Mario Stefanov: PRIČE S DUGOG PUTA DO RATA (4. dio)

 

Proroci i kartografi

Tvorci američke i europske politike sada pokušavaju stvoriti novi „pax americana” koji će obuhvaćati ne samo Bliski istok nego i Europu u okviru jedinstvene geopolitičke cjeline.

Think-tankovi PNAC („Project for the New American Century“) i CNAS („Center for a New American Security“) stvorili su političku snagu koja je oblikovala doktrinu američke vanjske politike i osposobila je za aktivno djelovanje na tranformaciji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i njihove prilagodbe američkim i europskim geostrateškim interesima. Ideje formulirane u toj doktrini potom su se početkom ovoga stoljeća polako, kroz često neodređene i dvosmislene izjave američkih i europskih političara počele plasirati prema javnosti . Potom je nastupilo vrijeme „proroka“ i „kartografa“, raznih umirovljenih obavještajnih časnika i geopolitičara koji su, navodno kreirajući vlastita promišljanja, proročanski iscrtavali nove karte Bliskog istoka, novu geopolitičku sliku regije prilagođenu američkoj i europskoj politici. U svojim “proročanstvima” nisu izbjegavali riječ rat  jednostavno zato što je istinski cilj njihovih djela bila upravo priprema javnosti za ono što se spremalo na Bliskom istoku sa svim katastrofalnim učincima prema Europskoj uniji i državama kontinentalne Europe. Oni su bili psihološka priprema javnosti na ratne grozote koje će uslijediti i bez kojih nije bila moguća geopolitička transformacija Bliskog istoka.

Dakako, nije riječ o nikakvim prorocima i vidovnjacima niti o osobito bistrim političkim misliocima, nego jednostavno o pogodnim osobama kojima je državna administracija preko svojih obavještajnih agencija dostavila projekcije budućih planova i temeljem njih mogućih varijanti zbivanja.

Tako u srpnju 2006. Godine, istovremeno dok američka državna tajnica Condoleezza Rice na tiskovnoj konferenciji u Tel Avivu  objavljuje rađanje “Novog Bliskog istoka u porođajnim mukama“ koje po njoj simbolizira  tada rasplamsali  libanonski rat i izraelska vojna intrevencija, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva “Armed Forces Journal” objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog  pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom “Blood Borders” koja je uskoro zbog svog “proročanskog“ karaktera postala nadaleko poznata i citirana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila za obuku kao temu svojih “ratnih igara”.





U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg demokratski transformiranog Bliskog istoka koji bi se zasnivao na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i pravaca  njihova transporta prema SAD-u i europskim  saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem  navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranja novih državnim entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima. Time bi se, prema autoru, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta  u zasebne državnopravne kutije napokon stvorio siguran i trajni mirovni poredak. Jednostavno rečeno, različite etničke i  vjerske skupine potrebno je razdvojiti i podjeliti ih u zasebne državnopravne entitete – suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći,  dok po pukovniku Petersu na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim praktički izoliranim “bantustanima”. Postojeće, po njemu „neprirodne“ države kao što su Sirija i Irak, bile bi podjeljene i prestale postojati. Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i državica i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova, progona i pokušaja istrebljenja pojedinih etničkih i vjerskih zajednica. To novo iscrtavanje  granica zamjenilo bi granice koje su podjelom Osmanskog carstva tajnim sporazumom  Marka Sykesa i Francoisa Georges-Picota, poznatim kao ugovor “Sykes-Picot” iz 1916. godine, u skladu sa svojim interesima iscrtali Britanci i Francuzi i tako međusobno podijelili sfere utjecaja na osvojenim osmanlijskim  bliskoistočnim posjedima. Kao i danas,tako i tada preslagivanjem regije bavili su se samoproglašeni stručnjaci  za bliskoistočnu problematiku, pa je tako primjerice britanski urotnik pri skapanju tajnog  dogovora sa Francuzima  diplomat Mark Sykes, sin baruna Sir Tattona Sykesa, Bliski istok upoznao tijekom turističkih putovanja na koja  ga je kao dijete vodio otac, a arapski jezik mu je ostao trajna nepoznanica.

Po Petersu i njegovoj studiji  “Blood Borders” današnji Irak i Sirija bili bi podjeljeni na sunitku i šijitsku državu od kojeg bi obje obuhvaćala dijelove Sirije i Iraka te nezavisnih Kurdistan na dijelovima Iraka, Sirije, Irana i Turske možda čak i sa izlazom  na Crno more. Nastala bi tako velika sunitska država od Saudijske Arabije do Sredozemlja, velika šijitska država i nezavisni Kurdistan. Sirija i Irak u današnjem obliku nestali bi sa zemljovida i bili podjeljeni između budućih sunitskih, šijitskih i Kurdskih državnih entiteta. Potpuno je jasno da se tako veliki geopolitički zahvati, neovisni od volje regionalnih aktera, ne mogu provesti bez ratova, preseljenja stanovništva i “etničkih čišćenja”. Peters je toga bio svjestan kada se svom studijom poigravao sudbinama milijuna ljudi, ako išta barem zato jer u američkoj vojsci nije bio nekakav logističar nego visoko pozicionirani časnik obajveštajnih postrojbi američke vojske raspređenih u Njemačkoj na prvim crtama hladnoga rata, a potom je do kraja vojne karijere službovao u uredu Zamjenika načelnika glavnog stožera za obavještajne poslove SAD-a. Uostalom, pukovnik Peters u svojoj  studiji i sam potvrđuje kako će preslagivanje biti bolno ali da su njegovi ciljevi uzvišeni i usmjereni na stvaranje trajnog mira na Bliskom istoku, pa taj cilj opravdava sva zla koja će se na njegovom putu rađati.

Peters objašnjava: “Međunarodne granice nisu  nikad bile sasvim pravedne, ali stupanj nepravde koje nanose onima koje razgraničavaju i razdvajaju stvara ogromnu razliku – često ta razlika između stupnja nepravde je i razlika između slobode i ugnjetavanja, tolerancije i zlodjela, vladavine zakona i terorizma pa čak mira i rata. Najsmrtonosnije i najnepoštenije granice na svijetu su u Africi i na Bliskom istoku. Povučene su  od strane interesno upletenih Europljana (koji su inače  imali dovoljno problema u definiranju i vlastitih granica). Nepravedne granice na Bliskom istoku, parafrazirat ću Churchilla, stvaraju više povijesti nego što je regija može konzumirati.  Bliski istok ima daleko veće probleme od samih disfunkcionalnih granica – od kulturalne stagnacije preko skandalozne nejednakosti do smrtonosnog vjerskog ekstremizma. No najveći tabu u razumjevanju razloga propasti  regije nije islam nego tobože svete međunarodne granice koje se ne smije dirati. Naravno, nikakva promjena granica, kako god bila drakonska, neće učiniti svaku manjinu na Bliskom istoku sretnom. U nekim slučajevima etničke i vjerske skupine žive izmješano i međusobno se žene. Drugdje ponovno okupljanje na temelju krvi ili vjere neće biti tako radosno  kako misle njihovi sadašnji zagovornici… ..No unatoč  svim nepravdama koje bi redefinirane granice mogle izazvati, bez njihove značajnije revizije nikada nećemo vidjeti mirniji i stabilniji Bliski istok.“ Autor je očito svjestan kako će početkom provođenja njegove agende prekrajanja granica i praktične podjele stanovništva po etičkim i vjerskim kriterijima nastati za regiju tragične posljedice, ali se ipak drži  teze da cilj opravdava sredstvo i uporno ostaje pri potpuno pogrešnoj premisi, kako će tako prekrojene granice i etničko i vjersko isključivi državni entiteti osigurati trajni mir. On, zapravo, kroz svoju studiju prodaje javnosti notornu prijevaru koja treba prikriti stvarne ciljeve prekrajanja Bliskog istoka kroz „konstruktivni kaos“, koji se tako oporo osjeća pri čitanju “Blood Borders”- osiguranje američkih i europskih geoekonomskih, geostrateških interesa na prekrajanjem prilagođenoj regiji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.  Ništa se neće promjeniti, zna to dobro i pukovnik Peters i ostali proroci i kartografi, krvave granice i dalje će ostati krvave ali će se prekrajanjem učvrstiti u suštini kolonijalni interesi SAD-a i europskih saveznika, kolika god  bila cijena u ljudskim životima i materijalnim dobrima. Peters ide tako daleko da ismijava one koji se načelno protive promjenama granica i podsjeća ih kako se “isplati zapamtiti da se granice nikada nisu prestale mijenjati kroz stoljeća.“ Granice nikada nisu bile statične, a mnoge od njih, od Konga preko Kosova do Kavkaza i sada se mjenjaju….. Ispravljanje granica koje odražavaju stvarnu volju ljudi može biti trenutno neizvedivo. No s obzirom na neizbježno krvoproliće, nove i prirodne grance će se pojaviti. Babilon je pao više nego jedanput.”, kaže Peters.





Jedna njegova rečenica okrutno će anticipirati  zbivanja koja će uskoro usljediti na Bliskom istoku: „Oh, i jedna mala prljava tajna iz 5000 godina povijesti – provođenje etničkih čišćenja”. Kao da je te 2006. godine znao da će nastati ISIL i njegov kalifat Islamska država koje će provesti zlodjela kakva on u tekstu predviđa.

U nastavku teksta pukovnik Peters opisuje promjene kakve bi se trebale dogoditi na Bliskom istoku i na koji način bi se on trebao transformirati, navodi tko će od sadašnjih država izgubiti, a tko dobiti teritorij i koje države će nestati. Studiju završava otvorenim izričajem prave svrhe priželjkivanih promjena: “U međuvremenu naši muškarci i žene u odori nastavit će se boriti za našu sigurnost od terorizma, za napredak demokracije i za slobodan pristup opskrbi naftom u regiji koja je predodređena međusobnim borbama. Ako se granice na “Greater Middle Eastu” ne budu mogle mijenjati na način koji bi odražavao prirodne veze krvi i vjere, možemo biti uvjereni kako će se krvoproliće u regiji nastaviti.”

Njegov geopolitički koncept,  izložen  u „Blood Borders“, zapravo je stara, nikad realizirana  ideja američkih političara i naftaša iz 30-ih godina prošlog stoljeća, kreirana u cilju zaštite njihovih ulaganja u naftni biznis na tom području, koja je  povlačenjem  britanskih vojnih snaga s područja istočno od Sueza u drugoj polovici 60-ih godina  ponovno osnažena i nastavila u raznim modifikacijama živjeti do današnjih dana. Početkom ovog stoljeća očito su se ostvarili preduvjeti potrebni za njezinu realizaciju i agenda regionalnog prekrajanja stavljena je  u funkciju, a Petersov uradak nije djelo vidovnjaka nego dobro obavještenog analitičara  uvezanog s mainstreamom američke geopolitičke misli, koji je temeljem političke odluke  javno preko njega  navjestio  ono što se stvarno sprema iza kulisa američke vanjske politike. Znakovito, objava članka u  „Armed Forces Journal“ vremenski se poklapa s izjavom tadašnje američke državne tajnice Condoleezze Rice na konferenciji za tisak u lipnju 2006. godine za posjeta Tel Avivu, prema kojoj se u porođajnim mukama upravo stvara „Novi Bliski istok“ i da više nema povratka na staro. Od tada je taj pojam u političkom opticaju, a promjene  u regiji nižu se jedna za drugom. Njena sljednica na poziciji državne tajnice Hillary  Clinton dodatno je u trenutku pokretanja   revolucija  tkzv.”arapskog proljeća” koje su otvorile  put planiranim prekrajanjima, ukazala na novi pristup američke politike: “Do sada smo na Bliskom istoku podržavali stabilnost, a sada podržavamo promjene.“ Tada je već postalo sasvim jasno kako je pokrenuta agenda redefiniranja Bliskog istoka kojom bi se  dokinula  stara britansko-francuska konstrukcija regionalnih državnih granica  dogovorena famoznim sporazumom Syke-Picot za trajanja 1.svjetskog rata i provedena ugovorima posljeratnog Versilleskog mirovnog poretka.

Kontinuitet takvih proročanstava, kao što je “Blood Borders” kao priprema i potpora agendi prekrajanja Bliskog istoka, ogleda se i gotovo sedam godina kasnije u tekstu Robin Wright, suradnice „U.S. Institute of Peace“ i „Woodrow Wilson International Center“, od 2. rujna 2013. godine, objavljenom u “The New York Times” pod naslovom “Imagining a Ramapped Middle East”.

Robin Wright, gotovo identično pukovniku Ralphu Petersu i njegovom “Blood Bordersu”, zagovara prekrajanje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka promjenama  granica i disolucijom  sadašnjih država i stvaranja novih državnih entiteta po etničkim i vjerskim odrednicama.

Robin Wright upozorava: “Karta suvremenog Bliskog istoka kao dio političkog i ekonomskog poretka je u grčevima. Razorni rat u Siriji je prekretnica. Centrifugalne sile suparničkih vjera, plemena i etničkih skupina probile su se s područja koje su definirale europske kolonijalne sile prije jednog stoljeća i koje su od tada čuvali arapski autokrati. Razbijanje Sirije postavilo bi presedan za regiju počevši već od njoj susjednog Iraka. Do sad se Irak odupirao raspadu zbog vanjskih pritisaka, regionalnih strahova i naftnog bogatstva kojim je kupio odanost različitih struktura unutar države, ali Sirija i njezin put k raspadu pogađa i samu suštinu Iraka. Bojna polja se spajaju- izjavio je nimalo  slučajno, u srpnju, izaslanik UN-a Martin Kobler, u Vijeću sigurnosti UN-a.”

Robin Wright procjenjuje kako  je “neizbježno da se iračka sunitska manjina polako, temeljem osjećaja zajedništva, sve više povezuje sa sunitkom većinom u Siriji. Plemenski odnosi i krijumčarenje odvijaju se već danas  neometano preko granice i već sada oni zajedno de facto ili možda čak de iure  mogu formirati jedinstveni sunitski entitet- Sunistan. Južni Irak postao bi Šijistan, iako je za očekivati kako razdvajanje neće biti tako jednostavno i uredno provedeno.”

Ono o čemu priča Robin Wright dogodilo se, gle čuda, niti godinu dana kasnije  stvaranjem ISIL-a, njegovim jačanjem i preuzimanjem velikih dijelova Sirije i Iraka pod svoju kontrolu, na kojima je formirao sunitski kalifat – Islamsku državu – koja  potpuno odgovara ideji Sunistana o kojem priča Robin Wright. Autorica dalje objašnjava kako će se i dvije kurdske regije u Siriji i Iraku unatoč međusobnim razlikama vrlo brzo povezati i da će stvaranje kurdskog državnog eniteta biti daljnji korak disoluciji Sirije i Iraka i da bi šijitski arapski entitet, koji bi nastao iz dijelova Iraka i Sirije, mogao biti protuteža šijitskom utjecaju nearapskog, perzijskog Irana u arapskom svijetu.

Wright napominje kako nikada nije bila sklona iscrtavanju zemljopisnih karata s granicama, ali  je mišljenje promjenila spoznavši  kako tkzv. „arapsko proljeće“ nije bilo samo pobuna protiv autoritativnih režima: “Arapi nisu htjeli samo smjenu diktatora, oni su željeli decentralizaciju koja će odražavati lokalni entitet i prava na prirodna bogatstva.”

Robin Wright je, također, uz članak iscrtala zemljopisne karte koje su gotovo identične onima pukovnika Petersa. U prvi mah koncentrirana je na razbijanje Sirije i Iraka na sunitski, šijitski i Kurdistanski entitet ali, zanimljivo, jednako kao i “Blood Borders” nakon tog početnog prekrajanja oko Sirije i Iraka  predviđa i daljnja prekrajanja granica na arapskom poluotoku koja će zahvatiti  i Saudijsku Arabiju i ostale petromonarhije iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC). Aktualna zbivanja s katarskom krizom vrlo vjerojatno su naznaka takvog razvoja događaja.

Ubrzo nakon prvih proroka, kao što je pukovnik Peters, nastupilo je vrijeme akcije. Započeta je ralizacija projekta prekrajanja “Novog Bliskog istoka”, otvorena revolucijama tkzv.“arapskog proljeća“, nakon čega su uslijedile posredničke intervencije i na kraju direktne vojne intervencije s konačnim ciljem uvođenja reda nakon tako induciranog kaosa i stvaranja novog mirovnog poretka umjesto onog nastalog podjelom Osmanskog carstva ugovorima mira u Versaillesu. Tvorci američke i europske politike sada pokušavaju stvoriti novi „pax americana” koji će obuhvaćati ne samo Bliski istok nego i Europu u okviru jedinstvene geopolitičke cjeline.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like