Mario Stefanov: POSLJEDNJA PONUDA SRBIJI

Poziv predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović srbijanskom predsjedniku Vučiću nije iznenadni i neočekivani potez, kako ga prikazuje  dio medija, nego početak dugo pripremane velike diplomatske inicijative američke diplomacije, pokrenute u suradnji s Hrvatskom, kao najbližim i najpouzdanijim američkim saveznikom koji je sposoban na prostoru jugoistočne Europe otvoriti planiranu, novu,  američku i europsku političku i diplomatsku agendu. Djelovanje hrvatske predsjednice i hrvatske diplomacije potpuno je usklađeno s američkim saveznikom i Europskom unijom, koja je ovog puta  ipak u drugom planu. Pojednostavljeno rečeno, SAD se, nakon neuspjeha Europske unije u stvaranju pouzdanog  mirovnog poretka na području jugoistočne Europe i uključivanja tamošnjih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije u euroatlanske integracije, ponovo sa svim elementima svoje “meke“ i „tvrde moći“ vraća na Balkan.

Američka inicijativa sa sobom nosi,  kako se moglo  razabrati  i  iz riječi koje je koristila predsjednica RH prilikom najave posjeta  srbijanskog predsjednika Zagrebu, potencijal povijesnog preokreta na prostorima jugoistočne Europe,  koji bi  uz američku potporu trebao promijeniti kompletnu paradigmu regionalnih međusobnih odnosa.  Američka politika  cilja na stvaranje  novog regionalnog mirovnog poretka pod pokroviteljstvom Washingtona,  svojevrsni „Pax Americana“ za Balkan,  uz istovremeno potiskivanje, kako ruskih  geopolitičkih interesa,  tako i aspiracija svih drugih vanjskih sila koje su se, u vremenu odsustva američke politike s tih prostora, zbog indolencije i nesposobnosti politike Europske unije uspjele pozicionirati na jugoistoku Europe.

Jedini regionalni  američki saveznik koji ima dovoljno utjecaja i, u konačnici, kredibiliteta da na mekan i suptilan način otvori vrata ulasku velike i robusne američke moći na jugoistok Europe  je  Republika Hrvatska. Stoga je poziv predsjednice RH srbijanskom predsjedniku Vučiću upravo taj prvi najosjetljiviji korak prema  uvođenju u pogon američkog diplomatskog stroja. O usklađenosti djelovanja vrha hrvatske vlasti s američkom politikom jasno svjedoči reakcija američkog veleposlanstva u Zagrebu, samo dan nakon predsjedničinog poziva Vučiću, koje je pozdravilo njen potez i naglasilo „važnost odnosa Zagreba i Beograda za prosperitet regije“. Navodni raskorak između hrvatske Vlade i predsjednice države nastao zbog poziva Vučiću, koji se pronosi  kroz hrvatske medije, jednostavno ne postoji. U pozadini blago iskazane distance vladine administracije prema predsjedničinoj  inicijativi zapravo je svjesno  jačanje njene pregovaračke pozicije u budućoj diplomatskoj dinamici. Na posredan način zaobilazi se i stavlja u pozadinu zahuktalo diplomatsko sučeljavanje posljednjih mjeseci između hrvatke Vlade i Beograda koje bi moglo ometati provođenje velike američke diplomatske inicijative u čijem pokretanju Hrvatska,  kroz djelovanje predsjednice Republike, u ovom trenutku ima ključnu ulogu.  Prikazano iznenađenje Vlade i njezino blago distanciranje zapanjujuće je dobro odigran potez, koji predsjednici Grabar Kitarović otvara manevarski prostor djelovanja. Sada postaje jasnije i što bi moglo stajati  iza iznenadne i neobjašnjive  odluke Vlade  o odgodi objave kupnje novih borbenih zrakoplova  za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Neposredno pred pokretanje velike mirovne diplomatske inicijative pod američkim vodstvom i uz ključnu hrvatsku asistenciju, odgodom objave najvjerojatnije je izbjegnut mogući prigovor srpske strane američkoj politici kako je ugovaranjem isporuke američkog  ili  savezničkog naoružanja Hrvatskoj izvršen debalans snaga na području bivše Jugoslavije i na Balkanu i kako je time Srbija stavljena u lošiju  vojnu i diplomatsku poziciju.  U svakom slučaju Beogradu je iz ruku izbijen prigovor na koji bi se mogao  pozivati, ucjenjivati ili stavljati dodatne uvjete sudjelovanju u američkoj diplomatskoj inicijativi.

U cijeloj priči bilateralni odnosi  Zagreba i Beograda samo su površinski sloj, a težište cijele diplomatske ofenzive Washingtona usmjereno je prema Srbiji.

Poziv srbijanskom predsjedniku u Zagreb i razgovori o bilateralnim problemima  samo su  početni korak koji treba ispitati dobru volju i spremnost Srbije za otvaranje novog poglavlja odnosa sa SAD-om i Europskom unijom. Američka politika je procjenila kako je zapostavljanje jugoistoka Europe od strane Europske unije i američke politike za predsjedništva Baracka Obame otvorilo širok prostor ruskom utjecaju u regiji u kojem Moskva zapravo i nema  svojih značajnijih  gepolotičkih  interesa već joj je jedini cilj destabilizacija prostora duboko unutar rasporeda NATO-a i američkih i europskih geopolitičkih pozicija. Na jugoistoku Europe, na području država nastalih raspadom bivše Jugoslavije,  a koje su ostale izvan euroatlanskih integracija,  stvoren je „meki trbuh“ Europe i cijelog euroatlanskog kompleksa,  kako je to 2015. godine definirao bugarski politički analitičar Ivan Krastev.

Američka i zapadna politika je procjenila kako je temeljni razlog takvom stanju beskrajno balansiranje Srbije između Rusije i Europske unije i SAD-a i da je stoga  Srbija postala epicnetar ruskog djelovanja na prostoru jugoistočne Europe. Washington je zaključio kako je došlo vrijeme za promjene  i da su se nakon stabilizacije američkih i europskih pozicija u Crnoj Gori i Makedoniji, odakle su potisnuti ruski utjecaji,  stekli svi preduvjeti za konačni pokušaj uspostave novih odnosa sa Srbijom.

Američka politika odlučila je Srbiji, ovoga puta u velikom stilu, na diplomatskom pladnju ponuditi više nego što bi Srbija u bilo kakvoj verziji razvoja događaja na jugoistoku Europe mogla dobiti – povijesno približavanje SAD-a i Srbije. Dakako, ponuđeni zlatni pladanj sa svim ekonomskim, političkim i vojnim probicima koji se Srbiji nude nakon uspostavljanja bliskih odnosa s američkom politikom, pretpostavlja postupno raskidanje srbijanskih veza sa Rusijom. Washington čak ne inzistira na trenutnom prekidanju vojne suradnje Srbije s Rusijom, uopće ne uvjetuje prekidanje  suradnje na političkom i kulturnom planu,  ali želi jasan iskaz Srbije da je nedvojbeno, u uvjetima globalnog sučeljavanja Zapada i Rusije,  pouzdan partner SAD-a i Europske unije. Od Srbije se očekuje onemogućavanje pretvaranja svog teritorija u poligon obavještajnog i vojnog djelovanja Rusije i njegova korištenja kao operativne osnovice za duboku projekciju ruske vojne i političke moći prema Europskoj uniji. Također se očekuje i konačno razrješenje odnosa s Kosovom uz jamstvo američke strane sigurnosti i opstojnosti srpskog stanovništva i kulturnih dobara na teritoriju Kosova. Američka strana podrazumjeva obuzdavanje političkog vodstva BiH entiteta, Republike Srpske  s  Miloradom Dodikom i prekidanje bilo kakvih novih pokušaja disolucije BiH i odvajanja srpskog entiteta. Također,  preduvjet izgradnje novih partnerskih odnosa SAD-a i Srbije je i rješavanje spornih pitanja sa svim susjedima, uključujući i Republiku Hrvatsku.

Objektivno gledajući, od Srbije se uistinu malo traži,  a nudi joj se više nego što bi ikada svojim vlastitim djelovanjem,  pa i uz pomoć ruske politike,  ikada mogla postići. No povijesna američka  ponuda za resetiranjem međusobnih odnosa i stvaranjem partnerstva istovremeno  je, zbog ogromnih pogodnosti koja nudi, i posljednja američka ponuda Srbiji. Ukoliko američku ponudu Srbija prihvati posljedično geopolitičko preslagivanje slobodno se može usporediti s onim koje je stvoreno nakon potpisivanja izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma dogovorenog  u Camp Davidu pod američkim pokroviteljstvom za predsjedanja Jimmyja Cartera  davne 1978. godine, koji je promijenio sigurnosnu arhitekturu cijele regije.

Za vjerovati je da srpska politika pod Vučićem jako dobro zna što se događa i što je u pozadini, naizgled bilateralne političke inicijative. Da je tome tako svjedoči i hitro prihvaćanje hrvatskog poziva od strane Vučića, jednostavno zato, što je svjestan kako iza toga  poziva zapravo stoji velika mirovna ponuda za cijeli prostor jugoistočne Europe  s potencijalom  velikih dobitaka za Srbiju iza koje stoji velika američka geopolitička moć.

Sada je jasnije i povlačenje europske diplomacije tijekom prethodnih mjeseci iz pitanja jugoistočne Europe koje je izazivalo čuđenje većine analitičara. Berlin, Pariz i Bruxelles samo su otvarali prostor za djelovanje SAD-a. Mirovna inicijativa pokrenuta od strane SAD-a prema Srbiji,  potrebno je ponoviti, zacjelo nudi Beogradu više od onoga što Srbija ikada može postići, a o čemu je sve riječ, za sada možemo samo pretpostavljati. No s druge strane, odbijanje američke inicijative, odugovlačenje i nastavak igre na dvije strane ili pak  naknadno sabotiranje i miniranje ponude ili ostvarenog dogovora, vodit će otvorenoj konfrontaciji Srbije sa  SAD-om i Zapadom. Washington nikada neće povući svoje vojne snage s jugoistoka Europe nego će ih i povećati i u svakom slučaju, bez obzira na cijenu, zatvorit će prostor plasmana ruskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na jugoistoku Europe, sa Srbijom ili bez nje.

Srbija, stoga,  mora konačno odlučiti jer pred njom je posljednja američka  ponuda. Washington  Srbiji više od onoga što je sadržano u sadašnjoj inicijativi više nikada neće ponuditi.

Da je tomu tako, najavio je još u svibnju prošle godine David Phillips, nekadašnji savjetnik za europska pitanja u State Departmentu za Clintonove i Bushove administracije u svojoj kolumni za Huffington Post, posredno izražavajući stavove nove američke administracije predsjednika Trumpa. Phillips tada kaže: “Srbija pokušava igrati istovremeno na dvije strane. Vučić želi sigurnosnu i ekonomsku suradnju s Rusijom ali istovremeno koketira i s Europskom unijom. No toj igri je došao kraj. Vučić mora izabrati, leži li budućnost Srbije na Zapadu ili u Putinovoj Rusiji.“

Nova američka politika za jugoistočnu Europu  najavljena je na konferenciji „Nadolazeća oluja – oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“, organizirana od strane  Atlantskog  vijeća (Atlantic Council) u Washingtonu početkom prosinca prošle godine. Atlantic Council, sa sjedištem u Washingtonu, vodeći je američki geopolitički think-tank u kojem se od početka 60-ih godina do danas stvara  američka vanjska politika i preko kojeg se povratno za javnost  najavljuje smjer i dinamika američkog vanjskog nastupa. Atlantic Council zapravo je neformalni glasnogovornik svih američkih administracija u pitanjima vanjske politike, posebice u odnosima unutar euroatlanske integracije. Na konferenciji je jasno naznačen povratak američke politike na jugoistok Europe i ponovno aktiviranje odlučujuće američke uloge kojoj je cilj popunjavanje geopolitičke praznine na Balkanu  nastale zbog američkog političkog povlačenja s tog prostora i promašaja politike Europske unije, potiskivanja ruskih utjecaja i, u konačnici, stvaranja novog sigurnosnog poretka pod vodstvom i zaštitom Washingtona. Atlantic Council je na konferenciji zapravo predstavio zaključke svoje studije s kraja studenog prošle godine, kojom definira prioritete američke politike na jugoistoku Europe i najavljuje veliki povratak američke političke,  gospodarske ali i vojne moći na te prostore.  Temeljna postavka studije  pod nazivom „Balkans Forward – A New US Strategy for the Region „mogla bi  se  definirati na način da američka politika želi ponovo, nakon dvadeset godina, preuzeti inicijativu kreiranja politike na jugoistoku Europe od Europske unije i stvoriti novu sigurnosnu i mirovnu geopolitičku konstrukciju koja će države regije vezati uz SAD i EU i predstavljati čvrstu branu prodoru ruskih interesa i interesa drugih vanjskih sila uključujući Kinu i Tursku  na taj prostor.

Pojednostavljeno,  SAD na jugoistoku Europe namjerava stvoriti vojnu i političku situaciju identičnu onoj koju je posljednjih godina uspio stvoriti na sjeveroistoku Europe, gdje su pod američkim vodstvom čvrsto ujedinjene Baltičke države i Poljska. Da bi se to postiglo Atlantic Council zaključuje kako je potrebno raščistiti odnose sa Srbijom, koja je u ovom trenutku najače uporište ruskih interesa na tom prostoru.

U tom cilju Atlanic Councul u svojoj studiji o novoj američkoj stategiji za regiju definira četiri ključna elementa nastupa američke politike na jugoistoku Europe. To su: uspostavljanje trajnje vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi, nastavak povijesnog približavanja SAD-a Srbiji, povratak reputacije SAD-a kao pravednog posrednika u međusobnim odnosima unutar regije  i poticanje razvoja gospodarstva koja se oslanja na poduzetnike i mlade. U odlomku koji opisuje preduvjete za  povjesno približavanje SAD-a Srbiji studija Atlantic Councila navodi: “Beograd može i trebao bi biti bliski parnter i saveznik u regiji,  ali to može postati jedino ako započme značajno udaljavanje od Rusije.“ Dakle, otvoreno se nudi Srbiji strateška suradnja ukoliko se počme  postupno udaljavati od ruskog utjecaja. Iz ove točke se jasno vidi kako je to zapravo posljednja ponuda za suradnju Srbiji, koja ju, ukoliko prihvati, može dovesti na razinu strateškog partnerstva s Washingtonom, a ukoliko je odbije, u direktnu konfrontaciju s američkom politikom koja neće odstupiti od jačanja svojih pozicija na jugoistoku Europe i potpunog potiskivanja ruskih interesa, na ovaj ili onaj način, sa Srbijom ili bez nje.

O  američkoj odlučnosti govori i točka studije Atlantic Councila koja se odnosi na uspostavu trajnje vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi. U raščlambi se navodi kako je u razdoblju od 1999. godine do veljače 2017. godine, broj NATO vojnika u regiji, koji su većinom koncentrirani pod zapovjedništvom snaga  KFOR-a na Kosovu, s 50 tisuća vojnika smanjen na 4273 vojnika, što prema studiji svjedoči o padu pozornosti Zapada na jugoistoku Europe i strateškoj realnosti koja govori kako se na tom prostoru stvorio geopolitički vakum u koji se usisavaju ruski interesi. Stoga su  SAD najavile povećanje svoje vojne nazočnosti u regiji čime bi se jasno signaliziralo kako Washington i njegovi saveznici ne namjeravaju ostaviti taj prostor na raspolaganje suparničkim silama, prije svega Rusiji. Studija Atlantic Councila navodi, kako bi, u cilju jačanja vojne prisutnosti, američke vojne snage koje se trenutno nalaze na Kosovu u bazi Camp Bondsteel pod zapovjedništvom KFOR-a, trebalo  izvući iz zapovjedništva KFOR- a i staviti pod neposredno zapovjedništvo američkog  vojnog čelništva,  a bazu Bondsteel službeno proglasiti prvom stalnom vojnom bazom SAD-a na jugoistoku Europe.

Studija Atlantic Councila opsežni je dokument koji je nemoguće obuhvatiti u cijelosti u jednom novinskom članku,  a izneseni sažetak okosnica je nove američke politike koja se polako ali sigurno počinje provoditi na prostoru jugoistočne Europe. Početni, suptilni korak  razvoju nove američke strategije je  poziv  hrvatske predsjednice srbijanskom predsjedniku Vučiću. Pred Srbiju nova američka politika postavlja imperativ konačnog izbora, koji, prema američkim zamislima, i ne mora biti dramatičan i nagao, ali mora biti iskren i dosljedan. Srbija je u svakom slučaju dobila posljednju američku ponudu .

0 komentara

You may also like