Mario Stefanov: TKO JE PREŠAO KOREJSKI RUBIKON (4)

Američkim i savezničkim stratezima kristalno je jasno kako se sjevernokorejsko nuklearno oružje može koristiti i kao minsko-ekplozivna sredstva u cilju zaprječavanje smjerova napredovanja neprijateljskih snaga na samom tlu Sjeverne Koreje ili jednostavno u svrhu odmazde zbog vojnog poraza. Ukopano nuklearno oružje ili na drugi odgovarajući način postavljeno kao svojevrsno nuklearno minsko polje, kopneni prodor na sjevernokorejski teritorij u velikoj mjeri bi usporio i učinio jednostavno preskupim.

Nameće se logični zaključak, da jednako  kao za Korejskog rata 50-ih godina prošlog stoljeća, iza svega što radi Sjeverna Koreja zapravo direktno ili posredno stoji Peking i da se u proteklih sedam desetljeća na  geopolitičkom planu nije ništa promijenilo. Kako je primirjem zamrznut rat, tako je na Korejskom poluotoku zamrznuta i podjela sfera utjecaja vanjskih sila. Da tomu nije tako i da Kina nije ključni oslonac, kontolor i manipulator sjevernokorejske politike, zašto bi inače dobro informirani  Christopher R.Hill u pokušaju definiranja budućih poteza američke politike upućivao na dijalog  sa Kinom.

Kamo god se pogleda, od jedne analize do druge, uvjek se kao središnji moderator krize i zbivanja pojavljuje Kina. Čini se kako je upravo ona ovoga puta opasnom igrom sa Kim Jong-unom i njegovim nuklearnim programom prešla korejski Rubikon. Peking je, povlačeći slabo vidljive ali čvrste svilene niti ujecaja na sjevernokorejski režim i postupno  zaoštravajući krizu,  procijenio kako je nastupio trenutak kada svoje strateške opcije mora aktivnije plasirati i cijelu igru podignuti na višu razinu. Kim i njegov režim, koji je i do sada u principu svima odgovarao jer je održavao stanje podjeljenosti, sada je, čini se, odigrao aktivnu ulogu u korist Kine. Uostalom,  samo slijepac ne vidi da najmanje štete od svega što se događa posljednjih mjeseci ima upravo Kina. Može se reći da sve to Kini zapravo ide u korist pa nije stoga čudo da u trenucima kada Sjeverna Koreja, njezin najbliži susjed, postaje nuklearna sila, Kina ne pokazuje ni trunku uznemirenosti, što je najbolji znak da se sve odvija po njezinim planovima. Da tome nije tako, kineska smirenost  dok im susjed pribavlja nuklearno oružje graničila bi s geopolitičkim ludilom.

Razbijanje nuklernog kluba i guranje novog nuklearnog  igrača kao  svoj štit pred američke pozicije u Aziji, strategija je Pekinga. Uostalom, Kini odgovara širenje kluba posjednika nuklearnog oružja jer to američke interese ugrožava više nego njezine. Ni raspoređivanje u regiji američkih raketnih sustava protuzračne obrane Patriot i THAAD, kao odgovor na sjevernokorejske prijetnje, ne uzbuđuje pretjerano Kinu jer bi elementi protuzrakoplovne i proturaketne obrane ionako pod nekim drugim izgovorom tamo bili postavljeni u daleko široj operaciji jačanja američkih i savezničkih vojnih efektiva na Pacifiku, u cilju sprječavanja dovršenja kineskog obrambenog pojasa u Južnokineskom moru i projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih opcija na Pacifiku i prema Africi i Europi.

Ovako Kina samo stvara dodatne probleme američkom i savezničkom vodstvu manipulirajući  režimom  s nuklearnim naoružanjem. On,  za razliku od etablirane sile kao što je Kina, može sebi dozvoliti nepredvidivost  postupanja, a kako Kina na njega ima odlučni utjecaj tako posredno za kineske suparnike i protivnike  jača i opasnost od kineskog vojnog  potencijala i daje mu elemente nepredvidivosti. Sjeverna Koreja je izolirana od međunarodne zajednice ili, kako bi to američki stratezi  rekli, „odmetnuta država“ i sebi može dozvoliti ono što Kina ne može. Krajnje pojednostavljeno i grubo rečeno, Kina režim u Pyongyangu koristi na isti način na koji je američka politika sve donedavno gotovo otvoreno, a sada puno diskretnije, koristila  ISIL i srodne organizacije holdinga islamističkog terora. Što uostalom nije izum modernog doba – oduvijek su države koristile tobože nekontrolirane entitete i vojne i paravojne snage za ostvarenje svojih ciljeva poredničkim korištenjem vojne moći. Slikovito, Kina stvara dojam da na povodcu vodi agresivnog  pit bulla, kojega eto teškom mukom obuzdava i koji joj se svakog trenutka može oteti kontroli i okomiti se na kineske regionalne suparnike i njihove američke saveznike. Sve bi na kraju rezultiralo novim korejskim ratom nesagledivih razmjera i posljedica, pa se šalje poruka da je stoga bolje razgovarati s Pekingom koji će uz određene benefite i interesne pogodbe i dalje obuzdavati opasnu i nepredvidivu Sjevernu Koreju. Istovremeno će se, na opće zadovoljstvo svih zaintersiranih sila, učinkovito sprječavati korejsko ujedinjenje i stvaranje nove sile koja bi srušila sadašnji regionalni geopolitički ustroj. Takvu poruku šalje Peking.

Novi korejski rat usitinu bi za sve uključene u korejsku krizu  značio  ulazak u mračnu sobu za koju nitko ne zna što u sebi skriva. Američke vojne snage na svojoj koži osjetile su svu težinu ratovanja na Korejskom poluotoku i to u uvjetima apsolutne zračne prevlasti. Za vrijeme tog rata, američke, južnokorejske  i ostale savezničke snage, odgovarajući na sjevernokorejski napad pregazile su Sjevernu Koreju, ali su  izbijanjem na kinesku granicu ušle u rat s Kinom. Nakon prelaska masivnih kineskih snaga preko pogranične rijeke Yalu i prethodnog prikrivenog ubacivanja oko 200 tisuća kineskih pješaka u američku pozadinu, uslijedilo je izvlačenje iz kliješta i najveće povlačenje američke vojske u cijeloj njezinoj povijesti, preko cijelog Korejskog poluotoka od krajnjeg sjevera i kineske granice do uskog mostobrana na samom jugu. U nastavku rata crta bojišnice ustalila se tamo odakle je i krenula, na 38. paraleli, koja je i danas crta razdvajanja sjevernokorejskih i južnokorejskih snaga. Za razliku od početka toga rata kada su od svih sukobljenih država samo SAD imale nuklearno oružje, danas ga imaju svi osim Južne Koreje.





Ne treba zanemariti ni činjenicu da ga u slučaju novog korejskog  rata Sjeverna Koreja može  efikakasno upotrijebiti čak i ako ne raspolaže sredstvima njegove dostave do neprijatelja.

Američkim i savezničkim stratezima kristalno je jasno kako se sjevernokorejsko nuklearno oružje može koristiti i kao minsko-ekplozivna sredstva u cilju zaprječavanje smjerova napredovanja neprijateljskih snaga na samom tlu Sjeverne Koreje ili jednostavno u svrhu odmazde zbog vojnog poraza. Ukopano nuklearno oružje ili na drugi odgovarajući način postavljeno kao svojevrsno nuklearno minsko polje, kopneni prodor na sjevernokorejski teritorij u velikoj mjeri bi usporio i učinio jednostavno preskupim. Uništavanje i žrtvovanje vlastitog tla i stanovništva radi zaustavljanja neprijateljskog napredovanja pamti moderna povijest Istočne Azije. Za japanske agresije na Kinu, vlada Čang Kai-šeka u cilju sprječavanja prodora japanskih snaga prema središnjoj Kini i privremenoj prijestolnici  Wuhanu odlučila je srušiti  brane i nasipe na Žutoj rijeci i poplaviti nadirućeg neprijatelja, ali i svoje stanovništvo. Miniranjem i rušenjem nasipa  kod Huayuankua,  između 5. i 7. lipnja 1938. godine, izazvana je ogromna poplava Žute rijeke čije vode su preplavile cijele pokrajine  Henan, Anhui i Jiangsu. Tisuće japanskih vojnika su se utopile, ali i  500 do 800 tisuća kineskih seljaka, a oko tri milijuna je moralo napustiti svoje domove. Uništeno je više tisuća sela, usjevi, a poljoprivredna zamljišta su učinjena dugoročno neupotrebljivim. Japanska vojska na kraju je ipak  u listopadu osvojila  Wuhan, ali s neplaniranim ogromnim gubicima. Ne treba sumnjati da bi isto  učinio i Kim Jong-un koristeći, umjesto Žute rijeke, svoje nukearno oružje. Ovakva mogućnost korištenja sjevernokorejskog nuklearnog potencijala ne pripušta se javnosti i medijima jer je, za razliku od udaranja po  američkom Guamu, u slučaju  rata uistinu realna. No stoga je dio geostrateške računice svih strana uključenih u korejsku krizu. Kakva je svrha ući u Pyongyang, ako ti potom netko pod nogama detonira nuklearnu eksplozivnu napravu?!

Kada su  sve zbrojili i procjenili mogućnosti  stvarne, a ne samo verbalne reakcije američke strane, kao i diplomatske i vojne mogućnosti Južne Koreje i Japana, Kinezi su prešli Rubikon i krenuli prema središtu političkog i vojnog upravljanja korejskom krizom, i  u konačnici se pokušati nametnuti  kao ključni arbitar najvažnijeg pitanja – mogućeg ujedinjenja Koreje. Ostaje za vidjeti koliko će u tome imati uspjeha jer i ostali zainteresirani imaju svoje instrumente djelovanja i jako dobro znaju što Kina radi. Promoviranjem Sjeverne Koreje u red nuklearnih sila, jer bez oslanjanja na Peking Pyongyang to nikada ne bi uspio, Kina je istovremeno narušila postojeći nuklearni klub i zadale nove probleme američkoj politici na globalnom planu. Ako je prošla Sjeverna Koreja, što će onda zaustaviti ostale? Paradoksalno, Kina otvaranjem vrata daljnje proliferacije nuklearnog oružja zapravo pokušava i na ovaj način u svoju korist  otvoriti vrata multipolarnosti  i razbiti postojeću unipolarnost međunarnog poretka sa SAD kao vrhovnom silom. U usporedbi s njezinim dosadašnjim geoekonomskim i geopolitičkim potezima, ovo je već vrlo gruba igra i uistinu označava prelazak  kineskog djelovanja u fazu velikih globalnih uloga i rizika otvaranjem  nove nuklerne ere.





-nastavlja se-

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like