomorskom trgovinom i nadzorom pomorskih putova, prema Mahanu, stvorena su sva velika europska carstva – portugalsko, španjolsko, zatim nizozemsko i u konačnici najmoćnije od svih, britansko kolonijalno carstvo koje je počivalo na britanskoj pomorskoj sili. Britansko carstvo bila je prva globalna hegemonijska moć na oceanima koja je izravno vladala četvrtinom svjetske populacije. Njezina pomorska moć bila je dovoljno snažna da brani britanske interese bilo gdje u svijetu. Status Velike Britanije kao dominirajuće svjetske supersile srušen je do sredine 20. stoljeća, a njezin položaj naslijedio je SAD, koji je, upravo kako je Mahan zagovarao i predvidio, postao najveća globalna pomorska sila. Dominirajuću ulogu u svjetskoj politici Amerika i danas u biti osigurava kontrolom svjetskih mora, pomorskih komunikacijskih pravaca i rubnih dijelova središnjeg svjetskog kopna Euroazije ili Rimlanda, kako je ta područja nazvao geostrateg Nicholas Spykman.

Nova bitka

Pomorskim putem odvija se 80 posto svjetske trgovine i svaki zastoj na pomorskim linijama komunikacija ili točkama prigušenja pomorskoga prometa kao što je Sueski kanal i strateški važni tjesnaci, bilo zbog ratnih djelovanja, prijetnji ratom, piratskih napada ili havarija kakva je bila ova posljednja ugroza pomorskog prometa, izazivaju ekonomske štete koje se mjere milijardama dolara.

Kratka blokada Sueskog kanala od samo jednog tjedna zorno je pokazala koliko su svijet i njegove najveće ekonomije ovisni o pomorskim komunikacijama. S druge strane, nesreća u Sueskom kanalu demonstrirala je koliko su te komunikacije osjetljive i kako ih je lako blokirati. Stoga su strateške točke na pomorskim komunikacijama kao što je Sueski kanal pozicije koje mora kontrolirati svatko tko želi vladati morima i pomorskim transportom, a time i glavninom svjetske trgovine. Konkurenti za tu ulogu kontrolora pomorskih komunikacija su najveće globalne sile svijeta koje slijedom geopolitičke logike ulaze u sve žešće nadmetanje. Sueski kanal od svog otvaranja do danas bio je i ostao jedna od strateških točaka čija je kontrola nužna za učinkovitu vladavinu morima. Kratka blokada Sueskog kanala pokazala je njegov iznimni geopolitički značaj i nakratko osvijetlila stoljetnu bojišnicu velike svjetske bitke za kontrolu pomorskih komunikacija koja će se bez ikakve dvojbe još većom žestinom nastaviti i u 21. stoljeću.

Komentari

komentar

You may also like