Mario Stefanov: Skrivene igre oko spornih europskih granica

Američka politika, grubo rečeno, odnosi se prema Europi više kao konkurentu nego kao saveznici i primarno se brine za američke strateške interese, a sve aktualnije pitanje europskih povijesnih problema sa granicama vidi kao novu priliku za arbitražu i osiguranje američkih strateških interesa u Europi. Nova igra oko granica, tako, sasvim očekivano ima tihu američku potporu na stari provjereni američki način podržavanja svakoga od aktera i njihovim proglašavanjem svojim strateškim partnerima. Tako svatko drži kako ima ekskluzivnu američku podršku, što je za mnoge bilo i bit će  pogubno. Vjera u američku apsolutnu podršku najveća je strateška pogreška koju netko može napraviti. Dakako, od igre mnogo očekuje i Velika Britanija, koja se eto baš sada, pred otvaranje procesa promjene poretka u Europi povukla iz formalne strukture Europske unije.

Sa starim zemljovidima u medijskom prostoru ili bez njih, neporeciva je činjenica kako u nacionalnim i političkim korpusima većine europskih država, poglavito Srednje i Istočne Europe, postoje snažne težnje za promjenama granica u Europi i konačnim dokidanjem nepravednog Versailleskog mira koji ih je iscrtao temeljem iznuđenih ugovora pobjednika 1. svjetskoga rata s poraženim državama. Savezničke odluke nakon 2. svjetskog rata i nova nametnuta granična riješenja poraženima u biti su samo potvrdila stari Versailleski poredak.

Dakako, nitko u ovome trenutku još uvijek ne drži oportunim otvoreno iskazivati svoje teritorijalne pretenzije i želje za korekcijom granica, ali sve češće se koriste prividno emotivni iskazi političara i posredne simboličke poruke, uključujući i prezentacije starih zemljovida, što, zapravo, nije nikakva novost jer je kroz povijest njihovo političko korištenje redovito bilo iskaz zatomljenih težnji i teritorijalnih pretenzija prema drugima.

Postavlja se legitimno pitanje, zbog čega je u suvremenoj Europi  uopće potrebno slanje poruka putom dvosmislenih izjava i starih zemljopisnih karti? Zašto nije moguće otvoreno iskazivanje nacionalnih i državnih aspiracija? Odogovor je jednostavan – zato što je Europa i dalje zarobljena u režimu stogodišnjeg Versailleskog mirovnog poretka, kojega na životu uporno održava dogma o nepromjenjivosti granica u Europi. Više je nego očito kako postoje brojni granični problemi koji se ne rješavaju nego guraju pod tepih, a potiskivanje problema nikada nije u konačnici završilo ničim dobrim.

Problem europskih granica nije samo mogući detonator eksplozije sukoba, nego je, slikovito rečeno, minsko polje s desecima tijekom povijesti posijanih mina. Bit će dovoljna eksplozija samo jedne pa da pokrene takvo komešanje koje će detonirati seriju graničnih  eksplozija i Europu, po tko zna koji put u povijesti, na zadovoljstvo američkih i britanskih saveznika i partnera ponovo gurnuti u opasno političko, pa i ratno razračunavanje.




Nije li pri takvom stanju stvari, kada mnoge države postojeće granice drže nepravednima, manje opasno  diplomatski kontrolirano otvoriti put očito neizbježnim promjenama. Do njih će ionako na ovaj ili onaj način doći, pa i stoga što Europska unija nije do danas ispunila svoju ključnu misiju stvaranja novog europskog sigurnosnog i mirovnog poretka umjesto staroga – nastalog dogovorima pobjednika nakon dva europska i svjetska rata. U prijestolnicama većine članica Europske unije potpuno je jasno kako bruxelleska administracija postupno gubi bilo kakav ugled i autoritet, poglavito u Srednjoj i Istočnoj Europi, i ono što je najopasnije, gubi sposobnost diplomatskog utjecaja na politike država članica i mogućnost arbitriranja u međusobnim sporovima u cilju njihovog mirnog i dogovornog prevladavanja. Čak štoviše, ovakva Europska unija postaje sve snažniji čimbenik razdora i nestabilnosti na europskom kontinentu jer je u svoje okrilje pohlepnim i praktički imperijalnim širenjem u interesu najmoćnijih članica, predvođenih Njemačkom, okupila potpuno nespojive entitete sa svim njihovim suprotnostima i međusobnim sukobima. Uključujući, dakako, i njihove  težnje ispravljanja starih nepravdi, povrata izgubljenih teritorija i korekcije davno povučenih graničnih crta.

Dodatno na taj aspekt europskih graničnih problema raste i želja naroda unutar više država članica EU za punim nacionalnim osamostaljenjem i stvaranjem vlastitih državnih eniteta, što bi opet nužno značilo i promjenu europskih granica. Potpuno je sigurno kako nitko neće uspjeti zaustaviti jednu Kataloniju na njenom putu državne nezavisnosti, kao što svojevremeno nije mogla biti zaustavljena ni irska državna nezavisnost. Nitko u konačnici neće moći zaustaviti niti albansko nacionalno ujedinjenje, prije svega već gotovo spremno ujedinjenje Kosova i Albanije. Iako sve te, objektivno nezaustavljive promjene uključuju i promjene granica, Europska unija i dalje upornim održavanjem dogme o nepromjenjivosti europskih granica i već stoljeće starog Versailleskog mirovnog poretka zapravo samo dolijeva ulje na vatru i time zaziva povratak i novi pohod jahača apokalipse na europske prostore.

Tim više što se lako može naslutiti kako i vodeća država Europske unije, Njemačka, u tišini gleda kako nepovratno pokrenute procese iskoristiti u svome interesu. Nije bez temelja ni promišljanje da Berlin, zapravo, koristi istupe i poruke političara i čelnika drugih članica Europske unije, koje aludiraju na promjene granica kao vlasitite probne balone. Dok javno brani stari poredak Njemačka u pozadini hvata pozicije za promjene koje su na pomolu. Niti oni drugi unutar Europske unije,  koji nisu dio njemačke igre, nisu budale, jasno vide i shvaćaju što to Berlin čini pa i sami kreću u novu veliku europsku geopolitičku igru preslagivanja granica. Uostalom, ništa se u suvremenoj Europi ne može događati bez volje ili prešutne suglasnosti Njemačke, nekada najveće žrtve Versaillesa a danas najmoćnije europske države. Ni mađarski premijer Viktor Orban ni bivši predsjednik Europskog parlamenta talijanski političar Antionio Tajani, niti bilo tko drugi tko nešto znači na nacionalnoj ili europskoj političkoj sceni bez tihe potpore Berlina ne bi mogli na razne domišljate načine zazivati ili na neki način najavljivati veliku promjenu granica u Europi i konačno dokidanje ukletog Versailleskog poretka. Nakon ujedinjenjna Njemačke logički se nametnula volja i potreba drugih država Europe za ispravljanjem svojih teritorijalnih gubitaka i vlasititim nacionalnim ujedinjenjem. Iz kojeg je to razloga njemačka nacija imala pravo na ujedinjenje, a Albanci nemaju to pravo, iako nikada nisu vodili ekspanzionističke ratove, nego je čak, štoviše, teritorij njihovog etničkog korpusa bio izložen nasilnom otimanju od strane susjednih država. Ujedinjenje Njemačke nesumnjivo je otvorilo proces promjena. Možda je lucidna Margaret Thatcher uistinu bila politički vidovita, kada je, za razliku od ostalih europskih partnera, za trajanja rasprava o ujedinjenju Njemačke ozbiljno upozoravala na posljedice i čak, navodno, u znak prosvjeda udarala petom u pod. U svakom slučaju naivno bi bilo vjerovati da bi bez Berlina bilo moguće sve učestalije mađarsko i talijansko puštanje probnih balona.

Tako se, zapravo, na europskim prostorima provodi licemjerna igra skrivača oko sudbonsonog europskog problema granica umjesto da se otvoreno prizna potrošenost starog mirovnog poretka i nesposobnost Europske unije za stvaranje pravednog – novog. Tako bi se otvorenih karti mogli omogućiti diplomatski i civilizirani procesi razrješenja sve snažnije izraženog problema.

Zvuči bizarno, ali izvorište svih problema granica na europskim prostorima navršilo je sto godina svog razornog djelovanja. Većina današnjih granica u Europi iscrtana je od strane pobjednika 1. svjetskog rata tijekom mirovne konferencije u Parizu, odnosno dvorcu Versailles, koja je trajala od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. godine.


Slika 1: Versailles, dogovaranje versajskog sporazuma

Odluke donešene zaključcima konferencije potvrđene su posebnim ugovorima s pojedinačnim – ratom poraženim državama: s Njemačkom 28. lipnja 1919. godine u Versaillesu, s Austrijom 10. rujna 1919. godine u Saint-Germain-en-Layeu, s  Mađarskom u Trianonu 4. lipnja 1920. godine, Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. kolovoza 1920. godine. Svim nametnutim sporazumima i cijelom mirovnom i geopolitičkom poretku utemeljenom na njima, poznatim i kao Versailleski poredak, zajedničko  je oduzimanje velikih dijelova teritorija poraženih država i suludo iscrtavanje novih europskih granica, pa su nerijetko granicne crte povučene kroz same gradove, gradske parkove ili  tako, da je dio željezničkog kolodvora bio s jedne strane granice, a dio s druge. Koliko suptilno su te granice određivane svjedoči činjenica da je zaprepaštena supruga američkog predsjednika Woodrova Wilsona jednom prilikom toga gospodina, koji je, inače, u ime američke politike bio idejni inspirator cijelog projekta, zatekla kako zajedno s europskim političarima sjedi na podu jedne od dvorana dvorca  i, poput djeteta koje se igra, crta po razvučenim zemljopisnim kartama. Njemačka je ostala bez ogromnih dijelova teritorija i stanovništva koje je završilo u drugim državama, a Mađarskoj su oduzete dvije trećine teritorija i trećine stanovništva. Turskoj su oduzeti dijelovi europskog teritorija što je kasnijim pregovorima djelomično uspio vratiti u ruke nove turske države Mustafa Kemal-paša Atatürk, ali je bespovratno izgubila bliskoistočne posjede koje su međusobno podjelili Britanci i Francuzi. Odlukom pobjednika u Versaillesu je obnovljena poljska država u čiji sastav su uključeni i oduzeti dijelovi njemačkog teritorija. Stvorene su i nove umjetne državnopravne tvorevine, Čehoslovačka i Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija u koju su ukomponirani drugi narodi uništenog Austro-Ugraskog carstva uz nasilnu uskratu mogućnosti formiranja njihovih vlasitith nezavisnih država.

Karta 2: Kraljevina SHS, kao neposredan produkt versajskog sporazuma

Instaliranjem Srbije kao hegemona nove Versailleske tvorevine od strane sila pobjednica 1. svjetskog rata temeljem ratnog savezništva, u  djelo je provedena jedna od točki proklamacije američkog predsjednika Wilsona o izlasku Srbije na more i sudjelovanju u podjeli plijena. Veliki imperijalisti tako su na Balkanu stvorili malog agresivnog imperijalistu za sljedećih stotinu godina. I kada danas, kao i nekada,  srpska politika  iskazuje otvorene ili prikrivene  teritorijalne pretenzije prema susjedima, onda to čini upravo s osloncem na Versailleski mirovni poredak koji joj je na pladnju poklonio ono što ona nikada sama ni u snu ne bi mogla postići. Dogma o trajnom karakteru versailleskih granica srpskoj politici  je davala i daje motiv za ekspanzionističku politiku. Jer činjenica je, ona ne pokušava ni dodirnuti granice njoj  mitskog Versaillesa, koji joj  je toliko toga poklonio, nego pokušava haračiti unutar granica versailleske jugoslavenske tvorevine. Ne pada joj  na pamet dovoditi u pitanje mađarske, rumunjske, bugarske  ili talijanske granice jer su one proizvod Versailleskog poretka. Štoviše, kako se u srpskoj politici ni dan danas ništa nije promjenilo, ona i dalje održava  aspiracije prema Hrvatskoj i BiH u novim,  vremenu prilagođenim formama. Istovremeno, indikativno je da u tišini srpska politika politika podržava  na Versailleskom poretku utemeljene talijanske aspiracije prema dijelovima Hrvatske. Ništa neobično, jer riječ je o istom mitu Versaillesa i njegovih granica. Tek konačna razgradnja Versailleskog poretka može zaustaviti  apsiracije srpske politike, jer bi tako, na kraju krajeva, i srpski  teritoriji prisvojeni nakon Versaillesa ili Trianona od Mađarske došli u pitanje. Srpskom mitu o velikoj Srbiji tek tada bi bio zadan smrtni udarac jer bi nestalo njegove Versailleske podloge i paradigme o Srbiji kao moćnoj pobjednici 1. svjetskog rata,  koja temeljem Versailleskih sporazuma pobjednika ima pravo haračiti po terenu čije granice su im označile velike sile svojim odlukama donesenim  na mirovnoj konferenciji.

Razlog je to više u prilog konačnog razbijanja Versailleskog poretka i njegovih granica, i stvaranju novog mirovnog poretka u Europi u trenucima kada je očito da Europska unija nije uspjela ostvariti tu svrhu. Na kraju krajeva  to je i jedino istinsko riješenje balkanskog problema i dokidanja, ili barem gušenja agresivne srpske politike, jednostavno zato što njen mit o srpskoj superiornosti  i pravu vođenja balkanske politike, uključujući direktna i posredna prisvajanja tuđih teritorija, izvire upravo iz Versailleskog poretka.

Polako izlazi na vijdelo  ozbiljno europsko nadmetanje oko granica, prije svega u Srednjoj i Istočnoj Europi, ali i na zapadu gdje katalonska i škotska nacija ne odustaju od svoje pune državne nezavisnosti. Istupi, aluzije i simboličke poruke dijela europskih političara nisu odraz emocija ili pojedinačni, sa stvarnošću nepovezani događaji, nego su ozbiljna najava onoga što će se na europskim prostorima događati sljedećih godina ili desetljeća. Za sada se oprezno ispituju opseg i modaliteti reakcija država na koje se poruke i aluzije odnose, odgovor struktura Europske unije, velikih sila prije svih izravno zainteresiranih SAD-a i Rusije, i cijele međunarodne zajednice. Ispipava se teren za buduće konkretnije poteze. Granične kalkulacije pojedinih državnih aktera, u složenom i snažnim povijesnim paradigmama opterećenom sustavu europskih granica pokreću nova geopolitička promišljanja europskih država, i početni, probni kauzalni lanac, postupno prerasta u košmar višestranih interakcija.

Kada se zbroji sve izrečeno na temu europskih granica samo u posljednjem desetljeću teško se može izbjeći zaključak da je malo tko u Europi zadovoljan graničnim rješenjima. Većina država, posebice Srednje i Istočne Europe koje je Versailleski mirovni poredak i sustav utemeljen na odlukama saveznika nakon 2. svjetskog rata najviše unakazio, imaju manje ili više javno iskazivana potraživanja prema drugima, ali povratno i oni prema njima. Stječe se dojam kako se sve većom brzinom širi uvjerenje o dobrom dijelu europskih granica kao nepravednima. To samo znači da su već u ovome trenutku postale jedan od važnih uzroka nestabilnosti na europskim prostorima s potencijalom eskalacije i otvaranja kriznih žarišta. Veliko je pitanje, koliko će još Europa moći preživjeti s dogmom o nepovredivnosti europskih granica i poretkom koji ih je izrodio. Tim prije što je u suštini i sam Versailleski mirovni poredak, koji eto opstaje već cijelo stoljeće uporno stvarajući nestabilnosti i sukobe, kao i geopolitička konstrukcija Europe nakon 2. svjetskog rata – izvorno američko djelo. Washington, u suradnji s Velikom Britanijom, cijelo stoljeće koristi taj nepromjenljivi i zatvoreni krug pravila života u Europi za manipulaciju i arbitriranje u europskim kontinentalnim pitanjima. Za napomenuti je da je svako formalno povlačenje Velike Britanije iz europskih poslova, kao što je sada Brexit, gotovo uvijek u povijesti najavljivalo da će se na kontinentu zbivati nešto opasno, s dugoročnim posljedicama. Kako god, stari poredak je na izdisaju i sve glasnije se čuje tutanj budućih promjena.

Zapravo proces dekompozicije Versaillesa već je počeo tamo gdje europska javnost ne vidi, ali političari dobro znaju – na Bliskom istoku. U sve što se tamo događa oko Iraka i Sirije, umješana je ta Versailleska odrednica. Izvorište tamošnjih granica je također u Versailleskoj mirovnoj konferenciji davne 1919. godine. Sve bliskoistočne granice iscrtane su u istom dvorcu kao i europske. Proces prekrajanja bliskoistočnih granica, nastalih u istom geopolitičkom povijesnom i međunarodno pravnom okviru, započet posljednjih godina komadanjem Iraka i Sirije, organiziran i podržan od strane SAD-a i europskih sila, nastavit će se u Europi u drugim formama ali s istim ciljevima. Svaka promjena granica na Bliskom istoku znači i promjenu granica u Europi. To je isti i povijesni i suvremeni geopolitički kontekst. Ne mogu se nasilno razbiti Versailleske tvorevine Sirija i Irak, a ne mijenjati granice u Europi. Oni koji misle da je to moguće politički su naivci.

Snažan impuls promjenama daje konvergencija više različitih geopolitičkih procesa. Jačanjem Njemačke unutar Europske unije i rastom suverenističkih snaga europskih država očitim slabljenjem veziva Europske unije i novom dinamikom transatlanskih odnosa za Trumpove administracije, širom se otvaraju vrata predstojećim promjenama. Američka politika, grubo rečeno, odnosi se prema Europi više kao konkurentu nego kao saveznici i primarno se brine za američke strateške interese, a sve aktualnije pitanje europskih povijesnih problema sa granicama vidi kao novu priliku za arbitražu i osiguranje američkih strateških interesa u Europi. Nova igra oko granica, tako, sasvim očekivano ima tihu američku potporu na stari provjereni američki način podržavanja svakoga od aktera i njihovim proglašavanjem svojim strateškim partnerima. Tako svatko drži kako ima ekskluzivnu američku podršku, što je za mnoge bilo i bit će  pogubno. Vjera u američku apsolutnu podršku najveća je strateška pogreška koju netko može napraviti. Dakako, od igre mnogo očekuje i Velika Britanija, koja se eto baš sada, pred otvaranje procesa promjene poretka u Europi povukla iz formalne strukture Europske unije.

Na pomolu je velika bitka za konačno riješenje europskog problema granica i samim time dokidanje već stogodišnjeg nepravednog Versailleskog poretka, pitanje je samo kolika cijena će morati biti plaćena. Svako novo riješenje zacijelo će biti pravednije od sto godina starog Versailleskog diktata pobjedničkih sila, zamišljenog i provedenog uz pomoć Washingtona. Ako išta, barem će održavati nove suvremene odnose moći u Europi i njima prilagoditi geopolitičku konstrukciju kontinenta. Europska unija još uvijek ima šanse u svoje ruke preuzeti riješenje europskoga problema granica, a ukoliko joj to izmakne iz ruku, Europa će ući u neopisivo kaotična vremena. Za male europske države, koje nisu uključene u velike igre oko granica, izuzetno je važno budno paziti na očuvanje svojih nacionalnih interesa, pripremiti se na nadolazeće promjene i aktivno sudjelovati u novoj igri, koja se po svim naznakama postupno pokreće na europoskom geopolitičkom terenu.

Najgora opcija za svaku politiku je vanjskopolitička pasivnost i opasno uvjerenje da su svi prijatelji, da će sve biti u redu, da nikada nije bilo, a da nekako nije bilo i da će sve rješiti samo od sebe ili uz pomoć „strateških saveznika“, pa će svi dugo i sretno živjeti. To je povijesno dokazano opasna naivnost  koja vodi u defetizam i podložnost moćnicima.

Komentari

komentar

loading...

You may also like