Mario Stefanov: TAKO SU GOVORILI GOSPODARI IMIGRACIJE

Dok traju beskonačne  europske rasprave o imigracijskoj krizi ona se kroz medije prikazuje kao nekontrolirana pojava, nešto protiv čega se nije moglo unaprijed djelovati, a sada eto, vodeći europski političari  moraju otklanjati njezine posljedice.

Mit o imigracijskoj krizi, kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, služi prikrivanju odgovornosti vodeće  političke elite. No  on pada na činjenicama koje  su neumoljive i otkrivaju  stvarnu svrhu i genezu onoga što se događa.

Kako bi se raskrinkale lažne vijesti i lažne paradigme koje proizvode politički i korporativno kontrolirani mediji, jedini način je podsjećanje na ranije izjave političke elite, s njima povezanog financijskog i gospodarskog kompleksa kojem služe i njihove konkretne postupke tijekom krize, jer zaborav građana je najjače oružje industrije lažne stvarnosti u svrhu vladanja.

Iako je od samog početka, već površnim uvidom u kauzalni niz događaja tijekom posljednjeg desetljeća na geopolitičkoj karti Europe i Bliskog istoka bilo jasno kako u pozadini svega stoji veliki novac, u trenutku pokretanja masovnog imigracijskog tsunamija gospodari europske finacijske i gospodarske moći, potpuno uvjereni u uspjeh imigrantske operacije skidaju maske i javno, trijumfalno objavljuju svoju pobjedu.

Tadašnji hladni i proračunati njemački ministar financija, a od 2017. god. predsjednik Bundestaga, Wolfgang Schaeuble,  poručio  je krajem 2014. godine kako  je imigracija dobra za zemlju i da političari moraju bolje objasniti građanima kako od nje svi imaju koristi.  “Svijet je otvoreniji, a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskog rata za ponovnu izgradnju zemlje, tako i danas trebamo imigraciju”, izjavio je tada za „Bild“ i dodao: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati“.

Zaklada “Bertelsmann“ potom objavljuje studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća svake godine u prosjeku trebati  više od pola milijuna imigranata kako bi zadržala stabilnost mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njezin čelnik Joerg Draeger upozorio je „da se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije, već se mora pripremati  teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“. Predsjednik  „Bundesbank“  Jens Weidman za „Suddsche Zeitung“ izjavljuje kako Njemačkoj već  nedostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“.

Uslijedili su potom ohrabrujući pozivi  njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija  i banaka,   a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel.

Početna ideja je dakako bila, da će imigracijski val, nasilno i organizirano gurnut prema Europi, koji je nemoguće asimilirati, dodatno,  uz postojeći već  primjenjeni arsenal neoliberalnih  društvenih i gospodarskih umotvorina,  razmekšati europsko socijalno tkivo, radno zakonodavstvo, socijalnu sigurnost, razoriti društvene zajednice i ugroziti sam pojam nacionalnih i olakšati centralizaciju EU i njezino pretvaranje u nadnacionalni paradržavni mehanizam. Europska financijska i gospodarska elita s imigracijom  će dobiti,  računalo se, podobnu i podatnu, gotovo besplatnu radnu snagu koja će pritisnuti tržište rada i omogućiti obaranje cijene rada i primjenu novih oblika rada i zapošljavanja. Pri tom uopće nije bitna obrazovna struktura imigracijske radne snage, slobodno mogu ostati i nepismeni, jer je tehnološki razvoj doveo do visoke razine automatiziranog upravljanja proizvodnjom. Za samo upravljanje proizvodnim procesima dovoljan je mali broj visokokvalificirane radne snage, a ostali dijelovi proizvodnje tehnološki su optimizirani brzoj obuci i  radnoj prilagodbi neovisno o obrazovanju radnika. Liberalna agenda ionako već polako razgrađuje mit o značaju obrazovanja za gospodarski rast. Tako, profesor Ricardo Hausmann sa Sveučilišta Harvard, bivši ministar planiranja Venezuele i nekadašnji glavni ekonomist  „Inter-American Development Bank“, osporavajući direktnu vezu ulaganja  u obrazovanje i gospodarskog rasta države tvrdi: “Većina vještina koje posjeduje radna snaga su stečene na poslu. U većini modernih tvrtki manje od 15 posto radnih mjesta podobno je za novog radnika bez radnog iskustva, što znači da poslodavci traže nešto što ne  pruža obrazovni sustav. Kako bi se povećali prihodi mora se povećati produktivnost radnika, a očito je da nešto drugo, a ne obrazovanje, čini ljude negdje produktivnijima nego na drugim mjestima. Uspješna strategija rasta treba shvatiti što je to.“

A što je to shvatila  je očito  gospodarska strategija Njemačke i  vodećih europskih država kada se toliko posvetila imigracijskoj radnoj snazi s ratom spaljenih i siromašnih dijelova svijeta. Kako to zacijelo nije dobra zarada, jer je europska korporacijska elita trenutačno zaokupljena  kako je dokinuti i domaćim radnicima ostaje samo jedan motiv te nove radne snage – strah imigracijskog radnika da će biti protjeran tamo odakle je došao. To je bit europske filantropije i tobožnje brige za izbjeglice, te istinski izvor njemačke i europske  zapetljanosti u konce imigracijske krize.

Početne negativne reakcije njemačke i europske javnosti tijekom 2015. godine odmah su se pokušale  preusmjeriti na navodno neželjenje posljedice globalizacije, koju je, tobože, nemoguće kontrolirati, pa je  njemački ministar financija  Wolfgang Schaeuble na  marginama sastanka MMF-a i Svjetske banke u Limi hladno  ustvrdio  kako je imigracijska kriza u Njemačkoj i Europi samo „odraz realnosti globalizacije“. Dakle viša sila, kao sastavnica geoekonomskog sustava na kojem počiva njemačko, europsko i svjetsko gospoodarstvo, pa je svaki otpor imigraciji istvoremeno i ugroza za taj sustav.

Čelni čovjek njemačkog industrijskog  kompleksa, predsjednik Njemačke industrijske komore (Bundesverbands der Deutschen Industrie- BDI) Ulrich Grillo još u prosincu 2014. godine  praktički najavljuje i potiče masovnu imigraciju,  otvoreno za DPA izjavljujući: “Zbog negativnog trenda našeg  demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“. Tada se procjenjivalo  kako je namjera  krupnog kapitala  u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i  da bi  za održanje tadašnje  stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine bilo potrebno imigracijom povući oko  2,5 milijuna useljenika. Svi oni poslušno bi radili za minimalne nadnice, ne pitajući za nekakve kolektivne ugovore i slične izmišljotine pregažene europske socijalne paradigme, a i lako bi ih se bilo riješiti – jednosmjernom kartom prema državama porijekla. Barem tako su računali  europski veliki  politički i gospodarski stratezi, uvijek iznova  zanemarujući činjenicu kako stvarni život piše svoju povijest, bitno drugačiju od  planirane u njihovim pohlepnim i nakaradnim društvenim projekcijama. Dovoljno je danas  pogledati Francusku nakon masovnog uvoza  novih radnika iz svojih bivših kolonija 70.-ih godina prošlog stoljeća, s enklavama na svom teritoriju, u kojima se gotovo ne priznaju francuski zakoni i u koje čak i francuska policija ulazi samo kad mora i uz prethodne pripreme. Jedino je potpuno slobodan ulaz lokanih i državnih socijalnih transfera – novac i socijalni stanovi da, ali ne i francuska kultura, zakoni i predstavnici vlasti. A francuski gospodarski i politički lideri u doba masovnog useljavanja govorili su isto ono  što je 2014. godine  govorio Ulrich Grillo.

Pritom kršćanskim milosrđem, na koje se Grillo licemjerno poziva, blasfemično prikriva gole financijske interese, pritisak na njemačku radnu snagu i građane i zahtjeve za  promjenu useljeničkih zakona i radne regualtive. Inače Grillo je od 2016.  godine član nadzornog odbora vojno-industrijskog diva Rheinmetall AG, a od 9. svibnja 2017. godine predsjednik je nadzornog odbora.

Oglasili su se u to vrijeme  i čelnici najvećih industijskih korporacija, pa predsjednik uprave „Daimlera“  Dieter Zetsche izjavljuje  za „Bild am Sonntag” kako su „izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo, među kojima treba  treba tražiti  radnike za njemačke tvrtke. Moguće je da ćemo u azilantskim  kampovima  informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada  u Njemačkoj ili kod nas u Daimleru. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani  i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“. Prema  Zetscheu, potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kao bi se izbjeglice koje će raditi u Njemačkoj što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito smjerajući pritom na nužne zakonske izmjene  u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja. Zagovaranju imigracije, kao izvorišta radne snage za njemačku industriju, pridružio se i čelnik „Audia“ Rupert Stadler: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji nacin“.

Na konferenciji  njemačkog sindikata “IG Metalla“ u Frankfurtu 21. listopada 2015., njemačka kancelarka Angela Merkel poručuje  kako  imigracija nije ništa strašno i da je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj, osvajanjem novih tržišta do sada donijela neizmjerne koristi. Merkel tada kazuje: “Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije, postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti određeni stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.

Prvi je to put da je  tako visoki državni dužnosnik,  izrijekom, direkno i otvoreno  stavio u vezu globalizacijske procese koji se odvijaju kroz neobuzdani pohod društvenog i gospodarskog liberalizma, s bliskoistočnim ratovima i imigracijskom krizom u Europi.

Krajem veljače 2016. godine kancelarka Angela Merkel na Međunarodnom obrtničkom sajmu u Münchenu  zahvaljuje bavarskim poslodavcima na pozitivnom stavu prema imigrantima: “Želim zahvaliti svima Vama, poslovnim ljudima iz Bavarske. Dokazali ste kako imate pozitivan i konstruktivan stav prema izbjeglicama koje ovdje dolaze, traže i dobivaju posao. Otvoreni smo i akitivni i tu je naša snaga.“ Uz nju je,  kao simbol potpore stajao  sam vrh njemačkog gospodarstva – Ingo Kramer, predsjednik udruge njemačkih polodavaca (BDA- Bundesvereinigung der Deutschen Arbeitgeberverbände), Ulrich Grillo, predsjednik udruge njemačke industrije (BDI- Bundesverband der Deutschen Industrie) i Eric Schweitzer, predsjednik njemačke gospodarske komore (DIHK – Deutsche Industrie-und Handelskammertag).

Glavni tajnik Središnjeg saveza njemačkog obrta (Der Zentralverband des Deutschen Handwerks e. V. -ZDH) ponosno  je pred kancelarkom izjavio kako  je “2015. godina bila jedna od najuspješnijih godina, ali je preduvjet za daljnji rast pronalaženje dovoljnog broja kvalificiranih radnika i vježbenika. ZDH će, stoga, otvoriti programe osposobljavanja izbjeglica, kako bi stekli potrebne kvalifikacije i radno iskustvo.“ Predsjednik udruge njemačkih poslodavaca Ingo Kramer dodaje da „su u Njemačkoj na djelu ponovo populističke poruke koje ništa ne rješavaju, a ovo što mi radimo je pravi način“. Eric Schweitzer, predsjednik njemačke gospodarske komore, siguran je „da ograničenja za izbjeglice, kako ih neki provode, ne bi trebala postojati, jer oni  u tome ne mogu uspjeti. Granične  kontrole unutar EU i zatvaranja granica  izazvati će gubitak mnogih poslova i umanjiti  blagostanje u Njemačkoj. Ako ne postoji europsko rješenje granica mi ćemo pretrpjeti štete. Predsjednik udruge njemačke industrije Ulrich Grillo zaključuje: „Europa nije problem – Europa je riješenje.“

Čelnica francuskog FN-a Marine Le Pen tada je bila među rijetkima koji su otvoreno izrekli  kuda to sve vodi,  pa u listopadu 2015. godine sa stranačkog skupa u Marseilleu upozorava kako manipulacija imigrantima  od strane europskih sila i njihovih tvrtki,  prije svih Njemačke,  podsjeća na trgovinu robljem i poručuje: “Njemačka vjerojatno misli da je njezina populacija  na samrti i radi obaranja cijene rada namjerava zapošljavati robove kroz masovnu imigraciju….pa želi nas prisiliti da prihvatimo stotine tisuća tražitelja azila.“ Nekoliko dana kasnije, na sjednici  Europskog parlamenta, Le Pen je stvaranje izbjegličke krize i njezinu zlouporabu na teret  stavila cijeloj europskoj političkoj eliti: “Znamo prave zločince i ja ću  danas ovdje za dobrobit ljudi u Europi danas, a za dobrobit  imigranata sutra,  optužiti političke vođe u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i Bruxellesu i izravno Nicolasa Sarkozya i Francoisa Hollandea….. da su stvorili apsolutni kaos u Iraku, Siriji i Libiji…. i svi oni će snositi povijesnu odgovornost“. Nije čudo da je, uz mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je shvaćajući svu dubinu velike  strategije razaranja i porobljavanja imao hrabrosti stati u zaštitu svoje države, Marine le Pen najomraženija osoba u europskim labirintima moći. U međuvremenu uspjeli su je marginalizirati i potisnuti u političku sjenu. Barem za sada!

Početkom 2016. godine čak i po mnogima zli duh svjetske politike iskusni bivši američki državni tajnik Henry Kissinger u  intervjuu njemačkom „Handelsblattu“  obazrivo, diplomatski  ukazuje kako su stvari ipak otišle predaleko: “Europa  je suočena s najezdom  izbjeglica, a svjedoci smo rijetke povijesne pojave – granice se ne štite nego su se otvorile.To se nije dogodilo već nekoliko tisuća godina. Razumijem da je to potrebno s humanitarne točke gledišta. S druge strane moramo biti svjesni posljedica tih radnji. Ako se sastav društva ubrzano mijenja pod utjecajem izvana to može izazvati  posljedice povijesnih razmjera. Podupirem trenutne aktivnosti Angele Merkel. Ali ona također zna  kako postoji određena točka nakon koje počinje transformacija socijalne i političke strukture zemlje. Prije ili kasnije će se to dogoditi, poglavito ako se morate nositi sa skupinama koje se ne slažu s temeljnim vrijednostima zapadnog društva.“

No i na samom vrhuncu  teroristički napada u Njemačkoj i Francuskoj ,koje su većinom počinili imigranti, njemačka kancelarka Angela Merkel, tada, sredinom 2016. godine ostaje uporna i  izvješćuje javnost kako ne odustaje od svoje imigrantske politike: “Ostajemo kod naših temeljnih načela. Suočeni smo s velikim testom izdržljivosti i Njemačka  i čitava Europa. Ali mi ćemo svladati te izazove. Uspjet ćemo.“

Je li to uistinu misli i danas teško je spoznati,  jer su njene i izjave europske političke elite o imigrantskoj krizi nakon svakog iz beskrajnog niza sastanka  o toj temi sve bliže čistoj deluziji. Čelni ljudi  njemačkog gospodarstva i industrije sada  znakovito šute, kao i gospodarska elita ostalih namoćnijih europskih  država kojima je također imigrantska masa kao radna snaga bila namjenjena.

Nešto je ili pošlo  po zlu ili se pak prljavi posao i dalje uspješno u tišini odvija.

Bizarno, ali u suvremenom, neoliberalnom gospodarskom, političkom i moralnom  ustroju sasvim  normalno tadašnji predsjednik Njemačke industrijske komore  i zagovornik imigracije Ulrich Grillo, koji je govorio kako je “….. ova zemlja oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“, sada je predsjednik  nadzornog odbora Rheinmetall AG-a –  najvećeg njemačkog i europskog prozvođača naoružanja. Koncern prodaje najsuvremenije oružje na bliskostična ratna žarišta, pa  i  Saudijskoj Arabiji i njezinoj ratnoj  arapskoj sunitskoj koaliciji koja ga koristi u ratu Jemenu, na način da zabrane zaobilazi otvaranjem sestrinskih tvrtki u Južnoafričkoj Republici. Ništa neobično, jer je posao vođenja imigracije s bliskoistočnih prostora prema Europi od početka bio usko povezan s poslom proizvodnje imigranata.

Kompleks imigracijske krize i islamističkog terorizma jasno je pokazao pohlepu i licemjerje, kao osnovne motive političkog djelovanja promašene generacije europskih političara, i uvjerio europske građane kako je civilizacijski i ekonomski opstanak europskih naroda i njihovih nacionalnih država unutar Europske unije moguć samo odlaskom s političke scene vladajuće političke elite.

Otvoren je, stoga, diljem Europe proces izbornih detroniziranja  vladajuće liberalne  oligarhije koja se počela ponašati kao nova europska aristokracija, odvojena od europskih građana na koje gleda gotovo s prijezirom, nazivajući ih “gubitnicima globalizacije” (njemačka kancelarka Angela Merkel)´ili “bezubom sirotinjom” (bivši francuski predsjednik Hollande). Njihov uzor su postale dinastije koje su Europom vladale početkom prošlog stoljeća,  pred sam Veliki rat, sa svim mogućim posljedicama za europski mirovni poredak na gotovo identičan način kao prije sto godina, jer su uspjeli postići  situaciju da su geopolitičke i geoekonomske postavke europskog mirovnog sustava gotovo potpuno identične tadašnjima.

 

 

 

0 komentara

You may also like