Mario Stefanov: SVILENE RUKAVICE KINESKE GEOSTRATEGIJE (1)

Za kinesku  stretegiju gospodarskog prodora preko euroazijskih prostora od Kine prema Europi definiraniranoj  u doktrini „One Belt, One Road“, poznatoj i kao novi  „Put svile“,  okvir suradnje sa Srednjom i Istočnom Europom, poznat kao okvir  16+1, sada, nakon pristupanja Grčke 17+1, ulazna  je točka za cijelo europsko tržište. U punoj snazi to je potvdio i 8. sastanak na vrhu zemalja srednje i istočne Europe i Kine održan 11/12. travnja u Dubrovniku.

Dosadašnji rezultati suradnje su impresivni. Kina je samo tijekom 2016.  godine  s ovih 16 europskih država  od Baltičkog do Jadranskog  mora, uključujući i države Jugoistočne Europe, ostvarila  robnu razmjenu u vrijednosti od 55 milijardi dolara, što je gotovo jednako ranijoj tradicionalno velikoj robnoj razmjeni s Rusijom od 60 milijardi dolara (kinesko-ruska robna razmjena za 2018. g. iznosila je nikada većih 108 milijardi dolara). Prema posljednjim podacima, trgovinska razmjena između država Srednje i Istočne Europe i Kine porasla je za 21% i dosegnula 82 milijarde dolara u 2018. godini. Masivno su povećane kineske investicije i već se razvija veliki broj infrastrukturnih projekata, kao dio brzog trgovačkog pravca na “Novom putu svile” od Atene do Budimpešte  i dalje prema srcu Europe. Iako je Kina u sklopu nacrta inicijative definirala tri prioritetna područja gospodarske suradnje – infrastruktura, područje visoko-sofisticirane tehnologije i tzv. zelena tehnologija, u  središtu pozornosti za Peking je zapravo osiguranje prometnih smjerova za svoju veliku geoekonomsku i geopolitičku strategiju.

Iz povijesnog zaborava Kina u geopolitičku stvarnost izvlači drevni „Put svile“ i postavlja ga kao okosnicu svoje nove globalne uloge. Iako je naizgled riječ o trgovačkom i gospodarskom projektu on je s koje god strane ga promatrali, u biti masivni projekt ekspanzije geoekonomske i  geopolitičke moći.

Koncepcija  novog “Puta svile” i obnove drevnih trgovačkih ruta u ekonomskom i političkom opticaju je već godinama, a kineska politika ga strpljivo i dugoročno promovira,  trasirajući pravce nove kineske gospodarske ekspanzije povezivanjem  azijskog i europskog tržišta trasama drevnih karavanskih trgovačkih putova, kojima je stoljećima ranije kolala razmjena bogatstava i ideja Istoka i Zapada – Kine i Europe. Njemački geograf i putopisac Ferdinand von Richthofen taj trgovački put, kojim je u Europu pristizao tada najtraženiji kineski proizvod – svila, nazvao je zvučnim imenom „Put svile“ („Seidenstraße“).

Karavanskim stazama putova svile, dugim preko 6 tisuća kilometara, s vremenom zaštićenim nizom vojnih utvrda i uporišta, prema Europi se od davnina slijevala skupocijena svila, krzna, sagovi, žad, čaj i porculan, a u suprotnom pravcu zlato i srebro. Prava bogatstva su se slijevala u riznice svih koji su se našli na tim trgovačkim  putovima. Njihovo ishodište bio je Chang’an, današnji Xian na sjeverozapadu Kine, a nastavljali su se prema zapadu uz rub pustinje Takla Makan i Pamirskih planina preko Afganistana do Bliskog istoka i Levanta, današnjeg Jordana, Sirije, Palestine, Libanona i Turske, i potom Sredozemnim morem do europskih  obala Mediterana. Na prostorima  putova svile gotovo 1500 godina razmjenu bogatstava pratila je politička i diplomatska dinamika, a uspostavljene, obostrano korisne veze europskih i dalekoistočnih prostora često su ometali  i prekidali nemiri i  ratovi. Konačno, sredinom 15. stoljeća, nastanak moćnog  Otomanskog carstva na raskrižju putova Istoka i Zapada potpuno je  presjekao „Put svile“ i otpremio ga u svijet mitova i legendi. Veze Europe i Kine umjesto putovima svile nastavljaju se od početka 16. stoljeća novim pomorskim rutama portugalskih i španjolskih trgovaca, a kasnije velikih trgovačkih kompanija.

Procjenivši da u stoljetnom i dokazano nezaustavljivom nagonu europsko-kineskog gospodarskog povezivanja i danas leži  bogarstvo, kineska politika sada,  pet stoljeća nakon njegove propasti. ponovo oživljava mit o “Putu svile“, prilagođenom  suvremenim okonostima.





Dok se Europa, upletena u beskrajna transatlantska gospodarska pregovaranja i angloamerička geopolitička poigravanja na euroazijskim i bliskoistočnima prostorima našla na svojim istočnim granicama u smrtonosnom ukrajinskom klinču s Rusijom, a na jugu, pritisnuta izbjegličkom krizom i  realnom ugrozom islamističkog terora – Kina je preuzela inicijativu. U trenucima nedostatka bilo kakvih europskih suvislih novih gospodarskih ideja, kada su euroazijski moćnici – EU i Rusija zaokupljeni jedan s drugim i međusobnim gospodarskim sankcijama, Kinezi  na njihovim prostorima polako guraju svoju gospodarsku viziju.

Njihov novi „Put svile“ masivni je program povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovinsku ekspanziju i gospodarsku korist i Kini osigurao veću ulogu na  globalnoj razini.

Program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“ (BRI) u ožujku 2015. godine  je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente: kopneni  put izvoza i trgovine „Silk Road  Econonomic Belt „(SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su spremni u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile realizirati   infrastrukturna ulaganja u vrijednosti  bilijun dolara. Geografski opseg BRI-a  stalno sed širi, pokrivajući do sada čak 70 zemalja, što čini 65% svjetske populacije preko koje je već sada Kina svoju inicijativu plasirala kao platformu za međunarodnu suradnju.





Iza vizije, pretočene u strateški plan, već stoji  i konkretni novac – za sada 124 milijarde dolara spremnih za infrastrukturna ulaganja uglavnom kroz Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank-AIIB)

AIIB se razvila  u moćnog  igrača globalne financijske arhitekture u rekordno vrijeme. S radom je  počela  u siječnju 2016. godine, a po svojoj  trećoj  obljetnici 2019. godine, banka  broji 70 država članica, uključujući i bliskog američkog saveznika Veliku Britaniju, dok se  još 23 zemlje žele pridružiti.

SAD i Japan do danas nisu pristupili AIIB-u. Njihov je stav da bi  AIIB u velikoj mjeri mogao biti instrument osmišljen kao podrška kineskom geopolitičkoj i ekonomskoj ekspanziji. Amerikanci  dakako, AIIB vide i  kao konkurenciju MMF-u i Svjetskoj banci, kojima od osnutka dominiraju, i kao sredstvo rušenja postojećeg svjetskog financijskog poretka, kojega su neupitni gospodari.

Kina odavno otvoreno zahtijeva reformu MMF-a i Svjetske banke i uspostavu novog svjetskog finacijskog sustava u kojoj bi ona i druge narasle ekonomije zemalja u razvoju bile jače zastupljene u donošenju odluka, umjesto starog poretka nastalog pod američkim patronatom krajem 2. svjetskog rata. Kina je u skupini država, koju je još 2001. godine „Goldman Sachs“  označio zemljama u čije će ruke do polovice 21. stoljeća prijeći svjetska gospodarska i finanijska moć, dakako, ako se ništa ne napravi u sprječavanju takvog tijeka događaja. Time je savršenom preciznoću svjetskoj političkoj  i finacijskoj oligarhiji  dao koordinate ciljeva po kojima trebaju udarati. Ne čudi, stoga, američka jasno izražena nelagoda britanskim pridruživanjem AIIB-u i sumnja u prave kineske namjere. Vijeće za nacionalnu sigurnost Bijele kuće sredinom  je ožujka 2015. godine  priopćilo: “To je suverena odluka Velike Britanije. Nadamo se i očekujemo da će Velika Britanija koristiti svoj glas u AIIB-u  za uspostavu visokih standarda Svjetske banke. Vjerujemo da svaka nova multilateralna finacijska ustanova mora slijediti te kriterije. SAD i druge globalne ekonomije slažu se da postoji hitna potreba pojačanih ulaganja u infrastrukturu diljem svijeta, ali temeljem mnogih pokazatelja imamo  razloga sumnjati da će AIIB zadovoljiti visoke postavljene standarde, posebice na području upravljanja, zaštite okoliša i socijalne zaštite“.

Njih uistinu zabrinjava samo činjenica  da projekt mitološkog imena „Put svile“ nedvojbeno  donosi daljnju  kinesku gospodarsku ekspanziju, financijsku dobit, prerastanje juana u priznatu svjetsku valutu i veću geopolitičku moć. Bivša potpredsjednica Svjetske banke i nekadašnja  španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacio u svibnju 2014. godine  nedvosmisleno izražava stavove  gospodara svjetskih financija i njihovo odbijanje samostalne kineske gospodarske i financijske inicijative: “Kineski bi državni vrh trebao prepoznati da gospodarski pojas puta svile mora biti utemeljen na široj viziji, koja uključuje raznolikost financiranja, višestrukost vlasništva i učinkovitu organizaciju s brojnim sudionicima. Postoji, međutim, opasnost da će Kina tražiti bilateralni pristup sa državama sudionicima te iskoristiti projekt za uske interese vanjske politike. Iako Kina ima sredstva za financiranje golemih infrastrukturnih projekata koje ova inicijativa zahtijeva, takva bi fragmentirana strategija onemogućila integraciju i učvrstila stav da rast Kine prijeti međunarodnom poretku.“

Više nego jasno – samostalna kineska gospodarska inicijativa,  izvan okvira MMF-a i Svjetske banke, zapravo dominacije Wall Streeta i britanskih bankara, prijetnja je međunarodnom poretku, jer samostalna gospodarska prisutnost na globalnoj razini sa sobom donosi i globalni politički i diplomatski ujecaj, potom vojni, a sve zajedno su odlika države kao globalne sile, ili velesile. Prerastanje Kine u pravu velesilu, koja svoju poziciju više ne duguje samo demografskim i vojnim faktorima i činjenici posjedovanja nuklearnog oružja, za SAD i saveznike postaje ogromni izazov.

Pri tom, za razliku od američke geoekonomske strategije koja povezivanje sa svojim partnerima, kako na atlanskoj tako i na tihooceanskoj strani veže uz formalne trgovačke i gospodarske ugovore kao što su NAFTA, transpacifičko partnerstvo (The Trans-Pacific Partnership- TPP ili Trans Pacific Partnership Agreement –TPPA) ili famozno Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo – TTTP, koji partnere obvezuju na specifične vrste pravnog rješavanja međusobnih sporova i koji već na prvi pogled ukazuju na dominaciju američke strane-kineska strategija svoje partnere veže svilenim interesnim nitima meke moći  novog „Puta svile”. Trgovinska strategija nove Trumpove administacije, usmjerena na rušenje i redefiniranje ranije sklopljenih mutilateralnih sporazuma i sklapanje novih bilateralnih ugovora po novim uvjetima Washingtona, dovodi pregovaranje do ruba pravih trgovinskih ratova. U pregovorima  s kineskom stranom nema šokova i paranoičnih ispada  tipa – tko i zašto nije ratificirao ugovor, tko i zašto nije pristupio pregovorima, tko to u Europi referendumima pokušava srušiti njihovo pregovaranje, i jesu li, zapravo, u pozadini ruske subverzivne aktivnosti? Ta pitanja su se za predsjedništva Baracka Obame redovito postavljala nakon bilo kakvog otpora američkoj geoekonomskoj strategiji i suradnji SAD-a s državama ili skupinama država na ekonomskim temeljima. Pri tom mučnom pregovaranju se, dakako, ne uvažavaju realni međusobni sukobi interesa različitih intesesnih skupina u državama partnerima ili odvojeni interesi država i skupina država. Trump pak, svojom pregovaračkom strategijom, inzistirajući na američkim interesima stvari dovodi do usijanja, nakon kojeg bi trebao uslijediti klimaks i rješenje uz što je moguće veće udovoljavanje američkim uvjetima.

Kinezi to rade na drugi način  – bez nepotrebnih sukoba i tenzija, suptilno i uporno. Iako je novac za investicije u njihovim rukama, oni pragmatično pregovaračke  partnere postavljaju u ravnopravni položaj,  uvažavajući  njihove poslovne uloge i rizike, jer računaju  da će samo tako postavljeni temelji odnosa  umjesto taktičkih  i brzih dobitaka donijeti strateške učinke na duge staze. Kinezi, uvažavajući sve isprepletene interese među partnerima,  polako, ako je potrebno i desetljećima namjeravaju  graditi svoju strategiju “Puta svile”. Za razliku od američke i europske prakse koja one što se iz raznih razloga odbijaju priključenju njihovim  gospodarskim inicijativama  proglašavaju neprijateljima, kineska politika, u nadi buduće suradnje ostavlja otvorena vrata. Jer tko zna kakav će raspored snaga u Europi vladati za dva ili tri desetljeća? Peking gleda dugoročno i svjesno kalkulira da će se jednom, sada zatvoreni putovi trgovine i ekonomskog proboja, možda, u promjenjenim okolnostima u budućnosti  otvoriti. Kina ne žuri danas, kao što u prošlosti nije žurila  iskazavati  punu snagu  svoje vojne, potom političke i na kraju gospodarske moći, pretvarajući  se iz nekad ponižene kolonije britanskog i američkog kapitala u svjetsku silu. Kao što se uspavani kineski div dugo budio tako Kinezi planiraju graditi i svoje globalne ekonomske interese.

Kina ima dugu tradiciju strpljivog stvaranja moći na temeljima koji garantiraju dugoročni kontinuitet, a ne samo kratkoročne, tvrdom ili mekom silom  ostvarene ekonomske probitke. Kineska ekspanzija u zapadnom svijetu izvorno je počela  politikom “Zou Chuqu”, što znači izlazak kineskih tvrtki na međunarodno tržište. Od kraja 70.-ih godina prošlog  stoljeća Kina je počela graditi strategiju ekonomske modernizacije koja je uključivala direktne strane investicije u dva odvojena, ali međusobno povezana stupnja. U prvoj fazi „Ulaza“ ili “ Yin jinlai“otvorena su vrata stranim investicijama i stvaran domaći kapital, stvoreno je tržište kapitala i izvršena tehnološka modernizacija. U slijedećoj fazi “Izlaska”-ili „Zou Chuqu“ nakupljeni kapital plasiran je na strana tržišta, na akviziciju izvora prirodnih bogatstava i naprednih  tehnologija diljem svijeta, što je rezultiralo daljnjim rastom i stabilizacijom gospodarstva. Cijeli koncept je utemeljen na tradicionalnoj kineskoj filozofiji taoizma i njegovom dualističkom shvaćanju svijeta kroz prožimanje suprostavljenih sila Jin i Jang, koje u sukobu svojih silnica stvaraju ravnotežu u prirodi.

Dok na globalnom planu  Kina  plete nježne svilene  niti svoje narasle moći,  u neposrednom susjedstvu, opet prema odrednicama dvojnosti Jin i Janga nimalo nježno koristeći elemente  svoje vojne moći na području Južnokineskog mora, uspostavlja operativnu osnovicu, polaznu točku i obrambeni štit svoje velike strategije. Dok na globalnoj razini svoju moć projicira u svilenim rukavicama ekonomije, računajući da će joj to donijeti dugoročne učinke, na otočjima uz svoju obalu stvara bedem vojne sile, a uzduž pravaca buduće i sadašnje trgovine novog „Puta svile” raspoređuje pomorske i kopnene snage.

Na „Belt And Road Initiative Summit“ u svibnju 2017. godine  u Pekingu, na kojem su uz čelnike zaintersiranih država  nazočili  i Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, predsjednik Svjetske banke Jin Yong Kim i direktorica  MMF-a Christine Lagarde kineski predjednik Xi Jining  izričito je odbacio postojanje geopolitičkih ciljeva novog „Puta svile“ riječima: “Nemamo namjeru ponavljati stare, istrošene geopolitičke igre, nego stvoriti sustav suradnje u kojem svi dobivaju”.

No i takva situacija gdje svi dobivaju zapravo bi bila tektonska promjena geopolitičkih postavki i to na štetu sadašnjih američkih i europskih gospodara globaliziranog svjetskog gospodarskog i politčkog poretka.

Baš kako je zaključio  Steen Jakobsen, glavni ekonomist danskog Saxo Banka, specijaliziranog za usluge trgovanja na financijskim tržištima :„To bi bila  ‘win-win’ situacija za Kinu, ali ‘win-lose’ za SAD jer će dobiti pristup globalnom rastu, ali izgubiti prevlast. Svaki put kada se u povijesti događalo preuzimanje moći ili situacija s dvije jednake supersile, to je značilo opću nestabilnost, pa i na tržištu kapitala. Ni sada neće biti drugačije. To je cijena koja se mora platiti ako se izbjegavaju prilike za reforme i promjene, pa postaješ rob povijesti umjesto da stvaraš budućnost“.

Novi „Put svile“ nedvojbeno je geostrateški  projekt globalnog promicanja kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. On uistinu neće proigravati „stare istrošene geopolitičke igre“ kako ih naziva kineski predsjednik, ali će svojim inventivnim pristupom pokušati, u skladu sa kineskim interesima promijeniti sadašnji globalni geopolitički poredak.

(nastavlja se)

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like