Mario Stefanov: RAT ZA KONTROLU INTERNETA POKRENULI SU BLISKOISTOČNI RATOVI (2)

Zbroj ta dva uzroka dovodi do zaključka da neobrazovana „bezuba sirotinja“, kako ju je svojedobno nazvao bivši francuski predsjednik François Hollande, staračko stanovništvo, radništvo i seljačine vladaju i haraju društvenim mrežama.Tamo se  napajaju  neprijateljskom propagandom u kojoj prednjači ruska i propaganda drugih “nedržavnih subjekata“  kao treća strana, kako je naziva jedan od prvih instrumenata borbe protiv tzv. lažnih vijesti,  Rezolucija Europskoga parlamenta iz prosinca 2016. godine . Dakle, nakon doručka i bijele kave masa europskih staraca sa odloženim gebisima sjedaju za ekrane računala, europski farmeri  nakon mužnje krava odlaze na facebook gdje im se pridržuje europsko radništvo još uvijek nauljenih ruku i bjesomučno  udara po tipkovnicama  prebirući dubinama interneta u potrazi za istinom koja se nalazi u  objavama  koje stižu  iz Kremlja. Pri kraju dana kreću u hakerske napade na poštene korporativne vodeće medije, trolaju po njima i stvaraju bazu anti-liberalne revolucije čiji rezultati se iskazuju na europskim izborima i referendumima.

Zapanjujuće posljedice bliskoistočnih ratova i velikih geopolitičkih  strategija globalnih i regionalnih sila, oličene u potpuno  neometanom i medijski praćenom genocidu i kulturoicidu ekstremnih islamističkih  grupacija na čelu s paradržavnim ISIL-om i programiranim izbjegličkim valom svjesno usmjerenim prema Europi, natjerali su političke  kreatore kaosa na masovno medijsko pranje ruku. No to ih je, zapravo, odalo i uništilo vjerodostojnost  mainstream medija koje kontroliraju i preko kojih su to radile.

Svi su tobože bili iznenađeni i zatečeni događajima, od Washingtona, preko Londona i Pariza do Bruxellesa i uistinu uporno pokušavali  izgraditi lažnu i grotesknu sliku tog planiranog i organiziranog klanja, paleži i pokretanja mase migranata, tobože  kao posljedicu više sile koja se nije mogla unaprijed predvidjeti i za koju nitko  od njih nije odgovoran. Istovremeno, iza kulisa tako postavljene pozornice, daleko od očiju javnosti, na djelu je otimačina tih istih gospodara rata za plijenom na razvalinama  imigracijskih  ishodišta.

Europska javnost na emotivnoj razini reagirala je, početno, upravo onako kako su predvidjeli i planirali politički izvršitelji geostrateških interesa američkih i britanskih centara financijske moći i krupnog  energetskog i vojnoindustijskog biznisa,  vodećih država Europske unije i njihovih bliskoistočnih regionalnih saveznika,Saudijske Arabije i ostalih  zaljevskih monarhija. Sve je promatrala sa zabrinutošću i strahom i potpunom pasivnošću.

No daljnje emotivno prepariranje javnosti za nastavak imperijalnih bliskoistočnih avantura s mogućim direktnim vojnim intervencijama i istovremeno postupno razaranje europskog kulturnog i socijalnog kruga i koncepta nacionalnih država u korist nadnacionalne tvorevine EU,  naišlo je na neočekivanu prepreku. Zid u koji je elita udarila je količina saznanja europske javnosti o pravim uzrocima i ciljevima  bliskoistočnih pokolja započetim krvavim, tobože prodemokratskim revolucijama tkzv. arapskog proljeća i neviđenog imigracijskog  vala prema Europi .Ta saznanja europski građani nisu mogli dobiti preko vodećih medija, nego su ih postupno otkrivali na nekontroliranim internetskim informacijskim prostorima.

Europska  javnost, naime,  više nije  padala na  medijski servirane slike  u stilu gadget igara  u kojima sofisticirane rakete, vrijedne milijune dolara,  precizno uništavaju skladišta, bezvrijedne bunkere ili pojedinačna terenska vozila, nego je svoje zabrinute poglede sada usmjerila prema europskoj političkoj eliti i njihovim američkim partnerima. Svjesna naraslog pritiska na europsku socijalnu sliku, potaknutog,  očito, organiziranom migracijskom navalom  i sve izraženijim javnim nametanjem redefiniranja nacionalnih suvereniteta – odbacuje ponuđene paradigme pravedne borbe za demokratizaciju Bliskog istoka i slične propagandne akrobacije, i politike svojih država i njihovog američkog saveznika drži direktno odgovornim za nastalo stanje.





Od kontroliranih korporacijskih medija okreće se  prema novom, od vladajuće elite još uvijek nedovoljno kontroliranom internetskom izvoru informacija. Novi medij srušio je tada postojeću, pažljivo kreiranu lažnu sliku bliskoistočnih ratova i njihovih ciljeva i potom posljedično strgao masku s vanjske i unutarnje politike najmoćnijih europskih država  i prikazao njezino  pravo lice.

Jer, primjerice,  vodeće europske  medije  nisu zanimali podaci koji su teškom mukom prodirali u javnost o totalno korumpiranom  tadašnjem francuskom predsjedniku Nicholasu  Sarkozyu,  koji je, između ostalog, od Muammara al-Gaddafia  za svoju predizbornu kampanju primio 75 milijuna eura gotovine koje nikada nije vratio niti misli vratiti libijskom narodu, a vjerovnika je elegantno likvidirao na način koji  je notorni ratni zločin i čiji su snimku, gle čuda, europski mediji masovno prenijeli.

Dakle, poslovne  veze između Sarkozya i Gaddafia  ostale su  zamračene i postisnute u sferu teorije zavjere, a likvidacija bivšeg partnera barnumovski prezenitana javnosti . Vjerojatno,  kao upozorenje svima koji bi se nastavili protiviti tadašnjim revolucijama tzv. arapskog proljeća, koje su pak, ti isti mediji uzdizali kao liberalne demokratske pobjede naroda. Tko bi im više vjerovao nakon što su te revolucije predvidivo završile kao islamističke revolucije i poslužile kao okidač sadašnjeg ratnog kaosa na bliskoistočnim prostorima i divljanja islamističkog terora po europskim gradovima. Tek u posljednje vrijeme u etablirane  vodeće medije stidljivo  prodiru informacije o Sarkozyevom primanju novca libijskog diktatora. Sada, kada se tim transferima bave i francuski sudovi, to  više nisu fake news, niti priče iz teorija zavjera.  Kada prosječni europski građanin pred svojim vratima ugleda bliskoistočnog imigranta prisjeti se svega što je čitao u svojim medijima kada su započinjale te revolucije i ne pada mu više na pamet u njihovim objavama  tražiti istinu. Izborni  tsunami  tkzv. populista ne krije se, stoga, u ruskoj  propagandi nego u slabosti europskog vodstva i njihovoj potpunoj odvojenosti od realnih životnih problema svojih građana i u loše vođenoj propagandi europskih medija u čije „Fake News“ više nitko nije vjerovao.





Tim prije što do danas uporno koriste najgori oblik tkzv. lažne vijesti – prešućenu vijest. Nema većeg „Fake Newsa“ od vijesti koja je zatajena od javnosti.

Internet, kao medij  još uvijek bez većih regulacijskih ograničenja, početno zamišljen  kao oružje  za širenje “liberalnog intervencionizma” kako ga je nazvao Robert Kagan, osnivač  PNAC-a (The Project for the New American Century), idejni vođa američkih liberala i tvorac Hillary Clinton ikone , ubrzo se, zahvaljujući  nepovjerenju javnosti u vodeće medije prepune prozirne propagande,  okrenuo protiv  korisnika . Internet je bio dobar dok su liberalna oligarhija i europsko novo plemstvo, uz pomoć Sorosevih organizacija civilnog društva povezanih s američkim i europskim obavještajnim agencijama, lomile  kosti država koje su se našle na putevima oluje liberalnog intervencionizma, tobožnjeg  širenja demokracije i ekspanzije američkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Internetski medijski prostor rodio je revolucije tzv.  arapskoga proljeća koje su planirano rezultirale krvavim bliskoistočnim ratovima. On je stvarao legende o kairskom trgu Tahrir i ukrajinskom Majdanu.  Ali otvorena pandorina kutija, koliko god to željeli centri europske političke i gospodarske moći, više se nije dala zatvoriti. Internet,  zloupotrebljen u političke svrhe za projekciju geostrateških interesa SAD i najmoćnijih europskih država, izmakao je kontroli i okrenuo se protiv onih koji su ga masovno zloupotrebljavali.

Namjerno kreirani medijski internetski prostor bez ograničenja, kako bi se kroz njega mogle promicati liberalne intervencije s njihovim krvavim završnicama, okrenuo se protiv svojih liberalnih tvoraca jednako kao i holding islamističkog terora. Vladajuća aristokracija rado je podnosila taj povratni učinak dok je kroz njega djelovao ISIL i druge islamističke organizacije  kao korisne budale  imperijalnih ratova  europske i američke liberalne matice. Nisu im pretjerano smetale objave zločina islamističkih ekstremista dok su rušili režime koji nisu odgovarali geopolitičkim i geoekonomskim ciljevima centara financijske i gospodarske moći koje stoje iza liberalnog pokreta.

Ali, kada je tako oslobođen medijski prostor počeo objavljivati njihove mračne tajne i gadosti, nakon prvotnog šoka uslijedila je reakcija.Pokrenuta je velika kampanja borbe protiv tkzv. lažnih vijesti na internetu. Počeo je, zapravo, veliki rat za kontrolu interneta.

Moć eurposkih vodećeih država je ogromna i nema sumnje da će uspjeti nametnuti administrativna ograničenja kakva god zažele, no veliko je pitanje kakve  će stvarne učinke na europsku javnost  i politički život imati, jer jednostavno rečeno, polaze od pogrešnih pretpostavki.

Tumačenja vladajuće  europske političke garniture o uzrocima i posljedicama onoga što se događa na političkoj sceni i što oni nazivaju valom populizma i koja promoviraju kroz kontrolirane europske medije, nemaju blage veze sa stvarnošću. U logici njihovog objašnjenja uspjeha populističkih stranaka i pokreta nešto uistinu ne štima. S jedne strane, prema njihovim  tvrdnjama iznesenim u europskim maenstream medijima,  za populiste uglavnom glasuje staračko, ruralno i neobrazovano stanovništvo. Tako je, primjerice, elegantno objašnjen Brexit. S druge pak, strane usporedno se za pogrešnu izbornu orijentaciju glasača okrivljuje ruska i ostala neprijateljska propaganda, koja, inače, nema pristupa vodećim medijima jer one, razumljivo, neupitno i čvrsto stoje na braniku liberalne demokracije. Ta zla propaganda  stoga se širi medijskim prostorom interneta, divljim i nekontroliranim, na kojem vladaju zakoni  jačega. Facebook i društvene mreže oblikovali su, prema prevladavajućem tumačenju, pogrešne političke percepcije europskih birača, posljedično izazvali njihove pogrešne izborne odluke i otvorile put prodoru populizma. To je pojednostavljeno objašnjenje vladajuće elite.

Slijedom ta dva, odvojeno plasirana aspekta elitne propagande, nedvojbeno proizlazi da su, prema mišljenju vladajuće elite rizični izborni faktori  istovremeno europsko neobrazovano, staračko i seosko stanovništvo  i nekontrolirani internet.

Zbroj ta dva uzroka dovodi do zaključka da neobrazovana „bezuba sirotinja“, kako ju je svojedobno nazvao bivši francuski predsjednik François Hollande, staračko stanovništvo, radništvo i seljačine vladaju i haraju društvenim mrežama.Tamo se  napajaju  neprijateljskom propagandom u kojoj prednjači ruska i propaganda drugih “nedržavnih subjekata“  kao treća strana, kako je naziva jedan od prvih instrumenata borbe protiv tzv. lažnih vijesti,  Rezolucija Europskoga parlamenta iz prosinca 2016. godine . Dakle, nakon doručka i bijele kave masa europskih staraca sa odloženim gebisima sjedaju za ekrane računala, europski farmeri  nakon mužnje krava odlaze na facebook gdje im se pridržuje europsko radništvo još uvijek nauljenih ruku i bjesomučno  udara po tipkovnicama  prebirući dubinama interneta u potrazi za istinom koja se nalazi u  objavama  koje stižu  iz Kremlja. Pri kraju dana kreću u hakerske napade na poštene korporativne vodeće medije, trolaju po njima i stvaraju bazu anti-liberalne revolucije čiji rezultati se iskazuju na europskim izborima i referendumima.

Zahvaljujući toj propagandi, tvrdi  europska politička elita,  izborni reultati su porazni jer uporno pobjeđuju  tkzv. populističke snage. Prema njima,  bilo bi sasvim razumljivo da pošteni europski građani uvažavaju i političku genijalnost bankarskog i masonskog igrača Emmanuela Macrona  i podržavaju njegove neoliberalne reforme,  pri tom zanemarujući  neospornu činjenicu da su te reforme  zapravo usmjerene protiv njih samih  i u korist Macronovih mentora.Također bi napokon trebali spoznati  duboku intelektualnu snagu i državničku mudrost  jednog Junckera, izraslu  po skrovištima luksemburških špekulantskih institucija i banaka , koji Europsku uniju vizionarski vodi k poziciji svjetske velesile. Trebali bi razumjeti i  svu suptilnost  i  nježnost beskonačne filantropije njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je pomogla, eto slobodno se može reći, milijunima izgubljenih i gladnih ljudi, majčinski ih prigrlivši. Morali bi imati i razumjevanja za Federicu Mogherini i njenu viziju  moćne Europske unije, gospodarski i kulturološki  integrirane s cijelim Sredozemnim bazenom, uključujući Sjevernu Afriku i Bliski istok. Ništa to ne vide jer su zasljepljeni propagandom s internetskog prostora. Uzgred rečeno, postavlja se pitanje što bi prema rezoluciji Europskog parlamenta iz 2016. godine,  koja se naziva  “Strateška komunikacija EU u obrani od propagande trećih strana” trebala biti prva i druga strana. Zacijelo je prva strana ona najvažnija – elitni aritokratski adresant  koja upućuje političke poruke onoj drugoj strani  – europskim građanima kao adresaru.U tu, do sada mirnu i učinkovitu  jednosmjernu primopredaju informacija od aristokratskog adresanta prema pučkom  adresaru, ostvarenu uglavnom preko mainstream  medija, umješala se, prema mišljenju bruxelleske elite, neka mračna  neprijateljska treća  strana koja  pravi šumove u komunikacijskom kanalu, narušava uspostavljenu jednosmjernu komunikaciju i onemogućava primanje poruke vladajuće elite. Tu treću zlokobnu stranu, koja narušava i u pitanje dovodi idiličnu političku komunikaciju vladajućih s građanima, u sadašnjem trenutku sukoba s Rusijom zbog Ukrajine  najoportunije je pripisati inače realno postojećoj propagandi ruske politike. Njeni istinski rezultati prema običnim europskim građanima su gotovo ravni nuli,  ali  se arhetipski  ruski neprijatelj može savršeno iskoristiti za povezivanje s populistima i domaćim desničarskim izdajnicima . Tako  vladajuća struktura fabricira svoju propagandnu konstrukciju po kojoj su sve ostale političke snage ekstremisti, zbirno nazvani populistima, povezani s neprijateljskom progandom koja se širi nekontroliranim internetom i stoje u pozadini pogrešnog glasovanja birača koji redom obaraju etablirane progresivne liberalne  političke snage . Europski  glasači, zatrovani ruskom progandom, pod vodstvom populista ne  samo da glasuju za razne Orbane i Salvinie ,nego su čak i pokvarili američki izborni sustav, gdje su “seljačine i neobrazovani bijeli radnici” kako ih je nazvala Hillary Clinton,  glasovali za bogatog Trumpa. Posebice je sumnjiva okolnost da je za Trumpa glasovalo  oko 65 posto američkog radništva. Tu nešto, prema mišljenju europske političke klase i vodećih medija, ne može biti u redu. Ako radništvo glasuje za desnicu, onda, prema njima, nema drugog objašnjenja do ponovnog uskrsnuća fašizma.To je logika  europske liberalno – ljevičarske matice koja se ne ustručava Trumpa, Orbana   ili Le Pen nazvati krajnjim desničarima, populistima i fašistima.

Nakon takve paradigme europskih političkih odnosa, uspostavljene kroz političkim i finacijskim moćnicima  podatne  mainstream  medije, uistinu se ne može  očekivati da će ih itko više ozbiljno shvaćati i u njima tražiti istinu. Jer, za njih su glasači tzv. populista izgubljeni ljudi izvan ovog vremena, neobrazovane seljačine , “gubitnici globalizacije“, kako ih je nazvala Angela Merkel  i „bezuba sirotinja“, zmazani primitivni radnici i gle čuda istovremeno i  glavni akteri internetskog medijskog prostora.

Internet  i društvene mreže, kao nekontrolirani mediji, postali su tako glavna meta europskog rata protiv neprijateljske propagande. Sprječavanje hakerskih upada i kibernetničkog kriminala i terorizma je nesporno, ali stvaranje kategorije lažnih vijesti i široko postavljenog pojma neprijateljske propagande i neprijateljskih medija vodi ne samo kontroli političkih stavova na internetu i eliminaciji nepoželjnih, nego, što je mnogo opasnije, stvaranju državnih ili paradržavnih tijela koja će određivati što je pravilno, a što nepravilno, odnosno što je istina. Kako je krenulo na kraju će zaključiti da je ustinu potrebno Orwellovo „Ministarstvo istine “. Već sada stvorene su web-stranice koje istražuju istinitost informacija objavljenih na internetu i koje vodeći mediji nazivaju ni manje ni više nego „provjerivačima činjenica“!

Stoga vapaj  bivšeg talijanskog premijera Mattea Renzia, nakon poraza u prosincu 2016. godine, za uspostavu kontrole interneta nije slučajan. Njegova glasovita  izjava “nismo izgubili nego smo turbo izgubili, pogriješio sam s referendumom. Nisam u tome vidio opasnost i prevario sam se. Izgubili smo među mladima, prije svega među onima od 30-40 godina života. Porazu je presudio internet, prepustili smo internet onima koje cijeli svijet u ovom trenutku smatra promicateljima laži“, prezentira cijelu sliku političkog promišljanja vladajuće političke, financijske i gospodarske elite  o procesima informiranja u društvu . Pokazuje njihovu neospornu volju za propisivanjem istine.

Pored toga, iz Renzieve izjave proizlazi kako ostale medije nisu nikome prepustili i da ih dobro kontroliraju. A tko su pak oni koji, prema njemu,  kontroliraju sve osim interneta  nego udružena europska globalistička liberalna aristokracija, koja, sada, nakon svega što je učinila i Europu dovela na rub kaosa i novog velikog rata još želi i europskim građanima šamponirati mozak svojim obavještajno-propagandnim umotvorinama i propisivanjem istine.

Mario Stefanov: ZAUSTAVITE PROKLETI INTERNET!

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like