Mario Stefanov: Početak ere biološkog ratovanja

U nadmetanju vodećih sila suvremenoga svijeta za utjecaj na globalnoj razini moći biološko oružje preuzima sve veći dio uloge koje je do sada imalo nuklearno oružje.

U novim uvijetima nadmetanja, nuklearni potencijali velesila imaju veliko ograničenje. Nuklearno oružje je, jednostavno rečeno, oružje sudnjega dana ili konačnoga obračuna. Stoga se ono ne može koristiti u novim asimetričnim bitkama kakve danas u eri novoga hladnoga rata između SAD-a, Kine i Rusije prevladavaju. Praktički nitko ne može ostvariti niti vremenski ili prostorno ograničenu relativnu stratešku nadmoć, a najmanje apsolutnu. Na neki perverzni način strateški raspored je zamrznut zbog ograničenja koja nameće sama priroda nuklearnog oružja.

Trebalo je nekako prevladati tu blokadu, nastalu zbog konačnosti nuklearnog ratnog djelovanja koju determinira nuklearno oružje, tu pat situaciju u kojoj nitko ne može ostvariti niti taktičku, a kamoli operativnu ili željenu stratešku prednost.

Pokušaji riješenja kroz izgradnju proturaketne obrane, kako na razini potencijalnog ratišta kao što je Europa, ili na razini zaštite sučeljenih pojedinačnih  nuklearnih sila, kao što je pokušaj razvoja zaštite SAD-a od djelovanja sovjetskoga nuklearnog oružja za hladnog rata projektom proturaketne obrane znanog  kao „Ratovi zvijezda“, pokazali su se preskupima za provedbu i u konačnici ne zadovoljavaju odnos uloženo-dobiveno. Naime, koliko god bili tehnološki sofisticirani ne jamče apsolutnu zaštitu od neprijateljskog nuklearnog udara, a ukoliko nema apsolutne zaštite, nema niti apsolutne nadmoći i mogućnosti odgovora protivniku uz istovremenu zaštitu vlastitog teritorija ili pak prvoga udara na protivnika uz zajamčenu mogućnost onemogućavanja njegovoga nuklearnog protuudara. Sve u svemu, na sadašnjem stupnju razvoja nemoguće je razvojem proturaketne obrane probiti blokadu koju je stvorila prijetnja sigurnog međusobnog uništenja.

Pokušaj razbijanja blokade nuklearnog djelovanja ostvarivanjem vojne nadmoći kroz prijetnju taktičkim nuklearnim oružjem ili korištenjem oružja strateškog nuklearnog ratovanja s ugrađenim bojnim glavama male snage u taktičke svrhe, također je pokazalo da u konačnici nema kapacitet probijanja postojećeg statusa quo ravnoteže nuklearne moći na strateškoj razini. Strategija tzv. ograničenog nuklearnog rata ne jamči nikakvu prednost jer je gotovo sigurno da bi taktičko nuklearno ratovanje vrlo brzo preraslo u opći nuklearni rat.



Teorija ograničenog nuklernog rata oborena je još davne 1983. godine za Reagonove administarcije velikom strateškom ratnom igrom „Proud  Prophet“,  čiji je cilj bila provjera tadašnje američke nuklearne doktrine. Odvijala se u krajnje realnim uvjetima, u potpunoj tajnosti, tijekom 7 tjedana. Uz sudjelovanje zapovjednih struktura svih rodova američkih oružanih snaga širom svijeta, sa stotinama vojnih časnika i najviših vojnih i političkih dužnosnika koji odlučuju o uporabi američki nuklearnih snaga, uključujući i tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera i predsjedavajućeg združenog stožera američkih oružanih snaga simuliran je nuklearni rat s tadašnjim SSSR-om. Provjerene su sve teorije,  pa i ona o preventivnom nuklearnom udaru i ograničenom nuklarnom ratu. Rezultat je bio poražavajući – svaka proigrana varijanta nuklearnog ratovanja završila je potpunim uništenjem obiju strana. Poginulo bi 500 milijuna ljudi, a cijela sjeverna hemisfera postala bi nepodobna za život. Sam predsjednik Reagan je simulaciju zaključio izjavama, da je ideja, kako  se nuklearno oružje može koristi za išta osim zastrašivanja i odvraćanja, opasna i da se nuklearni rat ne može dobiti.

I sada, gotovo 40  godina nakon „Proud  Prophet“ stvoren je krug novih stratega koji temeljem novog tehnološkog razvoja ponovo promišljaju ideju ograničenog nuklarnog rata, prema kojoj se malim nuklearnim ratom, s nuklearnim oružjem male snage, može spriječiti veliki nuklearni rat. Ograničeni, mali nuklearni rat, bi se, dakako, odigrao na europskom terenu kako bi spriječio veliki nuklearni rat koji bi ugrozio američki teritorij. Senatorica Dianne Feinstein, povodom rasprava o finaciranju novih krstarećih raketa kao proklamirani  odgovor na rusko raspoređivanje taktičkog nuklearnog oružja prije svega projektila SSC-8 i „Kalibr“u Europi, javno je upozorila kako su nova američka oružja LRSO nuklernih kapaciteta namjenjena vođenju upravo ograničenog nuklearnog rata: “Iskreno mislim da su ova oružja projektirana kako bi nam pomogla boriti se i pobijediti u ograničenom nuklearnom ratu. Držim da je riječ o šokantnom konceptu.“

Ta morbidna geostrateška logika ili uistinu šokantni koncept, kojom sve sučeljene strane pokušavaju opravdati nove pokušaje proboja strateške blokade zajamčenog međusobnog uništenja, drži, kako je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklerni  rat. Na američkoj strani to je rezultiralo idejom o ugradnji  nuklearnih bojnih glava male snage  na oružja  iz američke strateške trijade i otvaranja mogućnosti njihove deklasifikacije u taktička oružja i pored toga 30 milijardi dolara teškim projektom razvoja nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon) za lansiranje sa zrakoplova, koje su prilagođene uporabi  u takvom planiranom, ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-158 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), dometa 370 km  i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojne glave, ubrzano se uvode u naoružanje  kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima)  i postaju okosnica američke nuklearne strategije.

Ta nova američka LRSO oružja, kao i ruski projektili  SSC-8 i  „Kalibr“,  oružja su obnovljene ideje o mogućnosti vođenja ograničenog nuklearnog  rata i za njega su dizajnirana. Svaka strana na svoj način demonstrira nove mogućnosti svoga djelovanja u takvom ograničenom nuklearnom ratu. Tako je i rusko korištenje krstarećih  raketa  „Kalibr“ u  sirijskoj kampanji, ali sa konvencionalnim bojnim glavama, bila gola  demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata, jer nije postojala nikakva vojna potreba za njihovu uporabu na koju ne bi mogli odgovoriti drugi operativno korišteni ruski kopneni i zrakoplovni potencijali.

No što god radile sučeljene strane, kako god prevrtale problem strateške uporabe nuklearnog oružja, kako god preslagivale stare teorije strategije nuklearnog ratovanja ili pokušavale formulirati nove, koristeći tehnološki razvoj  na strateškoj razini uvijek se dobiva isti rezultat – sigurno međusobno uništenje. Što je, uostalom, i u doba administracije predsjednika Ronalda Regana, za kojeg se nikako ne može reći da je bio skon bilo kakvom uzmicanju pred protivnicima, dokazala i spomenuta strateška ratna igra „Proud  Prophet“.

U globalnom nadmetanju velesila preostale su sužene vojne mogućnosti djelovanja preko posrednika i posredničkih ratova, te izravna intervencija protiv slabijih država koje i ne sudjeluju u strateškom nadmetanju, ali se ratovanjem  protiv njih prema strateškim protivnicima prikazuju vlastite vojne sposobnosti  i izbijaju iz ruku lokalne geopolitičke pozicije. Posredno nastupanje preko takvih „propalih država“, kako ih nazivaju u američkim i europskim strateškim dokumentima  i koje nastaju kao rezultat takvih ratova prepuno je mana. Prije svega riječ nije o „propalim državama“ nego o uništenim, razvaljenim  državama nakon američkih i europskih vojnih intervencija, poduzetih, tobože, iz humanitarnih razloga i potreba širenja tzv .demokratskog poretka diljem svijeta. U njima su redovito, suprotno od proklamiranih ciljeva vojnih intervencija, umjesto demokratski izabranih vlasti instalirani nestabilni marionetski režimi, kao što je primjerice onaj u Iraku koji bez američke zaštite ne bi opstao niti dva tjedna ili onaj u Afganistanu, koji će, ukoliko se američke i savezničke strane uistinu povuku nastradati u svega nekoliko dana, a vodeće ljude, ukoliko ne uspiju pobjeći, Talibani će objesiti na građevisnke dizalice. Slikovito rečeno, svi bi oni završili kao svojevremeno južnovijetnamski režim u Sajgonu nakon povlačenja ameičkih vojnih snaga ili komunistički režim u Kabulu nakon povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana. Skončali bi u kaosu vlastitog raspada i vojnog poraza. Korisnost  takvih režima u promicanju strateških ciljeva u odnosu prema suparnicima, na strateškoj razini ravna je nuli. U izvjesnoj mjeri osiguravaju mogućnost rasporeda vojnih snaga bliže teritoriju strateškog suparnika i to je sve. No nuklearna velesila, opkoljena slabašnim partnerima i vazalima druge velesile, pa makar i uz prisutnost vojnih snaga strateškog suparnika, ipak i dalje ostaje nuklearna sila, a postojeći paritet moći na strateškoj razini nije narušen. Takvim djelovanjem čak se i potiče jačanje vojnih i nuklearnih sposobnosti protivnika, što pak traži vlastiti odgovor koji ima svoju cijenu, pa se opet sve vraća na početnu točku.

Američko i savezničko vojno nadmetanje s Rusijom i Kinom nije do sada unatoč ogromnim troškovima postiglo svoj strateški cilj – ostvarivanje apsolutne strateške nadmoći. Ono što ne polazi za rukom američkoj i savezničkoj strani ne uspjeva ni Rusiji ni Kini – nadmašiti moć američkog konkurenta.

Primjena ekonomskog oružja nadmetanja kroz ekonomske sankcije i blokade, masovno korištenog nakon diskutabilnog zaključka kako je SSSR i njegovo carstvo srušeno ekonomskim instrumentima, djelomično i kroz uvlačenje SSSR-a u utrku u naoružanju, također ima ograničene učinke. Djelotvorno je protiv slabijih i nerazvijenih država, ali nikako ne uspjeva narušiti uspostavljeni paritet moći na strateškoj razini i konkurentske velesile izbaciti iz globalne orbite.

Asimetrično djelovanje kroz obavještajne tajne operacije, informativni i kibernetički rat također ne uspjeva djelovati na strateške potencijale protivnika.

Jedino preostalo sredstvo ratovanja koje može u novim uvijetima djelovati uspješno na strateškoj razini ostalo je zbog svoje prirode – biološko oružje. Ono je od nekadašnjeg instrumenta strategije asimetričnog djelovanja, koja ipak ne može ostvariti strateške učinke razvojem biotehnologije, postalo nešto što može pružiti stratešku prednost. Stoga se biološko oružje u posljednjih 15-ak godina postupno izvlači iz statusa instrumenta strategija asimetričnog djelovanja i prebacuje u sferu samostalnog strateškog čimbenika. Time ulazi u samo središte pozornosti strateškog promišljanja svih sučeljenih velesila.

Oružje biološkog ratovanja dobilo je svojim tajnovitim razvojem traženu sposobnost strateškog djelovanja, koje, za razliku od nuklearnog oružja, ne mora nužno dovesti do razornog odgovora. Protivnik, za razliku od nuklearnog udara, može lako biti uskračen za presudni podatak – od koga je napadnut i kome odgovoriti. Ako i uspije doći do te informacije izgubit će puno vremena i resursa, a zakašnjeli uzvratni udar znači samo to da je protivnik u vremenskom razdoblju do odgovora imao stratešku nadmoć, istina relativnu i vremenski ograničenu, ali dovoljnu za ostvarenje svojih ciljeva. Zakašnjeli odgovor ili odgovor pogrešno identificiranoj strani može dovesti do gubitka vjerodostojnosti obavještajnih kapaciteta velesile i katastrofalnih vojnih i političkih posljedica.

Donedavno se nedvojbeno moglo utvrditi porijeklo biološkog agensa, primjerice virusa, ali zbog razvoja tehnologije koja može mijenjati DNA ili RNA strukturu virusa i bakterija to je sve manje moguće. Tko u kratkom kritičnom vremenu za učinkovit i vjerodostajan odgovor uopće može utvrditi postojanje virusa ili stanje epidemije? Tko, u konačnici, može biti toliko nedvojbeno siguran kako virus potječe iz nečijeg laboratorija, ili su ga ipak, kao roda  u pričama za djecu na svijet donijeli nekakvi šišmiši. Nakon nekoliko ograničenih epidemija, kao što je ebola ili SARS-CoV-1, novi koronavirus COVID-19 (SARS-CoV-2), bio on laboratorijski uradak  ili slučajnost koju su među ljude donjeli šišmiši, jasno je pokazao moć strateškog globalnog učinka. Nešto što objektivno može biti oružje i djelovalo je kao oružje, usitinu šokantno na najmoćnije države svijeta, izazvalo zbunjenost i nesigurnost te direktno utjecalo na djelovanje vojnih potencijala i gospodarstava najmoćnijih država svijeta.

O kakvom je tehnološkom napretku riječ, koji može mjenjati strukturu virusa i bakterija na način da je otežano utvrđivanje njihova porijekla, upozoravala je još u travnju 2018. godine Katherine Charlet, profesorica molekularne biologije na Princeton University i bivša zamjenica pomoćnika ministra obrane SAD-a za kibernetičko ratovanje. Obavljala je i dužnost ravnateljice strateškog planiranja u Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a. U autorskom članku za „Carnegie Endowment for International Peace“ pod naslovom „The New Killer Pathogens: Countering the Coming Bioweapons Threat“ Katherine Charlet navodi: „Nedavni napredak u tehnikama uređivanja gena izazvao je veliko uzbuđenje, ali također je ponovo aktivirao strahove od patogena korištenih kao oružje. Pomoću alata za uređivanje gena uključujući sustav poznat kao CRISPR znanstvenici su sada u mogućnosti modificirati DNA učinkovitije, fleksibilnije i preciznije nego ikad prije. Pun spektar potencijalnih promjena teško je predvidjeti, ali CRISPR znatno olakšava znanstvenicima postizanje promjena u načinu djelovanja organizama…… Nije teško zamisliti kako se tehnologije za uređivanje gena mogu zloupotrijebiti“. Katherine Charlet nastavlja: „ Jedno od trenutno zabrinjavajućih pitanja je, bili napredak biotehnologije mogao potaknuti države u oživljavanju starih programa biološkog oružja ili pokretanju novih. Revitalizacija programa biološkog oružja mogla bi izazvati nove sukobe ili ponovo oživjeti stare utrke u naoružanju i destabilizirati međunarodni poredak.“ Nadalje, prema Charlet: “Tehnike uređivanja gena poput CRISPR-a mogu učiniti biološko oružje smrtonosnijim . Države bi mogle razviti nove ili modificirane patogene koji bi se brže širili, zarazili više ljudi, uzrokovali teže bolesti ili se oduprijeli učinkovitom liječenju.“ Upozorava da uređivanje gena „omogućava veće mogućnosti tajnog korištenja biološkog oružja, pa države trebaju razviti bolje tehnike za utvrđivanje porijekla patogena. Takve poboljšane sposobnosti identifikacije porijekla djelovale bi kao odvraćajući čimbenik“ od korištenja biološkog oružja.

„Konačno moć destimuliranja ovisi o sposobnosti utvrđivanja napada i otkrivanja izvora. Za sada istražitelji koji proučavaju patogen nakon napada ne bi nužno bili u mogućnosti reći jesu li korištene tehnike uređivanja gena….. Počinitelj napada ipak može biti otkriven na druge način kao što je špijunaža “ -zaključuje Katherine Charlet.

Nedvojbeno, nove tehnike uređivanja gena virusa i bakterija koje mogu biti korišteni kao biološko oružje, u velikoj mjeri onemogućavaju identifikaciju njihova porijekla. Više nije dovoljno samo analizirati njihovu genetsku strukturu kako bi se nedvojbeno utvrdilo porijeklo, već je potrebno koristiti instrumente obavještajnog djelovanja. Odatle i izjave američkih dužnosnika da američke obještajne organizacije intezivno rade na utvrđivanju porijekla i dinamike širenja COVIDa-19. Izjave samog predsjednika Donalda Trumpa ukazuju na otvorenu mogućnost iskorištavanja COVID-19, kako god on nastao, kao biološkog oružja.

COVID-19,  bio on izvorno oružje ili ne, ostvario je učinke oružja na strateškoj razini. Činjenica je da su metropole najmoćnijih europskih država tjednima u svojoj pustoši izgledale kao da su pretrpjele napad nuklearnim oružjem -preciznije neutronskom bombom, vrstom nuklearnog oružja razvijenom za vrijeme hladnoga rata. Riječ je o fuzijskom nuklearnom oružju čije je djelovanje usmjereno na uništavanju protivničkog ljudstva, dok materijalni objekti ostaju uglavnom netaknuti. Jednake učinke kao takva neutronska bomba COVID-19 imao je na industriju i cijela moćna gospodarstva svijeta – tvornice sa strojevima i uredi ostali su netaknuti, ali nigdje ni traga ljudima.

COVID-19, kakvo god bilo njegovo porijeklo, u spektakularnom stilu otvorio je novu razinu igre globalnog nadmetanja u kojoj se pokušava na novi način ostvariti strateška prednost nad protivnicima. Otvorena je nova era biološkog ratnog nadmetanja.

 

 

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like