Mario Stefanov: TRUMP KAO KARTAGA – U SVAKOM SLUČAJU TREBA BITI UNIŠTEN

Sve političke poteze koje poduzima oporba u SAD-u i sve što na političkom planu čini svodi se samo na jedno – Trumpa treba uništiti. Lideri oporbe demokrata uz asistenciju dijela Republikanske stranke predvođeni predsjednicom zastupničkog doma Kongresa Nancy Pelosi svaki svoj istup završavaju rečenicom  kojim je svoje govore,  bez obzira na koju temu,  završavao rimski konzul  Marko Porcije Katon –„ Uostalom smatram  da Kartagu treba uništiti“. Ovovijeka  Kartaga američke politike nije nitko drugi do legalno izabrani američki predsjednik Donald Trump.

Pokušaj iznuđivanja eliminacije  predsjednika  Donalda Trumpa  novim pokretanjem istrage o opozivu (impeachment) zbog njegova razgovora s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, samo je posljednji u nizu serije upornih, često izuzeto okrutnih i bezglavih, napada na  američkog predsjednika . U razgovoru sa Zelenskim Trump ukrajinskom predsjedniku  sugerira, naglašavamo sugerira, a ne zahtjeva,  kako mediji prenose,   poduzimanje inače legalne i zakonite provjere  razloga obustavljanja istrage koja je u Ukrajini provođena protiv plinarske  tvrtke preko koje je  sin bivšeg američkog potpredsjednika  Joea Bidena i najizglednijeg Trumpovog  protukandidata na slijedećim predsjedničkim izborima izvukao zavidna financijska sredstva.

Uzgred rečeno, nikoga ne zanima na kakav način se to  Bidenov sin obogatio u ukrajinskom biznisu i ratnom kaosu, baš u doba Obamine administracije u kojoj je njegov otac gotovo cijelo desetljeće bio potpredsjednik. Gotovo je nemoguće izbjeći pomisao  da to nije moglo biti  izvedeno bez oslonca na tadašnju američku  administraciju  o čijim odlukama je Ukrajina životno ovisila.

Dakako, o američkoj pomoći  i podršci ukrajinska vlast ovisi i danas, te stoga s druge strane Trumpova sugestija ipak ima određeni učinak pritiska. No sudeći prema transkriptima cijeli razgovor je u okvirima uobičajnih odnosa između država, posebice između onih koje se nalaze u međusobnom odnosu principala i vazala, ili kako bi se to danas reklo u tkzv. „strateškom partnerstvu“. Američki predsjednik je to izveo na svoj direktni način u stilu slona u staklarskoj radnji, što mu inače nije strano. Za razliku od njega nobelovac, veliki intelektualac i dobročinitelj  Barack  Obama to bi također hladno učinio, ali  bez svog direktnog angažmana,  preko posrednika iz obavještajnih struktura  ili diplomatske službe. Za svoga mandata pokrenuo je barem pet krvavih ratova na Bliskom istoku u kojem su poginule deseci tisuća ljudi, a deseci su se razbježali u progonstvo. Za svo to vrijeme na njegovom licu ostao je neodoljivi  simpatični osmijeh i nonšalancija predsjednika koji povremeno svraća  u McDonald’s. Što se tiče Ukrajine za njega bi to zacijelo u tišini ispod stola obavila   Victoria Nuland, bivša pomoćnica američkog državnog  tajnika za europske i euroazijske poslove i stvarni terenski moderator  cijele ukrajinske krize. Istini za volju, i ona je imala svoje blistave trenutke kao što je telefonski razgovor s američkim veleposlanikom u Ukrajini Geoffreyem Pyattom u siječnju 2014. godine, odmah nakon rušenja Viktora Janukovića i otvaranja krize kojeg je neposredno pred slijetanje upitala je li obavio sve što je trebao. Kada je on odgovor da predstavnici Europske unije još uvijek sudjeluju u razgovorima izrekla je glasovitu  rečenicu: “Fuck the EU“, priopćivši mu  da ona upravo stiže i da će preuzeti  stvar u svoje ruke. Za razgovor se ne bi ni znalo da ga nisu snimili oduševljeni ruski obaviještajci, a ruska politika snimku pustila  u javnost. Na djelu se vidjela  sva licemjernost američke politike pod Obaminom administracijom. Danas bi Donald Trump ukoliko bi uopće imao potrebe,  to isto u lice sasuo i samoj Angeli Merkel ili Junckeru.

Od samog proglašenja rezultata izbora predsjednik Trump našao se na udaru u povijesti američke demokracije do sada neviđene orkestrirane kampanje političke i osobne difamacije. Po njemu su tukli svi i prije nego što je preuzeo dužnost predsjednika, od kongresmena i senatora do striptizeta i notornih prostitutki od kojih je jedna u vodećim američkim medijima dala i svoju stručnu ocjenu Trumpovih seksualnih  sposobnosti. Optužili su ga čak da je imao i spolne odnose s  playboyevim  zečicama kao da je riječ o uglednim znanstvenicama  kojima je razvratni Trump uletio u sobu dok su pručavale Shakespeareova  djela i rješavale probleme s područja nuklearne fizike. I to se sve godinama  plasira preko mainstream medija, koji uporno drže širom otvorena ulazna vrata za takve sadržaje, pa se taj očito dobro  osmišljeni i bogato financirani barnumovski cirkus i dalje održava u medijskom prostoru, a potom se njegovi odjeci valjaju američkim političkim krajobrazom, i na kraju ulicama američkih gradova. Upravo je to i cilj široke operacije kompromitacije američkog predsjednika koja se provodi na dvije razine. U političkoj sferi realizira se istragama ili o ruskim kontaktima Trumpovih bliskih suradnika, obavještajnim aferama, ili  provjerama poslovanja njegovih tvrtki, a sada i istrazi o razgovoru s ukrajinskim predsjednikom koji je tobože za cilj imao sramoćenje najizglednijeg protukandidata, Joea Bidena. Na uličnoj,  reklo bi se huliganskoj razini provodila se osobna difamacija predsjednika iznošenjem detalja iz njegova privatnoga života, a posebno se na udaru našla njegova supruga.

Cilj kampanje, dakako, nije samo sramoćenje predsjednika Trumpa i umanjivanje njegovih izgleda za slijedeći mandat, nego njegova potpuna eliminacija iz američkog političkog života zašto bi savršeno poslužio njegov opoziv od strane Kongresa.





Kriteriji za traženje opoziva definirani  su tijekom 1970. godine od strane vođe manjine u Predstavničkom domu Kongresa i kasnijeg predsjednika SAD-a, Geralda Forda prema kojima razloge opoziva određuje “ono što većina Predstavničkog doma Kongresa smatra da je opravdan razlog u određenom povijesnom trenutku”. Fordova definicija je općeprihvaćena u američkom političkom sustavu, pa bi suradnja i petljanje s ruskim političkim i obavještajnim akterima u ovome povijesnom trenutku bio više nego dobar razlog opoziva. No predhodni pokušaji utemeljeni na tom razlogu nisu uspijeli, a ovaj koji se odnosi na neprimjerenu komunikaciju s liderom savezničke i prijateljske države gledano s vanjsko-političke pozicije ima još manje šanse. No u  fokus razloga za impeachment sada se stavlja udar na političkog konkurenta uz pomoć strane države, što je slijedom usvojenih Fordovih kriterija „opravdan razlog u ovom povijesnom trenutku“. U svakom slučaju ukoliko i ne uspije opoziv novi napad na Trumpa biti će korak naprijed u spriječavanju njegovog drugog predsjedničkog mandata.

Ali ono što uistinu zapanjuje je snaga političkih protivnika s kojima se Trump bori,  jer očito je da napadi na njega od samih izbora pa sve do danas ne dolaze isključivo iz demokratskog tabora nego i iz dijela Republikanske stranke.

Postavlje se stoga pitanje kakva je to strašna politička sila koja okuplja protiv Trumpa i političke snage demokrata i republikanaca, kakav je to moćni politički mehanizam protiv kojeg se bori američki predsjednik Donald Trump kada uspijeva protiv sebe ujediniti vječno nepomirljive protivnike s demokratske i republiakanske strane američke politike?





Ta nadstranačka politička snaga koja se u američkoj politici osjeća već gotovo dva desetljeća polako ali sigurno ruši tradicionalne stranačke podjele i nameće američkoj politici svoje političke agende koje se temelje na liberalnim vrijednostima i američkom liberalnom intervencionizmu diljem svijeta.

Za njih je Donald Trump neželjeno dijete američke politike i kada nisu uspjeli isprovocirati njegov pobačaj ( a inače su zagovornici slobode pobačaja kao sastavnog dijela liberalne doktrine), pokušavaju ga prilagoditi sebi odnosno u svoju koncepciju liberalnog intervencionizma, pa su stoga krenuli u obuzdavanje njegovog samostalnog djelovanja, okruživši ga sa svih strana i vršeći na njega pritisak. A ukoliko to ne uspije američka Kartaga oličena u Trumpu mora biti uništena i uklonjena s predsjedničke pozicije. Drži se čak da  predsjednica zastupničkog doma Kongresa Nancy Pelosi i ne želi opoziv Trumpa, nego ga jednostavno rečeno želi vidjeti u zatvoru. Pelosi pripada tom moćnom političkom krugu koji desetljećima vlada američkom politikom i na čijem se udaru  našao predsjednik Trump.

Taj utjecajni politički kompleks američke politike često se naziva neokonzervativcima ili „neoconsima“. Dakako, ti tkzv. neokonzervativci nemaju nikakve veze s vrijednostima konzervativizma i taj naziv koji se često koristi zapravo služi za prikrivanje stvarnog agresivnog,  liberalnog  karaktera toga političkog kruga. Oni svoju ideologiju vuku iz militantnog, liberalnog intervencionizma koji teži stvaranju i održanju liberalnog  globalnog svjetskog poretka pod unilateralnom američkom dominacijom. Neokonzervativci povezuju dijelove ljevičarskih doktrina s potpuno slobodnim i nesputanim tržišnim gospodarstvom. Zapravo su ideološki slijednici američkog predsjednika Woodrowa Wilsona pod čijim utjecajem je i kreiran zlosretni Versailleski poredak u Europi, čiji demoni još i dan danas trgaju europsku socijalnu i političku strukturu. Wilson je promovirao američku izuzetnost i vjeru u američku misiju oblikovanja svijeta po svojoj mjeri. Neokonzervativna doktrina koja okuplja moglo bi se reći udarni dio američke politike danas je u biti neoliberalna doktrina prilagođena američkim uvjetima.

Ona i ne krije svoje ambicije ovladavanja američkom politikom putom prevladavanja bipartizma i američkog dominatnog  pozicioniranja u globaliziranom liberalnom poretku. Neki ih nazivaju i globalističkom liberalnom elitom koja je bezbrojnim nitima povezana s europskom liberalnom oligarhijom s kojom zajedno čini osnovicu globalnog liberalnog poretka.

S njima se trenutno ogorčeno bori američki predsjednik Donald Trump koji je eksponent sasvim drugih političkih snaga, nacionalnih i konzervativnih  i ne uklapa se u globalističku nadnacionalnu viziju svijeta kakvu stvaraju njegovi protivnici. Oni ga sada medijski i obavještajno gaze. Dovoljno je pogledati medije pod njihovom kontrolom kao što je Sorosev “Project Syndicate” u kojima Trump ima potpuno isti tretman diktatora i zlotvora kao primjerice ruski predsjednik Putin ili mađarski premijer Viktor Orban.

Vodeći ideolog političkog kompleksa koji  sve snažnije  pritiska američkog predsjednika Trumpa  i danas je  Robert Kagan, suosnivač  utjecajnog think-tanka „Project for the New American Century“ ( PNAC), čije su postavke postale doktrinarni  temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora.  Inače, Robert Kagan suprug je Voctorie Nuland, bivše pomoćnice američkog državnog tajnika i izvršne moderatorice ukrajinske krize. U vrijeme Obamine administracije ona je imala izuzetnu moć u kreiranju američke vanjske politike, potpuno nesrazmjernu sa svojim formalnim položajem u administraciji. Njen utjecaj i danas se osjeća u Washingtonu a eventualnim porazom Donalda Trumpa na slijedećim izborima lako bi mogla postati novim  američkim državnim tajnikom. Pobjeda Donalda Trumpa onemogućila je  neokonzervativni  politički krug da za sebe osigura neograničen utjecaj u kreiranju američke politike, što bi da je pobjedila Hillary Clinton bilo nedvojbeno ostvareno ili što će moći  biti učinkovito realizirano ukoliko na slijedećim predsjedničkim izborima pobijedi kandidat iz njihovog političkog miljea,  bio to Joe Biden ili netko drugi.

Robert Kagan, koji svoju vanjskopolitičku viziju Amerike naziva „liberalnim intervencionizmom“, zajedno s Williamom Kristolom osnovao je PNAC 1997. godine s ciljem promicanja ideje „globalnog američkog vodstva“ koje je „dobro i za Ameriku i za cijeli svijet“. Po postavkama PNAC-a SAD su „carstvo i to ne treba skrivati jer SAD zaista treba biti carstvo“ koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprječavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD, te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. I ako takva američka hegemonija ne bi rješila sve probleme svijeta ona je po Kaganu „bolja od bilo koje zamislive alternative“. PNAC-u bliski think tankovi “Američki institut za istraživanje javnih politika” (American Enterprise Institute for Public Policy Research), “Američki odbor za javna pitanja Izraela” (American Israel Public Affairs Committee) i “Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti “(Jewish Institute for National Security Affairs) zajedno s njim formulirali su buduću američku bliskolistočnu politiku fokusiranu na zaštitu Izraela i liberalnu transformaciju arapskih država. PNAC je stvorio temelje za američke ratove u Afganistanu i Iraku i pokretanje revolucija tkzv.“arapskog proljeća“ koje su sada, već možemo sa sigurnošću tvrditi, rezultirale pokoljima epskih razmjera i masovnim ratnim zločinima za koji su odgovorni i oni koji su svojim suštinski geopolitičkim promišljanjima dali idejni temelj njihovom izvršenju. Nije stoga čudno što je PNAC iznenada ugašen 2006. godine, kada su postali svima vidljivi razmjeri iračkog krvoprolića i pljačke. Cijeli politički krug se potom okupio oko novoosnovanih think-tankova od kojih je sada aktualan „Center for a New american Security“(CNAS ) kojeg je ponovo ključni osnivač  Robert Kagan.

Koliki je bio utjecaj organizacije „Project for the New American Century“ na američki politiku svjedoči činjenica da je od 25 osoba koje su potpisale njene osnivačke akte njih 17 završilo na vodećim pozicijama Bushove administracije uključujući Dicka Cheneya, ministra obrane i kasnije potpredsjednika SAD, Donalda Rumsfelda, ministra obrane, i Paula Wolfowitza, zamjenika ministra obrane. U svakom slučaju kompletna današnja američka vanjska politika i geostrategija temelji se na geopolitičkim postavkama koncepta „Project for the New American Century“ i nastavlja se razvijati u okviru projekta „Center for a New American Security“ (CNAS), koji je tijekom svibnja 2016 .godine objavio studiju za novo američko liderstvo, doktrinu za novog američkog predsjednika, sasvim očigledno dizajniranu baš po mjeri političke osobnosti Hillary Clinton. U nju se izborni pobjednik i aktualni predsjednik Trump sa svojim antiglobalističkim,  vanjskopolitičkim stavovima uklapa kao gladna lisica u liberalnom kokošinjcu, jer im je studiju i cijelu strategiju jednostavno otpisao.

Trump nije proizvod  tog istog vodećeg elitnog političkog  centra američke politike. On je po svemu uistinu elementarna nepogoda  za njihov  dugo i pažljivo građen globalni koncept liberalnog  intervencionizma i ekspanzije. Geostrateška agenda tog moćnog  političkog kruga odavno je usvojena kao neformalna vanjskopolitička doktrina i primjenjena na terenu, a sada je po procjeni njenih kreatora opasno ugrožena političkim stavovima  američkog predsjednika Trumpa i financijskih  i političkih  krugova koji stoje iza njega.

U ovome trenutku tkzv. neconsi su se nakon poraza svoje kandidatkinje Hillary Clinton na predsjedničkim izborima uspjeli oporaviti hraneći se borbom protiv aktualnog predsjednika Trumpa. Utemeljeno se može reći da su se u punoj snazi vratili na američku političku scenu i da su se ne samo probili u unutarnji krug političkih suradnika Donalda Trumpa i njegovu adminstraciju, nego su ga zapravo opkolili sa svih strana. Danas su  „neokonzervativci“ ponovo preplavili Bijelu kuću i uživaju sve veći utjecaj ne samo u kreiranju i provođenju američke politike,  nego i u elitnom medijskom prostoru s učinkovitim utjecajem u stvaranju  javnog mišljenja. Jedan od najistaknutijih pripadnika neokonzerativnog kruga bio je i donedavni predsjednikov  savjetnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton,  kojeg je Trump početkom rujna prisilio na ostavku. Eliminacija tako značajnog političara iz kruga neokonzervativaca nije mogla proći bez odgovora i može se ustvrditi da se dio motiva za novu operaciju opoziva Donalda Trumpa krije i u Boltonovoj smjeni.

U svakom slučaju uspio opoziv ili ne,  pritisak neokonzervativnog kruga na američkog predsjednika će se nastaviti sve većom žestinom kako se približava vrijeme predsjedničke kampanje. I dalje će svaki istup oporbe bez obzira o čemu je riječ, bilo to o zdrastvenom sustavu, oružanim obračunima na američkim ulicama, pravo na nošenje oružja,  odnosima s Kinom, Rusijom i Europom, ili zaštitom američkih interesa na Bliskom istoku, uvijek završavati onom Katonovom rečenicom – „Uostalom , mislim da Kartagu treba uništiti“.

 

 

Komentari

komentar

You may also like