Mario Stefanov: Virus koji je ogolio Europsku uniju

Praktički jedino što članice i dalje veže zajedno je ovisnost o financijskim transferima najbogatijih članica predvođenih Njemačkom prema slabije razvijenim. Jedino što ih drži na okupu je ta ovisnost. Europska unija funkcionira kao ogromna kreditna kartica i ekonomski slabije članice EU polako tonu u sve veću zaduženost dok profitira uski krug oko Njemačke i Nizozemske. I koliko god se bunili, čelnici slabijih država članica Europske unije nemaju snage, a u nekim slučajevima i mogućnosti uzeti škare u ruke, prerezati tu karticu i tako radikalno zaustaviti trošenje preko realnih mogućnosti svojih gospodarstava. Ne postoji besplatni novac, pa ni transferi iz fondova Europske unije nisu besplatni. Na njima netko debelo zarađuje jer ih inače ne bi niti bilo…

Po treći put u posljednjem desetljeću Europska unija pokazala je svoje pravo lice- licemjerja, egoizma najmoćnijih država članica i nedostatka bilo kakve povezanosti unutar integracije osim golih financijskih interesa.

Virus COVID-19 ogolio je europsku integraciju kao ništa do sada i potpuno je sigurno kako vrijeme odmiče da nakon zdravstvene krize Europska unija kakvu u javnosti proklamira njena elita, posebice Europska komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen, kao jedinstvenog i moćnog globalnog igrača neće biti ostvariva.

Nakon tjedana potpune pasivnosti, zatvaranja u državne okvire, zabrane izvoza medicinske opreme iz država članica u druge države članice i uskrate nužne tehničke i zdravstvene pomoći najugroženijim državama članica, posebice Italiji i Španjolskoj  potaknuta predsjednicom Europske komisije i  hrvatskim predsjedništvom Vijeća Europske unije, napokon se EU sredinom ožujka pokrenula i donijela nužne hitne mjere na razini cijele integracije. Zatvorene su vanjske granice EU, odnosno donijeta zabrana ulaska u Europsku uniju državljanima trećih zemalja i dogovoreni modaliteti osiguranja protoka roba kako bi se izbjegle dodatne štete za gospodarstva članica EU i omogućila opskrba gospodarstva i građana.

No potom su uslijedile rasprave o zajedničkom ekonomskom i financijskom odgovoru na gospodarsku krizu, koja se svakog dana produblje usporedno s trajanjem pandemije koronavirusa i čiji opseg već u ovim trenucima izgleda kataklizmično. Nakon javnih istupa predsjednice Europske komisije građani Europske unije mogli su zaključiti kako će unija ovoga puta pokazati zajedništvo i punu snagu geoekonomskog i geopolitičkog aktera koji ima utemeljenu ambiciju uspinjanja na globalnu razinu moći gdje može parirati SAD-u i Kini.



No ništa od toga – opako su se prevarili. Beskrajne video konferencije ministara financija Europske unije koji su trebali pripremiti odluke za čelništva članica Europske unije i za njene institucije, višestruko  prekidane zbog sukoba ekonomski moćnijih i slabijih članica Europske unije oko financijskog modela odgovora na krizu, završile su, pojednostavljeno rečeno – diktatom najmoćnijih država članica predvođenih Njemačkom.

Devet ekonomski slabijih članica predvođenih Francuskom, Italijom i Španjolskom predlagale su uspostavu instrumenta koji bi izdavao zajedničke obveznice kako bi se osigurala mogućnost zajedničkog i solidarnog zaduživanja. No moćnima, Njemačkoj i Nizozemskoj, to nije bilo ni na kraj pameti već su odbijali bilo kakvo „kolektivno zaduživanje“, kako su ga nazivali, i pomoć potrebitim članicama predlagali plasirati preko kreditnih linija Europskog mehanizma za stabilnost (ESM) korištenog u sasvim drugu svrhu, još 2012. godine u jeku krize eurozone, kako bi se pomoglo članicama u financiranju dugova što nisu mogli postići na financijskim tržištima. Dakako,  taj mehanizam kreditiranja iz ESM-a uključuje nadzor ekonomske politike od strane vanjskih čimbenika ili tzv. Trojke- Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond. Pokušavajući izbjeći strogi režim ESM-a, Italija, Francuska i Španjolska predlagale su novo krizno financiranje preko zajedničkih tzv. korona obveznica, ali Berlin nije želio popustiti i do kraja je odbacivao bilo kakav oblik solidarnog sudjelovanja u financiranju borbe protiv ekonomske krize koju proizvodi pandemija koronvirusa.  Europa se ponovo u konkrentnom i za opstanak Europske unije važnom pitanju podijelila na sjever i jug, kao i u vrijeme financijske i dužničke krize i kasnije tijekom migracijske krize.

Po treći put uzastopno najmoćnije članice Europske unije odbijaju bilo kakav oblik solidarnog zajedničkog djelovanja na ekonomskom i financijskom planu i po treći put uspjevaju nametnuti svoja rješenja. Dogovor je 9. travnja napokon postignut, dakako na način koji odgovara moćnima. Financiranje krize obavljat će se primarno preko Europskog stabilizacijskog fonda, ali uz milostivi ustupak južnjačkoj sirotinji da se kontrola neće vršiti preko instrumenta tzv. trojke, i sličnih mehanizama.  Dodatni ustupak moćnih je i najava plana otvaranja kreditnih linija preko jamstvenog fonda Europske investicijske banke i programa potpore za skraćeno radno vrijeme SURE. Riječ je o kratkoročnim mjerama, a pregovori o dugoročnom mehanizmu ekonomskog odgovora na krizu preko tzv. fonda za oporavak ostavljen je za neke buduće pregovore, koji će, više nema nikakve sumnje, ponovo završiti onako kako želi Berlin i uski krug najmoćnijih članica EU.

Što se drugo i moglo očekivati nakon što je predsjednik njemačkog Bundestaga, Wolfgang Schäuble, u trenucima kada je, svakodnevno, u najugroženijim članicama EU umiralo od 600 do tisuću ljudi a kompletno gospodarstvo bilo blokirano, hladno i bez trunka empatije izjavio: „Čak i u krizi svi moraju snositi posljedice svojih odluka. To više ne bi bio slučaj sa zajedničkim dugovima, pa korona-obveznice treba odbiti.“

Postignuti dogovor još je jedna pirova pobjeda najmoćnijih država Europske unije na čelu s Njemačkom, čiji rezultat je razvodnjeni sporazum koji najvjerojatnije neće polučiti nikakve konkretne učinske osim dodatnog zaduživanja ekonomski slabijih članica i posljedičnog bogaćenja najmoćnijih. Da će tome biti tako svjedoči i nedavni apel bivših njemačkih ministara vanjskih poslova Joschke Fischera i Sigmara Gabriela, u kojem, pozivajući na solidarnost i odricanje od njemačkog egoizma, ako ništa drugo onda barem iz razloga geopolitičke prirode i europskog prestiža, otvoreno navode: “Čak smo i zarađivali na financijskoj krizi u Grčkoj.“ Nema razloga sumnjati da će se i ovoga puta stvari odvijati na takav način, da će se zarađivati na tragediji drugih, a da će upozorenje Fischera, koji je u dva mandata bio njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar i  koji posjeduje sposobnost geopolitičkog promišljanja, biti zanemareno. Njegove i Gabrielove riječi kako će „zemlje poput Italije i Španjolske nikada, ni za sto godina, neće zaboraviti ako ih Europa i mi (Njemačka, op.a.) sada napustimo, a to je upravo ono što trenutno radimo“, prekrit će prašina Bruxelleske administracije i buka mašinerije financijskih institucija. Nažalost, na štetu dugoročnih potencijala Europske unije, izgradnje njene geoekonomske i geopolitičke moći i sposobnosti prerastanja u globalnog svjetskog igrača.

Ponovno podvrgavanje svih diktatu najmoćnijih članica Europske unije potvrda je kako Europska unija ne može djelovati kao solidaran i jedinstven ekonomski i politički subjekt. A u tom slučaju upitan je i veliki plan o izgradnji tzv. gobalne Europske unije, kao ravnopravnog konkurenta SAD i Kini na svjetskoj razini.

Još u srpnju 2015. godine Joschka Fischer, proročanski je u autorskom članku pod naslovom “Povratak opake  Njemačke“ upozorio na posljedice stvaranja takvih odnosa unutar Europske unije: „Tijekom duge noći pregovora sa Grčkom 12/13. srpnja nešto je puklo u temeljima Europske unije. Od tada Europljani žive u drugačijoj vrsti EU.“ U fokusu Fischerovog razmatranja uopće nije bila Grčka nego njegova Njemačka i njena uloga u Europi: “Put kojim će Njemačka nastaviti u 21.stoljeću – prema europskoj Njemačkoj ili njemačkoj Europi je temeljno povijesno pitanje njemačke vanjske politike kroz protekla dva stoljeća. Odgovor je dan tijekom duge noći u Bruxellesu. Njemačka Europa prevladala je nad europskom Njemačkom. Njemački stav u noći 12/13.srpnja najavio je njemačku želju za  transformacijom eurozone od europskog projekta u neku vrstu zone utjecaja. To je bila sudbonosna odluka za Njemačku i Europu. Jesu li  kancelarka Angela Merkel i ministar financija Wolfgang Schäuble uopće svjesni što su uradili. Schäubleov pristup udarac je odnosima juga i sjevera Europe, koji natežu eurozonu do točke pucanja. Uvjerenje da se euro može koristiti za ekonomsko reobrazovanje juga Europe pokazati će se kao opasna zabluda…..koja ugrožava cijeli europski projekt izgrađen na različitosti i solidarnosti. Na kocki je bila uloga u Europi njene gospodarski najmoćnije zemlje. Europska unija  koja se pojavila u jutro 13. srpnja  gubitak je za Njemačku i Europu.“

Te Fischerove riječi potpuno su prikladne i sadašnjem trenutku najveće krize u kojoj se Europska unija do sada našla.

Praktički jedino što članice i dalje veže zajedno je ovisnost o financijskim transferima najbogatijih članica predvođenih Njemačkom prema slabije razvijenim. Jedino što ih drži na okupu je ta ovisnost. Europska unija funkcionira kao ogromna kreditna kartica i ekonomski slabije članice EU polako tonu u sve veću zaduženost dok profitira uski krug oko Njemačke i Nizozemske. I koliko god se bunili, čelnici slabijih država članica Europske unije nemaju snage, a u nekim slučajevima i mogućnosti uzeti škare u ruke, prerezati tu karticu i tako radikalno zaustaviti trošenje preko realnih mogućnosti svojih gospodarstava. Ne postoji besplatni novac, pa ni transferi iz fondova Europske unije nisu besplatni. Na njima netko debelo zarađuje jer ih inače ne bi niti bilo, a vodstva ekonomski slabijih članica ne smiju javno pokazati takvu poraznu sliku Europske unije, što zbog vlastitih građana i ekonomskih posljedica takvog priznanja, što zbog vlastitog političkog opstanka na političkoj sceni svojih država.

Postignuti novi financijski sporazum u krizi koronavirusa definitivno će ugroziti projekt moćne Europske unije kao  globalnog  igrača. Ona će najvjerojatnije ostati rascjepkana kakva je i sada, ako ne i u većoj mjeri. Najčvršće vezivno tkivo i dalje će ostati financijski transferi od moćnijih prema slabijima dok ih bude, a u slučaju da izostanu uslijedit će žestoki razlaz. Planirana daljnja politička integracija najvjerojatnije više neće biti moguća i ukoliko ne dođe do radikalnog preokreta u politici Belina i Bruxellesa unija će postati višeslojna, politički difuzna i ovisna o Njemačkoj što je uostalom mogući i krajnji cilj Berlina.

Kriza izazvana koronavirusom, koliko god europska politička elita to pokušavala opovrgnuti, u velikoj mjeri urušila je autoritet i ugled Europske unije kao institucije u očima građana svojih članica. Prve naznake zajedničkog odgovora na ekonomsku krizu koju pandemija izaziva, unatoč suprotnim očekivanjima pojačat će taj osjećaj nepovjerenja i beskorisnosti Europske unije kao ozbiljne i odgovorne zajedničke integracije.

Problem je i u tome što nije prvi put da se Europska unija predvođena Njemačkom na isti način postavila u kriznoj situaciji. Bilo je tako i za vrijeme grčke dužničke krize, odnosno za krize eurozone kao i za vrijeme trajanja migracijske krize. Čak, štoviše, dok su u grčkoj krizi Njemačka i najmoćnije članice EU imale posrednu ulogu kao grčki financijeri, migracijsku krizu su sami pokrenuli  čak i uz otvoreni poziv njemačke kancelarke Angele Merkel migrantima. U kasnijem tijeku tog, od strane Njemačke i najmoćnijih država EU organiziranog premještanja stanovnika s bliskoistočnih prostora u Europu, nazvanog  migrantskom krizom, od ekonomski slabijih država članica zahtjevali su smještaj neiskorištenoga dijela imigrantske mase na njihovim teritorijima kako bi odande vršili selekciju i u svoje sjajne i moćne države dovodili samo ljudski materijal koji im je potreban kako za gospodarstvo, tako i za potrebe bizarnih ratnih scenarija, pa i za namjerno kontrolirano pokretanje postupaka radikalizacije unutarnjih političkih prilika u svojim državama.  I unatoč otporima, kao i u vrijeme krize eurozone, Berlin i bogata EU alijansa uspjeli su nametnuti svima ostalima svoje zahtjeve, osim, dakako, Mađarskoj i premijeru Viktoru Orbanu. Sve se ponavlja i za trajanja zdravstvene krize izazvane pandemijom i gospodarske krize koja ulazi na vrata. Sada već malo tko vjeruje kako je svaki put riječ o pogrešnom refleksu u kriznoj situaciji, a ne o sustavu koji će tko zna kada u budućnosti ponovo u nekoj drugoj krizi pokazati isti egoizam i nedostatak solidarnosti. Teško je povjerovati kako su tri puta u najtežim trenucima za pojedine članice moguće identične pogrešne reakcije europskog integracijskog kompleksa i da nije riječ o sustavnom djelovanju Europske unije u okvirima predviđenog kriznog protokola.

Proročanske riječi Joschke Fischera nažalost su se u potpunosti obistinile. Europska unija nije više ona Europska unija kakva je ušla u 2015. godinu, a nakon ove krize ni naivni euroidealisti više je neće moći prepoznati. Bio je dostatan jedan virus da je potpuno ogoli i njenim građanima, ali i konkurentima i svijetu pokaže njenu pravu suštinu. Ukoliko ne dođe do radikalnog zaokreta politike vodećih europskih država Europska unija krenut će putom postupnog političkog razgrađivanja koje će se moći zaustaviti samo ekonomskom ili fizičkom prisilom. A u tom slučaju se tako nešto uopće ne bi smjelo nazivati Europskom unijom.

 

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like