Mario Stefanov: SAD-Europa: nakon izbora obnova partnerstva

Nakon američkih predsjedničkih izbora bez obzira pobijedio dosadašnji predsjednik Donald Trump ili njegov protukandidat  Joe Biden , američke i europske elite pokreću veliku bitku za promjenu američke politike prema Europi i Europskoj uniji i obnovi strateškog transatlantskog savezništva i partnerstva.

Mjesecima pred američke izbore utjecajni think-tankovi s obje strane Atlantika, kao svojevrsni glasnogovornici financijskog i političkog mainstreama i stvarnih kreatora politike zapadnoga svijeta, kroz istupe bivših i aktivnih političkih čelnika i studije vodećih geopolitičara najavljuju neizbježne promjene američke vanjske politike, posebice u odnosu prema europskim saveznicima i potrebu obnove snage euroatlantskog partnerstva.

Prema svim naznakama koje dopiru do javnosti, neovisno o tome da li na američkim izborima pobjedu odnio Trump ili Biden,  što u trenutcima zaključenja ovoga teksta još nije poznato, središta financijske i gospodarske moći SAD-a i Europe predvođene Njemačkom snažno zagovaraju promjenu paradigme međusobnih odnosa i obnovu snage transatlantskog saveza. I to bez obzira da li američki izborni proces završio brzo i elegantno ili incidentno i kaotično kako mnogi predviđaju. Čak štoviše, ova druga mogućnost samo bi dala dodatni poticaj iznuđivanju promjena američke unutarnje i vanjske politike, a time i američkog nastupa prema europskim saveznicama. Kako god bilo, sasvim je izvjesno da američka politika i svijet nakon ovih predsjedničkih izbora više neće ostati kakvi su bili i da slijedi bitka za transformaciju američke vanjske politike, jačanje odnosa s Europskom unijom i revitalizaciju transatlantske zajednice, te obnovu globalnog financijskog i sigurnosnog poretka pod američkim vodstvom.

Za tražene promjene postoji suglasnost vodećih političkih snaga s obje strane Atlantika, uključujući velike dijelove Trumpovog  republikanskog političkog korpusa i veći dio opozicijskih snaga u članicama Europske unije. Pobjedi li na izborima kandidat demokrata Biden nova administracija istoga trena, podržana od Zastupničkog doma Kongresa, pristupiti će provedbi novog političkog smjera u djelo, a niti eventualna Trumpova administracija drugoga mandata neće moći izbjeći novu agendu odnosa s Europom. Opći je stav kako do nikakvih senzacionalnih promjena američke politike neće u kratkom vremenu doći, ali ponovno jačanje američko-europskog savezništva u sadašnjoj konstelaciji odnosa u međunarodnoj zajednici  jednostavno je neizbježna geostrateška potreba. Nitko se ne zanosi iluzijom da će sve to biti lako postići, pa tako njemački Institut za međunarodne i sigurnosne poslove  (Stiftung Wissenschaft und Politik – SWP) procjenjuje da će SAD i dalje ostati „teški“ saveznik čak i ako predsjednik postane Joe Biden i to između ostalog i zbog „velikih političkih razmimoilaženja i masovne političke polarizacije unutar SAD-a.“ No, procjenjuje se da pri sadašnjem odnosu snaga na globalnoj geopolitičkoj razini  nema drugog izbora za europsku i američku politiku do jačanja starog savezništva.

Oko potrebe obnove moći euroatlantske integracije u svim njenim aspektima, političkim, gospodarskim i vojnim praktički nema većih razilaženja. Ona se mogu identificirati samo u pogledima na način realizacije nove politike i usklađivanje različitih, pa često i suprotstavljenih interesa američke i europske strane euroatlantskog kompleksa.




Tako njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas iz redova SPD-a poziva na „novi početak transatlantskog partnerstva“ pri čemu naglašava kako to partnerstvo nikako ne znači i „slijepu odanost“ jedne strane prema drugoj. Prema Maasu, treba prepoznati različite poglede Europe i SAD-a, uskladiti u što je moguće većoj mjeri zajedničke interese i ponovo učiniti transatlantsko partnerstvo velikim i moćnim.

Cilj koji navode američki i europski think-tankovi,  gotovo koordinirano  izbacujući iz svojih ureda studije jednu za drugom, „prevladavanje je žestokih kontroverzi u odnosima SAD-a i Europe nastalih u protekle četiri godine za mandata Donalda Trumpa i ponovo stvaranje snažnog zajedništva“ –  kako to definira  nekadašnji njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, sada predsjedatelj  Atlantik-Brückea (Atlantski most), njemačkog think-tanka za promociju njemačko-američke suradnje i Atlantizma.

Još u prosincu 2019. godine na tragu potrebe definiranja nove američko-europske politike američki think-tank German Marshall Fund of the United States (GMF) i njemačka zaklada Bundeskanzler-Helmut-Schmidt-Stiftung  (BKHS) sa sjedištem u Hamburgu osnovali su zajedničku Transatlantsku radnu skupinu, koja je ovih dana, nakon gotovo jednogodišnjeg rada, predstavila svoju studiju buduće transatlantske politike iz koje je jasno vidljivo da obnova američko-europskog savezništva i partnerstva nema alternativu. Radnu skupinu, koja nastavlja rad zajedno predvode  dr. Karen Donfried, predsjednica GMF-a za Njemačku (German Marshall Fund of the United States) i Wolfgang Ischinger, predsjedatelj Minhenske sigurnosne konferencije, a uključuje nekoliko članova američkog Kongresa, dva bivša povjerenika Europske unije, kao i predstavnike moćnih korporacija i think-tankova iz SAD-a i Europske unije. Transatlantska radna skupina za sada je predstavila konkretne prijedloge zajedničkih euroatlantskih aktivnosti nakon američkih predsjedničkih izbora. U njenoj studiji inzistira se na koordinaciji napora u smjeru ekonomskog oporavka nakon pandemije Covida-19. Posebno se naglašava potreba američke vojne prisutnosti u Europi i izričito poziva na „održavanje robusne američke vojne nazočnosti u Europskoj uniji i povećanje izdvajanja za obranu europskih članica NATO-a. Ovih dana njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer u kontekstu jačanja obrambenih snaga europske komponente euroatlantske integracije pozvala je na masivno jačanje i oružano osuvremenjivanje Bundeswehra, obnovu snage zapadnog vojnog saveza i nastavak održanja nuklearnog potencijala uz uključivanje svih članica zapadnog saveza. Suglasje o potrebi jačanja vojne komponente transatlantskog saveza postoji s obje strane. Tako i Sigmar Gabriel iz njemačkog Atlantik-Brückea i John B. Emerson iz washingtonskog Atlantic Councila u zajedničkom članku objavljenom krajem listopada u „Franfurter Allgemeine Zeitung“ zagovaraju jačanje NATO-a kao zajedničkog vojnog saveza Europe i SAD-a.





Sredinom prošle godine u istu svrhu njemački Institut za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) također je formirao stručnu skupinu, koja uključuje stručnjake iz različitih njemačkih think-tankova i zaklada, akademike, parlamentarne zastupnike iz njemačkih političkih stranaka, čelnike poslovnih udruga kao i predstavnike ministarstva vanjskih poslova. Rad skupine financira njemačko ministrarstvo vanjskih poslova, a njezine, do sada izrađene studije ukazuju na neodrživost postojećeg stanja odnosa unutar transatlantske zajednice i neodgodivu potrebu obnove strateškog saveza. SWP-ova radna skupina upozorava da se transatlantski sporovi i dalje mogu očitovati na različitim područjima čak  i ako na američkim predsjedničkim izborima pobjedu odnese demokratski kandidat Joe Biden, koji izričito na svim svojim skupovima naglašava potrebu jačanja odnosa s europskim saveznicima. Unatoč tome SWP procjenjuje da bi ekonomska politika i Bidenove administracije mogla biti i dalje „prožeta nacionalističkim i protekticionističkim tendencijama s ciljem podrške ili promicanja interesa američke industrije“. Također navodi da se može pretpostaviti i da će se održati američke i europske razlike u odnosima prema Kini. Jedino područje na kojem bi se moglo brzo i glatko uskladiti stavovi Europske unije i moguće Bidenove administracije biti će oni u pogledu klimatske politike, ali SWP upozorava da će i u tom slučaju „američka vlada kao prioritet imati vlastite ideje kako se nositi s posljedicama klimatskih promjena i zaštitom klime i zacijelo se neće automatski uskladiti s prioritetima klimatske politike Europske unije.“ No zaključak skupine SWP-a je jednak kao i svih ostalih think-tankova – američko-europsko partnerstvo mora se ponovo ojačati i ne postoji niti jedan drugi način očuvanja strateških interesa američke i europske strane Atlantskog  integracijskog kompleksa.

Zaključak svih think-tankova geopolitičkih analitičara, poslovnih udruga s područja gospodarstva i financija, kao i vodećih političkih čimbenika SAD-a i Europske unije je identičan – potrebno je prevladati razlike i sučeljene interese, uskladiti odnose i interese, ojačati zajedništvo i tako ponovo obnoviti snagu transatlantske integracije na globalnoj razini u cilju interesa obiju strana Atlantika. Za to je, prema njihovim procjenama, potrebno prevladati žestoke kontroverze Europske unije s Trumpovom administracijom koja političkim i ekonomskim mjerama odgovara na pokušaj Berlina i Bruxsellesa da na globalnoj razini budu ravnopravne Washingtonu. Te mjere su uključivale nametanje dodatnih carina kao i sekundarne sankcije europskim tvrtkama, pokušaje sprječavanje izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2 i, kako navode, napore da se onemogući zajednička vanjska politika EU čvrstom integracijom Poljske i Baltičkih zemalja u američke strategije. S druge strane sugeriraju da je zbog eskalirajućih kriza i sukoba, od pandemije Covida-19 i popratne ekonomske krize do klimatskih promjena i globalnih promjena, uslijed uspona Kine na međunarodnoj sceni više nego ikad prije potreban koordinirani zajednički pristup globalnoj politici s pozicija jedinstvenoga Zapada.

Dok američka i europska strana transatlantskog partnerstva pokušavaju definirati novu zajedničku i jedinstvenu politiku, istovremeno, svaka za sebe želi zadržati i slobodu neovisnog vanjskopolitičkog djelovanja u skladu sa svojim ciljevima. „Naš cilj je Europska suverenost“- naglašava njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas u izjavi za „Welt am Sonntag“. „Amerika i Europa imaju različite poglede prema Rusiji i Kini, Bliskom istoku, Africi i Indopacifičkoj regiji“, ali, sugerira dalje Maas „različiti pristupi mogu poslužiti zajedničkom cilju i ojačati međusobne odnose“.

Stoga će i američka i europska poluga transatlantskoga kompleksa zadržati različite poglede na pojedine segmente međusobnih i međunarodnih odnosa i nastaviti se boriti za svoje, nerijetko divergentne interese. Iako će se nastaviti sučeljavati, istovremeno i raste suglasje da prema ostatku svijeta euroatlantska integracija ipak mora imati jedinstveni ili barem u većoj mjeri usklađeni nastup. To je, uostalom, i temeljna pretpostavka slijedećeg savezničkog koraka koji bi trebao uslijediti nakon učvršćenja međusobnih odnosa. A to je rekonstrukcija, prema zajedničkoj procjeni narušenog međunarodnog globalnog poretka djelovanjem Kine i Rusije na globalnoj razini i regionalnih aktera na pojedinim kriznim žarištima. Drugim riječima učvršćenje transatlantske integracije pretpostavka je pokušaja realizacije obnove globalnog poretka pod američkih i europskim vodstvom.




Prema prosudbama američkih i europskih zagovornika promjene američke politike prema europskim saveznicima i jačanja partnerstva Europe i SAD-a postalo je više nego jasno da problem nisu samo globalne sile Kina i Rusija nego i sve veći broj regionalnih igrača koji odsutnost SAD-a kao svjetskog policajca i još uvijek postojeću slabost vanjskopolitičkog nastupa Europske unije koriste za nesmetano provođenje svojih geopolitičkih agendi, koje su nerijetko u suprotnosti s interesima SAD-a i Europe i na štetu saveza i integracija u kojima se nalaze.

U fokusu takvih prosudbi je, dakako, članica NATO-a – Turska, koja sve dalje izmiče utjecaju svojih američkih i europskih saveznika. Potpuni raskol u ovom slučaju sprječava samo geopolitička činjenica da si ni jedna ni druga strana ne može priuštiti razlaz. Američka i europska strana ne žele ući u dublje sukobe sa Turskom, ne samo radi očuvanja stabilnosti NATO-a nego i zato što Turska temeljem međunarodno-pravno priznatog prava kontrole tjesnaca Bospor i Dardaneli drži ključeve vrata pristupa Crnom moru. Ni Turska ne želi sukob s moćnim američkim i europskim vojnim  i gospodarskim partnerima, ali uporno i dalje promiče svoju strategiju jačanja utjecaja na svim prostorima na kojima se prostiralo Osmansko carstvo. To ju, dakako, dovodi u direktni sukob sa saveznicima jer ugrožava njihove geopolitičke, ali i konkretne ekonomske  interese na sjeveroafričnim i bliskoistočnih prostorima. S američkom stranom Anakara se spori oko kurdskog pitanja, a ključni problem u francusko-turskim odnosima podjela je naftnoga plijena u razorenoj Libiji i plinski biznis na istočnom Sredozemlju. Nadalje, dok Francuska podržava Armeniju Turska je na strani Azerbajdžana, duboko politički, obavještajno i vojno uključena u novu fazu rata u čijoj je kreaciji i pripremama moguće i sama neposredno sudjelovala. Američki i europski geopolitički stratezi drže da će Turska nastaviti istim smjerom, pa raste potreba zaštite zapadnih interesa, poglavito na području Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i sredozemnog bazena ne više samo od konkurentskih globalnih igrača Kine i Rusije, nego eto i vlastitih vojnih saveznika. Pored toga, spirala napetosti na južnom krilu NATO-a –  između Grčke i Turske, raste iz godina u godinu.

Navedeno predstavlja samo dio zajedničkog problema Europske unije i SAD-a, koji zahtjeva jedinstveni odgovor i upućuje ih na jačanje međusobnog strateškog transatlantskog partnerstva. Stoga je potrebno ponovo stvoriti usklađenu politiku i djelovanje SAD-a i vodećih europskih sila osloncem na euroatlantski integracijski kompleks, prije svega NATO.

Američki i europski stratezi polaze od logičnog zaključka i najvjerojatnije točne premise, da sve veći broj regionalnih aktera, kao što je Turska, po ugledu na Kinu i Rusiju sve više koriste američku i europsku neusklađenost. Jedino rješenje prema procjeni i američke i europske strane zapadnih integracija, je ponovno jačanje savezništva SAD-a i Europe i reafirmacija transatlantske integracije u cilju jedinstvenoga djelovanja na svjetskoj razini kombinacijom diplomatskih, ekonomskih i vojnih instrumenata.

Je li obnova nekadašnje moći sada narušene transatlantske integracije samo iluzija ili postoji stvarna volja i sposobnost SAD-a i europskih sila za tu zadaću i posljedično nametanje svjetskog poretka pod vodstvom SAD-a i Europe uz potiskivanje kineskih i ruskih opcija ostaje za vidjeti. No, jedno je sigurno: nakon američkih izbora i u post-pandemijskom vremenu slijede velike promjene i nova dinamika odnosa na međunarodnoj sceni, kako na globalnom planu, tako i na europskim prostorima.

Objektivno gledano, najpovoljnija opcija zapadnih sila u postojećem rasporedu globalne geopolitičke moći je učvršćivanje i jačanje američko-europskog savezništva i temeljem njega  zajednički i  moćni nastup na međunarodnoj sceni. No za to je potrebno prevladati međusobne razlike i sučeljene geopolitičke i ekonomske interese.  Ono što za sada izlazi u javnost iz američkih i europskih političkih i gospodarskih krugova ukazuje na  međusobno suglasje oko tih pitanja. Ali načelna slaganja i stvarna djelovanja nerijetko se razilaze.

 

Komentari

komentar

You may also like