Američki put u rat s Kinom
Kineski „Novi put svile“ ili „One Belt-One Road“, početno zamišljen kao strategija jačanja kopnene moći, postupno se profilirao kao geopolitički koncept uravnotežene uloge silnica kopna i mora i time kao savršeni instrument kopnene i pomorske projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na globalnoj razini.
Kao geopolitička doktrina koja kopneno povezuje Aziju i Europu, a s druge strane razvija i pomorsku moć Kine kao do sada tradicionalne kontinentalne azijske sile, odmah je postala prirodna meta pomorskih sila po kojoj SAD i saveznici iz kluba pomorskih sila koje vladaju svijetom udaraju i udarat će svom silinom. U namjeri pariranja Kini svoje geopolitičko težište SAD već godinama prebacuje prema Aziji što čini i Ujedinjeno Kraljevstvo. Američka pozornost Kinom i njenom gospodarskom ekspanzijom raste po mjeri jačanja utjecaja kineskog Novog puta svile.
Washington postupno s Kinom ulazi u pravi trgovinski rat s neizvjesnim ishodom i posljedicama. Kina je na tom geoekonomskom planu u daleko nepovoljnijoj poziciji jednostavno zato što je sila u nastanku ili kako američka politika drži „sila izazivač“, koja pokušava srušiti američku svjetsku dominaciju. Kineski ekonomski i gospodarski sustav još uvijek ne raspolaže kapacitetima kojima bi u carinskom i trgovinskom ratu mogao parirati snazi SAD-a. S druge strane američka ekonomija u ovom trenutku raspolaže ne samo kvantitativnim sposobnostima dovoljnim za trgovinsko nadmetanje s Kinom nego i velikom elastičnošću i prilagodljivošću svog sustava za razliku od kineskog gospodarstva. Trenutak eskalacije trgovinskog rata kojeg je pokrenula Trumpova administracija stoga je optimalno odabran. Kinu ekomomski prema američkim procjenama treba slomiti i potisnuti u regionalne okvire dok još nije prešla magičnu crtu globalnog pariteta sa SAD-om i dok se nije etablirala kao istinski američki konkurent ili pak sila koja će uistinu ugroziti svjetski primat SAD-a i od njega ga preoteti.
Američke pozicije prema Kini sasvim otvoreno i precizno bez prevelikih diplomatskih ograda iznosi Frederick Kempe, predsjednik i izvršni direktor utjecajnog američkog think-tanka „Atlantic Council“ sa sjedištem u Washingtonu. U autorskom članku pod naslovom „The World China Wants“ objavljenog od strane „Atlantic Councila“ 14. travnja 2019. godine Kempe članak započinje uvodom u kojem se kritički i sumnjičavo osvrće na sastanak čelnika Europske unije i Kine u Bruxellesu 9. travnja. On navodi: „Čelnici Europske unije sjeli su ovoga tjedna u Bruxellesu za stol s Kinom koja je nedavno brendirana američkim sustavnim suparnikom, a SAD se upravo približavaju završetku trgovinskih pregovora s Kinom, državom koju nacionalni sigurnosni dokumenti nazivaju – strateškim protivnikom“. Autor članka nije pretjerano oduševljen ni summitom zemalja Srednje i Istočne Europe i Kine održanim u Hrvatskoj tijekom kojeg se inicijativi 16+1 pridružila i Grčka i tijekom koje je zaključeno 40 gospodarskih ugovora između zemalja sudionica summita i Kine. Prema njemu te vijesti „samo dodatno naglašavaju vještinu kojom kineski lideri upravljaju svojim povijesnim ambicijama“.
Kemp zaključuje: „Stoga je iznenađujuće da transatlanski lideri ne rade na postizanju zajedničkih ciljeva niti postavljaju najvažnija geopolitička pitanja našega doba“.
Po Kempu i „Atlantic Councilu“, blisko povezanim s kreatorima američke vanjske politike, temeljna pitanja našega doba su – „Kakav svijet Kina želi stvoriti, s kojim sredstvima namjerava to postići „i što bi transatlanski partneri „SAD i Europa trebale učiniti kako bi utjecali na konačni učinak kineskog djelovanja“?
Kemp konstatira da je „Ostalo malo sumnje da nastavak uspona Kine označava događaj koji oblikuje 21. stoljeće“ i poziva se na Lee Kuan Yewa, prvog premijera nezavisnog Singapura, „oca Singapura“ kako su ga nazivali, koji je za svoja tri desetljeća duge političke karijere učino ono što je i obećao, Singapur za života jedne generacije iz „trećeg svijeta“ prebacio je u „prvi svijet“. Neposredno prije svoje smrti 2015. godine komentirajući uspon Kine on je izjavio: “Veličina kineskog narušavanja svjetske ravonteže je takvih razmjera da svijet mora pronaći novu ravnotežu. Nije moguće pretvarati se da je ovo samo još jedan veliki igrač. Ovo je najveći igrač u povijesti svijeta“.
Taj najveći igrač u povijesti svijeta po „Atlantic Councilu“ i njegovom predsjedniku Fredericku Kempu želi odigrati veliku igru u tri čina. U prvom činu Kina želi „istjerati SAD iz azijske regije ili barem smanjiti njegov utjecaj kako bi postigla regionalnu hegemoniju u kojoj bi svi regionalni akteri na kraju ovisili o njoj“. Prema Kempu u drugom činu „djelovanje prebacuje na globalnu razinu kako bi potisnula, ako ne i zamijenila SAD gdje god je to moguće – uključujući velike dijelove Europe – kroz svoju inicijativu „One Belt-One Road“. Konačno, u završnoj fazi „Peking želi do stote obljetnice Narodne republike Kine u 2049. godini postati dominantna ekonomska politička i ukoliko je moguće vojna sila u vremenu u kojem demokracije staginiraju, a autoritativni sustavi su na uzlaznoj putanji“.
„Atlantic Council“, koji u suštini odražava stavove američkog vanjskopolitičkog establišmenta, kroz članak svoga predsjednika analizira moguće učinke inicijative „One Belt-One Road“. Zaključuje da bi taj geokonomski i geopolitički projekt mogao nadmašiti svojedobni „Marshallov plan“ koji je milijardama dolara nakon 2. svjetskog rata financirao obnovu Europe. No za razliku od kineskog „Novog puta svile“ nije imao globalni utjecaj, niti je raspolagao resursima koje Kina namjerava iskoristiti za razvoj svog strateškog uspona. Procjenjuje se da Kina na svoj projekt „Novog puta svile“ ubacuje već sada 400 milijardi dolara sa stotinama milijuna u pripremi za projekte za sada 86 zemalja i međunarodnih organizacija, čemu se priključula i prva članica G-7, Italija. Na poslijetku tvrdi Kemp: „Sve veći broj stručnjaka vjeruje da Kina svojim djelovanjem želi zauzeti američku poziciju dominantne globalne sile i kreatora svjetskih pravila“.
S takvim procjenama suglasni su i autori knjige „How China Sees the World“, geopolitičari John M. Friend i Bradley A. Thayer koji iznose crne prognoze za zapadni politički i gospodarski sustav u sučeljavanju i konfrontaciji s Kinom. Prema njima “do 2040. godine institucije predvođene Zapadom će opstati, ali će njihova liberalna načela biti razrijeđena utjecajem koji će producirati Peking. Kako će se kineska ekonomska snaga povećavati u sve više zemalja kako u razvijenima tako i u zemljama u razvoju, povećat će se eksponencijalno i ovisnost o kineskoj trgovini i ulaganjima. Peking će iskoristiti svoju novu geoekonomsku moć kako bi pritisnuo države s kojima surađuje da umanje ili jednostavno napuste svoje demokratske vrijednosti i liberalnu politiku. Tu moć će im pružiti njihovi narasli ekonomski potencijali“.
Frederick Kemp u svome članku zaključuje da ako Kina postigne svoje utvrđene razvojne ciljeve u etapama do 2021. godine kada je stogodišnjica osnutka KP Kine, a zatim i za stogodišnjicu Narodne Republike Kine u 2049. godini, u tom trenutku, prema dosadašnjim stopama rasta kinesko gospodarstvo bit će 40 posto veće od američkog gospodarstva. Kemp je međutim uvjeren da SAD i njegovi zapadni saveznici imaju dovoljno snage oduprijeti se usponu kineske moći i sudbini Zapada kakvu on vidi jer prema njemu u izboru između SAD-a i Kine većina zemalja svijeta i dalje bi kao domintnog aketera upravljanja svjetskim poretkom vidjela demokratski SAD, a ne autoritativnu Kinu. Više je nego očito da utjecanji „Atlantic Council“ pitanje kineskog uspona na globalnoj razini vidi kao sučeljavanje SAD-a i cijelog Zapada s Kinom i kao sudbinsko pitanje opstanka zapadnog svijeta.
Takvim prosudbama vodeći analitičari američkog vanjskopolitičkog establišmenta dolaze na samu granicu zaključka da je zapravo riječ o sukobu civilizacija, a ne samo o klasičnom ekonomskom i geopolitičkom nadmetanju za premoć u svijetu.
Tu granicu prema Minxin Peiu, ravnatelju „Keck Center for International and Strategic Studies“ kalifornijskog sveučilišta “Claremont McKenna“ u travnju je prešla Kiron Skinner, direktorica planiranja politke američkog State Departmenta, ni malo beznačajna dužnosnica američke vanjskopolitičke administracije, jer je po svom položaju istovremeno i savjetnik Državnog tajnika za planiranje dugoročne politike na visokoj razini. Ona je, prema Peiu, na sigurnosnom forumu u Washingtonu 29. travnja 2019. godine današnji sukob između SAD-a i Kine opisala kao „borbu uistinu različitih civilizacija i različitih ideologija kakvu SAD nikada ranije nisu vodile“. Skinner aludira da je zapravo riječ o sukobu civilizacija za razliku od ranijeg američkog sučeljavanja sa SSSR-om koji je opisala kao „borbu unutar zapadne civilizacije“. Skinner je izjavila da će rivalstvom s Kinom SAD „prvi put dobiti velikog konkurenta moći koji nije bijelac.(„ not Caucasian“). Njenu izjavu prenio je i „The Diplomat“ komentirajući u članku od 8. svibnja otkrivanje sasvim nove dimenzije Trumpove vanjske politike koja je na vidjelo izašla izjavom Skinner. „Foreign Policy“ u članku od 2. svibnja pod naslovom „The Slip That Revealed the Real Trump Doctrine“. „Foreign Policy“ tvrdi da je Skinner otkrila pravu Trumpovu doktrinu i da govor o sukobljenim civilizacijama otkriva rasističku i opasnu agendu američkog vodstva pod predsjednikom Trumpom.
Godinama su novinari, znanstvenici i analitičari Trumpove administracije pokušavali definirati “doktrinu Trump” čiji pristup vanjskoj politici nije lako kategorizirati. No istupom Skinner, koji prema „Foreign Policy“nije riječ o gafu, otkrivena je suština o tome kako administracija predsjednika Trumpa vidi svijet. Sučeljavanje s Kinom s geokonomskog i geopolitičkog aspekta ovom izjavom podignuto je na razinu civilizacijskog sukoba.
Očito, ozračje kinesko-američkog sučeljavanja na globalnoj razini i rasplamsalog trgovinskog rata toliko je nabijeno energijom sraza da nastupi sučeljenih strana postaju sve grublji, a s američke strane iskazi neprijateljstva sjevaju poput munja. Sve manje se biraju riječi i američki dužnosnici počevši od Skinner na dalje sve češće impliciraju ili pak otvoreno iskazuju da je u pozadini sukoba rat civilizacija, rat bijele rase za opstanak.
No tu američka strana ulazi u neočekivanu problematičnu situaciju jer ako je tome tako, i ako ostanu pri takvim pozicijama tumačenja borbe za geoekonomsku i geopolitičku prevlast s Kinom, kako će takve, u suštini rasne političke postavke objasniti svojim azijskim saveznicima na čiju podršku računaju i s kojima pokušavaju uspostaviti čvršće političke i vojne veze na crti nadmetanja s Kinom. Tim prije što ti azijski saveznici na čelu sa Japanom, Južnom Korejom, Filipinima već sada u skladu sa svojim nacionalnim interesima iskazuju uočljiv otklon od američke strateške matrice i proigravaju svoje samostalne dionice u novom velikom sukobu na Pacifiku koji se ukazuje na obzorju.
Nastave li dužnosnici SAD gurati paradigmu sukoba civilizacija u sučeljavanju s Kinom i njenim Putem svile, biti će ugrožena azijska savezništva, zašto SAD već sada imaju razloga za zabrinutost. Nedvojbeno je da koliko god Amerikanci tvrdili da na azijske saveznike djeluje kineska politika i udaljava ih od Washingtonske vodeće strategije prema Aziji na njih utječe i loše pozicioniranje američke politike.
Prikazana stajališta utjecajnih američkih geopolitičara i thik-tankova u kojima djeluju, a koji su pak blisko uvezani za kreatorima američke vanjske politike zorno iskazuju kako američka politika gleda na uspon Kine prema globalnoj razini i nesporno pokazuju pozadinu interakcije američke i kineske politike koja svakim danom sve više prerasta u sukob divovskih razmjera. S obzirom na snagu sučeljenih strana on može završiti nekakvom win-win situacijom bez pobjednika i poraženog, ali može završiti i u kataklizmičnom srazu, koji pak može poprimiti različite oblike sukoba – od žestokog trgovinskog rata, posredničkih oružanih sukoba do direktnog vojnog sučeljavanja. Samo nepopravljivi optimisti kladili bi se u prvu varijantu razvoja zbivanja.
0 komentara