Ujedinjeni Arapski Emirati, sponzor islamističkih organizacija i država u kojem postoji ropstvo, ali i ponosni domaćin svega i svačega u režiji SAD-a i EU, pa eto i skupa organizacije koja potiče međunarodnu policijsku suradnju, i Saudijska Arabija u čiji konzulat ljudi ulaze u jednom komadu, a izlaze rastopljeni kroz kanalizaciju, primjeri su režima koji su okosnica budućeg Arapskog NATO-a i šire europske i arapske integracije.
Pod vodstvom SAD-a na temelju NATO-ve Istanbulske inicijatve (Istanbul Cooperation Initiative- ICI) i djelovanja Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) u siječnju slijedeće godine na summitu SAD-a i GCC-a u Camp Davidu planira se osnivanje vojnog saveza Middle East Strategic Alliance (MESA), koja se već naziva „Arapski NATO“.
Svojevrsna podružnica NATO-a na Bliskom istoku trebala bi, pored SAD-a kao vodeće sile, uključiti svih šest arapskih država članica GCC-a (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate) te Egipat i Jordan.
Plan stvaranja MESA-e, kao arapske podružnice NATO-a ili „Arapskog NATO-a“, službeno je 3. listopada ove godine potvrdio na tiskovnoj konferenciji i sam State Department izjavom svoje glasnogovornice Heather Nauert. Ona je potvrdila da je krajem rujna na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a američki državni tajnik Mike Pompeo održao sastanak sa svim budućim članicama saveza na kojem je jedina tema bila osnivanje MESA-e ili „Arapskog NATO-a“.
Nominalno, vojni savez MESA trebao bi učvrstiti sigurnost zaljevskih monarhija kao ključnog energetskog izvora za SAD i Zapad i postati bedem protiv širenja iranskog utjecaja na arapskim prostorima. Al Jazeera prenosi stav Andrew Millera i Richarda Sokolskya, analitičara Carnegie Endowment for International Peace, kako bi budući savez imao daleko aktivniju ulogu i mnogo veće ambicije nego što se to prikazuje. Prema njima „predsjednik Trump, čini se, želi konfrontaciju s Iranom, ali želi po mogućnosti izbjeći takvu zadaću povjeriti američkim vojnicima, pa su izgledi da Arapski savez bude spreman preuzeti ovu inicijativu, nešto što treba podržati“.
Tako dok migranti s Bliskog istoka kao vojska nadiru prema Europi i tamnošnjim članicama NATO-a, NATO se polako širi u suprotnom smjeru, prema Bliskom istoku. Velika politička naivnost bi bila vjerovanje da ta dva usporedna procesa nemaju nikakve međusobne veze, da je riječ o slučajnosti i da se sve odvija spontano bez ikakvoga, unaprijed stvorenoga plana. Prava istina je da su imigracijska kretanja s Bliskog istoka prema Europi i širenje NATO-a na Bliski istok preko pretvorbe NATO-ve Istanburlske inicijative u vojni savez MESA dvije strane iste globalističke agende, koja na europskim i bliskoistočnim prostorima polako ali sigurno integrira Europu i MENA-u (Bliski istok i Sjeverna Afrika) u jednu jedinstvenu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Migracijski pokret s Bliskog istoka prema Europi i politička i vojna integracija euroatlanskog kompleksa s Bliskim istokom unatoč pokušajima promoviranja teorija o spontanosti događaja ipak su u korelaciji i dio jedinstvenog procesa.
Proces širenja Europske unije, koji je bespovratno krenuo po imperijalnim načelima, njezino spajanje s ratnim kaosom preuređenim prostorima Sjeverne Afrike i Bliskog istoka (MENA) i slamanje otpora, kako na europskoj tako i na bliskoistočnoj strani buduće geoekonomske i geopolitičke ujedinjene cijeline sadrži krizni i ratni potencijal nesagledivih razmjera, a cijena stvaranja takve imperije lako bi mogla postati veća od one koju europski građani i narodi mogu platiti. Za sada im je na naplatu došla u obliku programirane i dobro vođene masovne imigracije s bliskoistočnih prostora, koja je već sada temeljito protresla europski politički krajobraz.
To je razlog što strategija stvaranja jedinstvenog geoekonomskog i geopolitičkog prostora Europe i MENA-e nikada nije u cijelosti objavljena, a na njezino postojanje ukazuju povremeni istupi i indiskrecije europskih, američkih i arapskih političara i kauzalni slijed njihovih poteza i događaja. Tek pregledom službenih stranica Europske unije, NATO-a, NATO-ve Istanbulske inicijative i Vijeća za suradnju u zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC) u čijem su sastavu moćne arapske petromonarhije Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman mogu se uočiti nedvojbeni znakovi ekonomskog, gospodarskog, političkog i vojnog integracijskog procesa GCC-a i cijelog arapskog svijeta sa strukturama Europske unije i njezinog američkog saveznika. U masovnim korporativnim medijima zbivanja na razmeđi Europe i arapskog svijeta, uključujući imigracije i dalje se uporno prikazuju kao spontana, nepredvidiva i nekontrolirana, a za sve jače veze između EU, NATO-a , američke administracije i GCC-a koje uključuju sastanke dužnosnika gotovo na tjednoj osnovici stvara se lažni medijski dojam da su na na razini uobičajenih međudržavnih i diplomatskih odnosa. No već površnim pregledom objavljenih priopćenja i službenih dokumenata više je nego jasno da je riječ o nečemu mnogo većem i značajnijem – prikrivenom i ubrzanom geostrateškom povezivanju i integraciji europskih i MENA prostora na ekonomskom, gospodarskom i vojnom planu. Budući vojni savez MESA, opravdano nazvan Arapskim NATO-om jer izvire iz NATO-ve Istanbulske inicijative, samo je dio velike integracijske agende.
Neumoljiva geostrateška i geoekonomska logika uvijek iznova projekciju moći europskih naroda i njihovih različitih povijesnih integracija usmjerava prema prostorima na kojima se stoljećima prostiralo Rimsko carstvo, kao sirovinskim, energetskim i demografskim izvorištima i pravcima tržišne ekspanzije. Kao nekada rimskoj oligarhiji i njezinim carevima tako i današnjoj vladajućoj eliti najmoćnijih europskih država, oličenoj u centraliziranoj Europskoj uniji i njihovim američkim i arapskim partnerima, nije stalo do kulturoloških i mentalnih posljedica koje će takve integracije imati na njihove narode, pa ni za konačnu povijesnu bilancu. Hoće li se EU za nekoliko desetljeća ili za nekoliko stotina godina raspasti ili ne najmanje je bitno u trenucima gomilanja moći i bogatstva. Unifikacijom Europe i mediteranskog bazena, Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i cijelog arapskog svijeta želi se stvoriti jedinstveni prostor slobodnog kretanja kapitala roba i usluga, ali i radne snage. Povezivanjem tako stvorene geopolitičke cjeline sa SAD-om preko transatlantskih integracija ona će daleko nadmašiti dosege nekadašnjeg Rimskog carstva i s američkim partnerima stvoriti najveći politički, vojni i gospodarski savez u povijesti, ili, kako je vrlo jasno još 2006. godine u odgovoru na otvoreno pismo danskog političkog aktiviste Andersa Bruuna Laursena objasnio tadašnji danski premijer, a kasnije glavni tajnik NATO-a , Anders Fogh Rasmussen: “Cilj uspostavljanja područja slobodne trgovine podrazumjeva da južni partneri mogu dobiti postupnu integraciju u proširenom europskom tržištu i u konačnici koristiti četiri temeljne EU slobode, slobode kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – u zamjenu za političke i gospodarske reforme.“
A cijena planiranog geopolitičkog inžinjeringa stvaranja svojevrsne euroarapske imperije za europske građane biti će ogromna jer uključuje ne samo političku, vojnu i gospodarsku integraciju prostora nego i kulturološku. Dvosmislena izjava njemačke kancelarke Angele Merkel o kraju multikulturalnosti zapravo je označila početak integracije imigranata u njemačko i europsko društvo i uređenje integrativnog sustava, kako bi se izbjeglo francusko anarhično postojanje paralenih svijetova na državnom teritoriju i tako stvorili preduvjeti za otvaranje novog vala imigracije, što su potvrdili i kasniji događaji, ali i stvarni početak nove velike geopolitičke integracije.
Nakon stvaranja ratnog kaosa i pretvaranje bliskoistočnih naroda u beskućnike s nefunkcionalnim državama i poticanja i organiziranja islamističkog divljanja koji će ih usmjeriti na planiranu migraciju prema Europi, uz europsku i američku pomoć uspostavlja se dominacija lokalnih gospodara arapskoga svijeta na čelu sa Saudijskom Arabijom i njezinim partnerima iz GCC-a, koji će u nastavku trebati osigurati geopolitičku stabilnost regije, sigurnost Izraela, poslužiti kao baza za djelovanje prema Iranu i njegovim utjecajima i nesmetani nastavak integracijskih procesa s Europskom unijom. Tako preparirani dijelovi iste buduće cjeline Europe i MENA-e uklopili bi se potom preko euroatlanskih integracija u moćni geoekonomski i geopolitički blok sa SAD-om. Nastavkom rasta EU po imperijalnom modelu arapski dijelovi novostvorenoga carstva pretvorili bi se u pokrajine imperije sa širokim ovlastima regionalnih gospodara iz GCC-a na čelu sa Saudijskom Arabijom, u interesu dominacije europskoga centra. U konačnici, stvaranjem stabilne euroarapske integracije pod dominacijom europskog centra i savezničke američke politike izgradili bi se temelji za daljnju projekciju ekonomske, političke i vojne moći prema prostorima Kavkaza i Azije. Ruske regionalne pozicije mogle bi se u znatnoj mjeri oslabiti ili potpuno potisnuti prema ruskim južnim granicama, kamo bi se mogao prenijeti fokus krize daljnom instrumentalizacijom i zloupotrebom islamističkog ekstremizma.
Istovremeno bi se potpuno prekinuli ili barem stavili pod kontrolu pomorski i kopneni pravci razvoja kineske strategije „One Belt,One Road“, masivnog programa povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavom mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist i Kini osigurao veću ulogu na globalnoj razini. Taj novi kineski „Put svile“ čine dvije komponente, kopneni put izvoza i trgovine „Silk Road Econonomic Belt „(SREB) i pomorski put „Maritime Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su spremni na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile. Potpuno je jasno da bi stvaranje nove integrirane geopolitičke cjeline pod europskom i američkom kontrolom na samoj poveznici Europe i Azije i na mjestu prilaza kineskih trgovačkih pravaca SREB i MSR Sredozemlju i europskom prostoru, koji bi se tako našli pod kontrolom Zapada, znatno umanjilo geostrateški kapacitet kineske strategije.
Krajnje pojednostavljeno, to je bit stvaranja Arapskog NATO-a pod vodstvom Saudijske Arabije i svega što se danas događa na prostorima MENA-e – beskrajnih posredničkih ratova preko posrednika, koji pak vode svoje posredničke ratove preko svojih igrača, jednom riječju neopisivnog ratnog kaosa i nepojmljivih ratnih zločina za koje nitko nikada neće odgovarati. Palestinizirano arapsko stanovništvo uništenih država biti će i dalje kao jeftina radna snaga organizirano dostavljano europskom dijelu geopolitičke konstrukcije, ili pak, pretvoreno u robove kraljevima, sultanima i emirima iz zaljevskih monarhija GCC-a, koji upravljaju trenutno najbrutalnijim i najopakijim diktatorskim režimima današnjice. U tim despocijama i budućim satrapijama planirane nove euroarapske imperije i danas se može kazneno odgovarati za kazneno djelo vještićarenja. Sustav sankcija je gotovo identičan onome koji je primjenjivao ISIL i njegov kalifat, Islamska država, a uključuje razapinjanja , javna bičevanja, odsjecanja ekstremiteta ili glave za najteže prijestupnike i „nevjernike“.
Postojanje robovskih odnosa uobičajena je pojava kojoj su posebice izloženi strani radnici, bolje reći oni koji su tamo stigli kao radnici da bi bili pretvoreni u robove. Paradoksalno, ovih dana je upravo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u kojem je pojava ropstva posebice izražena i koji su aktivno podržavali i dalje podržavaju organizacije holdinga islamističkog terora među kojima i ISIL, održana Opća skupština Interpola. Iako je jasno vidljiva potpuna nekompatibilnost struktura i organizacija međunarodnoga pravnog poretka sa stanjem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, jednoj od država koje bi trebale biti važan dio budućeg Arapskog NATO-a i euroarapskih integracija, uporno se gura narativ koja proizlazi iz zahtjeva integracijskih procesa kojim se zaljevske petromonarhije prikazuju kao moderne države, čiji je društveni ustroj potpuno u skladu s vrijednostima zapadnoga svijeta. Dakako, to nema veze sa stvarnim činjenicama. Veliki robovski tržišni hit u zaljevskim državama, budućim članicama Arapskog NATO-a za rata u Siriji i Iraku bila je svježa roba dovezena sa sirijskih i iračkih prostora pod kontrolom ISIL-a i drugih islamističkih organizacija, među kojom je bilo mnoštvo kršćanskih i jezidskih žena i djece.
Saudijska Arabija, strateški regionalni saveznik SAD i EU, predvodnik GCC-a i regionalni gospodar buduće euroarapske integracije i budućeg Arapskog NATO-a, brutalnim ubojstvom u svome istanbulskom konzulatu, iako je dobro znala da je cijeli konzulat i sama žrtva Jamal Khashoggi ozvučen i pod nadzorom turske obavještajne službe, pokazala je svijetu i svojim zapadnim saveznicima tko je pravi gazda, i što joj je bio stvarni cilj operacije. Trumpova administracija gotovo otvoreno je iskazala da su joj ruke vezane, jer im je Saudijska Arabija potrebna u procesu stvaranja MESA-a ili Arapskog NATO-a , koji se još sredinom listopada trebao formalizirati, ali je zbog turske objave okolnosti ubojstva i saudijske upornosti da pokazuje svoju moć sve odgođeno za sijećanj slijedeće godine. Saudijska Arabija uistinu je uspjela u svojoj namjeri i na kraju će, zahvaljujući tome i širenju straha među ostalim članicama GCC-a, afera oko ubojstva u saudijskom konzulatu ubrzati stvaranje Arapskog NATO-a pod američkim i saudijskim vodstvom. Logika zbivanja poručuje – ukoliko Rijadu ni SAD i EU nemogu ništa, ostale članice GCC-a nemaju nikakve šanse otpora saudijskom nametanju vodstva nad budućim vojnim savezom. Vrhunac licemjerja, a možda i naznaka stvarne nemoći Zapada u odnosu prema sve moćnijoj Saudijskoj Arabiji je njemačka zabrana izvoza naoružanja i vojne opreme dok istovremeno tvrtka kćer njemačkog Rheinmetalla u blizini Rijada nesmetano proizvodi oružje i streljivo potrebno za vođenje jemenskog rata. Tobožnja sankcija Berlina u vidu zabrane ulaska u Schengenski prostor 18-orici saudijskih državljana nije vrijedna ni komentara. Oni nemaju šanse ni približoti se tom prostoru jednostavno zato što su u saudijskom zatvoru.
Ujedinjeni Arapski Emirati, sponzor islamističkih organizacija i država u kojem postoji ropstvo, ali i ponosni domaćin svega i svačega u režiji SAD-a i EU, pa eto i skupa organizacije koja potiče međunarodnu policijsku suradnju, i Saudijska Arabija u čiji konzulat ljudi ulaze u jednom komadu, a izlaze rastopljeni kroz kanalizaciju, primjeri su režima koji su okosnica budućeg Arapskog NATO-a i šire europske i arapske integracije.
0 komentara