U stvaranju nove arhitekture Europske unije koja bi imala veću geopolitičku elastičnost i mogućnost lakše prilagodbe promjenjenim globalnim uvjetima kao što su Brexit, nova američka politika pod Trumpovom administracijom i udaljavanje članica Europske unije iz istočne Europe od središnje matrice najmoćnijih i najutjecajnijih država članica, Francuske i Njemačke, jezgra moći Europske unije sve više se oslanja na zajedničku obrambenu politiku i razvoj zajedničkih obrambenih snaga.
Posljednji korak u tom smjeru pod zajedničkim francuskim i njemačkim pokroviteljstvom učinjen je 13. listopada u Bruxellesu, potpisivanjem dokumenta o jačanju obrambene suradnje članica Europske unije, kojim se pokreće stalna strukturalna suradnja na tom području (PESCO – Permanent Structured Cooperation). Dokument o osnivanju PESCO-a su potpisale 23. članice EU, među kojima i Hrvatska, a sporazumu nisu pristupile Velika Britanija – koja je na odlasku iz članstva a i ranije je opstruirala svaki korak u stvaranju EU obrambene suradnje – Danska, Irska, Malta i Portugal. Za PESCO se osniva fond od 5,5 milijardi eura iz europskog obrambenog proračuna. Sporazum predviđa stvaranje zajedničke zapovjedne strukture, integraciju vojnih postrojbi, financiranje vojnih operacija, razvoj zajedničke vojne industrije i nabavu novoga naoružanja. Cilj programa, za koji je do sada predviđeni proračun samo početno inicijalno ulaganje, je unifikacija europske obrambene strukture, povećanje obrambene učinkovitosti i izbjegavanje bespotrebnih troškova kroz smanjivanje broja različitih oružanih sustava i vojne opreme, unifikacija obuke časničkog kadra i uspostava logističke povezanosti članica EU. Sve navedeno je osnovni preduvjet za stvaranje onoga što se već desetljećima pokušava – stvaranje europske vojske. Ovaj put posložila su se zbivanja koja idu u prilog toj nakani. Vojska Europske unije sada jednostavno ima veću šansu nastanka zbog povlačenja Velike Britanije iz Europske unije, koja je u više navrata stopirala razvoj te ideje, i učinaka Trumpove vanjske politike na europsko povjerenje u transatlanski sigurnosni kišobran. I što je najvažnije, do sada su inicijative naizmjenićno dolazile ili s Francuske ili s Njemačke strane, nakon čega bi se rasplinule u međusobnim nesporazumima i nadmetanju za primat. Ovaj put novi impuls stvaranju europske vojske složno su i nakon višegodišnjih priprema zajednički dale i Francuska i Njemačka. Iako i dalje postoje između njih neriješena pitanja kao što su moguće djelovanje zajedničkih europskih snaga u frankofonskoj Africi, što je želja Francuske koja ne oduševljava ni njemačku politiku ni ostale članice EU, i pitanje korištenja i rasporeda francuskih nuklearnih kapaciteta kao zajedničke europske nuklearne moći, ipak među njima postoji puna suglasnost da je krajnji trenutak za početak stvaranja vojne strukture EU. Čini se da je PESCO ipak ideji europske vojske dao novi sadržaj i snagu i da je sasvim realna osnova učinkovitog pokretanja stvaranja europske vojske. Europska povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini povodom potpisivanja sporazuma o PESCO-u izjavila je kako „je riječ o povijesnom trenutku koji je dokazao da se tabu o zajedničkoj EU obrani može slomiti“, njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabrijel sporazum je nazvao prekretnicom u europskom razvoju, a španjolska ministrica obrane Maria Dolores de Cospeda pozdravila je PESCO kao „trenutno najambiciozniji projekt Europske unije“.
Vladajuća europska politika, predvođena jezgrom najmoćnijih europskih država okupljenih oko Njemačke i Francuske i njihovom bruxellleskom transmisijom, ubrzani razvoj zajedničke europske obrambene moći namjerava koristiti za daljnju centralizaciju Europske unije, ali sada, za razliku od krutoga Junckerovog modela federalne EU u koju bi kao nadnacionalnu tvorevinu bile uključene sve članice EU bez iznimke, prema novom Macronovom planu. Predloženu novu konstrukciju Europske unije od strane francuskoga predsjednika prihvatila je i njemačka politika, uvidjevši kako je jednostavno nemoguće u nadnacionalnu strukturu uključiti baš sve članice EU. Macronov prijedlog prvi put otvoreno je izrečen 26. rujna 2017. godine u njegovom govoru na sveučilištu Paris – Sorbonne. Macronov plan predviđa mnogo elastičniju Europsku uniju na način da članice dijeli na više razvojnih brzina ili razina. Najmoćnije europske države, uključujući Francusku i Njemačku, krenule bi u ubrzanu centralizaciju i stvaranje nadnacionalne strukture, a ostalim članicama koje bi se htjele pridružiti toj naprednoj jezgri EU postavili bi se uvjeti pod kojima bi uopće mogle ući u to društvo odabranih. Ta Europa u više brzina, prihvaćena kao minestream EU politike, zahtijevala je i modifikaciju europske obrambene politike na način da je unatoč stvorenoj podjeli morala obuhvatiti i one članice EU koje prema sadašnjem stanju stvari, a najvjerojatnije i prema budućem, neće moći ući u jezgru moći Europske unije ili tzv. uniju u prvoj brzini. Nova obrambena politika, čiji je PESCO snažan ali ipak tek početni korak, stoga ima za cilj s jedne strane ujediniti obrambene i proizvodne kapacitete vojnih industrija najmoćnijih europskih država, a s druge strane vojnom suradnjom privući i držati uz središnju EU moć i ostale države članice iz druge, treće i tko zna koje razvojne brzine. One neće moći sudjelovati, primjerice, u razvoju i proizvodnji planiranog novog europskog osnovnog tenka koji bi trebao zamijeniti njemačke „Leoparde“ i francuske „Leclerce“, niti će imati sposobnosti sudjelovati u projektiranju i oživotvorenju futurističkoga zajedničkog borbenog zrakoplova Europske unije 6. generacije, ali će moći u strukturi europske vojske sudjelovati sa svojim snažnim pješačkim postrojbama i logističkim kapacitetima. Sve ostale članice EU jednostvno neće moći zanemariti svoje obrambene interese i mogućnosti koje im u tom smislu pruža europska vojska, pa će se bez obzira na moguća neslaganja s jezgrom iz prve brzine EU i dalje čvrsto politički, gospodarski i vojno držati uz strukturu unije.
Europska politika predvođena jezgrom najmoćnijih europskih država okupljenih oko Njemačke i Francuske daljnju centralizaciju Europske unije očito namjerava graditi i kroz inventivnu prilagodbu europskog obrambenog i sigurnosnog sustava novoj američkoj politici, koju će, tvrdi se, administracija predsjednika Trumpa udaljiti od europskih pitanja i odvesti SAD u svojevrsnu izolaciju. Europa se, prema procjeni europske politike, mora čvršće integrirati daljnjim prenošenjem suvereniteta nacionalnih država članica na nadnacionalna tijela EU, jer će se bez američke potpore i zaštite naći na strateškoj vjetrometini. Dakako, riječ je o potpuno pogrešnoj premisi jer američkoj politici, tko god bio predsjednik, nije ni na kraj pameti povlačenje svojih geoekonomskih i geopolitičkih pozicija s europskog kontinenta na kojem ima raspoređene masivne vojne snage, uključno i nuklearno oružje.
Trumpovu politiku i rusku prijetnju europska elita vidi kao idealnu priliku za zbijanje i oblikovanje europskih redova. Nova zajednička obrambena i sigurnosna politika, koja uključuje povezivanje vojnih struktura država članica, vojno-industrijskog kompleksa i stvaranje europskih nuklearnih snaga, odabrana je kao jedan od ključnih instrumenata centralizacije i dublje integracije Europske unije s dominirajućom pozicijom Njemačke, Francuske i oko njih okupljenih najmoćnijih država članica. Dakako, uz Francusku, koja je nakon Macronove pobjede i preuzimanja predsjedništva krenula unutar EU u snažnu diplomatsku ofenzivu, glavnu riječ na europskom kontinentu i dalje vodi njemačka politika.
Stari diplomatski lisac, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer, krajem siječnja ove godine, u članku “Germany in the Age of Trump”analizira poziciju Njemačke u novom geopolitičkom okružju na europskim prostorima stvorenom djelovanjem administracije Donalda Trumpa i značaj Europske unije za Njemačku i očuvanje europskog mirovnog i sigurnosnog poretka. Prema njemu, Njemačka je ovisna o Europskoj uniji jer joj pruža geopolitičku stabilnost i moć. Ona je zbog složenog europskog političkog krajobraza u takvoj povijesnoj poziciji, da za razliku od primjerice Japana, također poražnog u 2. svj. ratu, jednostavno ne može u krilo svoje nacionalne politike vratiti puni opseg svoje obrane i sigurnosti. Njemačka ne može “nacionalizirati” svoju obranu nego je mora pozicionirati unutar NATO-a i Europske unije, koji joj, s druge strane, pružaju temelje za izgradnju njezine geopolitičke moći i utjecaja u međunarodnim odnosima.
Stoga Fischer, zabrinut mogućim slabljenjem interesa američke politike za europska pitanja, upućuje na ubrzanje integracijskih procesa unutar EU uz pomoć snažnijih europskih obrambenih integracija: “Saveznici ,multilateralne institucije, garancije sigurnosti, međunarodni sporazumi i zajedničke vrijednosti koje leže u suštini trenutnog globalnog poretka uskoro se mogu dovesti u pitanje, ili u potpunosti biti odbačene. Ako se to dogodi, stari “Pax Americana“ bespovratno će uništiti same SAD i neće postojati nikakav jasan okvir koji bi ga zamijenio, a svi indikatori jasno ukazuju na turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti. Dva bivša američka neprijatelja, Njemačka i Japan, biti će među najvećim gubitnicima odrekne li se SAD svoje globalne uloge za Trumpove administracije. Obje države su doživjele potpuni poraz 1945. godine i s tim iskustvom su odbijale sve oblike “Machtstaata” ili “države moći”. Sa sigurnošću koju su im garantirale SAD, preobrazile su se u trgovačke zemlje i postale aktivne sudionice međunarodnog poretka predvođenog SAD-om. Ukloni li Trump američko okrilje, ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemom.”
Fischer dalje opisuje specifičnu njemačku poziciju u takvom razvoju događaja i zaključuje: “Za razliku od Japana, Njemačka ne može renacionalizirati svoju sigurnosnu politiku, čak ni teoretski jer bi takav korak potkopao načelo kolektivne obrane u Europi i rastrgao kontinent. Ne smijemo zaboraviti da je svrha globalnog i regionalnog poslijeratnog poretka bila integracija bivših neprijateljskih sila tako da jedna drugoj više ne predstavljaju prijetnju. Suštinski, politički i ekonomski interesi Njemačke ovise o jakoj i uspješnoj EU, posebice u doba Trumpa. Njemačka snaga počiva na njezinoj financijskoj i ekonomskoj moći i sada je mora iskoristiti u ime EU i NATO-a. Na žalost, više ne može računati na tzv. “mirovnu dividendu” koju je uživala ranije. Štedljivost je nesumnjivo vrlina, ali bi drugi čimbenici trebali imati prednost kada je kuća u plamenu…… Upravo zato Njemačka i sve druge europske države moraju učiniti sve kako bi pojačali svoje doprinose kolektivnoj sigurnosti unutar EU i NATO-a.”
Na novi val dublje integracije Europske unije kroz zajedničku obrambenu politiku, u svom članku “The United Europe od Tomorrow” poziva sredinom ožujka i Noelle Lenoir, bivša francuska ministrica europskih poslova, predsjednica “European Institute at the Hautes Etudes de Commerce” u Parizu, predsjednica think-tanka “ Cercle des Europeens”, član najvišeg francuskog upravnog suda “Conseil d`Etat” i počasni član francuskog Ustavnog suda. Prema njoj je je do krize u Europskoj uniji došlo iz isključivo političkih razloga, a ne zbog ekonomskih ili strukturalnih problema i zbog nekvalitetnih europskih političara, pa navodi: “Doista, forsiranje europskih čelnika je glavni razlog zašto EU ne uspijeva zadržati široku potporu javnosti. Nedostatak povijesne vizije sadašnje generacije političkog vodstva potkopava osjećaj građana EU da su dio iste zajednice bez obzira na različite nacionalne identitete. Kada je nacionalni identitet sve što postoji, desničarski populisti mogu dobiti potporu tako da Europu brane od svega što dolazi izvana.”
Lenoir dalje kaže: “Glavni čimbenik koji potkopava EU nije ekonomski nego politički. EU je uvjek bila politički projekt. To je razlog zašto je budućnost Europe u restruktuiranju eurozone kao političkog subjekta utemeljenog na sveobuhvatnoj suradnji. “ Pri tom upućuje, da bi se ta nova politička suradnja trebala ostvariti kroz integraciju obrambenog sektora: “U određenoj mjeri Trumpovo neprijateljstvo prema Europi, a da ne spominjem sve veću ratobornost ruskog predsjednika Vladimira Putina, može zapravo pomoći EU, ukazujući članicama koliko su potrebne jedna drugoj kako bi osigurale svoju obranu i sigurnost. Čak i prije nego što je Trump počeo ocrnjivati NATO, Europska komisija objavila je globalnu strategiju, naglašavajući da NATO više ne može biti isključivo odgovoran za osiguranje europske sigurnosti. Potrebna je vjerodostojna europska obrana i zajednička sigurnosna politika.”
Vodstvo Europske unije, Berlin i Pariz vide priliku za daljnju integraciju i centralizaciju Europske unije kroz izgradnju vojnih struktura EU i europskog nuklearnog potencijala.
Tako se Wolfgang Ischinger, utjecajni diplomat i predsjednik Munchenske konferencije o sigurnosti, nada da je “Trumpov šok dramatično povećao spremnost za jačanje vojnih potencijala Europske unije“. Krajem studenog prošle godine Europski parlament je usvojio rezoluciju koja je predvidjela uspostavu operativnog zapovjedništva snaga EU i podizanje vojnih proračuna svih zemalja članica na najmanje 2 posto BDP-a. U rezoluciji se navodi: “Politički prioriteti NATO-a i EU ne moraju uvijek biti isti, pa EU mora biti u spremna za samostalno vođenje vojnih operacija. Parlament EU stoga pozdravlja strateški koncept autonomije na obrambenom planu.” Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnost, Federica Mogherini, nastavlja promicati ideju “super-sile EU“, a dio vodećih političara EU sve otvorenije proklamira ideju o stvaranju europske nuklearne vojne sile na temelju francuskih nuklearnih potencijala. Wolfgang Ischinger izjavljuje kako je krajnji cilj Berlina “održanje EU i sprječavanje daljnje dezintegracije Europe, čemu će pridonijeti promicanje zajedničke obrambene politike“. Prema njemu, „obrambena integracija odvratit će članice EU od međusobnih sukoba i ojačati koheziju unutar Europske unije“. Ischinger otvoreno poziva: ”Njemačka mora izinstirati da EU postane globalni igrač u nesigurnom svijetu.”
Integracija europske vojne industrije počela je još 70-ih godina prošlog stoljeća i u ovom trenutku je daleko odmakla. Dovoljno je spomenuti poznate proizvode koji su rezultat europske industrijske kooperacije, kao što su diljem svijeta korištene protuoklopne rakete “Hot” i “Milan”, borbeni zrakoplovi od davnih zajedničkih projekata “Alpha Jet“ i “Tornado” do modernih “Eurofightera”. Beskonačan je popis zajedničkih proizvoda i komponenti koje se koriste u različitim oružnim sustavima. Započela je i integracija vojnih struktura, sustava zapovijedanja, kontrole, komunikacije i vojno- obavještajnih komponenti pod njemačkim vodstvom. Izvršene su i prve integracije vojnih postrojbi pa je, kako smo već pisali, u organski sastav njemačke 1. oklopne divizije uključena nizozemska 43. mehanizirana brigada, a u sastav njemačke divizije brzog odgovora (RFD- rapid forces division) uključena je 11. zračno-desantna brigada nizozemske vojske. Navedene postrojbe su pod neposrednim zapovjedništvom njemačke 1. oklopne divizije i RFD-a. U tijeku je integracija češke 4. brigade brzog odgovora u sastav 10. njemačke oklopne divizije, i rumunjske 81. mehanizirane brigade u sastav njemačke divizije brzog odgovora. Prema “Frankfurter Allgemeine Zeitungu” (FAZ) od 2. Veljače, “Bundeswehr se razvija u vodeću vojsku NATO-a u Europi, uz male države koje će integrirati svoje vojne snage u njemačkim zapovjednim strukturama”. Prema FAZ-u, “ova politika jamči Njemačkoj jačanje svoje moći i stvara praktične temelje za konačni cilj razvoja europskih oružanih snaga. Berlin i ne skriva činjenicu da mu je želja izgraditi s drugim članicama Europske unije mrežu vojne suradnje s Njemačkom u središtu. Ovome što je započela Njemačka sada se je gotovo bez ikakvih ograda pridružila i Macronova Francuska, a rezultat je bio prvi formalni i stvarno provediv ugovor o obrambenoj suradnji – PESCO.
0 komentara