Mario Stefanov: STVARANJE ARAPSKOG NATO-A (3)

Jasno je  vidljivo da političke elite Europske unije i GCC-a  u ovom trenutku već  operiraju s pojmom zajedničke regije i zajedničkog usklađenog djelovanja. U pozadini hladno i pažljivo sročenih diplomatskih izjava i zajedničkih priopćenja krije se nešto mnogo više od uobičajenih međunarodnih odnosa – zametak buduće planirane euroarapske integracije.

Na  temelju NATO-ve Istanbulske inicijatve (Istanbul Cooperation Initiative- ICI) i  Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) pod vodstvom SAD-a,  u siječnju  slijedeće godine na summitu SAD-a i GCC-a u Camp Davidu planira se osnivanje vojnog saveza Middle East Strategic Alliance (MESA)  koji  se već naziva „ Arapski NATO“.

Svojevrsna podružnica NATO-a na Bliskom istoku trebala bi pored SAD-a  kao vodeće sile uključiti svih šest arapskih država članica GCC-a (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate) te Egipat i Jordan.

Plan stvaranja MESA-e kao arapske podružnice NATO-a ili „Arapskog NATO-a“ službeno je 3. listopada ove godine potvrdio na tiskovnoj konferenciji i sam  State Department izjavom svoje glasnogovornice Heather Nauert. Ona je potvrdila da je krajem rujna na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a američki državni tajnik Mike Pompeo održao sastanak sa svim budućim članicama saveza na kojem je jedina tema bila osnivanje  MESA-e ili  „ Arapskog NATO-a“.

Aktiviranje Istanbulske inicijative NATO-a u svrhu  stvaranja formalnog vojnog  saveza najmoćnijih arapskih država pod vodstvom SAD-a završni je čin dugoročne strategije jačanja veza NATO-a i  Zapadu bliskih država MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski istok), prije svega Saudijske Arabije i ostalih petromonarhija Arapskog zaljeva. Konačni cilj je politička, gospodarska i vojna integracija MENA-e s Europskom unijom, odnosno  europskim krakom euroatlanske integracije i tako s cijelim transatlantskim kompleksom. Stoga su i osnovane  NATO-ve strukture  i platforme vojne suradnje, Mediteranski dijalog (Mediterranean Dialogue – MD) s državama  Sjeverne Afrike  i Istanbulska inicijativa  (ICI) s državama Bliskog istoka. Dugoročni cilj tih programa  je efektivno jačanje vojne suradnje i povezanosti sa NATO-om,  te u pogodnom trenuktu formaliziranje vojnih veza i stvaranje vojnih saveza  kao svojevrsnih  regionalnih podružnica NATO-a pod američkim vodstvom i uz asistenciju europskih partnera. U ovome trenutku, u kontekstu jačanja napetosti Zapada s Iranom, procjenjeno je da je NATO-vu Istanbulsku inicijativu uz predhodno uključivanje Saudijske Arabije potrebno  presložiti u formalni vojni savez i  usporedno jačati  aktivnosti   u okviru Mediteranskog dijaloga sa državama Sjeverne Afrike.

Riječ je o dugoročnoj geostrateškoj agendi, a ne o odlukama proisteklih iz trenutnih zbivanja.  Još u proljeće 2006. godine Philip H.Gordon, koji je kasnije postao pomoćnik državnog tajnika SAD-a za europske i euroazijske odnose, a potom od 2013. godine posebni pomoćnik predsjednika SAD-a i koordinator Bijele kuće za Bliski Istok, Sjevernu Afriku i Perzijski zaljev za washingtonski think-tank Brookings Institution objavljuje programski članak “NATO`s Growing Role in the Greater Middle East”. Gordon navodi da je “prije deset godina bilo bespredmetno raspravljati o ulozi NATO-a na širem Bliskom Istoku, a sada NATO razmješta 10.000 vojnika u Afganistanu, obučava iračke vojne snage u Bagdadu i povećava političku i vojnu suradnju s Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC). NATO je stvorio snage za brze reakcije (NATO Response Force- NRF) s 20.000 ljudi koji mogu biti raspoređeni bilo gdje u svijetu, a trenutno obavljaju operaciju u Pakistanu. Uspostavljen je zračni most za opskrbu vojnika Afričke unije u mirovnoj misiji u Sudanu, pokrenuo Istanbulsku inicijativu (ICI) prema državama GCC-a i proširio svoj Mediteranski dijalog (MD). Moge od tih operacija su još uvijek u početnim fazama. Ipak trend je prema sve većoj uključenosti NATO-a u regiji šireg Bliskog Istoka i sigurno je da će njegova uloga i dalje rasti. NATO je u procesu transformacije u globalnu organizaciju sigurnosti u smislu svojih misija pa i budućeg članstva. Unatoč svim razlikama između članica NATO-a i prepreka za njegovu ulogu u regiji Bliskog Istoka ostaje činjenica da će SAD i Europa i dalje imati značajne zajedničke sigurnosne interese tamo, a NATO će i dalje biti najbolji mehanizam za koordinaciju njihove politike i operacija. Oni koji su godinama predviđali NATO-ovu propast po svemu sudeći ponovo će se postidjeti.”

Prema službenoj internetskoj stranici NATO-a “Mediteranski dijalog pokrenut je 1994. godine od strane Sjevernoatlanskog vijeća i uključuje Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Mauretaniju, Maroko i Tunis, a izvori i ciljevi MD-a održavaju stav NATO-a  da je sigurnost Europe usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na Sredozemlju. Predstavnice država MD-a redovno se pozivaju na vojne vježbe NATO-a i Partnerstva za mir, kao i na tečajeve u NATO-ovom obučnom centru  u Oberammergau,  u Njemačkoj, i NATO-ovoj ratnoj školi u Rimu. Konzultacije između vojnih predstavnika NATO-a i sedam država MD-a održavaju se dva puta godišnje. Uzimajući u obzir promjene na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi NATO je spreman podržati i pomoći onim zemljama MD-a u tranziciji ako to zatraže. Oslanjajući se na svoje iskustvo i stručnost kroz programe individualnog partnerstva NATO može pružiti pomoć u izgradnji sigurnosnih institucija, obrambenoj transformaciji, modernizaciji obrambenih kapaciteta i razvoja civilno vojnih odnosa.” Sastanci vojnih i političkih dužnosnika NATO-a i država Sjeverne Afrike uključenih u Mediteranski dijalog odvijaju se sve učestalije, gotovo na tjednoj razini. Tako službena stranica NATO-a 30. listopada 2018. godine objavljuje vijest da je u sjedištu NATO-a  održan dvodnevni sastanak delegacije Kraljevine Maroko s dužnosnicima NATO-a iz  Uprave za političke odnose i sigurnosnu politiku  NATO-a (Political Affairs and Security Policy Division) kojom prigodom je delegacija posjetila međunarodni vojni stožer NATO-a. Na sastancima  NATO-vih i marokanskih dužnosnika analizirana su, prema NATO-vom izvješću, „dosadašnje aktivnosti u okviru Mediteranskog dijaloga na revelantnim područjima suradnje NATO-a i Maroka i NATO-vih operacija po utvrđenom programu“.

Odrednice Mediteranskog dijaloga iz navedenog je očito, bliže su uspostavi savezničkih vojnih odnosa nego uobičajenoj vojnoj suradnji između država,  što je potpuno  jasno i  iz samog teksta programa Mediteranskog dijaloga koji ukazuje  da je intencija zapravo integracija država članica s NATO-om.

To je još izraženije u Istanbulskoj inicijativi (ICI) usmjerenoj prema zaljevskim monarhijama iz GCC-a, koja je osnovana 2004. godine s ciljem “sudjelovanja NATO-a u dugoročnoj globalnoj i regionalnoj suradnji sa zemljama bliskoistočne regije”. Proces prerastanja ICI-a u vojni savez upravo se pokreće. Iako se Saudijska Arabija  do danas nije  formalno priključila Istanbulskoj inicijativi  njezina   suradnja je faktički ravna formalnom članstvu. Utjecaj  Saudijske Arabije  kao dominantne regionalne sile  odlučujući je  čimbenik odnosa unutar GCC-a, kako zbog njezinog utjecaja na ostale članice tako i zbog uske povezanosti s američkom politikom.  Utjecaj Saudijske Arabije   od početka predstavlja temelj  povezivanja NATO-a s državama GCC-a, a sada postaje  i temelj stvaranja MESA-e ili  „Arapskog NATO-a“.

U veljači 2015. godine politički analitičar Hany Beshr za „Middle East Institute“ izrađuje studiju pod nazivom „NATO and the Gulf: What`s next?“ u kojoj predviđa sve značajniju ulogu NATO-a u regiji zahvaljujući sve čvršćim vezama sa GCC-om: “U širem bliskoistočnom kontekstu međunarodni vojni angažmani u bliskoistočnoj regiji posljednjih nekoliko godina pokazuju da SAD preferiraju rad u međunarodnim koalicijama, kao što je koalicija za borbu protiv ISIS-a ili koalicija koja je sudjelovala u vojnoj kampanji u Libiji. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izričito je tijekom otvaranja sastanka Istanbulske inicijative u Dohi potvrdio da je suradnja između NATO-a i zemalja GCC-a u Libiji bila produktiva. On je rekao da je libijska kampanja bila primjer učinkovitog djelovanja NATO-a i zaljevskih partnera. Uloga NATO-a u Zaljevu mogla bi biti povećana zbog dva čimbenika, prije svega zbog pomaka američkog interesa prema Aziji i Pacifiku  i zbog usporednog jačanja europske vojne naznočnosti u Zaljevu koja bi mogla olakšati sudjelovanje NATO-a u regiji. Nakon otvaranja francuske vojne baze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 2009. godine, u Bahreinu je upravo otvorena nova britanska vojna baza”.

Vojna i politička suradnja između NATO-a i GCC-a sve je konkretnija i stabilnija, posebice na planu  isporuke najmodernijeg naoružanja i vojne opreme državama GCC-a, obuke vojnog osoblja i direktne operativne suradnje na bliskoistočnom ratištu, a neposredni kontakti najviših čelnika NATO i GCC-a su učestali i redoviti. Tako službena stranica NATO-a 18. ožujka 2016. godine objavljuje priopćenje o sastanku Glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga i glavnog tajnika GCC-a Abdula Latif Bin Rashid Al Zayania, u sjedištu NATO-a  pod naslovom „NATO welcomes closer ties with the Gulf Cooperation Council“ kojom prigodom je Al Zayani uz predstavnike država članica NATO-a bio prisutan na posebnoj sjednici Sjevernoatlantskog vijeća, najvišeg tijela NATO-a. Navodi se da je tom prigodom „gospodin Stoltenberg pozdravio važnu ulogu GCC-a jačanju regionalne stabilnosti te zahvalio dr. Al Zayaniu na njegovom osobnom doprinosu jačanju suradnje sa Savezom… Razmijenili su mišljenja o regionalnoj sigurnosnoj situaciji i raspravljali o jačanju veza između NATO-a i GCC-a“. “NATO polaže veliku važnost izgradnji suradnje sa zaljevskim državama. Savez je već razvio praktičnu suradnju i politički dijalog sa četiri od šest članica GCC-a (Bahrein, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati) kroz Istanbulsku inicijativu (ICI)  pokrenutu 2004. godine“, naglašava se u priopćenju.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg zajedno s premijerom Kuvajta šeikom Jaberom Al-Mubarakom Al-Hamad Al-Sabahom 23. siječnja 2017. godine svečano je u Kuvajtu otvorio regionalni centar NATO-ICI  koji će, kako se navodi u priopćenju, za cilj imati poboljšanje zajedničkog razumijevanja sigurnosnih izazova  stvaranjem veće razine interoperabilnosti i standardizacije koja omogućuje bolju suradnju NATO-a i njezinih regionalnih partnera. U centru NATO-ICI u Kuvajtu, površine od 8 tisuća kvadratnih metara, u rujnu 2017. godine počeli su tečajevi pod vodstvom stručnjaka NATO-a . Već u prvoj godini rada centra održano je 14 tečajeva pod vodstvom 149 dužnosnika NATO-a za 478 sudionika iz država članica ICI-a, Saudijske Arabije i Omana. Od 30. rujna do 1. listopada 2018. godine NATO i Kuvajt održali su  na ministarskoj razini prvi godišnji pregled aktivnosti regionalnog centra NATO-ICI. Sastankom dužnosnika međunarodnog stožera NATO-a i strateškog zapovjedništva sa kuvajtskim ministarskim izaslanstvom predsjedao je šeik Fawaz Mesha Al-Sabah. Izaslanstvo NATO-a predvodio je Nicola de Santis, voditelj sektora za bliskoistočno i sjevernoafričko područje NATO-ve  Uprave za političke odnose i sigurnosnu politiku.

Visoka razina suradnje  NATO-a s Kuvajtom samo je primjer intenzivnog djelovanja i živih aktivnosti unutar NATO-ve Istansbulske inicijative.  Isti intezitet suradnje kao sa Kuvajtom postignut je i s ostalim članicama ICI-a i sa Saudijskom Arabijom i Omanom.

Tako, dok migranti s Bliskog istoka kao vojska nadiru prema Europi i tamnošnjim članicama NATO-a, NATO se polako širi  u suprotnom smjeru, prema Bliskom istoku. Naivno je, kako smo već utvrdili, vjerovati da ta dva usporedna procesa nemaju nikakve međusobne veze,  da je riječ o slučajnosti i da se sve odvija spontano bez ikakvoga unaprijed stvorenoga plana. Prava istina je, i to je potrebno uvijek  iznova naglasiti,  da su imigracijska kretanja s Bliskog istoka  prema Europi i širenje NATO-a na Bliski istok preko pretvorbe NATO-ve Istanburlske inicijative u vojni savez MESA dvije strane iste globalističke agende koja na europskim i bliskoistočnim prostorima polako ali sigurno integrira Europu i MENA-u (Bliski istok i Sjeverna Afrika) u jednu jedinstvenu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Migracijski pokret s Bliskog istoka prema Europi i politička i vojna integracija euroatlanskog kompleksa s Bliskim istokom unatoč pokušajima promoviranja teorija o spontanosti događaja ipak su u korelaciji i dio jedinstvenog procesa.

U kontekstu jačanja veza euroatlanske integracije s državama GCC-a i posebice sa Saudijskom Arabijom te stvaranja novog vojnog saveza MESA je i integracija europskih prostora sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Ta agenda je dio šire geostrateške vizije stvaranja jedinstvene geoekonomske i geopolitičke cjeline Europe i MENA-e.

Jasno je  vidljivo da političke elite Europske unije i GCC-a  u ovom trenutku već  operiraju s pojmom zajedničke regije i zajedničkog usklađenog djelovanja. U pozadini hladno i pažljivo sročenih diplomatskih izjava i zajedničkih priopćenja krije se nešto mnogo više od uobičajenih međunarodnih odnosa – zametak buduće planirane euroarapske integracije.

Uostalom takva agenda se može iščitati i iz govora koji je  Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku  Federica Mogherini u studenom 2015. godine održala na sveučilištu u Kairu i objavila na svome blogu pod naslovom  „Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost“. Na samom vrhuncu imigracijske navale na Europu i pratećeg islamističkog terora Mogherini u Kairu prvi put otvoreno govori o „našoj regiji“, kao jedinstvenoj regiji Europe i arapskog svijeta. Europa se, tako, prvi put nakon izbijanja bliskoistočnih islamskih revolucija tkzv.“arapskog proljeća“  i to baš izrijekom najvišeg dužnosnika Europske unije za vanjsku politiku i baš u Kairu, srcu arapskog svijeta, pozicionira u istu regiju kao i Bliski istok. Mogherini nakon pozdrava na arapskom i uvoda  kaže: “Ovo nisu laka vremena za ovu regiju -za našu regiju – i za svijet. Još jednom smo suočeni sa snagama koje nas pokušavaju podijeliti. Neki nam govore da traje rat između islama i ostatka svijeta. Oni govore da su Europa, Rim ili tkzv. Zapad neprijatelji islama i Arapa. A isti ljudi govore i da su islam i Arapi neprijatelji u Europi i ostatku svijeta. Oni lažu svima nama. Oni lažu Arapima i Europljanima jednako…..Europa i arapski svijet imaju isti interes. Želimo miran Bliski istok. Želimo okončati užas i živjeti bez straha. Imamo iste noćne more i iste snove. Imamo prave razloge stati rame uz rame i zajedno se suočiti s trenutnom krizom, jer od Libije, preko Jemena do Sirije opasna vremena vladaju Srednjim istokim, Sjevernom Afrikom i Sredozemljem, našom regijom. Ako pogledate našu povijest, naše vrijednosti i našu budućnost vidjeti ćete toliko stvari koje nas ujedinjuju… Hoćemo li se fokusirati na ono što nas razdvaja ili na ono što nas drži zajedno? U kolikoj mjeri će neke naše razlike definirati naš odnos? Koliko bi naših zajedničkih interesa uskratila jednostavna, ali i lažna retorika o sukobu civilizacija dok nas toliko toga u našoj povijesti i našoj budućnosti ujedinjuje? Uistinu postoji mnogo toga što nam je zajedničko. To je ono što me inspirira i pokreće danas ovdje – nada u zajedničku budućnost Europe i arapskog svijeta… Naravno, povijest Sredozemlja je povijest ratova, koji su se vodili  ne samo između dvije obale Sredozemlja nego i unutar same Europe, ali i unutar istočne i južne obale Sredozemlja. Čak i po tim unutarnjim sukobima smo slični, stoga ne trebamo samo djeliti dugu povijest. Mi također možemo djeliti i zajedničku budućnost. Budućnost koja će biti uspješna ako je uspijemo oblikovati zajedno.”

Federica Mogherini je u naizgled dobronamjernom i mirotvornom govoru više puta izrekla termin  „naša regija“, „zajednička budućnost“ i time nedvojbeno potpuno svjesno naznačila  smjer politike Europske unije. Pri tom nema dvojbe da „naša regija“ u kontekstu govora ne predstavlja samo zemljopisni pojam, jer Mogherini je politički dužnosnik, a obraćanje prisutnim na kairskom sveučilištu imalo je  politički sadržaj i ciljeve. Riječ je o geostrateškoj viziji Europske unije  i njenih američkih saveznika na stvaranju nove regije s Europom i MENA-om (Sjeverna Afrika i Srednji istok), radi dugoročnog osiguranja europskih i zapadnih interesa na prostorima s ogromnim tržišnim i demografski potencijalom, energetskim izvorima i pogodnim pravcima njihova transporta prema Europskoj uniji.

Usporedno s političkom i vojnom integracijom europskog i MENA dijela buduće euroarapske geopolitičke cjeline nevjerojatno mnoštvo organizacija, think-tankova i građanskih udruga financiranih  direktno od strane institucija EU intezivno radi na socijalnom i kulturološkom uvezivanju europskih, sjevernoafričkih i  bliskoistočnih prostora i promjeni negativne percepcije europske javnosti prema Saudijskoj Arabiji i ostalim državama GCC-a, kao ključnim europskim integracijskim  partnerima. Pokušavaju,  zapravo, stvoriti lažnu sliku o tobožnjim demokratskom procesima u tim državama i njihovoj političkoj i kulturološkoj kompatibilnosti s europskim političkim i kulturološkim krugom. Opseg djelovanja na tom planu kreće se od studija i programa ozbiljnih institucija pod političkim i financijskim pokroviteljstvom EU kao što je MEDEA ili EuroMeSCo, think-tankova kao što je Dahrendorf Forum do organiziranja pojedinačnih kulturnih manifestacija  po prijestolnicama monarhija GCC-a, koje bi trebale povezati europsku i arapsku kulturu.

Mario Stefanov: STVARANJE ARAPSKOG NATO-A (2)

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like