Mario Stefanov: Propast summita EU o proračunu – slika podjeljene Europe

Neuspjelo donošenje proračuna Europske unije na izvanrednom sastanku čelnika članica u Bruxellesu za razdoblje od 2021.do 2027.godine zbog sukoba  njenih članica koje više ulažu u europski proračun nego što iz njega ubiru sa članicama koje u proračun manje ulažu nego što iz njega dobivaju, indikator je jedne od ključnih razdjelnjica današnje Europske unije.

To je dubiozna podjela ne samo na „bogate“ i „ siromašne“  članice EU, nego, povrh toga, i na one članice koje vode uredne financije i one čiji su ekonomski sustavi gotovo na rubu sloma. Podjela je to na stare i nove članice Europske unije, na zapad i istok Europe. Najmoćnije europske države predvođene Njemačkom, čije se dotadašnje zajedništvo u velikoj mjeri temeljilo na međusobnoj ekonomskoj suradnji, mahnito su u ekspaniziji prema istoku  u cilju projekcije vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih  interesa u strukturu Europske unije primili dio država istočne Europe, nekadašnjih članica sovjetskoga bloka, isključivo po geopolitičkim kriterijima, potpuno zanemarujući ekonomske.

Podjela na članice  tkzv. netto uplatiteljice i članice „netto primatelje“  sredstava iz proračuna, pri čemu su potonje organizirane u političkom klubu apsurdnog naziva „Prijatelji kohezije“,  što će reći tkzv. kohezijske politike EU temeljem koje se iz zajedničkog proračuna plasiraju sredstva prema slabije razvijenim članicama, prevedeno na normalni jezik podjela je na one koje zarađuju i stvaraju nove vrijednosti i one koje svoje članstvo u EU imaju zahvaliti samo svome geopolitičkome položaju.

U sasvim specifičnoj situaciji pri tome je Republika Hrvatska, koja je u članstvu EU primljena temeljem,  slobodno se može reći  brutalnih kriterija utemeljenih na ispunjenju svih potrebnih uvjeta i zato je u sadašnjoj situaciji jedina u pravu. Hrvatska nije primljena po nikakvim izvanrednim kriterijima i do sada nije imala prilike koristiti sredstva kohezijske politike u dužem razdoblju osim tijekom samo jednog proračunskog ciklusa. Stoga su njeni zahtjevi u pregovorima potpuno opravdani a hrvatski pregovarači uistinu  čine sve što je moguće pri postojećem rasporedu snaga u procesu donošenja novog proračuna i očuvanja hrvatskih interesa.

Sve ostalo tijekom tog procesa je čisto otimanje oko novca, između moćnih i bogatih i onih koji trebaju novac. Nitko tu nije u pravu, ali su istovremeno i svi u pravu. Države netto uplatiteljice, iza kojih nesumnjivo stoji Njemačka, iako se tijekom rasprava nije eksponirala, neizbježno rezanje budućeg proračuna zbog odlaska iz članstva Ujedinjenog Kraljevstva koje je očito, sada se jasno vidi bila važan „netto uplatitelj“ imaju sasvim druge prioritete od slabije razvijenih država južne i istočne Europe. Moćne članice upravo provode transformaciju Europske unije u globalnu silu i stoga ne žele smanjivati sredstva za razvoj europske vojne moći i nove europske „zelene politike“ kodificirane u doktrini „New green deal“, a uštede traže na strani kohezijskih fondova. Oni koji primaju novac iz proračuna tome se, dakako, protive, ali im ne pada na pamet odustati od vojnih projekata dogovorenih s američkom politikom bez ikakvih predhodnih dogovora s drugim članicama EU od kojih bodu oči nabavke basnoslovno skupih novih američkih borbenih zrakoplova F-35 i protuzračnih sustava Patriot. Za razliku od Njemačke, koja je „netto uplatitelj“, pojedini netto primatelji uredno ispunjavaju zahtjev NATO-a za izdvajanjem 2 posto BDP-a za obrambene potrebe.



Neki sporaum na kraju će biti postignut u svezi dugoročnog proračuna EU, ali podjele neće nestati i samo će se produbljivati. Opravdano se može postaviti pitanje, koje su to zapravo „europske vrijednosti“ koje tobože okupljaju države unutar Europske unije. Po viđenome izgleda da je riječ isključivo o novcu i da je dobar dio novih članica EU iz istočne Europe u toj integraciji uglavnom zbog postojećih financijskih transfera. Teško se oteti dojmu, da, ako oni jednoga dana presuše, dio tkzv. netto primatelja neće imati više nikakvoga interesa aktivno sudjelovati u europskoj integraciji.

Vrlo brzo će se moći povući granica nove podjele Europe iz jednostavnog razloga što europski centar okupljen oko najmoćnijih članica i dalje uporno isisava suverenitet slabijih i novih članica, a to za sada uspijeva pokriti financijskim transferima i investicijama iz tkzv. kohezijskih fondova,  ili, prevedeno na normalni jezik –  pružanjem ekonomoske pomoći državama izvan centra moći Europske unije.

Europa se nalazi u šizofrenoj situaciji u kojoj Europska unija s potencijalom globalne sile predvođene Njemačkom ne može ili ne smije zbog rasporeda svjetskih silnica uistinu postati globalna sila. Teži za ujedinjenjem u svojoj unutarnoj strukturi,  kako bi, između ostalog, i mogla razviti sposobnosti globalnog djelovanja, ali to ne može zbog otpora članica koje opravdano ne žele predati svoje nacionalne suverenosti u ruke nadnacionalne unije predvođene Berlinom. Integracijsko stezanje i sažimanje, razumljivo, izaziva jačanje otpora slabijih članica koje se osjećaju ugrožene. Tako je nastala situacija da unutar Europske unije usporedno jačaju i centripetalne i centrifugalne sile, što će neizbježno u jednom trenutku dovesti do kolapsa cijelog sustava, dakako, ukoliko se takav smijer europskih političkih zbivanja dalje nastavi. Unutarnje suprotnosti svakim danom eksponencijalno rastu u toj, u biti neprirodnoj zajednici,  koja zbog  geostrateških interesa vodećih država članica želi globalni utjecaj i u tu svrhu pokušava izgraditi elemente državnosti usisavajući dio po dio suvereniteta nacionalnih država članica.

Europa je rastrgana između svojih potencijala i svojih ograničenja i opkoljena konkurentnim globalnim silama,  s jedne strane SAD-om, a s druge strane Kinom. Na trasi je sučeljavanja i s  Rusijom na svojim istočnim granicama iako bi joj temeljni geopolitički i geoekonomski interes  bilo povezivanje unutar Eurazije, kopnenog središta svijeta ili Mackinderovog „Heartlanda“. Da bi uistinu uspješno sudjelovala u globalnoj areni mora se politički ujediniti ali to ne može.

Unutarnje podjele sve su snažnije. Francuski diplomat i politički analitičar Maxime Tandonnet  u veljači 2019. godine ukazuje: “Europa s 500 milijuna stanovnika, ujedinjena zajedničkom povješću i kulturnim nasljeđem, već desetljećima doživljava ozbiljnu krizu, njen demografski, tehnološki i znanstveni pad je iznimno dubok i dugotrajan. Europu progone njena prošlost – ratovi i kolonijalizam….. Rastrgana je između ekonomski snažne Njemačke i južnih država članica s uništenom ekonomijom. Procesi i podjele u ovom trenutku u punom su zamahu, uključujući Brexit, francusko-talijanski sukob i rast antisistemskih pokreta“. Tandonnet zaključuje kako je u Europi i Europskoj uniji ponovo pokrenut ideološki rat koji, zapravo, ne komunicira sa stvarnošću i koji će, prema njemu, ponovo biti za Europu poguban. On upozorava: “Protivnici Europske unije s jedne strane i njene pristaše s druge strane koji one prve sotoniziraju kao populističku kugu, sudjeluju u ideološkom ratu koji je potpuno odvojen od stvarnosti“.

Američki geopolitičar i osnivač privatne obavještajne agencije Stratfor George Friedman za think-tank Geopolitical Futures iskuzuje slične spoznaje kao i Tandonnet. On kazuje: “Od samog početka  europskog projekta malo je europskih vlada bilo spremno prepustiti vlast paneuropskim institucijama. Europska unija nije multinacionalna država. Ipak,  Europski parlament odražava ideju Europe kao jedinstvenog političkog entiteta. Ostatak Europske unije odražava činjenicu da su se suverene nacionalne države udružile u ugovornu organizaciju i da izabrane vlade tih nacionalnih država zadržavaju vlast kako nad samom EU, tako i nad područjem svog nacionalnog suvereniteta“. Friedman objašnjava kako je europska birokracija uporno inzistirala na centralizaciji Eurospke unije i da je unutar EU izvršena preraspodjela bogatstava moćnima u korist a slabijima na štetu, kroz nametanja načela ekonomske učinkovitosti uz primjenu tkzv. mjera štednje, koja je, istina, dovela do rasta ali je i iskazala veliku cijenu koju je trebalo platiti. To je eskaliralo tkzv. grčkom krizom i izazvalo trajni raskol između razvijenih i moćnih članica EU na čelu s Njemačkom i južnih država članica s problematičnim gospodarstvima. Samo slijepac nije mogao vidjeti kako je zapravo riječ o preljevanju bogatstava iz slabijih članica u moćnije, pa je po Friedmanu stvoreno uvjerenje da je „Pobožno pozivanje na europske vrijednosti iz centra EU samo pokriće za interese europske elite“. Nadalje objašnjava da je do daljnjeg raskola došlo po pitanjima imigracije ili, zapravo, uvođenja na tržište nove radne snage s prostora Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i da je, pritom, pokrenuto pitanje, mogu li načela Europske unije uistinu prisiliti države članice na prihvaćanje imigranata, i čak, štoviše,  njihov smještaj ne u onim državama koje su ih pozvale nego u drugim članicama EU. Time je pokrenuto temeljno pitanje o granicama moći EU i suverenosti  nacionalnih država članica. Friedman navodi: “Tijekom proteklih desetak godina centar Europske unije sučelio se s britanskim referendumom o napuštanju EU, grčkom krizom, izborima vlada u Poljskoj i Mađarskoj koje su slijedile želje svojih birača a ne EU, i pitanjem Italije, koja se odupirala pokušajima EU da joj nametne rješenje za financijsku krizu“.

„Naravno, centar je reagirao demonizoranjem svih tih centrifugalnih sila“ – kazuje dalje Friedman i nastavlja, objašnjavajući kako je širenje pokreta označenih kao populističkim bilo je očekivano i prirodno. Oni su bili povratak na ono što je Europa  uvijek bila i što nikad nije napustila uza sve napore Europske unije. Iskazi nacionalne suverenosti ponovo su ojačali, tražeći da se EU tretira kao ugovor a ne nadnacionalna država koja može određivati, tko će, protivno odlukama nacionalnih država, na njihovom teritoriju boraviti. On  zaključuje: “EU je stvorena kako bi uskladila takve odnose ali je očito izgubila kontrolu nad situacijom, što se uvijek događalo  onima koji su vjerovali  da imaju pravo vladati a nisu mogli prihvatiti ideju da to pravo ima granice…. Činjenica je kako su izbori za Europski parlament pokazali da stranke centra  gube kontrolu nad političkim sustavom ali polako. Odluke o tome neće se donositi u Europskom parlamentu nego u nacionalnim parlamentima  koji su izravno predstavnici svojih građana. Predpostavljam da još jedna gospodarska kriza ili pokušaj EU nametanja ponašanja kojem se mnogi protive u svezi imigracije mogu slomiti sve krhkiju strukturu EU“.

U svome članku za Geopolitical Futures od 28. siječnja ove godine George Friedman, nastavljajući se na svoje ranije prosudbe koje su se očito pokazale točnima, navodi: “Napetosti unutar EU ne odražavaju marginalne nesuglasice; one predstavljaju temeljna pitanja oko toga mogu li se nacionalni interesi i identiteti pomiriti s loše definiranim europskim interesima. EU se, stoga, kreće k egzistencionalnoj krizi. Može preživjeti, ali samo kao koalicija nacija“.

Članak zaključuje riječima: “Suštinsko je pitanje: što je, uopće, europski identitet? Raširena pretpostavka je da je to liberalna demokracija. No problem je što postoji mnogo vrsta liberalne demokracije i, što je još značajnije, temeljna odrednica koju uključuje liberalna demokracija je nacionalno samoodređenje – ideja da nacija mora odabrati vladu i da vlada ne odgovara nikome osim naciji. Ako razdvajate ideju nacionalnog samoodređenja od liberalne demokracije potkopavate temeljno načelo te iste liberalne demokracije, a samim time i europski identitet. Liberalna demokracija znači i nacionalno samoodređenje ili jednostavno ne postoji.

Rasprave oko novog proračuna Europske unije i nemogućnost postizanja dogovora ukazuju upravo na ove dubiozne podjele i dovode u pitanje definirani pojam europskog identiteta. Nakon viđenoga opravdano se može postaviti pitanje, je li razvoj ideje europskog identiteta zbog pritiska centra okupljenog oko najmoćnijih članica na nacionalne suverenitete ostalih u ovome trenutku spao na golu raspodjelu financijskih sredstava?

Nema dvojbe, neki dogovor oko proračuna na kraju će se postići, ali ostaje vidljiva duboka podjeljenost Europske unije po svim ključnim razdjeljnicama politike i ekonomije.

Komentari

komentar

loading...

You may also like