Kada se nakon završetka prve faze sučeljavanja Katalonije i sredšnje vlasti u Madridu podvuče crta i pokuša utvrditi pobjednik, dolazi se do zapanjujuće spoznaje – kao jedini istinski pobjednik sukoba iskazuje se Bruxelles i Europska unija.
Namie, samo naizgled Madrid je odnio pobjedu, suspendirao je Katalonsku autonomiju, raspustio vodstvo Katalonije, čak štoviše uhitio veći dio vlade pod optužbom za pobunu dok se katalonski čelnik Carles Puigdemont s nekolicinom ministara još uvjek nalazi u izbjeglištvu u Belgiji. Tako izgleda na površini, no ono što je Madrid uistinu dobio je nepredvidiva, neukrotiva i nemirna pokrajina kojoj autonomija unutar španjolske države i dalje neće biti dovoljna za ostvarivanje nacionalnih interesa katalonskog naroda. Događaji u Barceloni udarili su kamen temeljac buduće borbe za nezavisnost i sve daljnje političke aktivnosti uključujući i moguće pregovore s Madridom morat će polaziti od činjenice da je 27. listopada 2017. godine Katalonija proglasila nezavisnost bez obzira što je sam taj čin bio u suprotnosti sa španjolskim ustavom i što ga je središnja vlast sudski poništila. Puigdemont i njegova ekipa je svojim pokušajem stjecanja nezavisnosti utabao putove budućega povijesnoga hoda upravo u smjeru katalonske nezavisnosti. To pitanje sada će se polako kuhati unutar španjolskog i europskog političkog kompleksa i što god Madrid bude dalje činio, bilo da daje nove povlastice ili steže omču represije, uspjeh je stoga samo kratkoročan. Na duge staze španjolska središnja vlast i dalje ima problem koji je sada, nakon proglašenja katalonske nezavisnosti, dobio novi impuls i novu dinamiku za slijedeće godine i desetljeća. Madrid tako ni u kojem slučaju nije riješio katalonski problem, niti će to u budućnosti uspjeti učiniti. S druge strane i katalonski pokret za nezavisnost unatoč prethodno opisanim dobicima pretrpio je težak udarac i doživio poraz ali je njegov gubitak daleko manji nego Madrida.
Španjolske vlasti sada moraju održavati u njihovu korist postignuti status quo, za razliku od Barcelone koja može aktivno djelovati i koja je barem donekle pomakla prema naprijed početnu točku daljnje projekcije svoje vizije nezavisnosti. Barcelona ipak sada ima bolje startne pozicije za nastavak sučeljavanja i eventualnog pregovaranja koliko god to paradoksalno zvučalo u trenutku potpunog fizičkog sloma političke inicijative čiji ključni ljudi sjede u španjolskim zatvorima. To, stoga, jer je daleko teže održavati geopolitički raspored snaga i postojeći poredak nego poticati i gurati njegove promjene. Kod one strane koja održava poredak neizbježno s vremenom nastaje zamor što druga strana, kako govori politička povijest, uvijek koristi za pokretanje novih inicijativa.
Kako se god gleda, u ovome trenutku ni Barcelona ni Madrid ne mogu slaviti svoju pobjedu.
No, zato postoji jedan jedini istinski pravi pobjednik dvoboja u španjolskoj kraljevini, a to je nitko drugo do Europska unija, zapravo njezina vodeća franko-njemačka elita i transmisija njezine moći u bruxelleskoj administraciji. Pravi pobjednik je, zapravo, politički krug oko njemačke kancelarke Angele Merkel i njemačka politika, koja uz francusku asistenciju upravlja tvorevinom Europske unije, koju polako ali sigurno vodi u smijeru nadnacionalnog državnog entiteta. Kako smo već ranije ustvrdili, politika vodećih europskih država i Europske unije, podržavajući i potičući obje strane pod maskom neutralnosti i nemiješanja u unutarnje španjolske poslove, javno je podržavala Madrid, a potajice, tajnom diplomacijom, davala za pravo i ohrabrivala Barcelonu. Na kraju je Kataloniju grubo odbacila i ostavila na cjedilu, a Madrid učinila svojim dužnikom za slijedeće godine i desetljeća. Kako smo i ranije ustvrdili, riječ je o casino politici koja se kocka i kladi na pojedine aktere kriza koje sama proizvodi, kako bi ih mogla kontrolirati i time iskazivati svoju nadmoć nad terenskim igračima. Dakako, kao i u svakoj hazardnoj igri postoji mogućnost gubitka nadzora što bi u španjolskom slučaju značilo tektonski geopolitički poremećaj ne samo za Španjolsku i Kataloniju nego i za cijelu Europsku uniju. U toj hazardeskoj igri Europska unija ipak je velika kockarnica čiji je rizik minimalan, a rizik igrača maksimalan. Neporeciva je činjenica da kockarnica jedina uvijek dobiva. Tako je i Europska unija pravi pobjednik sukoba koji se na trenutke dramatično približavao, a i u budućnosti će se približavati rubu nasilnog obračuna.
Europska unija sa španjolskom odnosno katalonskom krizom postigla je do sada nezamislivi uspjeh. Oko jednog uistinu bitnog pitanja europske budućnosti uspjela je ni više ni manje nego postići apsolutnu suglasnost svih država članica, koje su izravno i javno, bez ikakvih ograda, podržale ustavno-pravni poredak Španjolske i Madridu dale za pravo i korištenje gole državne sile u sprječvanju katalonske emancipacije. Ni u čemu do sada nisu uspjeli, ni po pitanju načina rješavanja ekonomske krize, odnosa prema imigraciji, zajedničkom obrambenom sustavu ili zaštiti vanjskih granica EU. No, uspjeli su u pitanju za koje je vodstvo Europske unije i vodeće franko – njemačke osovine uvjerilo sve ostale članice kako će ono, tobože, u budućnosti direktno utjecati na njihove državnopravne statuse. Europska elita je diplomatskim kanalima i medijskom kampanjom proširila strah, da bi evenutualni katalonski uspjeh pokrenuo čitav niz sličnih procesa u većini država članica EU. Djelomično stoji činjenica da bi izdvajanje Katalonije iz Španjolske bio poticaj mnogim regijama unutar Europske unije da i one krenu istim putem, što bi, zapravo, postupno otvorilo vrata reafirmaciji opasnog pitanja granica u Europi. Stvar je percepcije i špekulativnih promišljanja da li bi to uistinu tako bilo, ali je činjenica da je vodstvo EU uspjelo u svojoj nakani zastrašivanja članica. S druge strane, ni one nisu lajale zbog sela nego radi sebe. Gotovo sve članice Europske unije imaju neke svoje „Katalonije“ i neriješena granična pitanja. Na zapadu EU problem su bogate regije, energetska čvorišta, točke tehnološkog i gospodarskog razvoja, koja se geopolitičkim i ekonomskim zakonitostima pokušavaju povezati međusobno kao i sa središtem europske moći u Berlinu i Bruxellesu i umanjiti utjecaj i svoje obveze prema državama u kojima se nalaze. One unutar svojih nacionalnih država ne žele više financirati siromašne i pasivne dijelove, kao što je primjerice jug Italije, potpuno ogrezao u mafijaškoj socijalno-političkoj i paramilitarnoj strukturi na kojoj ekonomske zakonitosti, a najmanje sloboda tržišta uopće ne funkcioniraju. No taj isti jug desetljećima uspješno, sa sjevera države koji stvara, proizvodi i gura naprijed, isisava novac koji se ne preljeva u ekonomske tijekove, nego u džepove kriminalne oligarhije koja vlada tim dijelom države. Zar je onda neobično da bogati sjever, za sada uz pomoć legalnih referenduma, pokušava izboriti više autonomije unutar Italije iako u biti želi isto što i Katalonija – izdvajanje u zasebni državnopravni entitet. Na istoku Europe pak, gotovo svaka od država članica Europske unije, nakon velikih geopolitičkih preslagivanja kao posljedica dvaju svjetskih ratova, ima svoja teritorijalna potraživanja prema susjednim državama koje su mirovnim sporazumima ili ponekad golom silom, kasnije potvrđenom diplomatskim procesima, pribavili dijelove njihovih teritorija. Ali istovremeno i same u svom sastavu imaju teritorije koji su im pripali na štetu gubitnika jednog ili drugog svjetskog rata.
Vodstvo Europske unije, čije stavove u španjolskom i katalonskom slučaju uglavnom artikuliraju predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, jako su dobro znali strahove članica Europske unije i igrali su upravo na tu kartu. U pozadini njihova djelovanja su, dakako, središta gospodarske i financijske moći Njemačke, Francuske i najmoćnijih država Europske unije i njihovih transatlanskih saveznika, za čiji račun na europskom dijelu euroatlanske integracije poslove vodi njemačka politika predvođena političkim krugom kancelarke Merkel i njena transmisija prema bruxelleskoj administraciji Europske unije. Činjenica je da i Katalonija i španjolska središnja vlast gospodarski, financijski i politički ovise o volji njemačke politike i politike najmoćnijih država Europske unije. Ni Barcelona ni Madrid bez izričite ili prešutne suglasnosti Njemačke i vodstva Europske unije nisu mogli povući niti jedan bitan potez. Razlika je samo što je u katalonskom slučaju utjecaj bio prikriven, a potpora Madridu se iskazivala otvoreno. Europsko vodstvo tako je kontroliralo i dalje kontrolira i jednu i drugu stranu. Sasvim je izgledno da je planski omogućilo ili čak potaknulo otvaranje katalonske krize, indikativno, baš u trenutku kada se formulira nova struktura Europske unije, kako bi je na kraju privremeno zatvorilo upravo na ovakav način, koji nedvojbeno pokazuje snagu Europske unije na bitnom pitanju teritorijalnog integriteta država članica.
Europska unija postigla je točno ono što je željela, kontrolirajući istovremeno obje strane španjolske jednadžbe, katalonsko vodstvo i središnju vlast u Madridu. Pa stoga nije neobično da je katalonski čelnik Puigdemont za mjesto svoga utočišta pred progonom španjolskog pravosuđa izabrao upravo Bruxelles, kako sam kaže – u cilju pridobivanja potpore EU. To samo ukazuje tko je i do sada iza njega stajao i koliki je učinak bruxelleska administracija odjednom postigla kada se sada percipira kao vrhovni arbitar u pitanjima poslova svojih država članica. Otišao je baš u Bruxelles, iako ga je upravo on ostavio na cjedilu, a ta činjenica govori dovoljno sama za sebe. Što uostalom on sada i može nego nastaviti moliti pomoć od istih onih koji su ga diskretno i dvosmisleno podupirali. Inače, na takav razvoj događaja Puigdemonta je upozoravao i sam bivši predsjednik katalonskog Generalitata, Artur Mas, kojemu je Madrid sudski zabranio političko djelovanje, ali ga Puigdemont nije poslušao nego je zagrizao mamac Europske unije i njezinih transatlanskih saveznika.
Kada se sve zbroji, Europska unija je dosadašnjim tijekom španjolske krize potvrdila svoje vodstvo i autoritet prvi put nakon niza godina. Vodstvo EU i najmoćnijih europskih država, predvođeno Njemačkom, svojom potporom dovijeka je zadužilo središnju vladu u Madridu i to pred odlučujuće pregovore o restrukturiranju Europske unije. Španjolska je, zajedno s Njemačkom, Francuskom i Italijom, predviđena kao članica koja će činiti jezgru buduće Europske unije posložene prema više razvojnih brzina. Ta središnja jezgra, u kojoj bi trebala biti i Španjolska, koncentrirala bi najveću moć unutar europske organizacijske strukture i polako usmjeravala Europsku uniju prema nadnacionalnoj državnoj tvorevini. Unutar te velike četvorke trenutno se vode napeti pregovori. Naime, Njemačka se, primjerice, protivi povećanju doprinosa svake države članice u proračunu članice EU kako bi se nadoknadio odlazak Velike Britanije. Španjolska, Italija i Francuska, međutim, žele zadržati potrošnju Unije jer bi manji proračun mogao smanjiti poljoprivredne subvencije koje dobivaju. Južni članovi Europske unije žele ostvariti veći utjecaj u Uniji i Španjolska stoga preuzima sve aktivniju ulogu u raspravama o njezinoj budućnosti. Madrid, pozivajući se na oporavak svoga gospodarstva koje je četvrto po veličini u Eurozoni, pokušava se vratiti na položaj svoje bivše pozicije moći. Španjolska u odlučujućem užem krugu Europske unije sve aktivnije gura vlastite prijedloge i sve agresivnije lobira za postavljanje svojih ljudi na najviše položaje u institucijama kao što je Europska središnja banka. Ti španjolski napori prijete promjeni ravnoteži snaga u Uniji na štetu Njemačke i sjevernih država i mogli bi dodatno podijeliti sjever i jug Europe.
Stoga je katalonska kriza, koja je nekim čudom baš u tom trenutku iznikla, zapravo dar s neba za Njemačku politiku i bruxellesku administraciju koju ona kontrolira. Nakon spašavanja Rajoya i Madrida direktnom podrškom i cipelarenjem katalonskog pokušaja nezavisnosti, od Španjolske se očekuje sada veća kooperativnost u pregovorima unutar velike četvorke i logično je za očekivati veću popustljivost prema njemačkoj politici koja je Rajoyu spasila stražnjicu.
Kakvu je, zapravo, sudbinu pritom Kataloniji namijenila Europska unija, iskazuje bivši belgijski premijer Guy Verhovstadt: “Neodgovornost katalonskog vodstva ne predstavlja prijetnju samo za Španjolsku nego i za Europu pa i za samu Kataloniju. Ovo lažno glasovanje o neovisnosti stvorilo je duboki lom u katalonskom društvu. Obitelji i susjedi sada su podijeljeni. Jedini koji će imati koristi od ovog pravnog cirkusa, kao što znamo, jesu oni koji žele uništiti Europsku uniju i koji su već počeli iskorištavati pitanje katalonske neovisnosti za svoje ciljeve. Budućnost Katalonije i moje flamanske zajednice u Belgiji, gdje se neki također zalažu za nezavisnost, ne leži u brutalnom odvajanju nego u suradnji unutar federalnih struktura u federalnoj Europi.“ Dakle, jednostavnije rečeno – federalna Španjolska u federalnoj Europi, a oni koji, prema Verhofstadtu, navodno iskorištavaju katalonski problem za svoje ciljeve su, dakako – Rusi.
Europska unija, uz pomoć diplomacije i korporativnih medija, do krajnje granice iskoristila je katalonsku krizu za naglašavanje opasnosti od ruske propagande koja navodno stoji iza pokreta katalonske nezavisnosti kako bi preko njih razorila strukturu Europske unije.
Tako španjolski El Pais 29. listopada 2017. godine tvrdi u svom članku, kako poticanjem unutarnjih suprotnosti i separatizma država članica EU Rusija pokušava oslabiti demokratski zapad. Objavljuje intervju s bivšim estonskim predsjednikom Toomasom Hendrikom Ilvesom, koji tvrdi: “Rusija očito pokušava oslabiti zemlje zapadne demokracije. U SAD i Europi otkrivamo rusko djelovanje na facebooku kojima izazivaju prosvjedna raspoloženja i govor mržnje ekstremne desnice i krajnje lijevice protiv vlada političkog centra. To stoga, što kao dovodi do gubitka struktura moći. Slabljenje Europske unije, NATO-a i pojedinih država članica EU poput Španjolske, predstavlja veliku prijetnju Zapadu. Rusija je izrazito aktivna u tom smjeru. U posljednje vrijeme Rusija se fiksirala na Kataloniju posebice zato što nije jasno kako će EU funkcionirati u slučaju nezavisnosti Katalonije ili ukoliko bi došlo do odvajanja Škotske od Velike Britanije. Za Ruse je najvažnija činjenica da bilo kakvo stvaranje unutarnje napetosti slabi demokratski sustav i čini ga ranjivim.“ Još 29. rujna 2017. godine Voice of America u članku pod naslovom: „Rusija pomaže katalonskim secesionistima“, navodi, da prema analitičarima Europske unije „katalonski secesionisti koji pokušavaju organizirati glasovanje o neovisnosti dobivaju pomoć od Rusije u okviru strategije Kremlja za destabilizaciju EU.“ Prema VOA „Ruski državni mediji objavljuju izvješća kojima dosljedno podupiru katalonsku neovisnost, što analitičari smatraju najnovijim pokušajem Moskve za uplitanjem u zapadne izborne procese.“ U članku se tvrdi kako je Jose Enrique Folch, kao član katalonskog izaslanstva 2015. godine, prigodom posjeta Moskvi izjavio ruskim medijima kako će katalonska država na globalnoj razini podržavati Moskvu i priznati neovisnost teritorija Abhazije i Južne Osetije koje su se uz rusku podršku odvojile od Gruzije.
Posebnu analizu tobožnje ruske propagande u svezi Katalonije u svojoj studiji od 28. rujna 2017. godine izdao je Digital Forensic Research Lab iz sastava Atlantic Council-a, pod naslovom “Assesing claims of Russian propaganda in Spain.“ Dubioze koje se tamo razglabaju graniče s kvantnom fizikom pa nisu pogodne za prenošenje u tisku koji nije usko specijaliziran. Sve o ruskoj propagandi diljem svijeta, onako kako je vide analitičari Atlantic Councila, može se saznati ukoliko u tražilicu ubacite – Digital Forensic Research Lab. Pusta čuda su tamo, između ostalog i ruski utjecaj na katalonski poriv za nezavisnošću.
No vratimo se ozbiljnim temama. Europska unija katalonskom krizom uspjela je pokazati svoju moć i demantirati sve koji tvrde da je na rubu raspada. Pojave unutarnje fragmentacije, koji izvana djeluju kao simptomi propadanja, zapravo su učinci svjesne manipulacije i preslagivanja europskog geopolitičkog prostora u cilju pretvaranja Europske unije u nadnacionalnu centraliziranu državnu tvorevinu. Riječ je o fragmentacijama radi sabijanja u novu europsku imperiju koja se stvara kao dio euroatlanskog kompleksa. Katalonska kriza, u kojoj je Europska unija istovremeno kontrolirala sve aktere, dokazala je taj smjer kretanja razvoja Europske unije.
0 komentara