Mario Stefanov: Turska u geopolitičkoj ofenzivi

Granice rasta turske moći

Nema više dvojbe, nakon vojnih intervencija u Siriji, Libiji i posredno u Azerbajdžanu na Kavkazu, budi se staro carstvo s Bospora. Potezi Turske na diplomatskom planu i na samom terenu već sada prelaze okvire onoga što se nazivalo neoosmanizmom doktrinarno definiranim  u knjizi „Strateška dubina“  (Stratejik Derinlik & Türkiye’nin Uluslararası Konumu)  dr. Ahmeta Davutoğlua , nekadašnjeg  ministra vanjskih poslova i  turskog  premijera, smijenjenog nakon raskola s Erdoganom.

Više nije samo riječ o obnovi utjecaja Turske na prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo u njegovom virtualnom političkom izričaju. Ovo sada je stvarnost pokušaja izgradnje novoga carstva ili suvremenim rječnikom rečeno, nove geopolitičke integracije muslimanskog svijeta predvođene Turskom. Ankara je već sada od Egipta i Saudijske Arabije preuzela vodstvo velikoga dijela muslimanskoga svijeta ne birajući pritom, za razliku od Saudijske Arabije, svoje saveznike po sektaškim odrednicama. Turska politika istovremeno se povezuje sa libijskim sunitima i aktivno im pomaže, ali jednako tako i sa šijitima u Azerbajdžanu.

Možda najeksplicitniji izraz onoga što na vanjskopolitičkom planu čini Turska dao je Mustafa ef. Cerić, reis – ul- ulema Islamske zajednice u BiH od 1993. do 2012. godine. U maestralnom dokumentarnom filmu autora Gorana Rotima „Pax Americana“ prikazanog na HRT-u 22. studenoga ove godine, Mustafa ef. Cerić u kontekstu prilika u Bosni i Hercegovini osvrće se i na tursku politiku: „Kakva je alternativa Bošnjacima… hoćemo li se mi priključiti Turskoj koja će napraviti Europsku uniju? Pazite, Turska je na putu da napravi svoju Tursku uniju zajedno s Azerbajdžanom i sa svim ostalim zemljama. To jednom europskom političaru kad sam rekao zašto Turska ne može da…. nećete da primite u Europsku uniju jer su većinom Muslimani…. A što ako Turska dođe u situaciju da kaže mi nećemo u Europsku uniju nego ćemo praviti svoju uniju. On se zacrvenio i kazao – zar je to moguće. Evo, vidite da je to moguće. Pazite, Erdogan sada, vjerovali ili ne, ali on pravi svoju europsku….tursku uniju, kako god hoćete, od Libije gdje je zapravo sa svojim dronovima uspio da tamo postigne ono što je želio i ovo sada oko Azerbajdžana. To je naizgled neki regionalni rat, ali zapravo to je apsolutno Erdoganova strategija kako da tim narodima kaže – evo vidite kako će biti ako idete s Rusima, pođite sa mnom.“

Turska politika uspjela je u sučeljavanju najmoćnijih svjetskih sila poigravajući dvostruke igre sa svima i pritiskajući ih, pa i ucjenjujući svojim opcijama djelovanja ne samo se vojno nametnuti u Siriji, nego su njene trupe sada i u Libiji na krajnje zapadnom rubu područja na kojem ne nekada prostiralo Osmansko carstvo, a  nakon armensko-azerbajdžanskog rata i na Kavkazu, regiji prema kojoj je turska politika oduvijek imala aspiracije širenja svoga utjecaja. Ne treba zanemariti činjenicu da fizička prisutnost na terenu, poglavito u obliku rasporeda vojnih snaga znači i potencijal pune kontrole nekog prostora. Činjenica kontrole prostora uvijek je imala prednost pred diplomatskim nadmetanjima, a onaj tko je u posjedu teritorija i kontrolira stanovništva dominira politikom na tom području. Faktičko držanje teritorija protekom vremena najčešće dobiva i svoju legitimnost i pravni okvir. Na to Ankara dugoročno i računa. Njena politika korak po korak, oživljava sve turske geopolitičke opcije postavljene u „Strateškoj dubini“ Ahmeta Davutoğlua koja je postala doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja. Davutoglu u knjizi, a turska politika s nevjerojatnom upornošću u stvarnosti  repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do centra zbivanja na raskrižju svjetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva. Turska je po Davutoglu njegov prirodni nasljednik odakle proizlazi i njena strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njene povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog  carstva kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku Turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije  koji bi kontrolirao ne samo Bospor nego i Sueski kanal i njegovo povijesno naslijeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom  Azijom stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja. Turska kao obnovitelj takvog carstva, na Osmalijskom geopolitičkom prostoru, koje je nekada  objedinjavalo muslimanski  korpus  imala bi potencijal postati predvodnicom  islamskog svijeta.




Na konferenciji pod nazivom „Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“ održanoj  u Sarajevu u listopadu 2009. godine Davutoglu, tada ministar vanjskih poslova, još konkretnije iskazuje ambicije turske vanjske politike kada kaže: “Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Bliski  istok, zajedno s Turskom centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići.“

Turska politika danas je otišla mnogo dalje od onoga o čemu je pisao i kazivao  Davutoglu. Više nije riječ o stvaranju sferi utjecaja nego o konkretnoj fizičkoj prisutnosti na područjima obuhvaćenim „strateškom dubinom“ s političkim, vojnim i gospodarskim instrumentima. Ankara to ima zahvaliti između ostaloga i višegodišnjoj američkoj i europskoj politici na području Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka.

Američko i savezničko ratno prekrajanje Bliskog istoka pokrenuto revolucijama tzv. „Arapskog proljeća“ širom je otvorilo vrata efektivnoj realizaciji turskih geostrateških ciljeva definiranoj u doktrini „Strateške dubine“. Turska je imala spremne sve preduvjete za brzi prijelaz iz pasivnog modaliteta djelovanja u agresivno diplomatsko, pa i vojno promicanje ciljeva svoje geostrategije. Turska je jasno stavila do znanja i svojim saveznicima i svojim protivnicima koliko je zapravo geopolitički moćna i da su ključevi rata i mira, na prostorima na kojima se prostire njen utjecaj uključujući i dijelove Bliskoga istoka, u njenim rukama.





Pored toga, Turska kontrolira Bospor i Dardanele, jedini prilaz Crnom moru, čime se multiplicira njena geopolitička moć.  Prema Konvenciji iz  Montreuxa iz 1936. godine Turska može potpuno zatvoriti tjesnace za  brodove države s kojom je u oružanom sukobu, pa je tako primjerice početkom sirijske krize i ulaskom Turske u tamošnja ratna zbivanja odmah uputila prijeteće signale Moskvi, a zatvaranje Bospora za ruske brodove onesposobilo bi rusku Crnomorsku flotu i otežalo operacije  u Siriji.

Turska je  tako postala središnja os oko koje se prelamaju sve  bliskoistočne geopolitičke silnice. Bliska saveznica iz NATO-a kao geopolitički subjekt s političkim, vojnim, kulturološkim i vjerskim atributima Osmanskog carstva i efektivnom kontrolom prostora koji povezuje Europu, Afriku i Aziju uključujući i strateške  tjesnace Bospor i Dardanele i Sueski kanal riješila bi većinu problema američke  bliskoistočne strategije i omogućila planirano prenošenje težišta djelovanja prema južnim dijelovima Rusije, Iranu i konačno prema Kini. Ona je po mnogima „dragulj u kruni NATO-a“. Zaklinjući se na apsolutnu vjernost NATO saveznicima ona je to isto tražila od njih s očitom namjerom iznuđivanja ustupaka za svoju vlastitu dugoročnu politiku. Sličnom metodologijom u svezi tzv. migracijske krize, Turska, koja efektivno kontrolira migracijska kretanja u Europi, u šahu drži cijelu Europsku uniju neprestano je prisiljavajući na ustupke u korist njene dugoročne politike.

Stvaranje geopolitičkog vakuuma u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku pogrešnom politikom SAD-a i europskih sila prema muslimanskom svijetu, kojega su desetljećima iskorištavali u svojim globalnim obračunima sa SSSR-om, kasnije Rusijom i probuđenim kineskim divom, a zauzvrat su mu poklonili  krvave ratove i jačanje islamističkog ekstremizma jedan je od bitnih izvora porasta turskog utjecaja i geopolitičke moći. Nastalo nepovjerenje arapskog i muslimanskog svijeta prema SAD-u i Zapadu i s druge strane prema radikalnoj politici Saudijske Arabije, Turska je spremno iskoristila i postupno se nameće kao lider. Nitko drugi u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku nije ostao netaknut islamističkim revolucijama i građanskim ratovima da bi imao snage nametati se kao lider muslimanskoga svijeta. Nekada moćna arapska i muslimanska sila, Egipat, potpuno je uništena revolucijom tzv. „Arapskoga proljeća“ potaknutom i podržanom od strane SAD-a i europskih sila. Egipat je praktički vraćen dva desetljeća unatrag. Saudijska Arabija, kao čuvar svetih mjesta Islama uvijek će imati neupitan utjecaj u muslimanskom svijetu, no u ovom povijesnom trenutku, kada Turska kreće u ofanzivu, ona je komprimitirana vojnim neuspjesima u Jemenu, fizičkim likvidacijama političkih protivnika i neskrivenim širenjem ekstremizma diljem svijeta. Za administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa zajedno s većinom zaljevskih petromonarhija, osim Katara koji održava bliske odnose sa Turskom, ušla je u mirovne procese s Izraelom, što kod velikog dijela muslimanskog stanovništva izaziva sumnju i nepovjerenje.

U kontekstu turske ofanzive i početka praktične izgradnje neke vrste muslimanske unije pod turskim vodstvom i dalje ostaje enigma u kakvoj korelaciji su američka i turska politika – koliko su one sukobljene, a koliko djeluju u suglasju. Nepobitna je činjenica da bez američkih intervencija u muslimanskom svijetu Turska ne bi imala pozicije u Libiji, niti bi njene trupe manevrirale i djelovale po Siriji.




Također je nepobitna činjenica da su američka vojna intervencija u Iraku i Libiji i revolucije tzv.“Arapskog proljeća“ kao dijelovi iste agende stvaranja „Novog Bliskog istoka“,  u svojoj biti  rušenje starog mirovnog i državnopravnog poretka nastalog sporazumima sila pobjednica sklopljenima s poraženim državama među kojima i Osmanskim carstvom nakon 1. svjetskog rata. Mirom iz Versaillesa i kasnijim ugovorima s Turskom od kojih je odlučni bio ugovor iz Sevresa iz 1920. godine Turskoj su oduzeti osmanski bliskoistočni posjedi. Turska je kasnijim ugovorom iz Lausanne sklopljenim s pobjednicima 1. svjetskog rata donekle uspjela kompenzirati izgubljene teritorije, no bliskoistočni prostori zauvijek su ostali izvan turskog dosega. Versailleskim poretkom raskomadano je Osmansko carstvo, a  osmanski teritoriji na Bliskom istoku u skladu s tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot iz 1916. godine međusobno podijeljeni na zone britanske i francuske dominacije s formiranim arapskim državnopravnim entitetima potpuno ovisnim o Parizu i Londonu. Granice tih novih država, uključujući  i one Sirije i Iraka, povučene su proizvoljno u skladu s britanskim i francuskim interesima. Rušenje Iraka, a kasnije i Sirije kao jedinstvenih i cjelovitih država provedeno američkom i savezničkom vojnom silom ili obavještajnim manipulacijama s islamističkim ekstremizmom značilo je i istovremeno rušenje onog istog Versailleskog mirovnog poretka, koji je Osmanskom carstvu, odnosno Turskoj kao njegovoj pravnoj sljednici oduzeo bliskoistočni teritorij. Sasvim logični potez Ankare bio je da na tim prostorima, uguranim u ratni kaos i vakuum geopolitičkog poretka pokuša ostvariti svoje interese. Ukoliko zapadne sile, koje su stvorile Versailleski poredak, a time i Irak i Siriju taj isti poredak koji je oštetio Tursku ruše zajedno snjime stvorenim bliskoistočnim državama, turska politika s pravom nije vidjela ni jedan racionalan razlog zbog kojeg ne bi podržala takav slijed zbivanja i u njega se uključila. Ako njegovi tvorci ne poštuju više Versailleski poredak zbog čega bi Turska nastavila poštivati mirovni sustav koji je po nju od samog početka  bio nepovoljan. Ne treba se zavaravati, ni Sirija ni Irak više nikada nakon ubilačkih građanskih ratova potaknutih od strane SAD-a i europskih sila i divljanja ekstremista iz holdinga islamističkoga terora nazivali se oni Al-Qaeda ili ISIL, neće biti jedinstvene države. Nitko više ne može ni nekakvim magičnim geopolitičkim cijanofiksom slijepiti sučeljene i zakrvavljene etničke i vjerske skupine. Uostalom nije bez razloga bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith napisao o tome i knjigu pod znakovitim naslovom „Kraj Iraka“. Nije on neki nadobudni novinar nego iskusni diplomat i dobro informirani pripadnik američkog vanjskopolitičkog establišmenta.

U svakom slučaju bliskoistočna politika SAD i europskih saveznika sa svim svojim tragičnim učincima zapravo je omogućila uzlet turske politike. Da li je to preklapanje politika slučajno ili unaprijed dogovoreno, ostati će enigma. Proći će još dosta vremena do prvih spoznaja što se sve burnih proteklih nekoliko desetljeća stvarno zbivalo na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. Da li je Turska samo lukavo i agilno iskoristila posljedice Zapadnih vojnih, političkih i obavještajnih intervencija u arapskom i muslimanskom svijetu ili postoji nekakav dogovor između Turske i Zapada o podjeli utjecaja na euroazijskim prostorima tako da SAD i europske sile kontroliraju Europu, a turske se ambicije zadovolje na Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i Kavkazu i tako odvrate od europskih prostora. Istovremeno na taj način Turska i Rusija dovele bi se u poziciju međusobnog sučeljavanja praćenog povremenim nevoljkim  kratkoročnim i oportunističkim  dogovorima, što se u stvarnosti posljednjih godina i događa. Dakako, riječ je o čistoj špekulaciji. No stoji indikativna činjenica da sve što su SAD i europske sile posljednjih desetljeća radile na bliskoistočnim prostorima savršeno odgovara Turskoj. Dovoljno je samo navesti suludo izbacivanje nekada moćnog Egipta iz sfere moći na arapskim prostorima i razaranje sustava zasnovanog na Versailleskim ugovorima sklopljenima nakon 1. svjetskog rata kojima su Osmanskom carstvu, kao i Njemačkoj i ostalim gubitnicima rata, oduzeti teritoriji. Zar je uistinu moguće da američka i europska politika nije mogla predvidjeti učinke svoga djelovanja na turske strateške opcije?

Rapidno brzi uspon turske geopolitičke moći i oživotvorenje doktrine „Strateške dubine“ instrumentima „tvrde moći“ uključujući i neposredno vojno djelovanje u sebi krije i mnoge opasnosti za Ankaru, vladajuću strukturu i samog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Izuzetno brza realizacija usvojene doktrine u smjeru  faktičkog stvaranja  nekog oblika muslimanske integracije pod turskim vodstvom Turskoj stvara sve veći broj neprijatelja kako u arapskom svijetu tako i među europskih silama, koje plijen nastao ratnim razbijanjem mirovnog poretka Bliskog istoka pod izlikom „demokratizacije“ tih prostora i svrgavanja zlih diktatora namjeravaju zadržati za sebe. Njihovi zrakoplovi su u zoni zabrane leta nad Libijom uništavali ne samo ono što leti, nego i sve što se kreće po tlu, pa su na kraju likvidirali i libijskog čelnika Gaddafija, a potom organizirali kaos  u kojem su njihove kompanije velikim dijelom Francuske preuzele libijske naftne izvore. Danas je na njihov užas na prostoru nekadašnje Libije, koja također više nikada neće biti jedinstvena država, gdje su međusobno ratovali francuski i talijanski posrednici za račun svojih gospodara i njihovog naftnog biznisa sada prisutna turska diplomatska i vojna sila. I to da stvar bude gora po njih Turska je na strani međunarodno priznate vlade u Tripoliju. Turski utjecaj jača i u Africi, posebice u Maliju i time direktno zadire u prostor ekskluzivne francuske postkolonijalne dominacije i isisavanja sirovina i energenata poznat pod nazivom „Françafrique“. Sukob s Francuskom i europskim silama okupljenim u EU bio je neizbježan. Nastavlja se stoga i sukob s Francuskom oko prevlasti u Istočnom Sredozemlju. Silina tog sudara koja se očituje i u francuskom zahtjevu Europskoj uniji za uvođenje sankcija Turskoj samo dodatno svjedoči o narasloj turskoj geopolitičkoj moći. Francuska geopolitička zvijer koja je zamahom repa sa scene ovoga svijeta uklonila Gaddafija i uz pomoć saveznika uništila Siriju sada nemoćno gleda što čini turska politika tamo gdje je Pariz držao da je vodeća sila. Iluzorno bi bilo očekivati da Francuska ne pronađe način obračuna s turskim izazovom.

Nesumnjivo, turska vanjska politika je u ekspanziji ciljajući na mnogo veći zalogaj nego prethodnih godina- stvaranje nekog oblika integracije dijela muslimanskih država pod svojim vodstvom  na  područjima  na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo. Kao i često u povijesti prevelika brzina stvaranja carstava gonjena velikim ambicijama krije u sebi pogubne opasnosti. Ostaje stoga za vidjeti da li će do sada proračunata turska politika usporiti tempo, promijeniti modalitete djelovanja  ili će nastaviti istom brzinom k ostvarenju svojih dugoročnih ciljeva, bez obzira na opasnosti kojima se izlaže.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like