Mario Stefanov: RUŠENJE NUKLEARNOG SPORAZUMA S IRANOM

Sektaške podjele kao čimbenik rušenja nuklearnog sporazuma s Iranom

Nesumljivo,  osim volje nove američke administracije pod predsjednikom Donaldom Trumpom za istupanjem iz nuklearnog sporazuma s Iranom, značajnu ulogu odigrao je i utjecaj regionalnih američkih saveznika Izraela i Saudijske Arabije i njoj bliskih, pretežito arapskih sunitskih država. Narasle  sektaške podjele i rasplamsali  sunitsko-šijitski rat između Saudijske Arabije, kao predvodnice sunitskog bloka, i Irana, kao promicatelja i zaštitnika šiijitskih interesa, koji se vodi od Jemena na jugu do Libanona na sjeveru posredno je preko utjecaja Saudijske Arabije utjecao na američke procjene, kreiranje američke politike i konačno odlučivanje, te tako presudio sklopljenom međunarodnom sporazumu s Iranom.

Prema procjeni  Trumpove  administracije ranije sklopljeni nuklearni sporazum s Iranom je nepovoljan za interese SAD-a, Zapada i njihovih arapskih saveznika predvođenih Saudijskom Arabijom, te u svojoj suštini, grubo rečeno, potpuno besmislen. Iran se je po njemu, naime odrekao razvoja nuklearnog oružja u zamjenu za ukidanje sankcija, dakle odrekao se nečega što uopće ne posjeduje u zamjenu za nešto što nema, ukidanjem sankcija otvoreni  masivni, politički i vojni regionalni manevarski  prostor i preduvjete za svoj  geopolitički prodor  na arapske prostore Bliskog istoka. Washington drži da je Iran za ništa dobio sve, a to je upravo ono što je od samog početka pregovora s Iranom tvrdio ne samo Izrael, nego i Saudijska Arabija, kao i njeni arapski sunitski saveznici. Neosporna je činjenica da je stalno tinjajući sukob šiijitskog i sunitskog  bliskoistočnog bloka, te perzijskih i arapskih sučeljavanja dobio na zamahu upravo u vrijeme pregovora s Iranom predvođenih od strane Obamine administracije i odmah nakon njegova sklapanja. Nuklearni sporazum Zapada s Iranom i mogućnost ukidanja sankcija izazvao je oštri odgovor  Saudijske Arabije i zaljevskih  monarhija, koje su pokrenule diplomatske, političke i vojne potencijale usmjerene na uništenje tog sporazuma i ograničavanje utjecaja Irana na bliskoistočnim prostorima, koji je  bez ikakve dvojbe počeo rasti sklapanjem sporazuma.

Bez ikakvih dvojbi  može se reći da je nezadovoljstvo i pritisak Saudijske Arabije i s njom bliskih arapskih država i Izraela s druge strane  na Washington izazvan sklapanjem sporazuma sa Iranom u velikoj mjeri devastirao američku regionalnu politiku pod predsjednikom Obamom i pripremio teren za novo preslagivanje karata u trenutku kada je  Donald Trump preuzeo predsjedništvo i kada je njegova administracija oslanjajući se upravo na Izrael i Saudijsku Arabiju krenula u rekonstrukciju američkih-bliskoistočnih opcija i izgradnju novih čvrstih pozicija. Osiguravajući podršku Saudijske Arabije i Izraela Washington ih je diplomatski i politički povezao međusobno i vezao za sebe kroz nekoliko jasnih iskaza apsolutne podrške i stavljanje u izgled formiranja čvrste američke politike koja će ih bez ikakvih ograda do kraja podržavati. Pobuna Izraela i Saudijske Arabije i savezničkih sunitskih arapskih država nakon Obamina sporazuma sa Iranom, koja je narušila američke pozicije, dala je s druge strane priliku novoj američkoj administraciji da praveći ustupke Saudijskoj Arabiji i Izraelu i povezanim regionalniom saveznicima dobije novu podoršku u arapskom svijetu i od strane Izraela, te stvori uvjete za rušenje sporazuma s Iranom. Izrael je od Washigtona dobio priznanje Jeruzalema glavnim gradom i novi plan za rješenje palestinskog pitanja u potpunom suglasju s izraelskim interesima, a Saudijska Arabija je dobila beskonačnu vojnu pomoć, bezgraničnu prijateljsku ljubav na granici protuprirodnog bluda, eliminiranje iz igre Katara kao konkurenta, a i oprost za neke, po njima sitne prijestupe kao što je ubojstvo i komadanje čovjeka u svome generalnom konzulatu u Turskoj i tko zna koliko sličnih, javnosti nepoznatih zlodjela. Saudijska Arabija postala je uz američku bezgraničnu podršku, ali i ulagivanje Rusije, važan međunarodni čimbenik i jedna od najvažnijih država međunarodne zajednice, na njenu žalost i sramotu.

Usporedno s rušenjem sporazuma američka politika radikalizacijom odnosa s Iranom udarila je temelje stvaranju potrebe veće i trajne američke i savezničke prisutnosti u Perzijskom zaljevu i na cijelom Bliskom istoku.

Djelovanje je usklađeno s Velikom Britanijom koja napušta Europsku uniju, okrećući se novoj geostrateškoj koncepciji povratka na stare imerijalne pozicije i koja je zbog toga grčevito trebala razlog i opravdanje za snažniji povrat svojih vojnih snaga u Perzijski zaljev.

Povratak  britanskih vojnih snaga na pozicije istočno od Sueza jedna je od ključnih odrednica nove britanske politike, a jačanje tenzija u dugotrajnom konfliktu s Teheranom prilika je koja se ne propušta.

Britanci planiraju u sljedećim godinama nakon izlaska iz Europske unije veliki vojni povratak na bliskoistočne i indijsko-pacifičke prostore svoga nekadašnjeg carstva. Reafirniraju se stari savezi sklopljeni sa Singapurom, Malezijom, po zajedničkom strateškom planu započeo je veliki program jačanja australske ratne mornarice i ukupnih australskih vojnih potencijala kako bi se dosegnula sposobnost djelovanja na cijelom azijsko-pacifičkom području i pružila podrška britanskim snagama. Velika Britanija planira stalno baziranje jedne udarne grupe predvođene novim nosačem zrakoplova HMS Queen Elizabeth (R08) naoružanim  novim borbenim zrakoplovima F-35B. U sastavu grupe nalazili bi se desantni brodovi s ukrcanim marinskim postrojbama, fregate, razarači i nuklearne podmornice. Ova operativna grupa za djelovanje istočno od Sueza mogla bi intervenirati na bilo kojoj točki cijele azijsko-pacifičke regije, a zametak njihovog novog baziranja je upravo u novootvorenim britanskim vojnim bazama u Perzijskom zaljevu. Iskorištavajući radikalizaciju odnosa Zapada i Irana Velika Britanija ubacuje sve veće pomorske efektive u Perzijski zaljev.

Za potrebe zaštite sada ugroženog pomorskog prometa od strane Irana u zonu Hormuza Velika Britanija dovukla je  posljednjih mjeseci  tri  nova ratna broda, od toga 2 fregate Type 23 HMS Montrose i HMS Kent i 1 razarač klase Daring, HMS Duncan. Britanski izvori tvrde da su oni potrebni za zaštitu interesa Velike Britanije jer kroz Hormuz dnevno prolazi 20  tankera s energentima za Veliku Britaniju. Plan ekspanzije britanske flote više puta iznio je britanski bivši ministar obrane Gavin Williamson stavljajući ga u agendu „Global Great Britain“ koja cilja na povratak Velike Britanije na stare imperijalne pozicije nakon napuštanja Europske unije. Cijeli plan jačanja britanske mornarice mnogi su pripisivali njegovim nesuvislim maštarijama kojima se navodno smijala cijela britanska politika. No očito su se prevarili. Plan stvaranja globalne Velike Britanije i jačanja njene  pomorske moći uistinu postoji, a promovirao ga je i njegov nasljednik Tobias Ellwood koji sredinom srpnja za „Times“  izjavljuje da je britanska ratna mornarica premalena za nove izazove, navodeći: “Prijetnje s kojima se suočavamo mijenjaju svijet  pred našim očima. Ukoliko želimo i dalje igrati utjecajnu ulogu na međunarodnoj sceni trebat će nam veća sredstva za naše oružane snage, posebice za Royal Navy. Naša ratna mornarica premalena je za promicanje naših interesa diljem svijeta“.

I London i Washington oslanjaju se na Saudijsku Arabiju i ostale zaljevske monarhije, nekadašnje britanske posjede napuštene nakon povlačenja britanskih vojnih snaga s pozicija istočno od Sueza. Britanija se sada vraća, a bukteći sunitsko-šiijitski sukob i otvaranje novog poglavlja s Iranom savršeno joj odgovaraju. Uostalom nova dinamika sukoba i napetosti na Bliskom istoku i indijsko-pacifičkoj regiji, uključujući i sukobe u Hong Kongu,  poklapaju se s novim britanskim angažmanom na trasi rekonstrukcije nekadašnjeg kolonijalnog carstva. Ratovanje po šiijitsko-sunitskoj razdjelnici savršeno odgovara i Saudijskoj  Arabiji i njenim regionalnim sljedbenicima, jer podiže njen značaj kao američkog, britanskog i zapadnog saveznika, osigurava joj zaštitu i neiscrpan izvor naoružanja i vojne opreme, te je stavlja u poziciju vodeće regionalne sile. Bez sukoba s Iranom njen utjecaj ne bi imao tolike razmjere u kreiranju američke i zapadne politike.

U svakom slučaju teren za rušenje nuklearnog sporazuma s Iranom zajedničkim djelovanjem pripremili su Saudijska Arabija i njeni arapski slijedbenici i Izrael. Trumpovoj administraciji, kojoj je povlačenje iz tog Obaminog sporazuma bilo i važno predizborno obećanje, nije preostalo ništa drugo nego došavši na već pripremljeni teren otvoriti novo dijeljenje karata i kao polog za buduću blisku suradnju nagraditi Izrael i Saudijsku Arabiju. Pritisak nezadovoljne arapsko-sunitske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom uz usporedno djelovanje Izraela odrađen je toliko usklađeno da se stječe dojam postojanja nekakvog javnosti nepozantog dogovora postignutog između Saudijske Arabije i Izraela odmah  nakon sklapanja prvog preliminarnog sporazuma s Iranom.

Već tada Saudijska Arabija i njeni saveznici otvoreno tvrde da je trijumfalno marširanje iranskih vojnika kroz Irak, Siriju i Jemen potaknuto sklapanjem preliminarnog nuklearnog ugovora i da su, očito, sudbine tih zemalja bile jedan od uloga nuklearnih pregovora  Irana sa Zapadom. Londonski „Al Hayat“, blizak saudijskoj kraljevskoj kući, još u travnju 2015. godine upozorava da je Iran „pristao na ustupke radi očekivane nagrade, a sada se očito razgovara o njenom opsegu. Da je Iran došao u posjed nuklearnog oružja to bi potpuno izmjenilo geopolitičku situaciju na Bliskom istoku, no potpuno iste učinke imati će i njegov sporazum sa SAD-om – povećat će njegov utjecaj na strateškim područjima i potpuno promijeniti odnos snaga na Bliskom istoku. Sa stajališta Arapa širenje iranskog utjecaja u regiji ognjem i mačem podignutim pred odlučujuću bitku  izaziva samo ozbiljnu zabrinutost“.

Slikovito je to nezadovoljstvo odmah po potpisivanju preliminarnog ugovora u travnju 2015. godine opisao izvršni ravnatelj Delma instituta za strateška istraživanja u Abu Dhabiu, Mishaal al-Gergawi: “Zaljev je mislio da je sa Zapadom u monogamnom braku, a sada je shvatio da je prevaren i da je SAD s njim bio u neformalnoj,  neobvezujućoj vezi“. Sunitske arapske zemlje članice Vijeća za suradnju u Zaljevu, bliske SAD-u , Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman i Ujedinjeni Arapski Emirati  nedvojbeno su iskazivale  kako su očito izigrane američkim pregovaranjem s Iranom kojeg smatraju svojim najvećim neprijateljem.

Njihova zabrinutost od samog početka bila je povezana  i s mogućim povrakom Irana na svjetsko naftno tržište sa svojih 2 milijuna barela dnevno. Odlučujući utjecaj Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija na formiranje cijena nafte postao je upitan. Iran je već u tom trenutku, ukoliko bi se skinule sankcije mogao  na tržište izbaciti 20 milijuna barela zaliha, a sama objava vijesti o preliminarnom  sporazumu iz  Lauseanne 2. travnja, oborila je odmah cijene nafte za 3,5 posto, na 55.13 dolara po barelu.

S gledišta Saudisjke Arabije i njenih arapskih saveznika takav razvoj događaja i jačanje Irana na bliskoistočnoj pozornici  trebalo je svim sredstvima zaustaviti.

Najbolji način za to bilo je direktno vojno sučeljavanje sa svim iranskim saveznicima i njegovim neposrednim vojnim djelovanjima na tom prostoru, te u konačnici podizanje svih sukoba u koje je uključen Iran – njegove snage neposredno ili snage koje djeluju kao njegovi  posrednici –  na razinu općeg sunitsko-šiijitskog sukoba. Saudijskoj Arabiji i saveznicima to je u velikoj mjeri i uspjelo, uključujući se u borbe, također direktno ili preko posrednika od Jemena na jugu do Libanona na sredozemnoj obali.

Izvjesno je, stoga, već tada bilo  da će Saudijska Arabija i njeni saveznici tražiti bilo koji način torpediranja daljnjeg pregovaranja o iranskog nukleranim programu i postizanja konačnog dogovora, a u slučaju sklapanja ugovora i njegova rušenja.

Bivši šef saudijskih obavještajnih službi, tada moćni princ Turki al-Faisal bio je u tom smjeru  direktan i nedvosmislen  za gostovanja  na BBC-u sredinom 2015. godine: “Sve što tim sporazumima dobiva Iran mi želimo za sebe. Ako on ima mogućnost obogaćivanja urana do bilo koje razine, tu mogućnost želi i Saudijska Arabija“. Vodeće sunitske zemlje regije kao odgovor na iranski nuklearni program, koji će de facto opstati i nakon mogućeg potpisivanja konačnog sporazuma, najavljuju sada razvoj svoje nuklearne infrastrukture. Turska, Jordan i Egipat su već s Rusijom ugovorili izgradnju nuklearnih elektrana, a Saudijska Arabija, Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati žele i više od toga – razviti vlastitu tehnologiju  obogaćivanja urana.

Da američkim saveznicima sve bude jasno pobrinuo se tadašnji saudijski ministar vanjskih poslova Saud al-Faisal, kada je, pitajući se da li su SAD i dalje pouzdan i trajan strateški partner, američkom državnog tajniku Kerryu poručio da sudijcima i njihovima saveznicima zapravo najveća briga nije sam iranski nuklearni program nego „sve ostalo što Iran radi iz čega se naslučuju njegove prave namjere provođenja agresivne politike i stalnih intervencija u regiji“.

Podršku za sporazum s Iranom Obamina administracija namjeravala je dobiti velikim skupom u američkom Camp Davidu  pod vodstvom  predsjednika Obame,  koji je njegova administracija najavljivala kao povijesni. On je   za američku politiku trebao ishoditi ili barem prikazati prešutnu suglasnost Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija sklapanju konačnog sporazuma o nuklearnom programu  s Iranom, a s druge ih strane uvjeriti da će SAD, unatoč poboljšanju odnosa s Iranom i nemogućnosti sklapanja bilo kakvog oblika formalnog vojnog saveza s njima, zbog svojih specifičnih odnosa s Izraelom i dalje biti njihov  pouzdani saveznik i jamac  sigurnosti. Vjerojatno stoga  nije slučajno za mjesto sastanka odabran upravo Camp David, koji je u rujnu 1978. godine ušao u povijest Bliskog istoka kao mjesto na kojem je u režiji američke politike i pod patronatom predsjednika Jimmya Cartera prvi put neka arapska zemlja potpisala mirovni sporazum s Izraelom. Egipatski predsjednik Anwara el-Sadat i izraelski Menahem Begin potpisali su tada povijesni mirovni sporazum, koji je predstavljao vanjskopolitički trijumf  Carterove administracije, potpuno izmjenio tadašnju sliku Bliskog istoka i determinirao zbivanja u regiji za više desetljeća.

Camp David je sada trebao postati mjesto trijumfa Obamine vanjske politike, koja je pokušala okupiti  ključne američke arapske saveznike, potvrditi im američke sigurnosne garancije  i dobiti njihovu prešutnu podršku politici prema Iranu, a s druge strane takvu idiličnu sliku prikazati Kongresu koji je baš tih dana donio zakon koji mu daje  pravo odbacivanja konačnog sporazuma o nuklearnom sporazumu s Iranom, blokiranjem ukidanja sankcija.

Prozrijevši Obamin pokušaj manipulacije, takvu simboliku su srušili arapski saveznički kraljevi bojkotom Camp Davida, a pravdanjem nedolaska  zauzetošću otvaranjem humanitarnog centra i konjskim utrkama postavili sasvim drugačiju simboliku i američkoj politici uputili  jasnu poruku. Bliskoistočni sunitski blok predvođen Saudijskom Arabijom u startu je nedvosmisleno odbacio svaki oblik suglasnosti s tadašnjom američkom politikom prema Iranu i bilo kakvu mogućnost prihvaćanja učinaka sklapanja nuklearnog sporazuma SAD-a i Zapada s Iranom.

Pozivu američkog predsjednika Obame tada  su se odazvali samo vladari Katara i Kuvajta, Saudijsku Arabiju predstavljali su vodeći ljudi sigurnosnog i obrambenog sustava  princ Mohammed bin Nayef  i princ Mohammed bin Salman, Bahrein kraljevski prijestolonasljednik, a ostale države poslale su niže rangirane dužnosnike. Saudijska je diplomacija priopćila da je kralj Salman  spriječen zbog obveza oko „humanitarnog primirja u Jemenu i otvaranja kraljevskog Centra za humanitarnu pomoć u Rijadu, a bahreinska je objavila da je kralj Hamad bin Isa Al-Khalifa spriječen zbog, ni manje ni više, sudjelovanja na konjskim utrkama – Royal Windsor Horse Showu, kojeg je Bahrein sponzor i na kojem je predviđen susret s britanskom kraljicom.

Američka politika time je dobila od strane svojih saveznika jasnu i nedvosmislenu poruku da se ne slaže s njenim smjerom i da će pod svaku cijenu razbiti bilo kakvu suradnju SAD-a i Zapada s Iranom. I uistinu, uslijedio je niz događaja koji su vodili eskalaciji sukoba po sunitsko-šiijitskoj razdjelnici, i koji danas zbirno predstavljaju otvoreni sunitsko-šiijitski rat. Tako postavljene geopolitičke pozicije direktno su utjecale na američku politiku, dakako uz neizbježno lobiranje uključujući i financijske transfere, i poklopile  se s promišljanjima nove administracije pod Trumpom. Bila je to savršena priprema terena za novo dijeljenje bliskoistočnih karata pod američkim vodstvom u kojem nuklearni sporazum s Iranom nije imao nikakve šanse.

0 komentara

You may also like